Volimo što smo na našem Bonjour.ba cijeli 2. mjesec posvetili ljubavi.

Donijeli vam mnoštvo priča sa ovom tematikom, od modnih kombinacija, poklona za Valentinovo, do stvarnih ljubavnih priča. 

O jednoj takvoj priči vam govorimo i danas, a glavni akteri su gospođa Zinka i gospodin Mustafa Šalaka, za koje smo prvi put čuli na njihovom gostovanju u studiu televizije N1. 
Presimpatični video proslave godišnjice smo gledali na profilu Centra za zdravo starenje u Sarajevu. 
Naime, njihova ljubav je u 12. mjesecu prošle godine okrunjena sa 50. godišnjicom braka, a kada smo ih upoznali shvatili smo da njoj tu zaista nije kraj. Zinka je radni vijek provela kao profesorica fizike u srednjoj školi, a Mustafa je kao informatičar radio u mnogim bh. firmama. Upoznali su se još na fakultetu, a priča o Mustafinom prvom koraku ka Zinki će vas oduševiti.

Sa njima smo prije upoznavanja uživo i prethodno razgovarali putem e-maila, a zaljubili smo se u njihovu priču i odlučili je podijeliti s vama.
Zinka i Mustafa su se našoj Emini pridružili na razgovoru i fotografisanju sa Markom u njihovom kvartu, a odmah na prve razmijenjene riječi s njima shvatate da je njihova energija još jača i inspirativnija nego što ste očekivali.
Nesebično su s nama podijelili svoju životnu priču, s ponosom nam pokazali fotografije sa vjenčanja te najčešće spominjali dvije jako bitne stvari.
Važnost pravog prijateljstva koje ostvarite tokom života, a zatim i važnost ličnog razvoja koji samo može donijeti dobre stvari jednoj partnerskoj vezi. Činilo se kao da su željeli da se nama, kao mladim ljudima te dvije poruke urežu duboko u sjećanje.

 

Zinka i Emina na šoljici kafe i razgovora u Mustafinom i Zinkinom omiljenom kafiću 

Prije svega recite nam kako ste se upoznali, da li je Mustafa napravio prvi korak, ili ste to ipak bili vi Zinka?

Znali smo se sa studija, budući da smo oboje studirali Fiziku na Primatu u Sarajevu.
Na mojoj prvoj godini studija, Mustafa je bio demonstrator na predmetu “Uvod u matematičku analizu”, držao je mojoj grupi vježbe. Bio je vrlo ozbiljan i mi ga nismo doživljavali kao “raju”. Ali kada je došlo vrijeme da organizujemo našu apsolventsku ekskurziju, mi smo njega, kao mladog asistenta, izabrali za vođu ekskuzije. 





Tada smo počeli otkrivati i neke njegove druge osobine: pokazao se vrlo zabavnim, svirao je gitaru, pjevao je, pričao viceve... Kada je u jednom disko klubu, u Zagrebu, došao po mene da plešemo, bila sam iznenađena. Nismo se baš složili u plesu – on je plesao klasično, a ja sam znala samo “đuskati”. On je predložio da ga, prvom prilikom, naučim plesati i to se, zaista, desilo u Puli, našoj narednoj destinaciji ekskurzije.

Na kraju ekskurzije, u Dubrovniku, je uzeo moje bonove za jelo, tako da sam bila prisiljena sa njim ići na svaki obrok!
I tako je počelo...

 

 

Romantične geste su važan dio svake veze, otkrijte nam ko je u vašem braku veći romantik?

Po prirodi, nas dvoje nismo skloni paradiranju uzajamnih nježnosti tipa “cico – maco”, ali ne bježimo od sitnih pažnji i gesti kojima pokazujemo privrženost jednog drugome.
Sjećam se da je negdje na početku našega braka, u nekoj cvjećari u blizini tržnice kupovao divne crvene ruže svaki put kada bi mu vlasnica telefonom javila da su došle nove, svježe. Ja sam sa svoje strane nastojala da mu kuhanjem nekih egzotičnih jela (za naše prilike), ugodim. 
Kada sam se udala veze nisam imala sa kuhanjem. 
U nekim časopisima sam pronalazila recepte za jela za čiju pripremu ne treba više od petnaestak minuta. Jedno od takvih jela je bilo, sjećam se, “Riba u sosu od naranče!”.
Trudio se da to proguta bez komentara iako ribu uopšte nije volio. Danas oboje kuhamo, svako ima svoje recepte za jela koje ono drugo voli, a često se sjetimo i smijemo na moje prve pokušaje kuhanja.

