TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 3.3.2021.
Adna je po struci arhitektica, a u Sarajevu je dizajnirala jednu šarmantnu, kreativnu, inspirativnu trgovinu unutar koje ćete naći Made in BiH artikle koje dizajniraju kreativci iz cijele države.
Kutcha (nalazi se na adresi Skenderija 15) mjesto je koje, osim interijerom u kojoj vašu pažnju privlači svaki detalj od namještaja preko šoljica do ukrasa i modnih dodataka, ali i toplom energijom koja vas motivira da tu ostanete cijeli dan.
Obzirom da nam je i sama Adna otkrila da izraz „U Kutchi kao kod kuće“ najbolje opisuje njihovu priču, jasno je zašto je ovo adresa koju svakako trebate posjetiti. Adna nam je kroz #FEELGOODmajica intervju tijekom druženja u Sarajevu otkrila kako je započela njena priča, koliko je izazovno pokrenuti vlastitu kompaniju i kako je to biti sam svoj šef, kao i koji su to sve artikli dostupni unutar ove cool trgovine.
***
Kada ste započeli svoj brend i koji je najveći poslovni izazov s kojim ste se susreli na početku?
Kutcha zvanično postoji od decembra 2016. godine, a nezvanično od maja iste godine, kada je kao jedna od najboljih startup ideja prepoznata od strane Općine Centar kroz program samozapošljavanja mladih. Ideja Kutche je bila i ostala da okupi najbolje kreativce i dizajnere prije svega iz BiH, a onda i iz regije. Nakon 4 godine priznajem da je svaki dan izazovan, ali otvaranje firme, administracija, takse, hodanje po sudovima, inspekcijama, čitanje zakona o deklaracijama je nešto na što vas nitko ne pripremi. Kad otvarate d.o.o., većina ljudi vam kaže: „Znaš li ti kako je teško zatvoriti d.o.o.?“
Da ja ne bih hodala opet po sudovima i mijenjala prezime u silnim papirima, odlučila sam da nakon udaje ne mijenjam prezime. Hvala mom mužu.
Kako biste opisali svoj brend u 3 riječi?
Može li 5 riječi? U Kutchi kao kod kuće. ? Ako baš moram izabrati samo 3 riječi, onda bi to bile: hrabrost, domaće, edukacija.
Koji su proizvodi/usluge dostupne u sklopu vašeg brenda?
Preko 30-ak različitih brandova iz BiH i regije se može naći u našoj Kutchi. Također, radionica restauracije i redizajniranja starog namještaja Drvoredaktura je od nedavno dio naše Kutche, pa nam je i to u fokusu, tako da... čuvajte stari namještaj, mi ćemo ga spasiti. Pošto sam ja arhitektica po struci, uvijek imam barem jedan projekat koji radim, ali sada više ne prihvatam svaki projekat, nego samo one koje baš želim raditi.
Ljetna bašta „IZA KUTCHE“ je posebna priča koja postaje brand sam za sebe. U bašti pravimo radionice, evente, humanitarne bazare, izložbe, predstavljamo nove brandove. I uživamo u njoj.
Kako izgleda jedan vaš radni dan?
Ako sad baš očekujete da ću odgovoriti kako svaki dan imam to-do listu, pa onda radim jednu stvar sa liste, pa drugu, treću...varate se. Vrlo često me svaki radni dan iznenadi, jer čim nešto isplaniram, to se sigurno neće desiti i 100% taj plan neću ostvariti. Kako me to ne bi frustriralo, jednostavno, znam šta su moji zadaci, šta bi trebalo taj dan uraditi i uopće me ne ljuti ako ne ostvarim sve. Puštam da se stvari (one koje mogu) rješavaju i dešavaju u trenutku kojem trebaju (kao recimo kašnjenje sa ovim intervjuom). ?
