TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 3.3.2021.
Adna je po struci arhitektica, a u Sarajevu je dizajnirala jednu šarmantnu, kreativnu, inspirativnu trgovinu unutar koje ćete naći Made in BiH artikle koje dizajniraju kreativci iz cijele države.
Kutcha (nalazi se na adresi Skenderija 15) mjesto je koje, osim interijerom u kojoj vašu pažnju privlači svaki detalj od namještaja preko šoljica do ukrasa i modnih dodataka, ali i toplom energijom koja vas motivira da tu ostanete cijeli dan.
Obzirom da nam je i sama Adna otkrila da izraz „U Kutchi kao kod kuće“ najbolje opisuje njihovu priču, jasno je zašto je ovo adresa koju svakako trebate posjetiti. Adna nam je kroz #FEELGOODmajica intervju tijekom druženja u Sarajevu otkrila kako je započela njena priča, koliko je izazovno pokrenuti vlastitu kompaniju i kako je to biti sam svoj šef, kao i koji su to sve artikli dostupni unutar ove cool trgovine.
***
Kada ste započeli svoj brend i koji je najveći poslovni izazov s kojim ste se susreli na početku?
Kutcha zvanično postoji od decembra 2016. godine, a nezvanično od maja iste godine, kada je kao jedna od najboljih startup ideja prepoznata od strane Općine Centar kroz program samozapošljavanja mladih. Ideja Kutche je bila i ostala da okupi najbolje kreativce i dizajnere prije svega iz BiH, a onda i iz regije. Nakon 4 godine priznajem da je svaki dan izazovan, ali otvaranje firme, administracija, takse, hodanje po sudovima, inspekcijama, čitanje zakona o deklaracijama je nešto na što vas nitko ne pripremi. Kad otvarate d.o.o., većina ljudi vam kaže: „Znaš li ti kako je teško zatvoriti d.o.o.?“
Da ja ne bih hodala opet po sudovima i mijenjala prezime u silnim papirima, odlučila sam da nakon udaje ne mijenjam prezime. Hvala mom mužu.
Kako biste opisali svoj brend u 3 riječi?
Može li 5 riječi? U Kutchi kao kod kuće. ? Ako baš moram izabrati samo 3 riječi, onda bi to bile: hrabrost, domaće, edukacija.
Koji su proizvodi/usluge dostupne u sklopu vašeg brenda?
Preko 30-ak različitih brandova iz BiH i regije se može naći u našoj Kutchi. Također, radionica restauracije i redizajniranja starog namještaja Drvoredaktura je od nedavno dio naše Kutche, pa nam je i to u fokusu, tako da... čuvajte stari namještaj, mi ćemo ga spasiti. Pošto sam ja arhitektica po struci, uvijek imam barem jedan projekat koji radim, ali sada više ne prihvatam svaki projekat, nego samo one koje baš želim raditi.
Ljetna bašta „IZA KUTCHE“ je posebna priča koja postaje brand sam za sebe. U bašti pravimo radionice, evente, humanitarne bazare, izložbe, predstavljamo nove brandove. I uživamo u njoj.
Kako izgleda jedan vaš radni dan?
Ako sad baš očekujete da ću odgovoriti kako svaki dan imam to-do listu, pa onda radim jednu stvar sa liste, pa drugu, treću...varate se. Vrlo često me svaki radni dan iznenadi, jer čim nešto isplaniram, to se sigurno neće desiti i 100% taj plan neću ostvariti. Kako me to ne bi frustriralo, jednostavno, znam šta su moji zadaci, šta bi trebalo taj dan uraditi i uopće me ne ljuti ako ne ostvarim sve. Puštam da se stvari (one koje mogu) rješavaju i dešavaju u trenutku kojem trebaju (kao recimo kašnjenje sa ovim intervjuom). ?
Ljetni period donosi uvijek mnogo izazova, jer tada na scenu stupa i naša ljetna bašta IZA KUTCHE te mnogo obaveza oko organizacije evenata, organizacije same bašte, njenog uređenja i na kraju ljeta budem iscrpljena, ali neizmjerno sretna.
Kako sam cijeli život ranoranioc, moj dan počinje već oko 6 ujutru, bez pravljenja TO-DO liste, sa velikom šoljom kafe iz najljepše Terra šolje.
Što je ono što vaš brend čini posebnim na domaćem tržištu?