 

 

Kako danas održavate romantiku i privrženost jedno prema drugom?

Nakon više od pola vijeka naš brak je isprepleten finim nitima svakodnevnih pažnji i nastojanja za ugoditi jedno drugome, briga za zdravlje partnera, planiranja druženja sa djecom i unucima, sa rodbinom i prijateljima.

 

Kako nam je poznato, dugo ste radili skupa, kako je to uticalo na vaš privatni odnos i da li iz tog perioda nosite neke životne lekcije?

Nismo dugo radili zajedno – svega par godina. Ja sam veći dio radnog vijeka provela kao srednjoškolski profesor fizike, a muž je kao informatičar radio u više najvećih bh. firmi.

 

Putovali ste mnogo, koja putovanja će vam zauvijek ostati u sjećanju?

Prije nego što smo dobili djecu, mi smo planinarili. To je bila naša istinska ljubav – planina, dobro društvo i pjesma!
Naš prvi godišnji odmor smo proveli na Trnovačkom jezeru, ispod Maglića. Znali smo, po pljusku i grmljavini krenuti iz Sarajeva, odpješačiti npr. do Skakavca, tamo se, pored tople peći, sa raspjevanim društvom planinara, sušiti i uživati do kasno u noć. Godišnje odmore smo, sada već sa našom djecom, provodili u kampovima širom Jadrana. Prijateljstva začeta u tim kampovima su trajala i traju do današnjih dana. Prijateljstva sa porodicama iz Zagreba, Skopja su preživjela i rat 92-95 i sigurno će trajati bar dok i mi trajemo!

Naše životno putovanje u trajanju od dva mjeseca se desilo 2014. godine, kada smo posjetili našu familiju u USA i sa mojim rođakom i njegovom suprugom, luksuznim kamperom, obišli najljepše krajeve Sjeverne Amerike, nacionalne parkove i istorijska mjesta. Putovanje za nezaborav!

Mustafa i Zinka u Arizoni

Koji su to mali dnevni rituali koji vam uljepšaju dan?

Naš dan započinje kafom, koju nam muž napravi i uz nju započinje priča o tome šta nas, eventualno boli, kako smo spavali, a zatim prelazimo na dnevne zadatke: što kupiti i što kuhati za taj dan, kakve su nam obaveze – prema djeci, unucima, prijateljima. 
Hoćemo li taj dan, zavisno od vremenske prognoze, otići do vikendice, treba li ko do ljekara,...itd. Svako zna šta mu spada u zadatak od tih dnevnih obaveza – mužu nabavke i eventualno kuhanje, meni pranje, pospremanje...
Dani vikenda su namijenjeni, uglavnom, druženju sa našom djecom i unucima na vikendici.

Poznato nam je da Mustafa vodi hor, a da ste vi Zinka članica hora, odakle ljubav prema muzici?

Članovi smo Centra za zdravo starenje u Novom Sarajevu, gdje smo stekli nova poznanstva i prijatelje. Tu upražnjavamo svoje hobije – ja pletem i heklam, a muž, budući da on rukovodi horom Centra, vodi probe muzičke sekcije. Redovno sa tim društvom organizujemo izlete na okolne planine i gradove u BiH i okruženju.

 

Koja pjesma vam budi najljepša sjećanja?

Naša pjesma je bila i ostala “Nebo je tako vedro”.

https://www.youtube.com/watch?v=k0tu9KqKJOA

 

Vas dvoje, kao i svi parovi imate svoja lična mišljenja i stavove, koliko se ustvari vi razlikujete i kako prevazilazite te različitosti?

Nas dvoje smo u mnogo čemu različiti. Možda je bolje reći da smo oboje bili jako razmaženi u porodicama iz kojih dolazimo. Muž je bio jedinac među četiri sestre, a ja sam bila daleko najmlađa od petoro djece. Vjerovatno smo, svako od nas, očekivali da ćemo zadržati status “primadone”. 





