Pogledajte dugoočekivani film o legendarnom dizajneru    Film o legendarnom francuskom dizajneru alžirskog podrijetla, koji je najavljen krajem prošle godine, napokon dolazi i u naša kina. U kinu Cinestar u Mostaru od sutra kreće prikazivanje biografske drame "Yves Saint Laurent" koja nas upoznaje s počecima i detaljima karijere dizajnera čije je ime i danas simbol za eleganciju, otmjen

Više o filmu doznat ćete kroz intervju s njegovim redateljem, preuzet sa službenih stranica kina Cinestar.

Kako je sve počelo?
Želio sam snimiti snažnu, epsku ljubavnu priču. Želio sam i prikazati likove koji se silno trude ostvariti svoje snove. Dok sam razmišljao o tome, sjetio sam se da postoji upravo čovjek koji se savršeno uklapa u moj novi projekt - YVES SAINT LAURENT.

Yves Saint Laurent ima bogat život i karijeru, ali što je vama bilo posebno uzbudljivo?
Za početak, impresioniran sam njegovom jedinstvenom karizmom, ali i njegovom ranjivošću i nevinošću. Bio je nevjerojatno pametan i bezrezervno predan svojoj umjetnosti. Zatim, duboko me dirnula njegova cjeloživotna ljubavna priča i odnos kakav su Pierre Bergé i on imali. Osim toga, Yves je očito zadivljujuća kreativna sila. Pravi stvaralac, neviđeno produktivan i uvijek ispred svojeg vremena - istinski avangardist. Shvaćao je važnost odjeće u svakodnevnom životu. Osmislio je odijela za modernu ženu, koju su u to doba još uvijek smatrali građan(k)om drugog reda. Nije se toliko posvećivao promatranju svoga vremena, već doprinošenju. Bio je dovoljno hrabar da obuče žene u muška odijela, uključujući frak i hlače, a bez da im oduzme ženstvenost. U to je doba to bilo zaista revolucionarno.

Kako ste se pripremali, istraživali?
Pretpostavljam da sam pročitao i pregledao sve što je imalo povezano s njime. Morao sam, jer u početku nisam znao mnogo, pogotovo o njegovu privatnom životu. Sve sam informacije morao provjeravati i povezivati i to je trajalo prilično dugo. Sastavio sam priču o dvadesetak godina njegova života, a zatim se distancirao da bih ostavio mjesta mašti ili ubrzao razvoj priče.

Pierre Bergé je surađivao s vama - kako je to utjecalo na proces?
Ne bih bio snimio film da nisam imao njegovu suglasnost - ne zbog toga što je važna osoba, već zbog toga što je bio njegov životni pratilac, sastavni dio života. Želio sam da podijeli sa mnom svoja razmišljanja i osjećaje. Osim toga, bilo mi je važno upoznati one koji su doprinijeli takvoj kreativnosti. Yves je umro prije samo pet godina, a svi koji su sudjelovali u njegovom životu i radu još uvijek osjećaju veliku bliskost. U dokumentarnim snimcima uvidio sam koliko je atmosfera u kući Saint Laurent bila obiteljska. Naravno da sam poželio upoznati svakog člana te kuće. Kao i, primjerice, u kazališnoj kući, ovdje je privatno i javno bilo nerazdvojivo. Želio sam da se to sve vidi u filmu, ali prvo sam ja sam morao to doživjeti.

Film je, primarno, predivna ljubavna priča…
Ono što me u priči dirnulo jest to što nas upoznaje s dva briljantna lika, uključujući genij koji sa sobom povlači sve greške i rane. Yves je, prema službenoj liječničkoj dijagnozi, bio manično-depresivan. Kako su onda, uz njegovu bolest i poslovne pritiske, njih dvojica uspjela ostati zajedno do kraja? Održavali su svoj san i pomicali granice, a sa svakim novim korakom njihova ljubavna priča bila je pod sve većim pritiskom. Upravo to čini ovu priču toliko jedinstvenom i uzbudljivom. Intenzitet osjećaja koji neprekidno raste…

Film se također bavi žudnjom za slobodom koja se manifestira kroz umjetničku kreaciju. Postoji li poveznica između filmske i modne, haute-couture kreacije?
Vjerojatno postoji. Puno je novca u pitanju a umjetnici slobodna duha ne nose se najbolje sa stvarnim ekonomskim izazovima. No, vjerujem da je Yves sve to svladao. Imao je snažan osjećaj da bi bio umjetnički ograničen da se držao „samo“ modnog dizajna. S druge strane, stvaralaštvo je uzbudljivije kad je na neki način ograničeno - vjerujem da ograničenja stimuliraju kreativnost. Pretpostavljam da je Saint Laurent trpio zbog toga - morao se suočiti s brojnim odgovornostima još kao mladić, i to i poslovnima i emocionalnima. Bio je ikona, a zapravo je samo želio pobjeći čim dalje da bi shvatio želi li se vratiti dizajnu ili ne.