Kutchu posebnom čine ljudi koji su okupljeni oko nje. Znate, zgrada gdje se nalazimo je bila totalno tužna i usamljena kada sam došla i odlučila da će to biti prostor gdje želim početi svoj biznis.
Ideja je bila da je napunim dobrim ljudima i dobrom energijom. Tako da smo od jedne tužne zgrade došli do toga da je to zgrada puna ideja, tako da su tu sada radionice gdje se prave: Make Me nakit, Twisted Keli nakit, lutke Pepetuške, tu je Studio 59 koji pravi predivne daske, vrtić Kinderhaus, NVO Munja... Jednostavno, okupljamo dobre priče, odlične brandove, uvijek smo nasmijani i imamo energije da svaku vašu zamisao sprovedemo u djelo.
Kako se nosite s neuspjesima i što vas motivira da nastavite dalje raditi na ostvarenju ciljeva?
Sve sam svoje želje do sada ostvarila, možda je nekada trebalo više energije i vremena, hrabrosti i upornosti, ali ciljeve postižem bez TO-DO liste. Svaki neuspjeh vodi ka novom uspjehu, jer gdje se jedna vrata zatvore, nova se otvore. Kada klonem duhom, a to se nekada zna desiti i par puta dnevno, samo se okrenem iza sebe i pogledam šta sam do tada stvorila. Izađem u baštu i sjetim se kako je to prije par godina bila zarasla livada, odem do svake radionice koja se nalazi u zgradi, napunim se energijom i nastavim dalje.
Najvažnija lekcija o poduzetništvu koju ste naučili dosad?
Postoje trenuci kada bih sama sebi dala otkaz, digla ruke od svega i otišla se negdje zaposliti. Ali ne ide to baš tako lako. Jer Kutcha je moje prvo dijete, a moja kćerka drugo.
Mnogo teških situacija je iza mene, ali sigurna sam i ispred mene. Kada podijelite problem sa drugim ljudima, on više nije tako veliki. Što više pričate o problemu, on postaje sve manji i manji. Dugo mi je trebalo da to naučim, jer sam po prirodi osoba koja je timski igrač, sve dok ne dođe do problema i tu sam se zatvarala sama u sebe, smatrajući da nema potrebe da ostatak ekipe zamaram problemima. Otkako to više ne radim, problema je manje, a i brzo ih riješimo. Jer 7 glava je pametnije od jedne.
O upornosti ne moram niti govoriti, jer da je nema, neki od najboljih svjetskih brandova i kompanija ne bi uspjeli. I da, neka svako radi svoj posao koji najbolje zna.
Koliko su, po vašem iskustvu, ljudi u BiH upoznati s #MadeinBiH etiketom i koji su još koraci potrebni za edukaciju i podizanje svijesti?
Kako Kutcha postoji već 4 godine, moram priznati da se svijest naših sugrađana dosta promijenila. Tek smo na početku puta, ali smo se pomjerili sa neke „mrtve tačke“.
Postoje tri skupine ljudi koji kupuju domaće proizvode: prvi su oni koji žele kupiti nešto domaće i podržati, možda platiti skuplje i biti ponosni što su to uradili. Takvi klijenti su uvijek dobrodošli. Drugi su oni koji kupe i onda vas narednih par godina maltretiraju raznim neopravdanim reklamacijama, jer misle da trebate biti počašćeni time što su oni kupili vaš proizvod. Njima poručujemo: nemojte više kupovati (nigdje i ništa). Treći su oni koji nešto kupe, razočaraju se i odluče da će prestati sa kupovinom domaćih brandova i proizvoda. Takve osobe treba uvjeriti da dođu ponovo, jer greške se dešavaju.
Edukacija je jedini način, tako da klijente koji žele nešto kupiti od brandova čije se radionice nalaze kod nas, vrlo rado povedemo u obilazak kako bi vidjeli i sami koliko je vremena potrebno da bi taj neki predmet nastao.
Radionice su nešto što najbolje utiče na ljude. Tako ima smiješna priča sa radionice za restauraciju namještaja koja je realizirana u sklopu projekta EU Infocentra. Polaznici su donijeli svoj komad namještaja koji su popravili, ofarbali i redizajnirali uz moju i pomoć moga tate. Nakon 2 dana radionice, 12 učesnika, nekih 10-ak sati rada u ta dva dana, ja sam za svaki komad rekla koliko bih ga naplatila da su ga meni donijeli da sve to uradim umjesto njih. Bili su šokirani niskom cijenom. A onda sam ih sve pitala za koliko novaca bi mi prodali taj komad koji su popravili i redizajnirali. I niko mi ništa nije htio prodati.
