Prstenje koje malo koga ostavlja ravnodušnim    Amila Hodžić, 27-godišnja produkt dizajnerica iz Sarajeva, u oko šire javnosti upala je ove zime kada je izložbom predstavila svoju posljednju opsesiju - izradu unikatnog drvenog prstenja. Ova apsolventica odsjeka dizajna, na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, u svojoj biografiji ipak ima i više iskustva nego što je to možda poznato

Smatra da upoznavanje konceptualne umjetnosti doprinosi njenom osobnom razvoju, inspirira ju i općenito utječe na razvoj njenog vlastitog dizajnerskog potpisa.
Rad sa spomenutom umjetnicom nije jedino što zaokuplja Amilu. Surađuje i s kućama kao što su Flash Produkcija, te Team & Media agencija, za koje je radila kao kostimograf i scenograf na nekim od projekata. Već tri godine dio je ekipe zadužene za scenografiju i kostimografiju kratkih filmova projekta Sarajevo grad filma, koji se prikazuju na SFF-u. U suradnji s kolegama radila je i dizajn za dvije izložbe Zemaljskog muzeja BiH, od kojih je postavka pod nazivom "Koja je moja košulja" osvojila i nagradu za najbolju postavku u BiH u 2008. godini. Osim toga, sudjeluje i u brojnim skupnim izložbama s kolegama s Akademije. No, ono što je nas posebno zaintrigiralo, njeno je drveno prstenje koje je priča sama za sebe.

Otkud ideja za rad upravo s drvetom? U svom radu često stavljaš naglasak na ekologiju. Koliko je izražena svijest o ekološkom dizajnu na bh. dizajnerskoj sceni?

Eko dizajn je već duži period dosta zastupljen u svijetu, ali ne i kod nas što me strašno ljuti, baš kao i parkovne površine koje se apsolutno ne održavaju. Ljudi još uvijek uzimaju plastične vrećice e u prodavaonicama, misleći kako će im dobro doći, ako ništa za odlaganje smeća. Staklo, papir i plastiku zajedno miješamo s ostatkom smeća, ne razmišljajući uopće o posljedicama. Drvo ne koristim samo zato što se radi o prirodnom materijalu i zbog ljepote njegove strukture, iako mi je i to bilo od velikog značaja, već upravo zbog podizanja svijesti o upotrebi materijala koji se mogu reciklirati, a za koje mislite da su neupotrebljivi. Napraviti produkt od ostatka materijala, koji dobije novu vrijednost, i time ga oživjeti - bio je to jedan od mojih glavnih motiva. Dodatni plus je što je drvo materijal koji se da reciklirati.



Radiš li s drugim materijalima?

Imala sam priliku upoznati se i s tkanjem ćilima, što me je strašno privuklo, te mislim da ću u budućnosti raditi na tome. Bila sam dio projekta ''Poetika Sare'' u sklopu ''Udruženja za zaštitu bosanskog ćilima ''gdje sam bila jedna od najmlađih sudionica. Dizajnirala sam i produkt i ambalažu zajedno s uglednim i cijenjenim umjetnicima poput Šejle Kamerić, Amre Zulfikarpašić i Amile Smajević. Upoznala sam se s kulturom i tradicijom tkanja, koja me je inpirirala za razvoj ideje koju sam prvobitno imala. Sam pristup dizajniranja produkta  je malo odstupio od tradicionalnog, što je je i privuklo Amilu kao direktoricu udruženja da radimo na tome. Kao motiv koristila sam zatku, koja je najjednostavniji geometrijski motiv i koji se često veže za likovni izraz prapovijesnog razdoblja na našem tlu. Motiv zatke su horizontalne pruge različitih širina i boja. Dizajnirala sam ponjavu koja ujedno ima i funkciju taburea tj. skulpture, najmanjeg komada namještaja u interijeru. Multifunkcionalnost produkta ga čini jos interesantnijim.
Pored već spomenutog udruženja, BiH je jako bogata i ostalim kulturnim, te prirodnim i ekološkim resursima koje treba iskoristiti i mislim da tu ima dosta potencijala za razvoj bosanskohercegovačkog dizajna koji može biti interesantan i izdvajati se od ostalih.

Kako bi opisala svoje unikatno drveno prstenje?