Zato je početno “uštimavanje” bilo praćeno mnogim poteškoćama, skoro svako popuštanje onom drugom je bilo traumatično, ali vrijeme čini svoje. Rođenje djece, bolesti i smrt u porodici, svakodnevna borba za egzistenciju – sve to i mnogo toga još su učinili da one početne poteškoće postanu trivijalne. Početno privlačenje i zaljubljenost postalo je nešto mnogo dublje, mnogo složenije! Možda je najbolji opis toga da smo postali jedan organizam u dva tijela.

 

 

Koje su to osobine koje cijenite jedno kod drugog?

Poštovanje, iskrenost, privrženost i posvećenost porodici!

 

Podijelili su s nama da su imali i prvi digitalni Kodak aparat, kojim su se služili na putovanjima te da će ga pokloniti muzeju Kodak. 

Kada se vi osvrnete na početke vaše veze, očekivanja i želje koje ste imali, da li su se one kroz ovih 50 godina ostvarile?

Uglavnom DA. Naravno, bilo je uspona i padova kao, pretpostavljam, u svakom braku ali suštinski ostvarili smo sve što smo željeli na profesionalnom i privatnom polju. Danas, zajedno sa našom djecom i unucima, uživamo u plodovima našeg rada.

 

Zinka i Mustafa su nasmijavali jedno drugo tokom cijelog našeg razgovora

Nedavno ste proslavili čak 50 godina bračnog života, koja je vaša poruka mladim parovima?

S obzirom na naše genetičko nasljeđe, pa koronu koja nas je, maltene, pokopala, nismo se nadali da ćemo dogurati do zlatnog pira.

Današnja omladina nema strpljenja čekati na sreću i nekako ih razumijemo. Pod strašnim su stresom sa svih strana. Neizvjesnosti u vezi posla, prisutan mobing te opšta politička i ekonomska nestabilnost su faktori koji im ne pomažu kvalitetno razvijati odnos sa izabranikom srca, tako da i najmanja kriza u tim odnosima rezultira raskidom veze i udaljavanjem jednog od drugoga.

Samo strpljenje i opredijeljenost za zajednički život su recept za trajnu sreću.

 

 

* * * 
Pripremila: Emina Smaka 
Fotografije: Marko Jovančić za Bonjour.ba

Povodom 15 godina stvaralaštva i predstavljanja nove kolekcije, koja otvara novo poglavlje brenda, s Aminom Hasanbegović razgovaramo o ateljeu, konstrukciji siluete, arhivi brenda i detaljima koji oblikuju identitet svakog komada.

Amina Hasanbegović već 15 godina razvija autorski couture rukopis u kojem silueta nastaje kroz disciplinu konstrukcije, a ne kroz prolazni trend. Njene kreacije prepoznatljive su po arhitektonskom pristupu formi, promišljenom volumenu i preciznom odnosu između kroja, teksture i pokreta.   



 

Njene kreacije nosile su Severina, Nataša Bekvalac, Nina Badrić, Ana Đurić, poznatija kao Konstrakta, i brojne druge žene regionalne scene. Ipak, ova priča nije samo o imenima koja su nosila njen dizajn, već o ateljeskom radu koji je tokom godina oblikovao jedan od najupečatljivijih autorskih potpisa regionalne modne scene.  
 

- Atelje -  

Nakon 15 godina stvaralaštva, vaš brend ulazi u novu eru. Kada pogledate sve što ste do sada izgradili, od ateljea do velikih scenskih i regionalnih trenutaka, šta je bio znak da je vrijeme za novo poglavlje?

Amina Hasanbegović: Posle 15 godina rada naučila sam da verujem svom unutrašnjem osećaju. Uvek sam imala neka velika priželjkivanja i snove za svoj brend, ali sam isto tako naučila da se najvažnije stvari dese tek onda kada za njih dođe pravo vreme. Za mene znak da počinje novo poglavlje nije bio jedan konkretan događaj, već upravo taj osećaj da su se mnoge stvari prirodno posložile i da je došao trenutak za korak dalje.

Verujem da se stvari dešavaju onda kada su suđene i kada treba da se dogode. Danas osećam istu onu uzbuđenost koju sam imala na početku, ali sa mnogo više iskustva, sigurnosti i jasnijom vizijom onoga što želim da gradim u budućnosti.