Knjiga koja je na vas ostavila najviše utisaka?
Skoro svaki dan sa kćerkom čitam razne bajke, ali najljepše „bajke“ su ispričane u knjizi ŽENE BIH. Eh, tu knjigu smo obje pročitale mnogo puta i tih 50 životnih priča najbitnijih 50 žena iz historije BiH me svaki put nauči nečemu novom.
Što birate kada se želite opustiti i napuniti baterije?
Sadim cvijeće, to mi je postala nova opsesija. Ranije sam stalno tražila nove brandove, istraživala, gledala kako se nešto pravi, čitala o arhitekturi. Sada jednostavno sadim cvijeće i gledam kako ono raste, spašavam biljke koje su klonule. Postoji smiješna priča kada je došlo do nekog problema zbog kojeg sam se pošteno nasekirala i svi su mislili da ću doživjeti nervni slom, pa su vrlo pažljivo pitali kolegicu: „Kako je Adna? Gdje je to otišla?“, a ona smirenim tonom rekla: „Eno je u bašti, kosi travu, makazama!“ Od tada, kada se desi neki problem, a ja trebam napuniti baterije, šifra je: Idem da pokosim travu.
Također, možda neko misli da kafa i kolači sa trogodišnjakinjom prazne baterije, ali nakon kafe ili ručka sa mojom kćerkom, ja postajem bolji čovjek.
Ovaj naš intervju rezultat je projekta koji radimo s dm drogerie markt i Fondacija 787. Jeste li kroz njega za svoj brend osjetili benefite i ako da, koje?
dm, Fondacija 787 i BONJOUR.ba su bili među prvima koji su prepoznali vrijednost Kutche. Tako da smo benefite suradnje osjetili svi već davno, prije par godina. Očekujem da ćemo nastaviti surađivati, jer dobre priče treba da čuje što više ljudi. Sa Fondacijom 787 smo organizovali Bazar za poduzetnice, u dm centrali ćete vidjeti namještaj iz naše radionice, a BONJOUR.ba uvijek to sve isprati odličnom pričom.
Što biste preporučili BONJOUR.čitateljicama kojima nedostaje hrabrosti da započnu svoju kreativnu priču?
Potrebna vam je hrabrost, upornost, malo ludosti, podrška najbližih i želja da nešto promijenite. Nijedan biznis plan vas neće spasiti od krize, ali je potrebno imati ga. Ako ništa, da ga možete poderati i reći da nije valjao ništa. Imala sam i ja biznis plan, koji pogledam ponekad samo da bi se nasmijala.
Odustajanje nikada nije opcija, jer od kada radim za sebe, ne mrzim nedjelje, nego uživam u njima, iako većinu provedem radno. Jer, ako nećete da gradite svoje snove, neko će vas zaposliti da gradite njegove (njene).
Kutcha concept store pratite i na njihovom službenom Facebook, kao i Instagram profilu.
***
Razgovarala: Dijana Ćavar
Foto: Marko Jovančić za BONJOUR.ba
TEKST: Ada Ćeremida
Kada je 29. novembra 1969. godine, tačno u 18 sati, Sarajevo dobilo svoj potpuno novi Kulturno-sportski centar, događaj nije ličio ni na šta što je grad do tada vidio.
Upravo zato danas, 56 godina kasnije, o Skenderiji ne govorimo samo kao o zgradi, govorimo o mitologiji grada Sarajeva. Postoje zgrade koje postanu orijentiri, a postoje one koje postanu dio kolektivnog pamćenja. Skenderija je u Sarajevu oduvijek bila oboje.
Sve je počelo 1969. godine, kada je grad pod Trebevićem otvorio vrata monumentalnog Kulturno-sportskog centra, zdanja koje će narednih pola stoljeća oblikovati kulturni, umjetnički i društveni život Sarajeva kao malo koji drugi prostor. Tog dana Sarajevo je dobilo scenu, ritam, ambiciju i osjećaj pripadanja vremenu koje je tek dolazilo.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Nastanak Skenderije bio je trenutak modernističke hrabrosti. Kompleks su projektovali arhitekti Živorad Janković, Halid Muhasinović i Ognjen Malkin, stvarajući zdanje koje je radikalno odbacilo dekorativnost i tradicionalna rješenja, nudeći umjesto toga arhitekturu koja je izgledala kao da je stigla iz budućnosti.