Ljetni period donosi uvijek mnogo izazova, jer tada na scenu stupa i naša ljetna bašta IZA KUTCHE te mnogo obaveza oko organizacije evenata, organizacije same bašte, njenog uređenja i na kraju ljeta budem iscrpljena, ali neizmjerno sretna.
Kako sam cijeli život ranoranioc, moj dan počinje već oko 6 ujutru, bez pravljenja TO-DO liste, sa velikom šoljom kafe iz najljepše Terra šolje.
Što je ono što vaš brend čini posebnim na domaćem tržištu?
Kutchu posebnom čine ljudi koji su okupljeni oko nje. Znate, zgrada gdje se nalazimo je bila totalno tužna i usamljena kada sam došla i odlučila da će to biti prostor gdje želim početi svoj biznis.
Ideja je bila da je napunim dobrim ljudima i dobrom energijom. Tako da smo od jedne tužne zgrade došli do toga da je to zgrada puna ideja, tako da su tu sada radionice gdje se prave: Make Me nakit, Twisted Keli nakit, lutke Pepetuške, tu je Studio 59 koji pravi predivne daske, vrtić Kinderhaus, NVO Munja... Jednostavno, okupljamo dobre priče, odlične brandove, uvijek smo nasmijani i imamo energije da svaku vašu zamisao sprovedemo u djelo.
Kako se nosite s neuspjesima i što vas motivira da nastavite dalje raditi na ostvarenju ciljeva?
Sve sam svoje želje do sada ostvarila, možda je nekada trebalo više energije i vremena, hrabrosti i upornosti, ali ciljeve postižem bez TO-DO liste. Svaki neuspjeh vodi ka novom uspjehu, jer gdje se jedna vrata zatvore, nova se otvore. Kada klonem duhom, a to se nekada zna desiti i par puta dnevno, samo se okrenem iza sebe i pogledam šta sam do tada stvorila. Izađem u baštu i sjetim se kako je to prije par godina bila zarasla livada, odem do svake radionice koja se nalazi u zgradi, napunim se energijom i nastavim dalje.
Najvažnija lekcija o poduzetništvu koju ste naučili dosad?
Postoje trenuci kada bih sama sebi dala otkaz, digla ruke od svega i otišla se negdje zaposliti. Ali ne ide to baš tako lako. Jer Kutcha je moje prvo dijete, a moja kćerka drugo.
Mnogo teških situacija je iza mene, ali sigurna sam i ispred mene. Kada podijelite problem sa drugim ljudima, on više nije tako veliki. Što više pričate o problemu, on postaje sve manji i manji. Dugo mi je trebalo da to naučim, jer sam po prirodi osoba koja je timski igrač, sve dok ne dođe do problema i tu sam se zatvarala sama u sebe, smatrajući da nema potrebe da ostatak ekipe zamaram problemima. Otkako to više ne radim, problema je manje, a i brzo ih riješimo. Jer 7 glava je pametnije od jedne.
O upornosti ne moram niti govoriti, jer da je nema, neki od najboljih svjetskih brandova i kompanija ne bi uspjeli. I da, neka svako radi svoj posao koji najbolje zna.
Koliko su, po vašem iskustvu, ljudi u BiH upoznati s #MadeinBiH etiketom i koji su još koraci potrebni za edukaciju i podizanje svijesti?
Kako Kutcha postoji već 4 godine, moram priznati da se svijest naših sugrađana dosta promijenila. Tek smo na početku puta, ali smo se pomjerili sa neke „mrtve tačke“.
Postoje tri skupine ljudi koji kupuju domaće proizvode: prvi su oni koji žele kupiti nešto domaće i podržati, možda platiti skuplje i biti ponosni što su to uradili. Takvi klijenti su uvijek dobrodošli. Drugi su oni koji kupe i onda vas narednih par godina maltretiraju raznim neopravdanim reklamacijama, jer misle da trebate biti počašćeni time što su oni kupili vaš proizvod. Njima poručujemo: nemojte više kupovati (nigdje i ništa). Treći su oni koji nešto kupe, razočaraju se i odluče da će prestati sa kupovinom domaćih brandova i proizvoda. Takve osobe treba uvjeriti da dođu ponovo, jer greške se dešavaju.