 

Da neko jedan dan nevidljivo prati rad u vašem ateljeu, koji trenutak bi ga najviše iznenadio u procesu nastanka nove kolekcije?

Amina Hasanbegović: Mislim da bi nekoga najviše iznenadilo koliko ljudi, pažnje i posvećenosti stoji iza jednog jedinog komada. Moj način rada nastajao je godinama i potpuno je prilagođen meni. Ne verujem u šablone i planirane sisteme rada u ovom poslu jer je svaka kolekcija novi izazov i nova priča. U ateljeu ne postoji univerzalna formula, svaki model prolazi svoj put od ideje do realizacije.




 

Možda spolja sve djeluje kao trenutak inspiracije, ali iza njega stoje brojni sati rada, razgovora, isprobavanja, ručne izrade i zajedničkog promišljanja svakog detalja. Upravo ta pažnja i ljubav sa kojom nastaje svaki komad, kao i broj ljudi koji učestvuje u njegovom stvaranju, verujem da bi nekoga najviše iznenadili. Za mene moda nikada nije samo odevni predmet, ona je rezultat zajedničkog stvaranja, zanata i emocije utkane u svaku tkaninu.

 

Vrhunski dizajn često počiva na odlukama koje publika nikada ne vidi. Koja je odluka u procesu izrade za vas najvažnija, iako možda na finalnom proizvodu djeluje gotovo neprimjetno?

Amina Hasanbegović: Sve kreće od skice – crtanje i kompletna priprema pre nego što model počne da se izrađuje je deo procesa koji mi je najvažniji. Ono što se ne vidi, a i te kako doprinosi couture momentu u mom dizajnu su same konstrukcije ispod haljine (često i metalne), a koje joj daju na prepoznatljivom AH volumenu. 

No, iako couture podrazumeva mnogo tehničkih odluka, za mene je najvažnija ona koja se donosi mnogo ranije a to je rađanje ideje i momenat kada osetim da je neka zaista prava. Godinama sam učila da verujem svom unutrašnjem osećaju. Zato verujem da je intuicija jednako važan deo kreativnog procesa kao i znanje, iskustvo ili zanat. 



 

-Arhiva-

Arhiva Amine Hasanbegović nije samo pregled kolekcija, već mapa silueta, saradnji i komada koji su tokom petnaest godina oblikovali prepoznatljiv regionalni couture rukopis.

Vaše kreacije nosile su mnoge poznate žene regionalne scene, svaka s potpuno drugačijim stilom i javnim izrazom. Kako u takvim saradnjama pronalazite ravnotežu između njihovog identiteta i vašeg autorskog potpisa?

Amina Hasanbegović:  Saradnja sa ženama koje imaju tako snažan i prepoznatljiv identitet za mene je uvek dijalog, izbegavam da namećem vlastitu estetiku. Bez obzira na to da li je reč o Severini, Nataši Bekvalac, Nini Badrić, Konstrakti ili nekoj drugoj umetnici, prvi korak je razumeti njihovu ličnost, energiju i način na koji žele da komuniciraju sa publikom. 

Moj zadatak je da kroz dizajn naglasim ono što ih čini autentičnim.

Uvek ima mnogo anegdota u tim saradnjama, od dogovora u 3 ujutru, kratkih rokova za izradu, izmena u poslednji čas, na licu mesta, pred koncerte i nastupe. Najlepši deo takvih saradnji je upravo pronalaženje te ravnoteže kada se njihov identitet i moja kreativna vizija susretnu na prirodan način. Do sada je brend napravio preko 5500 unikatnih haljina, a verujemo da je svaka od njih bila posebna na svoj način, a s druge strane delovala uverljivo i iskreno na osobi koja je nosi.




 

Kada pogledate arhivu brenda, postoji li kreacija koja vas i danas odmah vrati u trenutak kada je nastajala?

