TEKST: Emina Smaka
DATUM OBJAVE: 14.2.2022.
Volimo što smo na našem Bonjour.ba cijeli 2. mjesec posvetili ljubavi.
Donijeli vam mnoštvo priča sa ovom tematikom, od modnih kombinacija, poklona za Valentinovo, do stvarnih ljubavnih priča.
O jednoj takvoj priči vam govorimo i danas, a glavni akteri su gospođa Zinka i gospodin Mustafa Šalaka, za koje smo prvi put čuli na njihovom gostovanju u studiu televizije N1.
Presimpatični video proslave godišnjice smo gledali na profilu Centra za zdravo starenje u Sarajevu.
Naime, njihova ljubav je u 12. mjesecu prošle godine okrunjena sa 50. godišnjicom braka, a kada smo ih upoznali shvatili smo da njoj tu zaista nije kraj. Zinka je radni vijek provela kao profesorica fizike u srednjoj školi, a Mustafa je kao informatičar radio u mnogim bh. firmama. Upoznali su se još na fakultetu, a priča o Mustafinom prvom koraku ka Zinki će vas oduševiti.
Sa njima smo prije upoznavanja uživo i prethodno razgovarali putem e-maila, a zaljubili smo se u njihovu priču i odlučili je podijeliti s vama.
Zinka i Mustafa su se našoj Emini pridružili na razgovoru i fotografisanju sa Markom u njihovom kvartu, a odmah na prve razmijenjene riječi s njima shvatate da je njihova energija još jača i inspirativnija nego što ste očekivali.
Nesebično su s nama podijelili svoju životnu priču, s ponosom nam pokazali fotografije sa vjenčanja te najčešće spominjali dvije jako bitne stvari.
Važnost pravog prijateljstva koje ostvarite tokom života, a zatim i važnost ličnog razvoja koji samo može donijeti dobre stvari jednoj partnerskoj vezi. Činilo se kao da su željeli da se nama, kao mladim ljudima te dvije poruke urežu duboko u sjećanje.
Zinka i Emina na šoljici kafe i razgovora u Mustafinom i Zinkinom omiljenom kafiću
Prije svega recite nam kako ste se upoznali, da li je Mustafa napravio prvi korak, ili ste to ipak bili vi Zinka?
Znali smo se sa studija, budući da smo oboje studirali Fiziku na Primatu u Sarajevu.
Na mojoj prvoj godini studija, Mustafa je bio demonstrator na predmetu “Uvod u matematičku analizu”, držao je mojoj grupi vježbe. Bio je vrlo ozbiljan i mi ga nismo doživljavali kao “raju”. Ali kada je došlo vrijeme da organizujemo našu apsolventsku ekskurziju, mi smo njega, kao mladog asistenta, izabrali za vođu ekskuzije.
Tada smo počeli otkrivati i neke njegove druge osobine: pokazao se vrlo zabavnim, svirao je gitaru, pjevao je, pričao viceve... Kada je u jednom disko klubu, u Zagrebu, došao po mene da plešemo, bila sam iznenađena. Nismo se baš složili u plesu – on je plesao klasično, a ja sam znala samo “đuskati”. On je predložio da ga, prvom prilikom, naučim plesati i to se, zaista, desilo u Puli, našoj narednoj destinaciji ekskurzije.
Na kraju ekskurzije, u Dubrovniku, je uzeo moje bonove za jelo, tako da sam bila prisiljena sa njim ići na svaki obrok!
I tako je počelo...
Romantične geste su važan dio svake veze, otkrijte nam ko je u vašem braku veći romantik?
Po prirodi, nas dvoje nismo skloni paradiranju uzajamnih nježnosti tipa “cico – maco”, ali ne bježimo od sitnih pažnji i gesti kojima pokazujemo privrženost jednog drugome.
Sjećam se da je negdje na početku našega braka, u nekoj cvjećari u blizini tržnice kupovao divne crvene ruže svaki put kada bi mu vlasnica telefonom javila da su došle nove, svježe. Ja sam sa svoje strane nastojala da mu kuhanjem nekih egzotičnih jela (za naše prilike), ugodim.
Kada sam se udala veze nisam imala sa kuhanjem.
U nekim časopisima sam pronalazila recepte za jela za čiju pripremu ne treba više od petnaestak minuta. Jedno od takvih jela je bilo, sjećam se, “Riba u sosu od naranče!”.
Trudio se da to proguta bez komentara iako ribu uopšte nije volio. Danas oboje kuhamo, svako ima svoje recepte za jela koje ono drugo voli, a često se sjetimo i smijemo na moje prve pokušaje kuhanja.
Kako danas održavate romantiku i privrženost jedno prema drugom?
Nakon više od pola vijeka naš brak je isprepleten finim nitima svakodnevnih pažnji i nastojanja za ugoditi jedno drugome, briga za zdravlje partnera, planiranja druženja sa djecom i unucima, sa rodbinom i prijateljima.
