Volimo što smo na našem Bonjour.ba cijeli 2. mjesec posvetili ljubavi.

Donijeli vam mnoštvo priča sa ovom tematikom, od modnih kombinacija, poklona za Valentinovo, do stvarnih ljubavnih priča. 

O jednoj takvoj priči vam govorimo i danas, a glavni akteri su gospođa Zinka i gospodin Mustafa Šalaka, za koje smo prvi put čuli na njihovom gostovanju u studiu televizije N1. 
Presimpatični video proslave godišnjice smo gledali na profilu Centra za zdravo starenje u Sarajevu. 
Naime, njihova ljubav je u 12. mjesecu prošle godine okrunjena sa 50. godišnjicom braka, a kada smo ih upoznali shvatili smo da njoj tu zaista nije kraj. Zinka je radni vijek provela kao profesorica fizike u srednjoj školi, a Mustafa je kao informatičar radio u mnogim bh. firmama. Upoznali su se još na fakultetu, a priča o Mustafinom prvom koraku ka Zinki će vas oduševiti.

Sa njima smo prije upoznavanja uživo i prethodno razgovarali putem e-maila, a zaljubili smo se u njihovu priču i odlučili je podijeliti s vama.
Zinka i Mustafa su se našoj Emini pridružili na razgovoru i fotografisanju sa Markom u njihovom kvartu, a odmah na prve razmijenjene riječi s njima shvatate da je njihova energija još jača i inspirativnija nego što ste očekivali.
Nesebično su s nama podijelili svoju životnu priču, s ponosom nam pokazali fotografije sa vjenčanja te najčešće spominjali dvije jako bitne stvari.
Važnost pravog prijateljstva koje ostvarite tokom života, a zatim i važnost ličnog razvoja koji samo može donijeti dobre stvari jednoj partnerskoj vezi. Činilo se kao da su željeli da se nama, kao mladim ljudima te dvije poruke urežu duboko u sjećanje.

 

Zinka i Emina na šoljici kafe i razgovora u Mustafinom i Zinkinom omiljenom kafiću 

Prije svega recite nam kako ste se upoznali, da li je Mustafa napravio prvi korak, ili ste to ipak bili vi Zinka?

Znali smo se sa studija, budući da smo oboje studirali Fiziku na Primatu u Sarajevu.
Na mojoj prvoj godini studija, Mustafa je bio demonstrator na predmetu “Uvod u matematičku analizu”, držao je mojoj grupi vježbe. Bio je vrlo ozbiljan i mi ga nismo doživljavali kao “raju”. Ali kada je došlo vrijeme da organizujemo našu apsolventsku ekskurziju, mi smo njega, kao mladog asistenta, izabrali za vođu ekskuzije. 





Tada smo počeli otkrivati i neke njegove druge osobine: pokazao se vrlo zabavnim, svirao je gitaru, pjevao je, pričao viceve... Kada je u jednom disko klubu, u Zagrebu, došao po mene da plešemo, bila sam iznenađena. Nismo se baš složili u plesu – on je plesao klasično, a ja sam znala samo “đuskati”. On je predložio da ga, prvom prilikom, naučim plesati i to se, zaista, desilo u Puli, našoj narednoj destinaciji ekskurzije.

Na kraju ekskurzije, u Dubrovniku, je uzeo moje bonove za jelo, tako da sam bila prisiljena sa njim ići na svaki obrok!
I tako je počelo...

 

 

Romantične geste su važan dio svake veze, otkrijte nam ko je u vašem braku veći romantik?

Po prirodi, nas dvoje nismo skloni paradiranju uzajamnih nježnosti tipa “cico – maco”, ali ne bježimo od sitnih pažnji i gesti kojima pokazujemo privrženost jednog drugome.
Sjećam se da je negdje na početku našega braka, u nekoj cvjećari u blizini tržnice kupovao divne crvene ruže svaki put kada bi mu vlasnica telefonom javila da su došle nove, svježe. Ja sam sa svoje strane nastojala da mu kuhanjem nekih egzotičnih jela (za naše prilike), ugodim. 
Kada sam se udala veze nisam imala sa kuhanjem. 
U nekim časopisima sam pronalazila recepte za jela za čiju pripremu ne treba više od petnaestak minuta. Jedno od takvih jela je bilo, sjećam se, “Riba u sosu od naranče!”.
Trudio se da to proguta bez komentara iako ribu uopšte nije volio. Danas oboje kuhamo, svako ima svoje recepte za jela koje ono drugo voli, a često se sjetimo i smijemo na moje prve pokušaje kuhanja.

