TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 19.3.2014.
Tko stoji iza imena Angelica Photography? Ako ste korisnik Facebooka, u proteklih par mjeseci na vašem pregledu vijesti se zasigurno ukazala fotografija prekrasne crvenokose djevojke s pjegicama i prodornim plavim očima potpisana s "Angelica Photography". Premda biste pomislili da se iza tog imena krije kakva profesionalna fotografkinja iz Amerike, ustvari se radi o samoukoj djevojci
Je li fotografija za nju hobi ili poziv, što je inspirira i koji je najbolji savjet koji je dobila od kolege fotografa, pročitajte u nastavku.
Kako se dogodilo da je da jedna djevojka iz Bihaća, koja studira matematiku, otkrije dar za fotografiju?
Fotografijom sam se počela baviti kad sam dobila svoj prvi digitalni aparat. Dobila sam ga preko foruma na poklon od osobe koja je željela nagraditi rad i ljubav prema fotografiji jedne mlade osobe, a ta osoba sam njegovim odabirom bila baš ja. Još nisam upoznala osobu koja mi ga je poklonila, ali mi je uljepšala život, i od tada je fotografija postala moja velika ljubav. Oduvijek sam željela studirati nešto vezano za umjetnost, ali nisam bila u mogućnosti da studiram van Bihaća gdje živim, pa sam se odlučila za matematiku i informatiku jer te dvije nauke podjednako volim. To sam i završila, i sada radim kao nastavnik informatike. Ali, ipak razmišljam da upišem studij fotografije na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču. Dotad se nadam nekoj stipendiji. :)
Sve to rezultiralo je suradnjom s Vogueom i agencijom Art+Commerce?
Da, moj prvi ugovor je bio sa Vogue Italia i kompanijom Art+Commerce iz New Yorka. Nedugo zatim sam potpisala ugovor sa Trevillion Images iz Velike Britanije s kojima sarađujem svaki mjesec. Preko njih sam prodala mnogo fotografija za naslovnice knjiga širom svijeta.
Neke od naslovnica knjiga s fotografijama Maje Topčagić
Je li fotografija za tebe posao, hobi ili poziv?
Ja bih voljela da se profesionalno bavim fotografijom, ali je to teško postići u Bosni i Hercegovini. Za sada, fotografija mi je 'samo' hobi. Odnosno, fotografija je moja ljubav koja će, nadam se, jednog dana postati i profesija.
Ono što volimo kod tvojih fotografija jest to da nas uvlače u svijet fantazije, romantike, katkad i nadrealnog. Čini nam se da bi se oko gotovo svake od njih mogla osmisliti kakva bajka. Kako ti opisuješ svoj stil?
Da, ja volim da stvaram pomalo nadrealne fotografije. To ne mora uvijek biti nešto lijepo, ali je bitno da izazove bilo kakvu emociju. Onda znaš da si dobro uradio posao. Svako ima svoj stil, nešto po čemu se prepoznaje. Zbog toga svaka fotografija u sebi krije i djelić fotografa...
Što ti je omiljena tema, što te pokreće, inspirira?
Inspirira me život. Sve oko mene. Svake godine spoznam nešto novo što me može potaknuti da stvaram fotografije iz novih uglova. Interesantno je koliko čovjek spoznaje svijet oko sebe kada gleda kroz objektiv. Također zapisujem svoje snove, pa neke od njih kasnije realiziram. Ja gledam svijet oko sebe kroz svoje oči. To što nas čini posebnim je različita percepcija te stvarnosti i to tako da se slika u oku koja se preslika u fotografiju odrazi drugačije kod svake osobe.
Kakva su tvoja iskustva s modnom fotogafijom?
Iako sam više krenula pravcem umjetničke/fine art fotografije, volim da fotkam i modnu fotografiju. Surađivala sam s nekoliko dizajnera i radila s par poznatih modela, kao npr. s Iddom van Munster (vintage model i make up/hair artist).
Kada su u pitanju svjetski modni fotografi, čiji rad te posebno oduševljava?
