Prstenje koje malo koga ostavlja ravnodušnim    Amila Hodžić, 27-godišnja produkt dizajnerica iz Sarajeva, u oko šire javnosti upala je ove zime kada je izložbom predstavila svoju posljednju opsesiju - izradu unikatnog drvenog prstenja. Ova apsolventica odsjeka dizajna, na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, u svojoj biografiji ipak ima i više iskustva nego što je to možda poznato

Smatra da upoznavanje konceptualne umjetnosti doprinosi njenom osobnom razvoju, inspirira ju i općenito utječe na razvoj njenog vlastitog dizajnerskog potpisa.
Rad sa spomenutom umjetnicom nije jedino što zaokuplja Amilu. Surađuje i s kućama kao što su Flash Produkcija, te Team & Media agencija, za koje je radila kao kostimograf i scenograf na nekim od projekata. Već tri godine dio je ekipe zadužene za scenografiju i kostimografiju kratkih filmova projekta Sarajevo grad filma, koji se prikazuju na SFF-u. U suradnji s kolegama radila je i dizajn za dvije izložbe Zemaljskog muzeja BiH, od kojih je postavka pod nazivom "Koja je moja košulja" osvojila i nagradu za najbolju postavku u BiH u 2008. godini. Osim toga, sudjeluje i u brojnim skupnim izložbama s kolegama s Akademije. No, ono što je nas posebno zaintrigiralo, njeno je drveno prstenje koje je priča sama za sebe.

Otkud ideja za rad upravo s drvetom? U svom radu često stavljaš naglasak na ekologiju. Koliko je izražena svijest o ekološkom dizajnu na bh. dizajnerskoj sceni?

Eko dizajn je već duži period dosta zastupljen u svijetu, ali ne i kod nas što me strašno ljuti, baš kao i parkovne površine koje se apsolutno ne održavaju. Ljudi još uvijek uzimaju plastične vrećice e u prodavaonicama, misleći kako će im dobro doći, ako ništa za odlaganje smeća. Staklo, papir i plastiku zajedno miješamo s ostatkom smeća, ne razmišljajući uopće o posljedicama. Drvo ne koristim samo zato što se radi o prirodnom materijalu i zbog ljepote njegove strukture, iako mi je i to bilo od velikog značaja, već upravo zbog podizanja svijesti o upotrebi materijala koji se mogu reciklirati, a za koje mislite da su neupotrebljivi. Napraviti produkt od ostatka materijala, koji dobije novu vrijednost, i time ga oživjeti - bio je to jedan od mojih glavnih motiva. Dodatni plus je što je drvo materijal koji se da reciklirati.



Radiš li s drugim materijalima?

Imala sam priliku upoznati se i s tkanjem ćilima, što me je strašno privuklo, te mislim da ću u budućnosti raditi na tome. Bila sam dio projekta ''Poetika Sare'' u sklopu ''Udruženja za zaštitu bosanskog ćilima ''gdje sam bila jedna od najmlađih sudionica. Dizajnirala sam i produkt i ambalažu zajedno s uglednim i cijenjenim umjetnicima poput Šejle Kamerić, Amre Zulfikarpašić i Amile Smajević. Upoznala sam se s kulturom i tradicijom tkanja, koja me je inpirirala za razvoj ideje koju sam prvobitno imala. Sam pristup dizajniranja produkta  je malo odstupio od tradicionalnog, što je je i privuklo Amilu kao direktoricu udruženja da radimo na tome. Kao motiv koristila sam zatku, koja je najjednostavniji geometrijski motiv i koji se često veže za likovni izraz prapovijesnog razdoblja na našem tlu. Motiv zatke su horizontalne pruge različitih širina i boja. Dizajnirala sam ponjavu koja ujedno ima i funkciju taburea tj. skulpture, najmanjeg komada namještaja u interijeru. Multifunkcionalnost produkta ga čini jos interesantnijim.
Pored već spomenutog udruženja, BiH je jako bogata i ostalim kulturnim, te prirodnim i ekološkim resursima koje treba iskoristiti i mislim da tu ima dosta potencijala za razvoj bosanskohercegovačkog dizajna koji može biti interesantan i izdvajati se od ostalih.

