TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 21.8.2012.
Prstenje koje malo koga ostavlja ravnodušnim Amila Hodžić, 27-godišnja produkt dizajnerica iz Sarajeva, u oko šire javnosti upala je ove zime kada je izložbom predstavila svoju posljednju opsesiju - izradu unikatnog drvenog prstenja. Ova apsolventica odsjeka dizajna, na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, u svojoj biografiji ipak ima i više iskustva nego što je to možda poznato
Otkud ideja za rad upravo s drvetom? U svom radu često stavljaš naglasak na ekologiju. Koliko je izražena svijest o ekološkom dizajnu na bh. dizajnerskoj sceni?
Eko dizajn je već duži period dosta zastupljen u svijetu, ali ne i kod nas što me strašno ljuti, baš kao i parkovne površine koje se apsolutno ne održavaju. Ljudi još uvijek uzimaju plastične vrećice e u prodavaonicama, misleći kako će im dobro doći, ako ništa za odlaganje smeća. Staklo, papir i plastiku zajedno miješamo s ostatkom smeća, ne razmišljajući uopće o posljedicama. Drvo ne koristim samo zato što se radi o prirodnom materijalu i zbog ljepote njegove strukture, iako mi je i to bilo od velikog značaja, već upravo zbog podizanja svijesti o upotrebi materijala koji se mogu reciklirati, a za koje mislite da su neupotrebljivi. Napraviti produkt od ostatka materijala, koji dobije novu vrijednost, i time ga oživjeti - bio je to jedan od mojih glavnih motiva. Dodatni plus je što je drvo materijal koji se da reciklirati.
Radiš li s drugim materijalima?
Imala sam priliku upoznati se i s tkanjem ćilima, što me je strašno privuklo, te mislim da ću u budućnosti raditi na tome. Bila sam dio projekta ''Poetika Sare'' u sklopu ''Udruženja za zaštitu bosanskog ćilima ''gdje sam bila jedna od najmlađih sudionica. Dizajnirala sam i produkt i ambalažu zajedno s uglednim i cijenjenim umjetnicima poput Šejle Kamerić, Amre Zulfikarpašić i Amile Smajević. Upoznala sam se s kulturom i tradicijom tkanja, koja me je inpirirala za razvoj ideje koju sam prvobitno imala. Sam pristup dizajniranja produkta je malo odstupio od tradicionalnog, što je je i privuklo Amilu kao direktoricu udruženja da radimo na tome. Kao motiv koristila sam zatku, koja je najjednostavniji geometrijski motiv i koji se često veže za likovni izraz prapovijesnog razdoblja na našem tlu. Motiv zatke su horizontalne pruge različitih širina i boja. Dizajnirala sam ponjavu koja ujedno ima i funkciju taburea tj. skulpture, najmanjeg komada namještaja u interijeru. Multifunkcionalnost produkta ga čini jos interesantnijim.
Pored već spomenutog udruženja, BiH je jako bogata i ostalim kulturnim, te prirodnim i ekološkim resursima koje treba iskoristiti i mislim da tu ima dosta potencijala za razvoj bosanskohercegovačkog dizajna koji može biti interesantan i izdvajati se od ostalih.
Kako bi opisala svoje unikatno drveno prstenje?
Prsten je namijenjen široj publici. Dakle, ciljna grupa ne postoji. Tko god osjeća da ga treba nositi, nosit će ga. Neobičnost oblika, široka paleta eko boja i prirodni materijal su dovoljne specifikacije za jedan produkt poput ovog. Nosit će ga onaj tko voli imati nešto neobično, estravagantno i privlačno na prvi pogled. Svaki prsten je objekt za sebe. Dijeluje na prostor u kojem egzistira i prilagođava se. To što sama, pored toga što dizajniram, izrađujem svojim rukama svaki oblik, daje ovom produktu još veću vrijednost. Ideja za dizajniranje prstena kao objekta je krenula spontano kako i sama najviše volim. Kolekcija ''All my objects'' je potekla i kao sjećanje na rano djetinjstvo. Tada sam se znala zavući u djedovu radionicu i s čuđenjem gledati kako od sirovine pravi stvarne komade namještaja, a meni bi davao komadice i kockice drveta, s kojima bih se znala igrati satima. Kako već duže vrijeme radim s drvetom, a imam i djedovu radionicu na raspolaganju, odlučila sam u startu krenuti s prstenom, koji mi je ujedno i jedan od najdražih komada nakita. Sama simbolika, koja opisuje prsten kao znak vjernosti i odanosti me je privukla. Znala sam kupovati prsten kad god imam priliku negdje da otputujem. Neobičnost oblika, veličina i boja su uvijek privlačili moju pažnju. Znala sam da moram početi i sama stvarati nešto slično.
Naziv kolekcije "All my objects" je nastao upravo iz razloga sto svaki objekt koji sam dizajnirala u prvom planu i jest produkt koji ima funkciju prstena koji je nosiv, ali i pored toga daje nam mogućnost da bude i sve drugo osim toga. Zato i volim reći da svaki objekt koji sam dizajnirala odaje intimu oblika u prostoru i prilagođava se. Svaki prsten predstavlja posebnu cijelinu koju svojom kompozicijom percipiram kao objekt u prostoru i kao nosivi unikatni proizvod.