Oduševljava me najviše Kirsty Mitchell. Ona stvarno fotografiju dovodi do skroz drugog nivoa. She thinks out of the box! Izdvojila bih još i Rosie Hardy, Lara Jade, Katerina Plotnikova...
Misliš li da je za dobrog fotografa bitnija oprema koju koristi ili talent za primjećivanje pravih trenutaka?
Naravno da je najbitniji talent, jer danas srećem ljude koji se ne bave fotografijom, ali imaju bolju fotografsku opremu od mene. Tehnologija je toliko napredovala da danas skoro svako ima barem poluprofesionalni aparat. Da svi koji imaju dobar fotoaparat imaju talent, ne bi se niko isticao. A ipak, ističe se.
Kako vidiš sveopću pomamu za Instagramom i sveprisutnim besplatnim alatima za obradu fotografija? Je li po tebi takva demokratizacija u fotografiji dobrodošla stvar?
Naravno. Uporedo sa razvojem tehnologije ide i razvoj društvenih mreža, pa i Instagrama i sl. Ljudi su razvili osjećaj za fotografiju, što je jako bitno. Prije 50 godina samo oni ljudi koji su imali aparate (znači bili su bogati) su se mogli baviti fotografijom. Sada se fotografijom može baviti bilo ko, što je odlična stvar. Da sam rođena 1950., ne bih sigurno mogla sebi da priuštim aparat. :D Ja to gledam ovako: ako si dobar, neko će te primijetiti. I ta varijabla je nezavisna od razvoja fotospoznaje i digitalizacije oko tebe.
Koji je najbolji savjet koji ti je dao netko od kolega fotografa?
Izrađuj fotke. Virtualne fotografije nisu fotografije.
A najbolji komentar na neku od tvojih fotografija?
Najbolji komentar je u stvari bio mail koji sam dobila i opisivao je, između ostalog, način na koji sam promijenila osobu koja je gledala moje fotografije. Najljepše nešto što ti neko može reći je da si mu inspiracija. :)
Imaš li savjet za one koji se tek upuštaju u avanturu s fotografijom?
Nosite fotoaparat svaki dan. Neka postane dio vas. Prava fotografija će doći sama. Ona govori sama za sebe, priča neku priču. Autor ne mora ništa da kaže, a ona govori 1000 riječi. Kada ljudi prepoznaju i osjete emociju kroz jednu fotografiju, to je onda prava fotografija. Fotografija treba da bude nešto jednostavno što će zainteresirati ljude, nešto magično što će im probuditi maštu jer živimo u jednoličnom surovom svijetu u kojem je potrebno malo bijega od stvarnosti. Ali, najbitnije od svega je da fotografija ispriča priču, najbolju moguću priču.
{gallery}2014_03/mt{/gallery}
Ako vas je zaintrigiralo ono što ste vidjeli, Majin rad možete pratiti putem Facebook stranice Angelica Photography.
Razgovarala: Anja Stojkić
Foto: Maja Topčagić
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Svi imamo one trenutke kad previše razmišljamo. Kad nam fokus ode na tuđe reakcije, na ono šta će neko reći, pomisliti ili primijetiti. I koliko god to zvučalo poznato, rijetko o tome govorimo naglas, posebno kad se od nas očekuje da budemo sigurni, glasni i samouvjereni.
Upravo takve teme pokrenule su se u Cedevita Reci tako kako je showu koji se nije bavio savršenim odgovorima, nego stvarnim mislima koje nam često prolaze kroz glavu. Zvijezde iz regije su govorili onako kako im dođe, uz smijeh, pauze i onu dozu iskrenosti koja se ne planira.
A kako mi na Bonjour.ba rijetko ostajemo samo na onome što se kaže pred kamerama, zanimalo nas je i ono poslije. Šta ostane kad se razgovor završi, kamere se ugase i sve malo smiri? Zato smo nakon showa sjeli s Josipom Milanovićem i postavili mu još nekoliko pitanja, onih koja se nadovezuju, kopaju malo dublje i daju kontekst svemu što smo čuli tokom snimanja.
Josip Milanović
Josip: Uh, prvo… najteže pitanje.
