TEKST: Emina Smaka
DATUM OBJAVE: 27.6.2025.
Pogled ispod tamnih naočala. Oštri bob bez ijedne zalutale vlasi. Glas koji je tiši od buke modne industrije, ali snažniji od bilo kakvog trenda.
Love her or hate her, Anna Wintour je bila sila. Ikona. Standard.
Kad je 1988. godine preuzela poziciju glavne urednice američkog Voguea, Anna Wintour je promijenila ne samo izgled naslovnice, nego i odmah uzdrmala modni svijet.
Njena prva naslovnica, umjesto glamurozno stilizirane manekenke, prikazala je model Michaelu Bercu u trapericama i s dolčevitom, dok je na sebi nosila luksuzni Christian Lacroix sako/duks s brokatnim detaljima i kričavim križem, bila je više od modne fotografije, bila je šok za tadašnji Vogue i njegovu publiku...
Bila je manifest. Spoj visoke mode i uličnog stila, luksuza i pristupačnosti, snimljen spontano i s prirodnim osmijehom modela, poručivao je da moda više neće biti rezervisana samo za privilegovane. E, to je bilo početak!
Odlaskom Anne Wintour sa čela američkog Voguea završava jedno poglavlje koje je oblikovalo generacije dizajnera, fotografa, novinara i čitatelja. Njena vizija bila je britka, odvažna i uvijek nekoliko koraka ispred ostatka industrije. Pod njenim vodstvom, magazin je postao kulturna institucija, a ona sama ikona stila, uticaja i nepokolebljive uredničke vizije.
Svi koji se zanimaju ili razumiju modu, znaju da ju je Anna usmjeravala. U karijeri dugoj više od tri decenije, bila je pokretačka snaga iza karijera dizajnera poput Marca Jacobsa, Johna Galliana, Alexandera McQueena, Proenze Schouler i mnogih drugih. Bila je most između mode i popularne kulture, između luksuza i stvarnosti, između piste i društvenih promjena.
Zahvaljujući upravo njoj, Met Gala je od ekskluzivnog dobrotvornog događaja postala “fashion Super Bowl”, večer u kojoj se kultura, umjetnost, politika i moda susreću na jednom tepihu. Njen neumoljivi perfekcionizam, ali i sposobnost da prepozna talente i ideje koje još nisu došle u centar pažnje, učinili su je urednicom koja je diktirala tempo čitavoj industriji.
„Svi koji rade u kreativnom polju znaju koliko je važno nikada ne prestati rasti u svom radu. Kada sam postala urednica, željela sam dokazati svima koji su bili voljni slušati da postoji novi, uzbudljiv način da se zamisli američki modni magazin.“ -rekla je. I jeste. Dokazala je to svakim izdanjem, svakim editorijalom i svakim uredničkim odabirom... No, isto tako se nadamo da ćemo i s naslovnica američkog izdanja konačno vidjeti osvježenje i kreativnost za kojima mnogi žude, Anna mora biti svjesna toga.
Nostalgija koju sa sobom nosi njen odlazak nije samo zbog jedne ličnosti, već zbog jednog doba u kojem su se granice mode širile, pomjerale i rušile uz nju na čelu.
Ipak, iako se povlači s pozicije glavne urednice, Anna Wintour ostaje duboko prisutna u svijetu medija i mode. Nastavit će obavljati funkciju glavne direktorice sadržaja za Condé Nast, kao i globalne uredničke direktorice Voguea.
Ostavljamo vas s njenom rečenicom: ''It’s always about timing. If it’s too soon, no one understands. If it’s too late, everyone’s forgotten.''
Naslovna fotografija: @ellenvonunwerth za Interview Magazine
TEKST: Emina Smaka
Ok, na prvu djeluju kao da je neko na pola posla u izradi cipele jednostavno rekao:,, Znaš šta, bit će ovo dovoljno!''.
A onda se sjetimo da se nalazimo na Cruise 2026/27 pisti kuće Chanel, pod vodstvom Matthieu Blazy, i da nedovoljno u modi često znači upravo suprotno.
Ove sandale, koje su u suštini svedene na petu i ornamentalni okvir oko stopala, otvaraju jedno staro pitanje: gdje završava funkcija, a gdje počinje ideja? Ako cipela više ne štiti stopalo, nego ga gotovo u potpunosti izlaže, da li je ona i dalje cipela ili performativni objekt koji nosimo?
Ovo, naravno, nije prvi put da moda koketira s idejom redukcije do apsurda. Još 1999. Jeremy Scott je kroz svoje rane kolekcije ponudio sličan moment ironije i pomjeranja granica, igrajući se s formom obuće kao vizuelnim znakom, a ne nužno funkcionalnim predmetom. Njegov pristup je bio otvoreno duhovit, gotovo karikaturalan, dok Chanel danas bira suzdržaniju, ali ništa manje provokativnu verziju istog pitanja.
S druge strane, nedavni spoj Maison Margiela i Christian Louboutin iz 2024. godine također je istraživao granice konstrukcije i percepcije obuće, gdje forma postaje fragmentirana, a cipela više nalikuje ideji nego predmetu. U tom kontekstu, Chanelove polu-cipele djeluju kao nastavak tog dijaloga, ali kroz prizmu luksuza koji nikada ne gubi svoju estetsku disciplinu.
Ono što je ovdje posebno zanimljivo jeste kontrast između historijskog konteksta i radikalnosti dizajna. Povratak u Biarritz, gdje je Gabrielle Chanel 1915. otvorila svoju kuću, priziva ideju oslobođenog tijela, jednostavnosti i funkcionalne elegancije, vrijednosti koje su tada redefinisale žensku modu. I sada, više od stoljeća kasnije, Chanel ponovo govori o slobodi... samo ovaj put kroz gotovo potpuno odbacivanje zaštite koju cipela pruža.
Teško je ne osjetiti blagi sarkazam u svemu ovome.
No, jasno je da se vrijednost komada ne mjeri isključivo njegovom funkcijom. Naprotiv, često se mjeri njegovom sposobnošću da izazove reakciju, bilo da je to divljenje, zbunjenost ili blagi otpor.
U tom smislu i ove Chanel sandale funkcionišu kao komentar o tijelu, o luksuzu, o granicama između potrebe i želje. Možda nisu stvorene da postanu svakodnevni izbor, ali jesu da pomaknu perspektivu i da nas podsjete da moda, u svom najuzbudljivijem obliku, nikada nije bila potpuno racionalna.
Naslovna fotografija: @sourcewhere
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