Prsten je namijenjen široj publici. Dakle, ciljna grupa ne postoji. Tko god osjeća da ga treba nositi, nosit će ga. Neobičnost oblika, široka paleta eko boja i prirodni materijal su dovoljne specifikacije za jedan produkt poput ovog. Nosit će ga onaj tko voli imati nešto neobično, estravagantno i privlačno na prvi pogled. Svaki prsten je objekt za sebe. Dijeluje na prostor u kojem egzistira i prilagođava se. To što sama, pored toga što dizajniram, izrađujem svojim rukama svaki oblik, daje ovom produktu još veću vrijednost. Ideja za dizajniranje prstena kao objekta je krenula spontano kako i sama najviše volim. Kolekcija ''All my objects'' je potekla i kao sjećanje na rano djetinjstvo. Tada sam se znala zavući u djedovu  radionicu i s čuđenjem gledati kako od sirovine pravi stvarne komade namještaja, a meni bi davao komadice i kockice drveta, s kojima bih se znala igrati satima. Kako već duže vrijeme radim s drvetom, a imam i djedovu radionicu na raspolaganju, odlučila sam u startu krenuti s prstenom, koji mi je ujedno i jedan od najdražih komada nakita. Sama simbolika, koja opisuje prsten kao znak vjernosti i odanosti me je privukla. Znala sam kupovati prsten kad god imam priliku negdje da otputujem. Neobičnost oblika, veličina i boja su uvijek privlačili moju pažnju. Znala sam da moram početi i sama stvarati nešto slično.
Naziv  kolekcije "All my objects" je nastao upravo iz razloga sto svaki objekt koji sam dizajnirala u prvom planu i jest produkt koji ima funkciju prstena koji je nosiv, ali i pored toga daje nam mogućnost da bude i sve drugo osim toga. Zato i volim reći da svaki objekt koji sam dizajnirala odaje intimu oblika u prostoru i prilagođava se. Svaki prsten predstavlja posebnu cijelinu koju svojom kompozicijom percipiram kao objekt u prostoru i kao nosivi unikatni proizvod.



Hoćemo li u kolekciji uskoro moći pronaći i druge oblike drvenog nakita, možda ogrlice, narukvice,…?

Svaki dan donosi i probudi želju za realiziranje novih ideja. Prsten će zasigurno biti produkt koji će se još razvijati, na kojem ću još raditi, bilo da se radi o drvetu ili o nekom drugom materijalu. Za drugi komad nakita nisam sigurna jer sam se već dosta vezala za samu simboliku prstena koju sam već spomenula. Osobno za sebe često napravim neki komad nakita kao sto su ogrlica ili narukvica, ali sad za sad to ostaje samo u okvirima moje osobne kolekcije nakita.

Opiši nam malo svoj kreativni proces. Stavljaš li stvari prvo na papir ili se voliš baciti na rad istog trenutka kada ti sine ideja o nečemu novom?

Dizajniranje prstena je proces koji ima više faza. Svakako da su papir i olovka uvijek prisutni, ali vrlo često se volim baciti na rad u samom startu kada dodirnem komad drveta i već zamislim kako bi mogao izgledati taj prsten. Dakle, ne radi se o "štancanju" prstenja već o ručnom oblikovanju svakog komada i posvećivanju pažnje u procesu stvaranja oblika. Svaki prsten je prvobitno obrađen i oblikovan, zatim izbrendiran mojim logom AH, a na kraju tek dolazi boja koja stavlja točku na svaki produkt. Naglasila bih da se radi  o prstenju iz kolekcije "All my objects", a AH je ime pod kojim se predstavljam. Riječ "ah" u ovom slučaju ima dvojako značenje. Pored mojih inicijala, ta dva slova predstavljaju uzvik često korišten u današnjem bosanskohercegovačkom jeziku, a ubiti označava želju za nečim.

Svoju kolekciju unikatnog drvenog prstenja „All my objects“ predstavila si izložbom. Otkud ideja za takav vid promocije? Nedostaje li našoj sceni sličnih događaja?