Kako bi opisala svoje unikatno drveno prstenje?

Prsten je namijenjen široj publici. Dakle, ciljna grupa ne postoji. Tko god osjeća da ga treba nositi, nosit će ga. Neobičnost oblika, široka paleta eko boja i prirodni materijal su dovoljne specifikacije za jedan produkt poput ovog. Nosit će ga onaj tko voli imati nešto neobično, estravagantno i privlačno na prvi pogled. Svaki prsten je objekt za sebe. Dijeluje na prostor u kojem egzistira i prilagođava se. To što sama, pored toga što dizajniram, izrađujem svojim rukama svaki oblik, daje ovom produktu još veću vrijednost. Ideja za dizajniranje prstena kao objekta je krenula spontano kako i sama najviše volim. Kolekcija ''All my objects'' je potekla i kao sjećanje na rano djetinjstvo. Tada sam se znala zavući u djedovu  radionicu i s čuđenjem gledati kako od sirovine pravi stvarne komade namještaja, a meni bi davao komadice i kockice drveta, s kojima bih se znala igrati satima. Kako već duže vrijeme radim s drvetom, a imam i djedovu radionicu na raspolaganju, odlučila sam u startu krenuti s prstenom, koji mi je ujedno i jedan od najdražih komada nakita. Sama simbolika, koja opisuje prsten kao znak vjernosti i odanosti me je privukla. Znala sam kupovati prsten kad god imam priliku negdje da otputujem. Neobičnost oblika, veličina i boja su uvijek privlačili moju pažnju. Znala sam da moram početi i sama stvarati nešto slično.
Naziv  kolekcije "All my objects" je nastao upravo iz razloga sto svaki objekt koji sam dizajnirala u prvom planu i jest produkt koji ima funkciju prstena koji je nosiv, ali i pored toga daje nam mogućnost da bude i sve drugo osim toga. Zato i volim reći da svaki objekt koji sam dizajnirala odaje intimu oblika u prostoru i prilagođava se. Svaki prsten predstavlja posebnu cijelinu koju svojom kompozicijom percipiram kao objekt u prostoru i kao nosivi unikatni proizvod.



Hoćemo li u kolekciji uskoro moći pronaći i druge oblike drvenog nakita, možda ogrlice, narukvice,…?

Svaki dan donosi i probudi želju za realiziranje novih ideja. Prsten će zasigurno biti produkt koji će se još razvijati, na kojem ću još raditi, bilo da se radi o drvetu ili o nekom drugom materijalu. Za drugi komad nakita nisam sigurna jer sam se već dosta vezala za samu simboliku prstena koju sam već spomenula. Osobno za sebe često napravim neki komad nakita kao sto su ogrlica ili narukvica, ali sad za sad to ostaje samo u okvirima moje osobne kolekcije nakita.

Opiši nam malo svoj kreativni proces. Stavljaš li stvari prvo na papir ili se voliš baciti na rad istog trenutka kada ti sine ideja o nečemu novom?

Dizajniranje prstena je proces koji ima više faza. Svakako da su papir i olovka uvijek prisutni, ali vrlo često se volim baciti na rad u samom startu kada dodirnem komad drveta i već zamislim kako bi mogao izgledati taj prsten. Dakle, ne radi se o "štancanju" prstenja već o ručnom oblikovanju svakog komada i posvećivanju pažnje u procesu stvaranja oblika. Svaki prsten je prvobitno obrađen i oblikovan, zatim izbrendiran mojim logom AH, a na kraju tek dolazi boja koja stavlja točku na svaki produkt. Naglasila bih da se radi  o prstenju iz kolekcije "All my objects", a AH je ime pod kojim se predstavljam. Riječ "ah" u ovom slučaju ima dvojako značenje. Pored mojih inicijala, ta dva slova predstavljaju uzvik često korišten u današnjem bosanskohercegovačkom jeziku, a ubiti označava želju za nečim.

Svoju kolekciju unikatnog drvenog prstenja „All my objects“ predstavila si izložbom. Otkud ideja za takav vid promocije? Nedostaje li našoj sceni sličnih događaja?