Edukacija je jedini način, tako da klijente koji žele nešto kupiti od brandova čije se radionice nalaze kod nas, vrlo rado povedemo u obilazak kako bi vidjeli i sami koliko je vremena potrebno da bi taj neki predmet nastao.
Radionice su nešto što najbolje utiče na ljude. Tako ima smiješna priča sa radionice za restauraciju namještaja koja je realizirana u sklopu projekta EU Infocentra. Polaznici su donijeli svoj komad namještaja koji su popravili, ofarbali i redizajnirali uz moju i pomoć moga tate. Nakon 2 dana radionice, 12 učesnika, nekih 10-ak sati rada u ta dva dana, ja sam za svaki komad rekla koliko bih ga naplatila da su ga meni donijeli da sve to uradim umjesto njih. Bili su šokirani niskom cijenom. A onda sam ih sve pitala za koliko novaca bi mi prodali taj komad koji su popravili i redizajnirali. I niko mi ništa nije htio prodati.
Knjiga koja je na vas ostavila najviše utisaka?
Skoro svaki dan sa kćerkom čitam razne bajke, ali najljepše „bajke“ su ispričane u knjizi ŽENE BIH. Eh, tu knjigu smo obje pročitale mnogo puta i tih 50 životnih priča najbitnijih 50 žena iz historije BiH me svaki put nauči nečemu novom.
Što birate kada se želite opustiti i napuniti baterije?
Sadim cvijeće, to mi je postala nova opsesija. Ranije sam stalno tražila nove brandove, istraživala, gledala kako se nešto pravi, čitala o arhitekturi. Sada jednostavno sadim cvijeće i gledam kako ono raste, spašavam biljke koje su klonule. Postoji smiješna priča kada je došlo do nekog problema zbog kojeg sam se pošteno nasekirala i svi su mislili da ću doživjeti nervni slom, pa su vrlo pažljivo pitali kolegicu: „Kako je Adna? Gdje je to otišla?“, a ona smirenim tonom rekla: „Eno je u bašti, kosi travu, makazama!“ Od tada, kada se desi neki problem, a ja trebam napuniti baterije, šifra je: Idem da pokosim travu.
Također, možda neko misli da kafa i kolači sa trogodišnjakinjom prazne baterije, ali nakon kafe ili ručka sa mojom kćerkom, ja postajem bolji čovjek.
Ovaj naš intervju rezultat je projekta koji radimo s dm drogerie markt i Fondacija 787. Jeste li kroz njega za svoj brend osjetili benefite i ako da, koje?
dm, Fondacija 787 i BONJOUR.ba su bili među prvima koji su prepoznali vrijednost Kutche. Tako da smo benefite suradnje osjetili svi već davno, prije par godina. Očekujem da ćemo nastaviti surađivati, jer dobre priče treba da čuje što više ljudi. Sa Fondacijom 787 smo organizovali Bazar za poduzetnice, u dm centrali ćete vidjeti namještaj iz naše radionice, a BONJOUR.ba uvijek to sve isprati odličnom pričom.
Što biste preporučili BONJOUR.čitateljicama kojima nedostaje hrabrosti da započnu svoju kreativnu priču?
Potrebna vam je hrabrost, upornost, malo ludosti, podrška najbližih i želja da nešto promijenite. Nijedan biznis plan vas neće spasiti od krize, ali je potrebno imati ga. Ako ništa, da ga možete poderati i reći da nije valjao ništa. Imala sam i ja biznis plan, koji pogledam ponekad samo da bi se nasmijala.
Odustajanje nikada nije opcija, jer od kada radim za sebe, ne mrzim nedjelje, nego uživam u njima, iako većinu provedem radno. Jer, ako nećete da gradite svoje snove, neko će vas zaposliti da gradite njegove (njene).