 

 

Kako danas održavate romantiku i privrženost jedno prema drugom?

Nakon više od pola vijeka naš brak je isprepleten finim nitima svakodnevnih pažnji i nastojanja za ugoditi jedno drugome, briga za zdravlje partnera, planiranja druženja sa djecom i unucima, sa rodbinom i prijateljima.

 

Kako nam je poznato, dugo ste radili skupa, kako je to uticalo na vaš privatni odnos i da li iz tog perioda nosite neke životne lekcije?

Nismo dugo radili zajedno – svega par godina. Ja sam veći dio radnog vijeka provela kao srednjoškolski profesor fizike, a muž je kao informatičar radio u više najvećih bh. firmi.

 

Putovali ste mnogo, koja putovanja će vam zauvijek ostati u sjećanju?

Prije nego što smo dobili djecu, mi smo planinarili. To je bila naša istinska ljubav – planina, dobro društvo i pjesma!
Naš prvi godišnji odmor smo proveli na Trnovačkom jezeru, ispod Maglića. Znali smo, po pljusku i grmljavini krenuti iz Sarajeva, odpješačiti npr. do Skakavca, tamo se, pored tople peći, sa raspjevanim društvom planinara, sušiti i uživati do kasno u noć. Godišnje odmore smo, sada već sa našom djecom, provodili u kampovima širom Jadrana. Prijateljstva začeta u tim kampovima su trajala i traju do današnjih dana. Prijateljstva sa porodicama iz Zagreba, Skopja su preživjela i rat 92-95 i sigurno će trajati bar dok i mi trajemo!

Naše životno putovanje u trajanju od dva mjeseca se desilo 2014. godine, kada smo posjetili našu familiju u USA i sa mojim rođakom i njegovom suprugom, luksuznim kamperom, obišli najljepše krajeve Sjeverne Amerike, nacionalne parkove i istorijska mjesta. Putovanje za nezaborav!

Mustafa i Zinka u Arizoni

Koji su to mali dnevni rituali koji vam uljepšaju dan?

Naš dan započinje kafom, koju nam muž napravi i uz nju započinje priča o tome šta nas, eventualno boli, kako smo spavali, a zatim prelazimo na dnevne zadatke: što kupiti i što kuhati za taj dan, kakve su nam obaveze – prema djeci, unucima, prijateljima. 
Hoćemo li taj dan, zavisno od vremenske prognoze, otići do vikendice, treba li ko do ljekara,...itd. Svako zna šta mu spada u zadatak od tih dnevnih obaveza – mužu nabavke i eventualno kuhanje, meni pranje, pospremanje...
Dani vikenda su namijenjeni, uglavnom, druženju sa našom djecom i unucima na vikendici.

Poznato nam je da Mustafa vodi hor, a da ste vi Zinka članica hora, odakle ljubav prema muzici?

Članovi smo Centra za zdravo starenje u Novom Sarajevu, gdje smo stekli nova poznanstva i prijatelje. Tu upražnjavamo svoje hobije – ja pletem i heklam, a muž, budući da on rukovodi horom Centra, vodi probe muzičke sekcije. Redovno sa tim društvom organizujemo izlete na okolne planine i gradove u BiH i okruženju.

 

Koja pjesma vam budi najljepša sjećanja?

Naša pjesma je bila i ostala “Nebo je tako vedro”.

https://www.youtube.com/watch?v=k0tu9KqKJOA

 

Vas dvoje, kao i svi parovi imate svoja lična mišljenja i stavove, koliko se ustvari vi razlikujete i kako prevazilazite te različitosti?

Nas dvoje smo u mnogo čemu različiti. Možda je bolje reći da smo oboje bili jako razmaženi u porodicama iz kojih dolazimo. Muž je bio jedinac među četiri sestre, a ja sam bila daleko najmlađa od petoro djece. Vjerovatno smo, svako od nas, očekivali da ćemo zadržati status “primadone”. 





Zato je početno “uštimavanje” bilo praćeno mnogim poteškoćama, skoro svako popuštanje onom drugom je bilo traumatično, ali vrijeme čini svoje. Rođenje djece, bolesti i smrt u porodici, svakodnevna borba za egzistenciju – sve to i mnogo toga još su učinili da one početne poteškoće postanu trivijalne. Početno privlačenje i zaljubljenost postalo je nešto mnogo dublje, mnogo složenije! Možda je najbolji opis toga da smo postali jedan organizam u dva tijela.