Masivni betonski volumeni, ogromne plohe, lepezasto krovno rješenje i široki plato koji se prirodno stapao s gradskim tkivom činili su da Skenderija ne bude samo jedan kompleks, nego urbana topografija.
Da je hrabrost bila ispravna, potvrdila je i godina njenog otvaranja: Skenderija je tada osvojila godišnju nagradu za najbolje arhitektonsko djelo u Jugoslaviji.
Sve oko nje djelovalo je kao pozornica, kao da je Sarajevo dobilo svoj otvoreni forum, prostor koji je živio s gradom, u ritmu koraka, događaja i generacija koje će tek sazrijeti uz nju.
Kada je stigao dan svečanog otvaranja, Skenderija je odisala ceremonijalnošću. Premijera filma Bitka na Neretvi, jedne od najskupljih jugoslavenskih filmskih produkcija, okupila je šest hiljada pažljivo odabranih uzvanika.
Pozivnice su, gotovo nestvarno, nosile Picassov pečat u vidu skice potopljenog broda kao vizuelni potpis.
Foto: @centar_skenderija
Na ulazu su hostese prodavale simbolične kartonske cigle za Dom mladih, podsjećajući svakoga da ova zgrada nije samo prostor predstave, nego mjesto koje ulaže u buduće generacije umjetnika.
Tribine u dvorani, monumentalne i precizno konstruisane, izradila je njemačka firma Telembach, čiji je vlasnik, fasciniran viđenim, izjavio da je Skenderija najljepša i najimpresivnija dvorana koju je ikada vidio.
Njegove riječi nisu bile pretjerivanje. Skenderija je zaista bila arhitektonski šok, struktura koja je spajala brutalistički izraz s iznenađujućom mekoćom javnog prostora.
Bila je moderna, ali nije bila hladna. Bila je monumentalna, ali nikada nepristupačna. A u vremenu kada su gradovi širom Evrope tragali za novim urbanim identitetima, Sarajevo ga je te večeri dobilo.
Dio te priče je i Dom mladih, zamišljen kao kreativno središte grada, mjesto gdje počinju karijere, gdje se pronalaze interesi, gdje generacije uče šta znači biti dio kulturne scene. 
Među ljudima koji su ostavili neizbrisiv trag u njegovoj historiji bila je i Gordana Magaš, balerina, glumica i pedagoginja, koja je u periodu od 1987. do 1991. vodila Baletni studio u Domu mladih.
Njeni treninzi oblikovali su čitave generacije plesača i unijeli u ovaj modernistički prostor nešto što ga je uvijek činilo posebnim: disciplinu, eleganciju i posvećenost.
Foto: @centar_skenderija
Dok se u Domu mladih stvarala nova urbana kultura, u Ledenoj dvorani stvarala su se potpuno drugačija, ali podjednako dragocjena sjećanja. Za mnoge građane, Ledena dvorana je bila prvi dodir s klizanjem, prvi pad, prvi stisak ruke, prvi izlazak s društvom, prvo takmičenje, prva revija Holiday on Ice.
U arhitekturi koja je spolja djelovala masivno i hladno, unutra se odvijao jedan od najtoplijih dijelova života grada: ritual zimskih druženja.
Skenderija je ubrzo postala mjesto za koje se zna daleko izvan Sarajeva. Veliki međunarodni događaji stizali su jedan za drugim, a kompleks je samo nekoliko mjeseci nakon otvaranja zvanično prepoznat kao jedno od najvažnijih arhitektonskih ostvarenja u Jugoslaviji.
Moglo bi se reći da je funkcionalnost pratila ambiciju, a ambicija grad i to je možda najveća tajna njene dugovječnosti.
Danas, 56 godina kasnije, Skenderija i dalje živi. U njenim dvoranama održavaju se koncerti, predstave, sajmovi, sportska takmičenja i festivalski programi.
Hiljade ljudi prelaze preko njenog platoa svakog dana, često nesvjesne činjenice da hodaju po prostoru koji je decenijama bio kulturni puls grada. Iako je vrijeme donijelo nove izazove, Skenderija je ostala dosljedna sebi: javna, otvorena, živa.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Možda je zato svaki njen rođendan više od pukog jubileja jer je podsjetnik na čitavu zajednicu, arhitekturu, navike, generacije, uspomene…
Podsjetnik da ponekad jedan kompleks može postati cijeli svijet koji traje već 56 godina i koji danas, uprkos svemu, uporno raste i diše u ritmu grada koji ga je izgradio.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