Kako nam je poznato, dugo ste radili skupa, kako je to uticalo na vaš privatni odnos i da li iz tog perioda nosite neke životne lekcije?
Nismo dugo radili zajedno – svega par godina. Ja sam veći dio radnog vijeka provela kao srednjoškolski profesor fizike, a muž je kao informatičar radio u više najvećih bh. firmi.
Putovali ste mnogo, koja putovanja će vam zauvijek ostati u sjećanju?
Prije nego što smo dobili djecu, mi smo planinarili. To je bila naša istinska ljubav – planina, dobro društvo i pjesma!
Naš prvi godišnji odmor smo proveli na Trnovačkom jezeru, ispod Maglića. Znali smo, po pljusku i grmljavini krenuti iz Sarajeva, odpješačiti npr. do Skakavca, tamo se, pored tople peći, sa raspjevanim društvom planinara, sušiti i uživati do kasno u noć. Godišnje odmore smo, sada već sa našom djecom, provodili u kampovima širom Jadrana. Prijateljstva začeta u tim kampovima su trajala i traju do današnjih dana. Prijateljstva sa porodicama iz Zagreba, Skopja su preživjela i rat 92-95 i sigurno će trajati bar dok i mi trajemo!
Naše životno putovanje u trajanju od dva mjeseca se desilo 2014. godine, kada smo posjetili našu familiju u
Mustafa i Zinka u Arizoni
Koji su to mali dnevni rituali koji vam uljepšaju dan?
Naš dan započinje kafom, koju nam muž napravi i uz nju započinje priča o tome šta nas, eventualno boli, kako smo spavali, a zatim prelazimo na dnevne zadatke: što kupiti i što kuhati za taj dan, kakve su nam obaveze – prema djeci, unucima, prijateljima.
Hoćemo li taj dan, zavisno od vremenske prognoze, otići do vikendice, treba li ko do ljekara,...itd. Svako zna šta mu spada u zadatak od tih dnevnih obaveza – mužu nabavke i eventualno kuhanje, meni pranje, pospremanje...
Dani vikenda su namijenjeni, uglavnom, druženju sa našom djecom i unucima na vikendici.
Poznato nam je da Mustafa vodi hor, a da ste vi Zinka članica hora, odakle ljubav prema muzici?
Članovi smo Centra za zdravo starenje u Novom Sarajevu, gdje smo stekli nova poznanstva i prijatelje. Tu upražnjavamo svoje hobije – ja pletem i heklam, a muž, budući da on rukovodi horom Centra, vodi probe muzičke sekcije. Redovno sa tim društvom organizujemo izlete na okolne planine i gradove u BiH i okruženju.
Koja pjesma vam budi najljepša sjećanja?
Naša pjesma je bila i ostala “Nebo je tako vedro”.
https://www.youtube.com/watch?v=k0tu9KqKJOA
Vas dvoje, kao i svi parovi imate svoja lična mišljenja i stavove, koliko se ustvari vi razlikujete i kako prevazilazite te različitosti?
Nas dvoje smo u mnogo čemu različiti. Možda je bolje reći da smo oboje bili jako razmaženi u porodicama iz kojih dolazimo. Muž je bio jedinac među četiri sestre, a ja sam bila daleko najmlađa od petoro djece. Vjerovatno smo, svako od nas, očekivali da ćemo zadržati status “primadone”.
Zato je početno “uštimavanje” bilo praćeno mnogim poteškoćama, skoro svako popuštanje onom drugom je bilo traumatično, ali vrijeme čini svoje. Rođenje djece, bolesti i smrt u porodici, svakodnevna borba za egzistenciju – sve to i mnogo toga još su učinili da one početne poteškoće postanu trivijalne. Početno privlačenje i zaljubljenost postalo je nešto mnogo dublje, mnogo složenije! Možda je najbolji opis toga da smo postali jedan organizam u dva tijela.
Koje su to osobine koje cijenite jedno kod drugog?
Poštovanje, iskrenost, privrženost i posvećenost porodici!
Podijelili su s nama da su imali i prvi digitalni Kodak aparat, kojim su se služili na putovanjima te da će ga pokloniti muzeju Kodak.
Kada se vi osvrnete na početke vaše veze, očekivanja i želje koje ste imali, da li su se one kroz ovih 50 godina ostvarile?
Uglavnom DA. Naravno, bilo je uspona i padova kao, pretpostavljam, u svakom braku ali suštinski ostvarili smo sve što smo željeli na profesionalnom i privatnom polju. Danas, zajedno sa našom djecom i unucima, uživamo u plodovima našeg rada.
Zinka i Mustafa su nasmijavali jedno drugo tokom cijelog našeg razgovora
Nedavno ste proslavili čak 50 godina bračnog života, koja je vaša poruka mladim parovima?
S obzirom na naše genetičko nasljeđe, pa koronu koja nas je, maltene, pokopala, nismo se nadali da ćemo dogurati do zlatnog pira.