Izložbom "All my objects" sam predstavila djelić onoga što sam kreirala u posljednje vrijeme. Imala sam potrebu to podijeliti i s drugima, iako moram priznati da je izložba bila više rezultat nagovora prijatelja, koji su znali što radim u svom skromnom kutku. Izložba je bila kao i sve druge, osim što je otvorenje bilo na -18°C, što me na kraju ipak nije spriječilo da odustanem od samog događaja misleći da on neće biti dovoljno posjećen. Logorska vatra na samom ulazu u galeriju, ugodna muzika, profesori, ugledni umjetnici te moji prijatelji, doprinijeli su da sve skupa bude jedan jako ugodan event na kojem smo se imali priliku družiti. Bilo je simpatično kada mi je jedan od boljih prijatelja prišao i rekao: "Vidim, konačno si odvojila vrijeme za sebe i odlučila napraviti nešto poput ovih prstenčića."
Zapravo nije se radilo o vremenu koji sam specijalno izdvojila za ove objekte, već o savršenom trenutku koji nisam smjela propustiti.

Radiš li na nekim drugim projektima, osim već spomenutih?

Trenutno radim na dva projekta koja su vezana za produkt dizajn, ali o tome će se saznati kad bude vrijeme za to. No, u biti ne postoji ni jedan dan kad ne posvećujem pažnju dizajnu. Tko se odluči za ovu profesiju mora naučiti i da svakodnevno u potpunosti živi s tim.



Kako svi zainteresirani mogu doći do tvog nakita?

Zanimanje za objekte je postojalo i prije izložbe, ali cijelu priču nisam htjela odavati u potpunosti, dok nije došao pravi trenutak za to. Tim predstavljanjem su mi se otvorila druga vrata kao i saradnja u vidu promocije i prodaje ovih objektića. Danas kolekciju "All my objects" možete pronaći osobno kod mene, u galerijama u susjednim državama, ali i u Njemačkoj i SAD-u, a polako ću se širiti i na druge države što je i cilj. Moram priznati, sve se puno više cijeni izvan granica naše zemlje.

Za kraj, voljeli bismo čuti tvoj komentar na kreativnu scenu u Bosni i Hercegovini. Misliš li da je stiglo vrijeme za nešto drastičnije promjene u toj sferi?

Kreativna scena u BiH svakako je prisutna. Postoje umjetnici koji mogu doprinijeti razvoju kreativne scene, ali mislim da prvo moramo riješiti problematiku predrasuda i konstantnih kritika koje si svi daju za pravo. Podržati kolegu za nas je strani pojam i u suštini u tome smo najbolji, iskritizirati ili što bi rekli promahalati, a ne doprinijeti u smislu neke konstruktivne kritike koja će pomoći cjelokupnom razvoju. Mada, kada je riječ o produkt dizajnu, u posljednje vrijeme kao da je došlo do eksplozije na tom polju. Dosta kvalitetnog dizajna mojih kolega se predstavilo i van naših granica što polako doprinosi razvoju kvalitete produkt dizajna na našem tlu, što mi je jako drago.

{gallery}2012_08/ah{/gallery}


Razgovarala: Anja Stojkić
^{Foto: Amila Hodžić}

Povodom 15 godina stvaralaštva i predstavljanja nove kolekcije, koja otvara novo poglavlje brenda, s Aminom Hasanbegović razgovaramo o ateljeu, konstrukciji siluete, arhivi brenda i detaljima koji oblikuju identitet svakog komada.

Amina Hasanbegović već 15 godina razvija autorski couture rukopis u kojem silueta nastaje kroz disciplinu konstrukcije, a ne kroz prolazni trend. Njene kreacije prepoznatljive su po arhitektonskom pristupu formi, promišljenom volumenu i preciznom odnosu između kroja, teksture i pokreta.   



 

Njene kreacije nosile su Severina, Nataša Bekvalac, Nina Badrić, Ana Đurić, poznatija kao Konstrakta, i brojne druge žene regionalne scene. Ipak, ova priča nije samo o imenima koja su nosila njen dizajn, već o ateljeskom radu koji je tokom godina oblikovao jedan od najupečatljivijih autorskih potpisa regionalne modne scene.  
 

- Atelje -  

Nakon 15 godina stvaralaštva, vaš brend ulazi u novu eru. Kada pogledate sve što ste do sada izgradili, od ateljea do velikih scenskih i regionalnih trenutaka, šta je bio znak da je vrijeme za novo poglavlje?

Amina Hasanbegović: Posle 15 godina rada naučila sam da verujem svom unutrašnjem osećaju. Uvek sam imala neka velika priželjkivanja i snove za svoj brend, ali sam isto tako naučila da se najvažnije stvari dese tek onda kada za njih dođe pravo vreme. Za mene znak da počinje novo poglavlje nije bio jedan konkretan događaj, već upravo taj osećaj da su se mnoge stvari prirodno posložile i da je došao trenutak za korak dalje.