 

 

Koje su to osobine koje cijenite jedno kod drugog?

Poštovanje, iskrenost, privrženost i posvećenost porodici!

 

Podijelili su s nama da su imali i prvi digitalni Kodak aparat, kojim su se služili na putovanjima te da će ga pokloniti muzeju Kodak. 

Kada se vi osvrnete na početke vaše veze, očekivanja i želje koje ste imali, da li su se one kroz ovih 50 godina ostvarile?

Uglavnom DA. Naravno, bilo je uspona i padova kao, pretpostavljam, u svakom braku ali suštinski ostvarili smo sve što smo željeli na profesionalnom i privatnom polju. Danas, zajedno sa našom djecom i unucima, uživamo u plodovima našeg rada.

 

Zinka i Mustafa su nasmijavali jedno drugo tokom cijelog našeg razgovora

Nedavno ste proslavili čak 50 godina bračnog života, koja je vaša poruka mladim parovima?

S obzirom na naše genetičko nasljeđe, pa koronu koja nas je, maltene, pokopala, nismo se nadali da ćemo dogurati do zlatnog pira.

Današnja omladina nema strpljenja čekati na sreću i nekako ih razumijemo. Pod strašnim su stresom sa svih strana. Neizvjesnosti u vezi posla, prisutan mobing te opšta politička i ekonomska nestabilnost su faktori koji im ne pomažu kvalitetno razvijati odnos sa izabranikom srca, tako da i najmanja kriza u tim odnosima rezultira raskidom veze i udaljavanjem jednog od drugoga.

Samo strpljenje i opredijeljenost za zajednički život su recept za trajnu sreću.

 

 

* * * 
Pripremila: Emina Smaka 
Fotografije: Marko Jovančić za Bonjour.ba

U idealnom svijetu, svaki dom bi trebao prije svega nuditi zaštitu i sigurnost, no surova realnost ponekad pokazuje drugačije.

Poražavajuća je činjenica da su hiljade žena izložene opasnosti i zlostavljanju. Za mnoge od njih ključ do slobode krije se u Sigurnim kućama. Upravo iz tog razloga smo odlučili razgovarati s menadžericom Sigurne kuće Fondacije lokalne demokratije u Kantonu Sarajevo, Muberom Hodžić – Lemeš. 

 

Mubera Hodžić – Lemeš

Željeli smo bolje razumjeti sveobuhvatnu podršku koju ova institucija pruža ženama, a te ključne informacije prenijeti i vama. Otkrivamo koji su to koraci nakon što su osobe fizički sigurne u kućama, koliko je važna terapija, koji su uslovi za djecu, ali i to kako mi kao individue možemo djelovati ukoliko sumnjamo na nasilje u našoj blizini. 

 

Pored fizičke zaštite i pružanja sigurnosti nudite mnoštvo besplatnih usluga u vašoj organizaciji. Nakon što su osobe fizički sigurne u vašim kućama, koji je naredni korak?

Fondacija lokalne demokratije upravlja Sigurnom kućom u Kantonu Sarajevo od 2000. godine, a pored toga imamo i druge vidove podrške i pomoći ženama žrtvama nasilja u porodici poput našeg Centra za žene, SOS telefona, Edukativnog kutka za mlade.

Kada govorimo o Sigurnoj kući, ona predstavlja jednu od mogućnosti zbrinjavanja žrtava nasilja u momentu kad se nasilje prijavi, kada je ženi potrebna fizička zaštita, sigurnost, ali i kompletan specijalizirani set usluga koje pomažu žrtvama nasilja za izlazak iz nasilničkog odnosa.

Vrste usluga koje se pružaju žrtvama nasilja u porodici u Sigurnoj kući su:

- Fizička zaštita i sigurnost,

- Psihoterapijski tretman (individualni i grupni),

- Radno - okupaciona terapija,

- Socijalno savjetovanje i podrška,

- Pravna pomoć, kroz korištenje usluga Centra za besplatnu pravnu pomoć FLD,

- Medicinska asistencija i rehabilitacija u suradnji sa zdravstvenim ustanovama,

- Terapijski rad sa partnerom/počiniteljem nasilja sa Službama socijalne zaštite Kantona Sarajevo,

- Ekonomsko osamostaljivanje korisnica kroz ekonomsko osnaživanje (uključivanje korisnica u Savjetovalište za žene FLD Sarajevo, suradnja sa Zavodom za zapošljavanje i drugim NVO organizacijama koje implementiraju programe ekonomske podrške žrtava nasilja u porodici),

- Psihoterapijski tretman djece žrtava nasilja (psihološka podrška, pomoć u savladavanju nastavnog plana i programa, rekreativni program s volonterima)

 

Koliko je važan psihoterapijski tretman? 