Kutcha concept store pratite i na njihovom službenom Facebook, kao i Instagram profilu.
***
Razgovarala: Dijana Ćavar
Foto: Marko Jovančić za BONJOUR.ba
TEKST: Ada Ćeremida
Postoji nešto gotovo meditativno u ritmu ruku koje oblikuju drvo.
U Bosni i Hercegovini riječ zanat nije samo vještina ona je kultura, način postojanja, veza između prošlog i sadašnjeg. Prije deset godina, jedan brend je odlučio upravo to naslijeđe pretvoriti u savremeni jezik dizajna. Danas, Zanat je sinonim za spoj tradicije i inovacije, prepoznat širom svijeta, ali duboko ukorijenjen u bosansku stvarnost.
Povodom desete godišnjice, Zanat je u Bosni i Hercegovini okupio sve svoje saradnike i prijatelje u događaju simboličnog naziva The Zanat Ten, trodnevnom susretu koji je spojio prošlost, sadašnjost i ono što tek dolazi.
Tri dana posvećena dizajnu, kulturi i budućnosti
Događaj “The Zanat Ten” je slavio jubilej kroz kulturno putovanje kroz slojeve bosanskohercegovačkog identiteta i zajedničko promišljanje budućnosti dizajna. Od ateljea Safeta Zeca u Počitelju, do sarajevskih muzeja i galerija, gosti su otkrivali kulturu koja je inspirisala brend od samog početka.
Među zvanicama su bila i neka od najpoznatijih imena svjetskog dizajna: Ilse Crawford, Yves Béhar, Naoto Fukasawa, Monica Förster, Sebastian Herkner, Michele De Lucchi, Harri Koskinen, Jasna Mujkić, Patrick Norguet, Jean-Marie Massaud, te Ludovica i Roberto Palomba.
Deset godina kasnije: Razgovor s Orhanom Nikšićem
Nakon događaja The Zanat Ten, koji je okupio dizajnere i saradnike iz cijelog svijeta, razgovarali smo s Orhanom Nikšićem o trenucima koji su obilježili proteklu deceniju, o naslijeđu koje Zanat čuva i o izazovu da tradiciju zadrži autentičnom, a istovremeno savremenom.
Od Počitelja do Sarajeva, događaj je gostima pokazao slojeve bosanskog naslijeđa.
Zašto vam je bilo važno da ovu godišnjicu ugradite u prostor i kulturu iz koje je sve krenulo?
To je dobro pitanje. Zanat se gradi na temeljima bosansko-hercegovačkog kulturno-istorijskog naslijeđa. Konjičko drvorezbarstvo je prvi element nematerijale baštine iz Federacije BiH koji je uvršten na UNESCO listu nematerijalne baštine čovječanstva, a taj element nije nastao u izolaciji od ostatka bosansko-hercegovačke kulture, odnosno kulturnog naslijeđa.
Mislimo da će naši partneri bolje razumjeti Zanat ako bolje upoznaju našu kulturu. Pored toga, od prvog trenutka kad smo krenuli u projekat zvani Zanat, naša ideja bila je da Zanat pored toga što koristi tehniku tradicionalnog konjičkog drvorezbarstva kao metod izrade svojih proizvoda, postane i sinonim za instituciju, brend ili poslovni model čija je misija između ostalog da promoviše različite elemente kulture našeg prostora. Obilježavanje godišnjice je samo jedan od načina na koji to radimo. 
Ove godine smo u Londonu bili koorganizator eventa sa arhitekticom Aidom Bratović, gdje smo britanskoj publici htjeli predstaviti bosansko-hercegovačko arhitektonsko kulturno naslijeđe kroz prezentaciju profesorice Nermine Zagore i rad Aide Bratović, tradicionalnu muziku Bosne i Hercegovine kroz nastup Damira Imamovića...