U ono što sam danas, najviše me oblikovala nečija smrt. Kao dijete koje je cijeli život bilo osuđivano i etiketirano, jer sam plesao, a ne igrao nogomet, smrt dječaka koji više nije mogao trpjeti vršnjačko nasilje podsjetila me na moje vlastito odrastanje, borbe kroz koje sam prošao i strahove koje sam nosio u sebi. Tada sam počeo pisati ozbiljnije i posvetio se onome što je iznutra u meni, onome iz čega je rođen PisoJ.
Iz tuge, straha i smrti prigrlio sam život, pronašao svjetlo, mir i najvažnije - sebe. Dopustio sam si biti ranjiv i emotivan, glasno govoriti o svojim iskustvima i ne zadržavati nijednu emociju samo za sebe, naučio sam uvijek reći stvari onako kako jesu. Sve to me danas oblikovalo da svojim pričama, iskustvima i životnom pobjedom mogu inspirirati mnoge oko sebe.
Josip: Ne znam kako će ovo zvučati, ali ja baš volim svoje postove, jer su dio mene, komadići moje duše, mojih uspomena, moga iskustva i teško mi je izabrati samo jedan koji bih danas opet objavio. Ali, jedan koji bih danas sigurno ponovno objavio je onaj koji govori o životu, o traženju, opraštanju, o tome da se slomimo i opet sastavimo. Njegova poruka je: ne čekaj sutra, ne čekaj jučer, život je sada. Grli, voli, budi tu za nekoga, budi nečije sunce u kišnim danima.
Ako bih morao izabrati dio koji najbolje sažima sve to i koji bi mogao ostati u sjećanju, to bi bilo: „Budi nečiji četvrtak srijedom. Budi nečije sunce ovih kišnih dana. Budi nečije „volim te“ za siguran život.“ Mislim da to u samo nekoliko rečenica govori koliko je važno biti prisutan, biti iskren i nesebično dijeliti ljubav - i to je poruka koju bih danas, sutra i svaki dan opet volio poslati sebi, ali i ljudima oko sebe.
Josip: Da se sutra probudim kao 18-godišnjak, najviše bi me inspiriralo vidjeti koliko se čovjek može promijeniti, koliko može rasti i koliko snage nosi u sebi, iako tada toga možda uopće nije svjestan. Inspiriralo bi me vidjeti da svaka rana, svaki pad i svaki osjećaj straha može postati gorivo za nešto veće, da bol može prerasti u snagu, a sram u ponos.
Inspiriralo bi me znati da je u redu biti ranjiv, da nije slabost pokazati emocije, nego znak hrabrosti. Da je važno govoriti ono što osjećaš, čak i kad trepćeš od straha, i da time ne samo da oslobađaš sebe, nego i dodiruješ živote drugih. Inspiriralo bi me shvatiti da život nije u savršenim trenucima, nego u sitnim gestama: u riječima koje izgovoriš, u osmijehu koji pokloniš, u zagrljaju koji nekome može promijeniti dan.
Najviše bi me inspiriralo vidjeti da je moguće živjeti život punim srcem, bez lažnih maski, da je moguće prigrliti tugu, ali i radost, i da je svaki trenutak prilika da ostaviš trag, da budeš svjetlo u tuđem danu. Da se ne bojiš biti ti - svjestan, emotivan, kreativan, voljen i sposoban voljeti, jer to je ono što čini život smislenim.
Josip: Mnogo je mitova, ali kada je riječ o brendovima, najveći je da smo influenceri samo brojke. Neki brendovi misle da je dovoljno imati veliki reach ili puno lajkova i da će to automatski donijeti prodaju, nove pratitelje ili instant uspjeh. Ponekad se očekuje da ćemo prodati proizvod kao da smo trgovci, a zapravo je suština drugačija - svaka suradnja je priča, emocija, autentičnost koju prenosiš na svoj način.