Amina Hasanbegović: Kako da ne. Nedavno sam poželela da organizujem i sredim radionicu, i kada sam videla sve te ostatke materijala, shvatila sam da su oni zapravo susret sa svim osobama,probama,osmesima… jedna čitava eksplozija sećanja kako pozitivnih tako i negativnih engrama. Zato je arhiva za mene mnogo više od pregleda dosadašnjeg rada, jedna čitava zbirka uspomena koje sam imala privilegiju da delim sa ženama za koje sam stvarala. I danas me to iskreno fascinira.




 
 

Svaki brend koji traje toliko godina ima elemente koji ostaju dosljedni, ali i one koji s vremenom prirodno evoluiraju. Šta je u vašem radu ostalo isto od početka, a šta danas dobija novo značenje?

Amina Hasanbegović: Ako se nešto nije promenilo kroz sve ove godine, onda je to strast. Ona ista iskra koja me je pokrenula na početku i danas me vodi kroz svaki novi izazov. Želja za stvaranjem, istraživanjem i pomjeranjem sopstvenih granica ostala je jednako snažna.

Ono što je vreme donelo jeste zrelost. Nekada sam osećala da moram da odgovorim na svaki izazov, a danas znam da je snaga i u izboru. Naučila sam da verujem sebi, da sledim unutrašnji osećaj i da ne moram sve. Možda se upravo u tome krije najveća promena a to ne da sam nekada tražila svoj put, a danas mu verujem.



 

 

Da danas otvorimo arhivu brenda i biramo jedan komad koji bi mogao ponovo izaći pred publiku, ali u verziji nove ere, koji biste izabrali?

Amina Hasanbegović: Bez razmišljanja bih izabrala kolekciju Blacksmith and Tailor. Predstavila sam je beogradskoj publici prije petnaest godina, a danas mi djeluje jednako snažno kao i tada.

Bila je to kolekcija nastala na granici dve suprotnosti: snage i nježnosti. Metal smo ručno varili, oblikovali i pretvarali u formu, tražeći način da ga spojimo sa gotovo bestežinskim tkaninama. U tom susretu grubog i krhkog nastala je posebna energija koju i danas osjećam. Možda bih je danas posmatrala drugačijim očima, sa više iskustva i zrelosti, ali njena ideja ostala bi ista. Neke kreacije pripadaju trenutku, a neke su bezvremenske. Za mene je Blacksmith and Tailor upravo jedna od njih.

 

 

-Sljedeće poglavlje-

Svaki brend koji traje toliko godina ima elemente koji ostaju dosljedni, ali i one koji s vremenom prirodno evoluiraju.   

Šta je u vašem radu ostalo isto od početka, a šta danas dobija novo značenje?

Amina Hasanbegović: Ako se nešto nije promenilo kroz sve ove godine, onda je to strast. Ona ista iskra koja me je pokrenula na početku i danas me vodi kroz svaki novi izazov. Želja za stvaranjem, istraživanjem i pomjeranjem sopstvenih granica ostala je jednako snažna.

Ono što je vreme donelo jeste zrelost. Nekada sam osećala da moram da odgovorim na svaki izazov, a danas znam da je snaga i u izboru. Naučila sam da verujem sebi, da sledim unutrašnji osećaj i da ne moram sve. Možda se upravo u tome krije najveća promena a to ne da sam nekada tražila svoj put, a danas mu verujem.





 

 

Vaš rad je prepoznatljiv po odnosu između konstrukcije, ručnog rada i snažne siluete. Šta je u novoj kolekciji najjasniji znak promjene?

Amina Hasanbegović:  U ovoj kolekciji važnu ulogu ima i način na koji nastaju materijali. Mnoge od njih smo stvarali sami. Volim ideju da komad počinje mnogo pre prvog kroja - u eksperimentu, u teksturi, u tragu ruke koja ga oblikuje.





 

Nakon ove kolekcije, po čemu biste voljeli da publika prepozna novu fazu brenda Amina Hasanbegović?

Amina Hasanbegović:  Volela bih da ovu novu fazu brenda prepoznaju po emociji. Po ljubavi prema stvaranju koja je godinama bila moja najvažnija pokretačka snaga i koja je utkana u svaki komad.

Svaka kolekcija nosi deo vremena u kojem je nastala, ali i deo osobe koja ju je stvarala. Takođe, ona je i simbol našeg novog početka nakon više decenije i po stvaranja :)



 

 

 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Hatidža Hasanbegović / @aminahasanbegovic