Izložbom "All my objects" sam predstavila djelić onoga što sam kreirala u posljednje vrijeme. Imala sam potrebu to podijeliti i s drugima, iako moram priznati da je izložba bila više rezultat nagovora prijatelja, koji su znali što radim u svom skromnom kutku. Izložba je bila kao i sve druge, osim što je otvorenje bilo na -18°C, što me na kraju ipak nije spriječilo da odustanem od samog događaja misleći da on neće biti dovoljno posjećen. Logorska vatra na samom ulazu u galeriju, ugodna muzika, profesori, ugledni umjetnici te moji prijatelji, doprinijeli su da sve skupa bude jedan jako ugodan event na kojem smo se imali priliku družiti. Bilo je simpatično kada mi je jedan od boljih prijatelja prišao i rekao: "Vidim, konačno si odvojila vrijeme za sebe i odlučila napraviti nešto poput ovih prstenčića."
Zapravo nije se radilo o vremenu koji sam specijalno izdvojila za ove objekte, već o savršenom trenutku koji nisam smjela propustiti.

Radiš li na nekim drugim projektima, osim već spomenutih?

Trenutno radim na dva projekta koja su vezana za produkt dizajn, ali o tome će se saznati kad bude vrijeme za to. No, u biti ne postoji ni jedan dan kad ne posvećujem pažnju dizajnu. Tko se odluči za ovu profesiju mora naučiti i da svakodnevno u potpunosti živi s tim.



Kako svi zainteresirani mogu doći do tvog nakita?

Zanimanje za objekte je postojalo i prije izložbe, ali cijelu priču nisam htjela odavati u potpunosti, dok nije došao pravi trenutak za to. Tim predstavljanjem su mi se otvorila druga vrata kao i saradnja u vidu promocije i prodaje ovih objektića. Danas kolekciju "All my objects" možete pronaći osobno kod mene, u galerijama u susjednim državama, ali i u Njemačkoj i SAD-u, a polako ću se širiti i na druge države što je i cilj. Moram priznati, sve se puno više cijeni izvan granica naše zemlje.

Za kraj, voljeli bismo čuti tvoj komentar na kreativnu scenu u Bosni i Hercegovini. Misliš li da je stiglo vrijeme za nešto drastičnije promjene u toj sferi?

Kreativna scena u BiH svakako je prisutna. Postoje umjetnici koji mogu doprinijeti razvoju kreativne scene, ali mislim da prvo moramo riješiti problematiku predrasuda i konstantnih kritika koje si svi daju za pravo. Podržati kolegu za nas je strani pojam i u suštini u tome smo najbolji, iskritizirati ili što bi rekli promahalati, a ne doprinijeti u smislu neke konstruktivne kritike koja će pomoći cjelokupnom razvoju. Mada, kada je riječ o produkt dizajnu, u posljednje vrijeme kao da je došlo do eksplozije na tom polju. Dosta kvalitetnog dizajna mojih kolega se predstavilo i van naših granica što polako doprinosi razvoju kvalitete produkt dizajna na našem tlu, što mi je jako drago.

{gallery}2012_08/ah{/gallery}


Razgovarala: Anja Stojkić
^{Foto: Amila Hodžić}

Na 14. Branding konferenciji razgovarali smo o pažnji, povjerenju, algoritmima, vještačkoj inteligenciji i idejama za koje vrijedi rizikovati.

Možete isplanirati kampanju do posljednjeg kadra, ali ne možete isplanirati šta će publika s njom uraditi, kome će je algoritam pokazati ni koliko će joj ljudi vjerovati.

Na toj razlici između namjere i priče koja na kraju zaživi počiva Brand New Control, tema 14. Branding konferencije. 





Ovogodišnje izdanje, održano 18. septembra u Olimpijskoj dvorani Zetra, otvorilo je pitanja o pažnji, povjerenju, originalnosti i kreativnom radu u vremenu algoritama i vještačke inteligencije.

Kratka i direktna pitanja postavili smo ljudima koji te promjene svakodnevno oblikuju kroz vlastiti rad. Zanimalo nas je ko danas kontroliše priču, šta je brendovima izmaklo iz ruku i kako prepoznati ideju za koju vrijedi rizikovati.