Ženama koje su doživjele nasilje, a koje se suočavaju sa posljedicama nasilja, uglavnom je potrebna psihoterapijska pomoć. U Sigurnoj kući se žene uključuju u cjelokupni psihosocijalni tretman. Svaki slučaj je individualan i pristupa mu se na takav - individualan način.

Cilj psihološke podrške je:

- Pomoći ženi da vrati dobru sliku o sebi, stekne samopouzdanje i preuzme kontrolu nad svojim životom,

- Pomoći ženi da stekne svijest o svom pravu na izbor, pravu na život bez nasilja te joj omogućiti potpuni oporavak od traume,

- Postići znatno smanjenje simptoma traume, s ciljem njihovog potpunog nestanka.

Centar za žene Fondacije lokalne demokratije koji je smješten u Sarajevu također pruža besplatnu psihološku pomoć i podršku, pravno savjetovanje i socio-ekonomsku podršku za žrtve nasilja u porodici ili partnerskog nasilja, samohranim majkama, ženama na socijalnoj margini ili ženama žrtvama rata. Sve žene koje imaju potrebu mogu zakazati svoj termin na jedan od brojeva telefona: 033 570-560 ili 033 570-561.

 

Kako osiguravate privatnost korisnica usluga?

Imamo obrazac i jasne upute prema kojima objasnimo korisnicama da ne mogu nikome odavati lokaciju na kojoj su smještene. Korisnice naših usluga nikada ne izlažemo javnosti na način da bilo gdje objavljujemo njihova imena ili bilo kakve informacije koje bi na bilo koji način mogle otkriti njihov identitet. Anonimnost je zagarantovana svima, a reagujemo i u slučajevima anonimnih prijava.

 

Kakav je proces ulaska i izlaska iz sigurne kuće? 

U Kantonu Sarajevo su jasno definisane procedure smještaja žrtava nasilja u Sigurnu kuću. Potpisani su protokoli o saradnji sa Kantonalnim centrom za socijalni rad i MUP-om Kantona Sarajevo. Ukoliko žena prijavi nasilje na SOS telefon, policija se uputi na adresu i djeluje u skladu sa svojom nadležnošću. Žena dobije sve informacije o zaštiti, mogućnost da ode u policijsku upravu i podnese krivičnu prijavu, policija po potrebi uključi nadležnu službu socijalne zaštite odnosno dežurnog socijalnog radnika ukoliko je potreban smještaj u Sigurnu kuću koji se odmah može i realizovati.

Na području Kantona Sarajevo rade dežurni socijalni radnici tako da se zbrinjavanje žrtve može realizovati i tokom tokom noći, vikendima, praznicima. odnosno uvijek je moguć smještaj i zaštita žrtava nasilja na području Kantona Sarajevo. Također je i SOS telefon aktivan 24 sata. Dakle, potrebno je da prijavite nasilje nadležnoj policiji, centru za socijalni rad ili nas pozovite na SOS telefon broj 033 222-000. U Sigurnoj kući se može ostati do šest mjeseci, moguće je i duže u odnosu na kompleksnost slučaja, u saradnji sa centrima za socijalni rad.
 

Na koji način se radi sa korisnicama vaših usluga kako bi se osamostalile i nastavile život izvan kuće? 

U Sigurnoj kući u Sarajevu je od 2000. godine zbrinuto 2.314 žrtava nasilja. Razvijali smo i razvijamo dodatne programe podrške u vidu ekonomskog osnaživanja žena, pravne i psihološke podrške kako bi žene žrtve nasilja dobile mogućnost da se osamostale i izađu iz kruga nasilja. Posljednjih godina realizujemo Socijalni program koji je obezbjeđen od strane Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo.

Socijalni program se odnosi na materijalnu podršku žrtvama nasilja u porodici koje se osamostale nakon provedenog terapijskog tretmana u Sigurnoj kući. Za žene je od izuzetne važnosti podrška koju dobiju nakon napuštanja Sigurne kuće. Kroz Socijalni program omogućeno im je plaćanje troškova kirije i režija u trajanju do šest mjeseci.