Često nas se angažira zbog kreativnosti, načina na koji stvaramo sadržaj, ali se onda ograničava ta kreativnost i očekuje da budemo „Instagram modeli ili glumci“. Publika to odmah prepoznaje, i to rijetko donosi rezultate. Još jedan mit je da influencerima nije stalo do brenda, zapravo, istina je da nam je stalo koliko i njima, ali na svoj način. Pratimo detalje, razmišljamo o tonu, načinu pripovijedanja i o tome kako će publika reagirati.
Ne smijemo zaboraviti kakvu moć kao influenseri imamo - možemo brzo doprijeti do velikog broja ljudi, dotaknuti ih, inspirirati, prenijeti priču, educirati i promijeniti ih na bolje. Zato ovaj posao nije samo objava, nego stvarni utjecaj i odgovornost koju nosimo kad dijelimo svoj glas i svoja iskustva.
Josip: Joj, ja sam i zaboravio na to pitanje i sada, kada ste me podsjetili, opet ću analizirati što sam odgovorio i kako sam odgovorio, hahaha. Šalu na stranu, mislim da sam to više prihvatio nego promijenio, jer, još uvijek primjećujem kako previše razmišljam o tome što drugi misle, kako reagiraju, što očekuju.
Ali, moram se pohvaliti i reći kako sam naučio da to ne smije diktirati moje odluke ili riječi. Umjesto da budem zarobljen tuđim sudovima, trudim se biti iskren prema sebi i govoriti ono što osjećam, bez straha od tuđih reakcija.
Učenje da možeš izraziti sebe, i da je u redu biti ranjiv i emotivan, zapravo oslobađa. Nije uvijek lako, još uvijek ponekad analiziram previše, ali sad znam da je važnije prenijeti svoju priču, svoju poruku, nego pokušavati ugoditi svima. A kada to radiš iskreno, ljudi to prepoznaju, i to je mnogo vrijednije od bilo kakve kontrole nad tuđim reakcijama.
Josip: Definitivno Cedevita Energising, s okusom ananasa. Obožavam ananas još otkad sam putovao na Zanzibar, i sve što u sebi ima tu voćku sada mi ima poseban okus. Osim toga, u posljednje vrijeme puno treniram, teretana, EMS treninzi, moji višesatni plesni treninzi u plesnoj školi - i ovo piće mi je savršeno za vraćanje snage i energije.
A da ne pričam o putovanjima, jer na dužim turama uvijek u torbi imam Cedevitu vitaminsku vodu. Malo je kao moj osobni „energetski booster“ i uvijek mi pomogne da ostanem svjež, budan i spreman za nove avanture. Svi koji me malo bolje poznaju uvijek kažu da je Cedevita vitaminska voda moj tajni saveznik – što na treningu, na putovanju, pa i kad mi treba mali podsjetnik da život treba živjeti punim plućima, u ovome slučaju - piti punim gutljajima!
Josip: Moram biti iskren i reći kako se više i ne sjećam pitanja iz show-a (kao što sam već odgovorio ranije), ali se sjećam energije, atmosfere i koliko smo se samo ludo zabavili. Smijeh, suze u očima, iskreni zagrljaji i sjajna nova prijateljstva - za to sam cijelim srcem zahvalan cijeloj ekipi showa i to je ono čega se sjećam.
Jedva čekam pogledati show i još jednom proživjeti sve te sjajne emocije, čuti odgovore u kojima smo bili iskreni, svoji, autentični, i uvijek govorili onako kako jest, baš kao što i sam show nosi ime. I na kraju, stvarno se još jednom od srca moram zahvalili cijeloj ekipi na svemu, a posebno ekipi iz Cedevite na pozivu i prilici da kroz pitanja ispričam svoju životnu priču, podijelim svoja iskustva, hrabrost i snagu, da dotaknem nekoga i pokažem da je najvažnije od svega – biti svoj, ma što god drugi očekivali od tebe.
I zato nam je bilo logično da razgovor ne ostane samo u okviru showa. Nakon snimanja, pitali smo još ono što nam je ostalo u glavi. Nekad su upravo ti odgovori najzanimljiviji.
Ako vam se gleda nešto iskreno, ali opušteno, Cedevita show Reci tako kako je je dobar izbor za pauzu uz, naravno, Cedevita vitaminsku vodu.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