Verujem da se stvari dešavaju onda kada su suđene i kada treba da se dogode. Danas osećam istu onu uzbuđenost koju sam imala na početku, ali sa mnogo više iskustva, sigurnosti i jasnijom vizijom onoga što želim da gradim u budućnosti.



 

Da neko jedan dan nevidljivo prati rad u vašem ateljeu, koji trenutak bi ga najviše iznenadio u procesu nastanka nove kolekcije?

Amina Hasanbegović: Mislim da bi nekoga najviše iznenadilo koliko ljudi, pažnje i posvećenosti stoji iza jednog jedinog komada. Moj način rada nastajao je godinama i potpuno je prilagođen meni. Ne verujem u šablone i planirane sisteme rada u ovom poslu jer je svaka kolekcija novi izazov i nova priča. U ateljeu ne postoji univerzalna formula, svaki model prolazi svoj put od ideje do realizacije.




 

Možda spolja sve djeluje kao trenutak inspiracije, ali iza njega stoje brojni sati rada, razgovora, isprobavanja, ručne izrade i zajedničkog promišljanja svakog detalja. Upravo ta pažnja i ljubav sa kojom nastaje svaki komad, kao i broj ljudi koji učestvuje u njegovom stvaranju, verujem da bi nekoga najviše iznenadili. Za mene moda nikada nije samo odevni predmet, ona je rezultat zajedničkog stvaranja, zanata i emocije utkane u svaku tkaninu.

 

Vrhunski dizajn često počiva na odlukama koje publika nikada ne vidi. Koja je odluka u procesu izrade za vas najvažnija, iako možda na finalnom proizvodu djeluje gotovo neprimjetno?

Amina Hasanbegović: Sve kreće od skice – crtanje i kompletna priprema pre nego što model počne da se izrađuje je deo procesa koji mi je najvažniji. Ono što se ne vidi, a i te kako doprinosi couture momentu u mom dizajnu su same konstrukcije ispod haljine (često i metalne), a koje joj daju na prepoznatljivom AH volumenu. 

No, iako couture podrazumeva mnogo tehničkih odluka, za mene je najvažnija ona koja se donosi mnogo ranije a to je rađanje ideje i momenat kada osetim da je neka zaista prava. Godinama sam učila da verujem svom unutrašnjem osećaju. Zato verujem da je intuicija jednako važan deo kreativnog procesa kao i znanje, iskustvo ili zanat. 



 

-Arhiva-

Arhiva Amine Hasanbegović nije samo pregled kolekcija, već mapa silueta, saradnji i komada koji su tokom petnaest godina oblikovali prepoznatljiv regionalni couture rukopis.

Vaše kreacije nosile su mnoge poznate žene regionalne scene, svaka s potpuno drugačijim stilom i javnim izrazom. Kako u takvim saradnjama pronalazite ravnotežu između njihovog identiteta i vašeg autorskog potpisa?

Amina Hasanbegović:  Saradnja sa ženama koje imaju tako snažan i prepoznatljiv identitet za mene je uvek dijalog, izbegavam da namećem vlastitu estetiku. Bez obzira na to da li je reč o Severini, Nataši Bekvalac, Nini Badrić, Konstrakti ili nekoj drugoj umetnici, prvi korak je razumeti njihovu ličnost, energiju i način na koji žele da komuniciraju sa publikom. 

Moj zadatak je da kroz dizajn naglasim ono što ih čini autentičnim.

Uvek ima mnogo anegdota u tim saradnjama, od dogovora u 3 ujutru, kratkih rokova za izradu, izmena u poslednji čas, na licu mesta, pred koncerte i nastupe. Najlepši deo takvih saradnji je upravo pronalaženje te ravnoteže kada se njihov identitet i moja kreativna vizija susretnu na prirodan način. Do sada je brend napravio preko 5500 unikatnih haljina, a verujemo da je svaka od njih bila posebna na svoj način, a s druge strane delovala uverljivo i iskreno na osobi koja je nosi.




 

Kada pogledate arhivu brenda, postoji li kreacija koja vas i danas odmah vrati u trenutak kada je nastajala?