Njihovi odgovori otkrivaju gdje danas završava kontrola, a počinju povjerenje, rizik i ideje koje se ne mogu svesti na formulu.

Dobre ideje rijetko dolaze s garancijom  

Za Amnu Džambić Branković, suvlasnicu agencije Via Media, ideje za koje vrijedi rizikovati često su upravo one koje ne dobiju jednoglasno „da“.

„Uglavnom su to ideje oko kojih se ne slažemo svi, ideje koje nam ne daju mira, koje nam ne daju spavati i kojima se uvijek vraćamo.“

Ali rizik ne znači i potpuno prepuštanje odluke tehnologiji. Kada smo je pitali koji dio kreativnog rada nikada ne bi prepustila vještačkoj inteligenciji, Amna je povukla vrlo jasnu granicu.

„Uvijek kažem da su ljudi front office, a AI back office. Ono što ne možemo prepustiti AI-ju je konačna odluka, jer ipak ljudi najbolje znaju emociju i način na koji se mogu približiti drugim ljudima.“




Na ideju kao početnu tačku nadovezuje se Sean Poropat, vlasnik i glavni kreativni direktor Studija Sonda. Za njega je danas zapravo lakši dio imati ideju. Teže je učiniti da ona zaista zaživi.

„Ideje danas imamo svi. Mi jesmo ljudi. Lako je imati ideju, međutim, puno ju je teže ostvariti. Veliku ideju ne morate nikome objašnjavati. Ona sama po sebi jeste jasna i postaje dio naše kulture.“



 

Povjerenje počinje tamo gdje kampanja završava

Za Mirana Stambola, Brand Manager za Audi, pitanje šta gradi povjerenje kada kampanja završi zapravo počinje idejom da njen utjecaj ne prestaje završetkom same kampanje.

„Kampanja mislim da nikad ne završi jer iza nje stoje ljudi i proizvodi koji su dio te kampanje i to će ostati sve dok je klijent vezan za taj proizvod.“



 

Šta danas znači imati ili nemati kontrolu nad brendom?

Harisa Mujanovića, direktora Bingo Group, pitali smo može li gubitak kontrole ponekad biti dobar za brend i šta se tada može otvoriti kao nova mogućnost.

„Tek kad izgubite kontrolu, vidite koliko vam je brend ustvari jak i definitivno u tom nekom gubitku kontrole nastaju neke nove ideje i izgradnja stvari za koje prije ste možda smatrali u nekom sigurnom okruženju da jednostavno nisu moguće.“




Na samu ideju nove kontrole nadovezuje se Mirela Laković, PR i marketing stručnjakinja.

„Ja mislim da je nova kontrola zapravo usmjerena na nas same. Ako smo pojedinci, ako smo brend, onda na suštinu tog brenda. Mislim da trebamo voditi računa da nas ne ponese ta lakoća i dostupnost koja je danas na svakom koraku. Mislim da je to novi izazov kada je riječ o kontroli.“




A pitanje ko danas zapravo kontroliše priču, brend, publika ili algoritam, postavili smo i Krešimiru Macanu, stručnjaku za strateško i krizno komuniciranje, vlasniku agencije za odnose s javnošću Manjgura.

„Uvijek publika odlučuje na kraju, ali algoritam postaje pametniji od publike. Dakle, algoritam, odnosno sve društvene mreže i svi oni koji, koji konzumiraju dnevno pokušavaju preuzeti kontrolu kako bi onda to prodali brendovima da bi to prodali publici.“




Ovogodišnja 14. Branding konferencija otvorila je pitanja koja kreativna i komunikacijska industrija više ne može odgađati. Na istoj sceni okupila je različita iskustva, stavove i pristupe, ostavljajući publici nove perspektive i ideje za koju vrijedi rizikovati.

Algoritam može prepoznati obrazac.

Za rizik, stav i dobru procjenu i dalje je potreban čovjek.  







 

Ovaj sadržaj je nastao u suradnji sa Branding konferencijom

Bonjour.ba produkcija 

Voditeljica projekta: Semra Manjura 
Autorica & vizualni dizajn članka: Ilda Lihić-Isović
Foto i video: Marko Jovančić