Hoćemo li u kolekciji uskoro moći pronaći i druge oblike drvenog nakita, možda ogrlice, narukvice,…?
Svaki dan donosi i probudi želju za realiziranje novih ideja. Prsten će zasigurno biti produkt koji će se još razvijati, na kojem ću još raditi, bilo da se radi o drvetu ili o nekom drugom materijalu. Za drugi komad nakita nisam sigurna jer sam se već dosta vezala za samu simboliku prstena koju sam već spomenula. Osobno za sebe često napravim neki komad nakita kao sto su ogrlica ili narukvica, ali sad za sad to ostaje samo u okvirima moje osobne kolekcije nakita.
Opiši nam malo svoj kreativni proces. Stavljaš li stvari prvo na papir ili se voliš baciti na rad istog trenutka kada ti sine ideja o nečemu novom?
Dizajniranje prstena je proces koji ima više faza. Svakako da su papir i olovka uvijek prisutni, ali vrlo često se volim baciti na rad u samom startu kada dodirnem komad drveta i već zamislim kako bi mogao izgledati taj prsten. Dakle, ne radi se o "štancanju" prstenja već o ručnom oblikovanju svakog komada i posvećivanju pažnje u procesu stvaranja oblika. Svaki prsten je prvobitno obrađen i oblikovan, zatim izbrendiran mojim logom AH, a na kraju tek dolazi boja koja stavlja točku na svaki produkt. Naglasila bih da se radi o prstenju iz kolekcije "All my objects", a AH je ime pod kojim se predstavljam. Riječ "ah" u ovom slučaju ima dvojako značenje. Pored mojih inicijala, ta dva slova predstavljaju uzvik često korišten u današnjem bosanskohercegovačkom jeziku, a ubiti označava želju za nečim.
Svoju kolekciju unikatnog drvenog prstenja „All my objects“ predstavila si izložbom. Otkud ideja za takav vid promocije? Nedostaje li našoj sceni sličnih događaja?
Izložbom "All my objects" sam predstavila djelić onoga što sam kreirala u posljednje vrijeme. Imala sam potrebu to podijeliti i s drugima, iako moram priznati da je izložba bila više rezultat nagovora prijatelja, koji su znali što radim u svom skromnom kutku. Izložba je bila kao i sve druge, osim što je otvorenje bilo na -18°C, što me na kraju ipak nije spriječilo da odustanem od samog događaja misleći da on neće biti dovoljno posjećen. Logorska vatra na samom ulazu u galeriju, ugodna muzika, profesori, ugledni umjetnici te moji prijatelji, doprinijeli su da sve skupa bude jedan jako ugodan event na kojem smo se imali priliku družiti. Bilo je simpatično kada mi je jedan od boljih prijatelja prišao i rekao: "Vidim, konačno si odvojila vrijeme za sebe i odlučila napraviti nešto poput ovih prstenčića."
Zapravo nije se radilo o vremenu koji sam specijalno izdvojila za ove objekte, već o savršenom trenutku koji nisam smjela propustiti.
Radiš li na nekim drugim projektima, osim već spomenutih?
Trenutno radim na dva projekta koja su vezana za produkt dizajn, ali o tome će se saznati kad bude vrijeme za to. No, u biti ne postoji ni jedan dan kad ne posvećujem pažnju dizajnu. Tko se odluči za ovu profesiju mora naučiti i da svakodnevno u potpunosti živi s tim.
Kako svi zainteresirani mogu doći do tvog nakita?
Zanimanje za objekte je postojalo i prije izložbe, ali cijelu priču nisam htjela odavati u potpunosti, dok nije došao pravi trenutak za to. Tim predstavljanjem su mi se otvorila druga vrata kao i saradnja u vidu promocije i prodaje ovih objektića. Danas kolekciju "All my objects" možete pronaći osobno kod mene, u galerijama u susjednim državama, ali i u Njemačkoj i SAD-u, a polako ću se širiti i na druge države što je i cilj. Moram priznati, sve se puno više cijeni izvan granica naše zemlje.
Za kraj, voljeli bismo čuti tvoj komentar na kreativnu scenu u Bosni i Hercegovini. Misliš li da je stiglo vrijeme za nešto drastičnije promjene u toj sferi?
Kreativna scena u BiH svakako je prisutna. Postoje umjetnici koji mogu doprinijeti razvoju kreativne scene, ali mislim da prvo moramo riješiti problematiku predrasuda i konstantnih kritika koje si svi daju za pravo. Podržati kolegu za nas je strani pojam i u suštini u tome smo najbolji, iskritizirati ili što bi rekli promahalati, a ne doprinijeti u smislu neke konstruktivne kritike koja će pomoći cjelokupnom razvoju. Mada, kada je riječ o produkt dizajnu, u posljednje vrijeme kao da je došlo do eksplozije na tom polju. Dosta kvalitetnog dizajna mojih kolega se predstavilo i van naših granica što polako doprinosi razvoju kvalitete produkt dizajna na našem tlu, što mi je jako drago.
{gallery}2012_08/ah{/gallery}
Razgovarala: Anja Stojkić
Foto: Amila Hodžić
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