Niste ga prikazali u idealiziranom svjetlu, već kao ranjivi lik, ali i nevjernog, iritantnog čovjeka.
Ovo je priča o čovjeku koji je dvadeset godina - od 1956. do 1976. - briljirao u svojem zanimanju. S 21 godinom iskusio je slavu i ljubav. Kuća Dior u to je doba bila ogromna francuska kompanija. Istovremeno, u njegov život ulazi Pierre Bergé i oni provode sljedećih 18 godina zajedno. Zatim, Yves je pokrenuo vlastitu kuću. Bio je nevjerojatno produktivan, ali je prolazio kroz strašne emocionalne i egzistencijalne krize. Prijelomne 1976. godine Yves je dizajnirao svoju najsavršeniju kolekciju „Ruski balet“.

Recite mi nešto o glumcima.
Pierre Niney i Guillaume Gallienne sjajno se nadopunjuju iako su potpuno različiti. Zajedničke su im radna etika i ljubav prema pisanoj riječi. Oboje su vrhunski obrazovani glumci, talentirani i otvoreni, puni života. Pronašli su ravnotežu između tehničkog znanja emocionalnog elementa glume u prikazu dvadesetogodišnje ljubavne priče, što uključuje pridavanje pažnje evoluciji jezika. Mislim da su iznijeli velik dio ovog filma na svojim plećima.

Kako ste surađivali s njima?
Volim sve svoje glumce, posebno kad snimam ljubavne priče. Pokušavam ih zaštititi, učiniti da se osjećaju ugodno. No, dobri su glumci mudri i mislim da im trebate reći što mislite, zatražiti da promijene ono što mislite da treba, ali oni se s time trebaju složiti. Uostalom, i sam sam glumac. I pokušavam odabrati najbolje glumce i članove filmske ekipe i dopuštam im da kažu svoje mišljenje. No, ako su talentirani, vrlo brzo shvaćaju što želite postići, ponekad čak i bolje nego redatelj!

Kako pristupate snimanju filma?
Ne određujem ništa unaprijed. Ne tvrdim da sam autor, jer vjerujem da trebam primijeniti bilo koju tehniku koja će film učiniti najboljim mogućim. Neću snimiti predivan kadar samo zbog ljepote i zatim uživati u njemu. U centru moje pažnje su glumac i situacija. Oni moraju biti dosljedno uvjerljivi. Ne pokušavam biti „umjetnik“ - želim snimiti film koji prenosi priču čim je preciznije moguće.

Kako pristupate kostimografiji?
Za ovaj film kostimografija je bila dvostruko zahtjevnija nego što je to uobičajeno. Morali smo prikazati kostime iz tog razdoblja i promjene u trendovima kroz 20 godina. Trebali smo k tome izabrati i ključne dizajne iz njegovih kolekcija. Imali smo sreće što smo mogli koristiti originalnu odjeću.

Kako ste birali modele?
Prema mogućnosti da stanu u te jedinstvene odjevne predmete - haljine koje čuva Saint Laurent Foundation. Djevojke su morale biti stvarno tanke, danas su drugačije građene. Kad smo ih pronašli i počeli raditi, bilo je fantastično. Naša kostimografkinja Madeline Fontaine odradila je fenomenalan posao za ovaj film.

Scenografija je zadivljujuća…
Tu je situacija vrlo slična, jer nam je Fondacija pružila veliku podršku. Kad god smo mogli, snimali smo na stvarnim lokacijama. Studio u kojem je Saint Laurent radio, mjesto gdje je živio, hotel Intercontinental (danas Westin) u kojem je predstavljao kolekcije dva puta godišnje… Sva su nas ta mjesta inspirirala.

Kakvu ste glazbu zamislili za ovaj film?
Mladi francuski jazz glazbenik Ibrahim Maalouf bio je moj izbor za autora originalne glazbe, bez obzira što nije puno skladao za film. Poslao mi je nekoliko tema koje je skladao inspiriran scenarijem. I time me kupio. Njegova je glazba romantična, delikatna, pomalo sjetna i nevjerojatno originalna.

Koristili ste i zvučne zapise iz tog razdoblja.
Točno. Odabrali smo popularnu glazbu - jazz, Motown, rock, disco… ono što se slušalo u noćnim klubovima i na zabavama. Tu je i Callas, bliska Yvesovu srcu, posebno 1976. Danas je teško zamisliti modnu reviju bez glazbe, ali Saint Laurent je bio prvi koji ju je uveo. „La Wally“ je snažno, emocionalno majstorsko djelo, a vjerujem da je simbol genijalnosti i kreativnog talenta.