Amina Hasanbegović: Kako da ne. Nedavno sam poželela da organizujem i sredim radionicu, i kada sam videla sve te ostatke materijala, shvatila sam da su oni zapravo susret sa svim osobama,probama,osmesima… jedna čitava eksplozija sećanja kako pozitivnih tako i negativnih engrama. Zato je arhiva za mene mnogo više od pregleda dosadašnjeg rada, jedna čitava zbirka uspomena koje sam imala privilegiju da delim sa ženama za koje sam stvarala. I danas me to iskreno fascinira.




 
 

Svaki brend koji traje toliko godina ima elemente koji ostaju dosljedni, ali i one koji s vremenom prirodno evoluiraju. Šta je u vašem radu ostalo isto od početka, a šta danas dobija novo značenje?

Amina Hasanbegović: Ako se nešto nije promenilo kroz sve ove godine, onda je to strast. Ona ista iskra koja me je pokrenula na početku i danas me vodi kroz svaki novi izazov. Želja za stvaranjem, istraživanjem i pomjeranjem sopstvenih granica ostala je jednako snažna.

Ono što je vreme donelo jeste zrelost. Nekada sam osećala da moram da odgovorim na svaki izazov, a danas znam da je snaga i u izboru. Naučila sam da verujem sebi, da sledim unutrašnji osećaj i da ne moram sve. Možda se upravo u tome krije najveća promena a to ne da sam nekada tražila svoj put, a danas mu verujem.



 

 

Da danas otvorimo arhivu brenda i biramo jedan komad koji bi mogao ponovo izaći pred publiku, ali u verziji nove ere, koji biste izabrali?

Amina Hasanbegović: Bez razmišljanja bih izabrala kolekciju Blacksmith and Tailor. Predstavila sam je beogradskoj publici prije petnaest godina, a danas mi djeluje jednako snažno kao i tada.

Bila je to kolekcija nastala na granici dve suprotnosti: snage i nježnosti. Metal smo ručno varili, oblikovali i pretvarali u formu, tražeći način da ga spojimo sa gotovo bestežinskim tkaninama. U tom susretu grubog i krhkog nastala je posebna energija koju i danas osjećam. Možda bih je danas posmatrala drugačijim očima, sa više iskustva i zrelosti, ali njena ideja ostala bi ista. Neke kreacije pripadaju trenutku, a neke su bezvremenske. Za mene je Blacksmith and Tailor upravo jedna od njih.

 

 

-Sljedeće poglavlje-

Svaki brend koji traje toliko godina ima elemente koji ostaju dosljedni, ali i one koji s vremenom prirodno evoluiraju.   

Šta je u vašem radu ostalo isto od početka, a šta danas dobija novo značenje?

Amina Hasanbegović: Ako se nešto nije promenilo kroz sve ove godine, onda je to strast. Ona ista iskra koja me je pokrenula na početku i danas me vodi kroz svaki novi izazov. Želja za stvaranjem, istraživanjem i pomjeranjem sopstvenih granica ostala je jednako snažna.

Ono što je vreme donelo jeste zrelost. Nekada sam osećala da moram da odgovorim na svaki izazov, a danas znam da je snaga i u izboru. Naučila sam da verujem sebi, da sledim unutrašnji osećaj i da ne moram sve. Možda se upravo u tome krije najveća promena a to ne da sam nekada tražila svoj put, a danas mu verujem.





 

 

Vaš rad je prepoznatljiv po odnosu između konstrukcije, ručnog rada i snažne siluete. Šta je u novoj kolekciji najjasniji znak promjene?

Amina Hasanbegović:  U ovoj kolekciji važnu ulogu ima i način na koji nastaju materijali. Mnoge od njih smo stvarali sami. Volim ideju da komad počinje mnogo pre prvog kroja - u eksperimentu, u teksturi, u tragu ruke koja ga oblikuje.





 

Nakon ove kolekcije, po čemu biste voljeli da publika prepozna novu fazu brenda Amina Hasanbegović?

Amina Hasanbegović:  Volela bih da ovu novu fazu brenda prepoznaju po emociji. Po ljubavi prema stvaranju koja je godinama bila moja najvažnija pokretačka snaga i koja je utkana u svaki komad.

Svaka kolekcija nosi deo vremena u kojem je nastala, ali i deo osobe koja ju je stvarala. Takođe, ona je i simbol našeg novog početka nakon više decenije i po stvaranja :)



 

 

 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Hatidža Hasanbegović / @aminahasanbegovic