Foto: Pexels.com   

 

Postoji li plan za postupanje u hitnim situacijama? 

Sigurna kuća pruža pomoć i zaštitu 24 sata dnevno, uvijek su naše usluge dostupne onima kojima su potrebne.

Postoje li procedure za procjenu opasnosti prije izlaska?

Mi imamo jasno definisanu izlaznu strategiju. Nakon smještaja u Sigurnu kuću i stabilizacije psihofizičkog stanja pristupa se izradi individualnog plana zaštite kojeg sačinjava korisnica zajedno sa psihologom nadležne službe socijalne zaštite i socijalnom radnicom Sigurne kuće. U individualnom planu se žena izjašnjava na koji način vidi rješenje svoje situacije. Uključe se potrebne institucije i organizacije koje će učestvovati u realizaciji plana zaštite.

Nakon realizacije većine postavljenih ciljeva, odnosno sticanja uvjeta za izlazak iz Sigurne kuće isto se i realizuje. Svaki slučaj se radi individualno te je i za rješenje istog potrebno različito vrijeme. Npr. ukoliko žena odluči trajni prekid nasilnog odnosa, potrebno je duže vrijeme dok završi postupak posredovanja, pokrene razvod braka, riješi pitanje čuvanja djece, nađe posao i stekne materijalne pretpostavke za samostalan život. Pojedine žene se vraćaju i u porodicu, ali sa drugačijim stavom jer su ohrabrene, pošto znaju da se ponovo mogu obratiti za pomoć ukoliko im bude potrebna. Sve žene koje su boravile u Sigurnoj kući ili prijavljivale nasilje u porodici mogu ponovno dobiti podršku sistema ukoliko je trebaju.

Nasilje u porodici se može prijaviti više puta, žena može biti zaštićena izrečenim zaštitnim mjerama više puta kao što može više puta i boraviti u Sigurnoj kući. Izlazak iz nasilnog odnosa je veoma težak i neke žene trebaju duže vrijeme do konačnog odlaska od počinitelja nasilja. Prema dostupnim svjetskim istraživanjima žena u prosjeku ostane 4 - 7 godina u nasilnom odnosu prije nego što iz njega izađe, a u prosjeku odlazi 7 puta prije konačnog odlaska.   

 

Kakve su usluge dostupne djeci osoba koje su pretrpjele nasilje? 

Imamo osiguran psihoterapijski tretman djece žrtava nasilja (psihološka podrška, pomoć u savladavanju nastavnog plana i programa, rekreativni program s volonterima i slično). Od 2002. godine u okviru Sigurne kuće pokrenut je rad i skloništa za djevojke žrtve seksualnog nasilja, incesta, silovanja, porodičnog nasilja i drugih oblika nasilja. Primarni cilj skloništa je obezbjeđivanje direktne zaštite djevojaka, psihoterapijski tretman u cilju rehabilitacije i resocijalizacije (nastavak školovanja, detraumatizacija i prevazilaženje traumatskih iskustava, ponovno uključivanje u društveni život).

 

Foto: Pexels.com

 

Za kraj nam recite koje su to mjere koje mi kao individue možemo poduzeti ukoliko sumnjamo da se u našoj blizini dešava neki oblik nasilja? 

Nevladine organizacije u „Sigurnoj mreži“ kojima koordinira Fondacija lokalne demokratije su kroz svoja iskustva sa žrtvama nasilja napravile iskorak kako nasilje više ne bi bilo tabu tema u četiri zida, kako bi postalo javno vidljivo i samim time kažnjivo. Nasilju može biti izloženo svako bez obzira na obrazovanje i zaposlenje. Važno je da poručimo iz prakse da je moguće izaći iz kruga nasilja ukoliko se koriste svi resursi i trenutna zakonska rješenja. Svako neprijavljivanje i prikrivanje nasilja stvara pogodno tlo da se nasilje nastavi i postane intenzivnije.

Žrtve nasilja kao i građani/ke koji imaju saznanja da se nasilje dešava mogu pozvati SOS telefon i zatražiti pomoć – 033/222-000, zatim 1265 za FBiH i 1264 za Republiku Srpsku. Žrtve nasilje nisu krive za počinjeno nasilje i svaki oblik nasilja treba prijaviti. Napravite prvi korak, pozovite SOS telefon gdje ćete biti saslušane bez osude, možete nazvati i anonimno i dobit ćete mogućnost da se zaštitite.

* * *   
Foto: Pexels.com