TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 19.3.2014.
Tko stoji iza imena Angelica Photography? Ako ste korisnik Facebooka, u proteklih par mjeseci na vašem pregledu vijesti se zasigurno ukazala fotografija prekrasne crvenokose djevojke s pjegicama i prodornim plavim očima potpisana s "Angelica Photography". Premda biste pomislili da se iza tog imena krije kakva profesionalna fotografkinja iz Amerike, ustvari se radi o samoukoj djevojci
Je li fotografija za nju hobi ili poziv, što je inspirira i koji je najbolji savjet koji je dobila od kolege fotografa, pročitajte u nastavku.
Kako se dogodilo da je da jedna djevojka iz Bihaća, koja studira matematiku, otkrije dar za fotografiju?
Fotografijom sam se počela baviti kad sam dobila svoj prvi digitalni aparat. Dobila sam ga preko foruma na poklon od osobe koja je željela nagraditi rad i ljubav prema fotografiji jedne mlade osobe, a ta osoba sam njegovim odabirom bila baš ja. Još nisam upoznala osobu koja mi ga je poklonila, ali mi je uljepšala život, i od tada je fotografija postala moja velika ljubav. Oduvijek sam željela studirati nešto vezano za umjetnost, ali nisam bila u mogućnosti da studiram van Bihaća gdje živim, pa sam se odlučila za matematiku i informatiku jer te dvije nauke podjednako volim. To sam i završila, i sada radim kao nastavnik informatike. Ali, ipak razmišljam da upišem studij fotografije na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču. Dotad se nadam nekoj stipendiji. :)
Sve to rezultiralo je suradnjom s Vogueom i agencijom Art+Commerce?
Da, moj prvi ugovor je bio sa Vogue Italia i kompanijom Art+Commerce iz New Yorka. Nedugo zatim sam potpisala ugovor sa Trevillion Images iz Velike Britanije s kojima sarađujem svaki mjesec. Preko njih sam prodala mnogo fotografija za naslovnice knjiga širom svijeta.
Neke od naslovnica knjiga s fotografijama Maje Topčagić
Je li fotografija za tebe posao, hobi ili poziv?
Ja bih voljela da se profesionalno bavim fotografijom, ali je to teško postići u Bosni i Hercegovini. Za sada, fotografija mi je 'samo' hobi. Odnosno, fotografija je moja ljubav koja će, nadam se, jednog dana postati i profesija.
Ono što volimo kod tvojih fotografija jest to da nas uvlače u svijet fantazije, romantike, katkad i nadrealnog. Čini nam se da bi se oko gotovo svake od njih mogla osmisliti kakva bajka. Kako ti opisuješ svoj stil?
Da, ja volim da stvaram pomalo nadrealne fotografije. To ne mora uvijek biti nešto lijepo, ali je bitno da izazove bilo kakvu emociju. Onda znaš da si dobro uradio posao. Svako ima svoj stil, nešto po čemu se prepoznaje. Zbog toga svaka fotografija u sebi krije i djelić fotografa...
Što ti je omiljena tema, što te pokreće, inspirira?
Inspirira me život. Sve oko mene. Svake godine spoznam nešto novo što me može potaknuti da stvaram fotografije iz novih uglova. Interesantno je koliko čovjek spoznaje svijet oko sebe kada gleda kroz objektiv. Također zapisujem svoje snove, pa neke od njih kasnije realiziram. Ja gledam svijet oko sebe kroz svoje oči. To što nas čini posebnim je različita percepcija te stvarnosti i to tako da se slika u oku koja se preslika u fotografiju odrazi drugačije kod svake osobe.
Kakva su tvoja iskustva s modnom fotogafijom?
Iako sam više krenula pravcem umjetničke/fine art fotografije, volim da fotkam i modnu fotografiju. Surađivala sam s nekoliko dizajnera i radila s par poznatih modela, kao npr. s Iddom van Munster (vintage model i make up/hair artist).
Kada su u pitanju svjetski modni fotografi, čiji rad te posebno oduševljava?
Oduševljava me najviše Kirsty Mitchell. Ona stvarno fotografiju dovodi do skroz drugog nivoa. She thinks out of the box! Izdvojila bih još i Rosie Hardy, Lara Jade, Katerina Plotnikova...
Misliš li da je za dobrog fotografa bitnija oprema koju koristi ili talent za primjećivanje pravih trenutaka?
Naravno da je najbitniji talent, jer danas srećem ljude koji se ne bave fotografijom, ali imaju bolju fotografsku opremu od mene. Tehnologija je toliko napredovala da danas skoro svako ima barem poluprofesionalni aparat. Da svi koji imaju dobar fotoaparat imaju talent, ne bi se niko isticao. A ipak, ističe se.
Kako vidiš sveopću pomamu za Instagramom i sveprisutnim besplatnim alatima za obradu fotografija? Je li po tebi takva demokratizacija u fotografiji dobrodošla stvar?
Naravno. Uporedo sa razvojem tehnologije ide i razvoj društvenih mreža, pa i Instagrama i sl. Ljudi su razvili osjećaj za fotografiju, što je jako bitno. Prije 50 godina samo oni ljudi koji su imali aparate (znači bili su bogati) su se mogli baviti fotografijom. Sada se fotografijom može baviti bilo ko, što je odlična stvar. Da sam rođena 1950., ne bih sigurno mogla sebi da priuštim aparat. :D Ja to gledam ovako: ako si dobar, neko će te primijetiti. I ta varijabla je nezavisna od razvoja fotospoznaje i digitalizacije oko tebe.
Koji je najbolji savjet koji ti je dao netko od kolega fotografa?
Izrađuj fotke. Virtualne fotografije nisu fotografije.
A najbolji komentar na neku od tvojih fotografija?
Najbolji komentar je u stvari bio mail koji sam dobila i opisivao je, između ostalog, način na koji sam promijenila osobu koja je gledala moje fotografije. Najljepše nešto što ti neko može reći je da si mu inspiracija. :)
Imaš li savjet za one koji se tek upuštaju u avanturu s fotografijom?
Nosite fotoaparat svaki dan. Neka postane dio vas. Prava fotografija će doći sama. Ona govori sama za sebe, priča neku priču. Autor ne mora ništa da kaže, a ona govori 1000 riječi. Kada ljudi prepoznaju i osjete emociju kroz jednu fotografiju, to je onda prava fotografija. Fotografija treba da bude nešto jednostavno što će zainteresirati ljude, nešto magično što će im probuditi maštu jer živimo u jednoličnom surovom svijetu u kojem je potrebno malo bijega od stvarnosti. Ali, najbitnije od svega je da fotografija ispriča priču, najbolju moguću priču.
{gallery}2014_03/mt{/gallery}
Ako vas je zaintrigiralo ono što ste vidjeli, Majin rad možete pratiti putem Facebook stranice Angelica Photography.
Razgovarala: Anja Stojkić
Foto: Maja Topčagić
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