Zanat za nas nije samo firma, nego i platforma koja promoviše određene vrijednosti. 
Vidjeti sve dizajnere zajedno u Bosni i Hercegovini po prvi put mora da je bio poseban trenutak.
Da li je bio neki momenat u tom susretu, možda razgovor ili reakcija, što vam je ostalo posebno u sjećanju?
U Bosni i Hercegovini, a siguran sam i u našoj široj regiji nikad se nije okupio ovoliki broj vodećih imena u svijetu dizajna. Veliko je to ne samo za Zanat nego i za Bosnu i Hercegovinu i na to smo ponosni. Bilo je zaista puno divnih momenata, emotivnih i dirljivih trenutaka. Više njih ću sigurno dugo pamititi.
Dvije stvari koje su me posebno dojmile mi sad padaju na pamet. Nakon obilaska ateljea Safeta Zeca u Poćitelju, novinarka New York Times-a koja piše o arhitekturi, dizajnu i naravno enterijeru, mi je rekla da je njegov dom i atelje u Počitelju najljepši enterijer u kojem je ikad bila. Kako je rekla, „ovdje je sve savršeno“.
Druga stvar, Michele de Lucchi, koji je ikona talijanskog dizajna, arhitekture i umjetnosti me pozvao da popijemo kafu prije njegovog samog odlaska. Htio je da mi kaže koliko je za njega značajajan event koji smo organizovali. Veli, a ja parafraziram, ovakve stvari se trenutno ne dešavaju ni u Italiji, a ni šire u Evropi.
Mi smo se ovdje sastali da govorimo o bitnim stvarima kao što je budučnost dizajna kao profesije i naučne dicipline, da govorimo o široj društvenoj ulozi dizajna. Za mene lično je logično da dizajneri govore o široj društvenoj ulozi dizajna, jer dizajn ima moč da utiče na društvene procese. 
Kako uspijevate sačuvati autentičnost tradicionalnog zanata, a istovremeno ostati dio globalnog dizajnerskog dijaloga koji stalno traži nešto novo?
Prije svega treba postaviti pitanje šta je to što neko smatra autentičnim? Kad smo radili na procesu uvrštenja konjičkog drvorezbarstva na UNESCO listu nematerijalne baštine čovječanstva, zanimljivo mi je bilo otkriti da UNESCO nikako ne voli riječ autentičnost.
Kad čovjek bolje razmisli, zapita se sljedeće: šta je zaista autentično. Tradicija konjičkog drvorezbastva razvijala se pod različitim uticajima. Konjičko drvorezbarstvo je jedna mikro slika pluralizma u našem društvu, ako i slika istorije kroz koju je Zanat prošao. 
Mi u Zanatu imamo otvoren pristup u načinu na koji doživljavamo tradiciju. Čuvati tradiciju za nas ne znači slijepo kopirati određene paterne ili oblike koji su nastali u određenom trenutku kao dio te tradicije.
Za nas je vrijednost konjičkog drvorezbarstva sadržana u njegovom nematerijalnom dijelu, u vještini izrade i emotivnoj vezi stvaraoca, kupaca i svih onih koji dolaze u dodir s konjičim drvorezbarstvom upravo prema tom načinu rada, posvečenosti kvalitetu.
Kada na ovaj način shvatamo tradiciju, onda dizajn postaje metod za stalno inoviranje, učenje i svježinu zanata. 
Zanat kao priča o kontinuitetu
Kroz deset godina rada, Zanat je pokazao da dizajn može biti i čuvar kulture i pokretač promjene. Njihov uspjeh leži u sposobnosti da svijet podsjete da ručni rad nije nostalgičan čin, već savremeni izraz identiteta.
Svaki komad koji izađe iz njihove radionice nosi tu priču o vremenu, o pažnji i o vjerovanju da naslijeđe može imati budućnost.
Foto: Monika Andrić
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