A.S.
^{Foto: blitz-cinestar-bh.ba}

​​​​​​​U maju 2023. godine, Muzej Yves Saint Laurent u Marakešu i magazin „I CAME FOR COUSCOUS“ objavili su otvoreni poziv za modne dizajnere širom svijeta da prijave svoju kreativnu interpretaciju Robe 109 – haljine 109, iz kolekcije Yves Saint Laurent za proljeće/ljeto 1979. godine.

Kandidati su bili pozvani da reinterpretiraju haljinu i pošalju uzorke, skice, ideju iza koncepta te konačnu kreaciju. Cijenjeni žiri sastavljen od eminentnih modnih stručnjaka, proglasio je pobjednike u tri kategorije: Couture, Art i Emerging Talent.




Glavna, Couture nagrada, dodijeljena je Sandi Potkrajac – nepoznatom imenu u svijetu mode, dizajnerici koja je osvojila žiri svojim dizajnom.

Sanda Potkrajac je preduzetnica koja studiozno gradi svoj modni brend Simplicity Perfected u SADu.

Uz podršku udruženja The Little Things We Adore iz Rovinja koju je osnovao Srđan Prodanović, a u okviru njihovog inkubatora za inovacije, Potkrajac se upustila u ovu avanturu i odlučila da učestvuje u prestižnom takmičenju.




Jedna pčela ne pravi med. Ova stara izreka poslužila je kao katalizator za cijeli proces kreiranja haljine koja kombinira sirovu ljepotu Robe 109 s elegantnom esencijom koja definira Simplicity Perfected.

Baš kao i gospodin Saint Laurent, koji je gajio tapiseriju kolaborativnih veza, često kombinujući svoje talente sa talentima svojih kolega iz različitih kreativnih domena, Potkrajac je u procesu izrade svoje haljine tražila podršku prijatelja i saradnika koji su dijelili istu viziju.

Pedantna izrada kreacije odvijala se u njujorškom ateljeu Karen Chinchille koji sarađuje sa cijenjenim kućama visoke mode. Crpeći inspiraciju iz originalne skice, tkanina je drapirana na formu koja omogućava vješto eksperimentiranje s postavljanjem centralnog volana.




Osnova haljine je ručno rađena – svjedočanstvo posvećenosti u kreiranju. Ručna obrada nastavlja se i kroz rad sa delikatnim tkaninama, naglašavajući metodičnu izradu haljine. Svileni šarmez volani ističu se kao omaž Robe 109, prožeti njezinim bezvremenskim duhom.

S druge strane, teksturirana otvorena tkana baza predstavlja evokativnu odu Maroku i njegovoj prirodnoj privlačnosti. Kreativnu paletu Yves Saint Laurenta odlikovale su živahne nijanse, kao i afinitet prema suptilnim zemljanim tonovima.

Odajući počast ovom dvostrukom aspektu njegove estetike, Potkrajac je tražila inspiraciju u originalnoj svilenoj haljini te istu reinterpretirala u rafiniranom zemljanom tonu, koristeći teksturirane tkanine otvorenog tkanja. Međusobna igra ovih kontrastnih tkanina povlači paralele sa vještom upotrebom teksture vidljive u ranim kreacijama Yves Saint Laurenta.




Ovo je prvi put da neki modni dizajner iz Bosne i Hercegovine osvoji jednu od najznačajnijih nagrada u svijetu mode. Potkrajac je razbila ideju o nemogućem čvrsto vjerujući u svoju viziju i sarađujući s bliskim saradnicima kako bi oživjeli projekat koji oslikava duh timskog rada.

Obećavajuća budućnost tek predstoji dok Potkrajac priprema svoju prvu kolekciju, nastavljajući ideju koja leži iza pobjedničke kreacije: potraga za iskonskim porivom za dijeljenjem, povezivanjem i koegzistiranjem.

* * *
Brend: @simplicityperfected.official by Sandra Potkrajac (Sarajevo, Chicago)
Production: Srdjan Prodanović, The Little Things We Adore (Rovinj)
Tailoring: Karen Chinchilla (New York)
Lace: Sophie Hallette (Caudry)
Photography: Jefferson Raposo Santiago (New York)
Make-up: Chichi Saito (New York)
Management: BWS Management (New York)
Model Management: Donat Barrault-Stephens, Supreme Management NY
Model: Roo Saintine, Supreme Management NY
Texts: Amra Zvizdić (Brussels)
Sketches: Emina Tsiligrkos  (Sarajevo)
Graphic Design: Nada Čengić (Sarajevo)
Graphic Design: Alina Amiri (Los Angeles)
Post Production: Vedad Krkbešević (Sarajevo)