Današnja omladina nema strpljenja čekati na sreću i nekako ih razumijemo. Pod strašnim su stresom sa svih strana. Neizvjesnosti u vezi posla, prisutan mobing te opšta politička i ekonomska nestabilnost su faktori koji im ne pomažu kvalitetno razvijati odnos sa izabranikom srca, tako da i najmanja kriza u tim odnosima rezultira raskidom veze i udaljavanjem jednog od drugoga.
Samo strpljenje i opredijeljenost za zajednički život su recept za trajnu sreću.
* * *
Pripremila: Emina Smaka
Fotografije: Marko Jovančić za Bonjour.ba
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prvi put se desilo da u naslovu nemamo cijelu rečenicu.
Mama.
Samo jedna riječ, ali ta jedna riječ nosi možda i više od bilo koje koju smo do sada napisali.
Kada smo pokušali pronaći pravu rečenicu, nijedna nije bila dovoljna jer neke stvari ne stanu u objašnjenje.
One žive u sitnicama.
U glasu koji nas smiri.
U zagrljaju prije spavanja.
U „jesi ponijela jaknu?"
U običnim danima koji kasnije postanu najvažnije uspomene.
A neke stvari žive u dodiru.
U trenutku kada nas ona pomazi po obrazu i osjetimo njen prsten kako lagano klizi niz kožu.
U onom djetinjstvu kada nas je grlila i mi smo se igrali njenim lančićom, vrtjeli ga među prstima, znajući napamet svaku kariku.
U danu kada smo izgubili njenu omiljenu naušnicu u igri, a ona se nije naljutila.
Mama…
Možda baš zato neke emocije nosimo najbliže sebi.
Kroz poznati dodir prstena.
Ogrlicu koju uvijek biramo bez razmišljanja.
Detalje koji s vremenom postanu mnogo više od nakita.
Baš onakvog kakav godinama pronalazimo u Zlatarna Celje kolekcijama i vežemo za važne uspomene.
Možda smo zato i željeli ovu priču ispričati kako se ljubav najčešće pamti… nježno i tiho.
Almu Dizdarević Sarhan upoznali smo kroz jednu potpuno drugačiju, ali jednako nježnu ulogu dok je s posebnom pažnjom kreirala radionicu u dječjoj igraonici.
I upravo tada nam je postalo jasno koliko prirodno balansira između svih svojih svjetova.
Alma je istovremeno mama, model i osoba koja okuplja djecu, kreativnost i toplinu u isti prostor, bez potrebe da bilo šta djeluje savršeno ili unaprijed isplanirano. Zato smo znali da će se njih troje sjajno snaći i pred kamerama.
Pokazali su nam da sa djecom stvari rijetko idu potpuno po planu, ali da upravo u tim spontanim momentima nastanu fotografije i uspomene koje ostanu najljepše i iskrene.
U razgovoru s Almom, između rečenica o djeci, svakodnevici i majčinstvu, najviše su ostali oni mali momenti.
“Volim kad pravimo palačinke.”
“Dođi sa mnom, mama .”
“Mama , baš ti je lijepa slika.”
Tako izgleda ljubav dok traje. Kroz stvari koje djeluju obično sve dok jednog dana ne postanu uspomena.
Alma danas sebe opisuje kao ženu koja istovremeno gradi dom, snove i sebe, i uči da i kroz haos ostane zahvalna i nježna prema sebi i životu.
I teško je ne prepoznati se barem malo u toj rečenici.
U pokušaju da budemo prisutne za sve koje volimo, a da pritom ne izgubimo dijelove sebe koje još uvijek želimo sačuvati.
“Majčinstvo me naučilo koliko je teško istovremeno biti potpuno prisutan za svoju djecu, a ipak ne odustati od svojih snova i dijelova sebe koje također želim sačuvati.”
Kada smo je pitale kada je prvi put osjetila da razumije svoju mamu, odgovor je došao odmah.
“Definitivno onda kada sam i sama postala majka .”
Više kao tiho prepoznavanje i onaj trenutak kada počnemo govoriti iste rečenice.
Brinuti na isti način i nositi istu nježnost.
“Porodica je razlog, a vjera stub svega.”
Rečenica njene mame koju i danas nosi kao unutrašnji glas kojem se vraća kada život postane preglasan.
Postoje stvari koje se ne nauče kroz objašnjenje. Samo ih jednog dana prepoznamo u sebi i to u načinu na koji volimo.
Gradimo dom i pokušavamo sve držati na okupu čak i kada smo umorne.
“Volim kad idemo na planinu.”
“Kad idemo na kampovanje.”
“Volim te puno.”
Djeca nikada ne opisuju ljubav komplikovano.
Uvijek je svedu na ono najvažnije.
Na vrijeme.
Prisustvo.
Palačinke.
Još jednu priču prije spavanja.
Ti trenuci ostanu najduže i to ne oni savršeni, nego oni stvarni.
Oni u kojima se smijemo usred haosa ili u kojima se grlimo dok pokušavamo završiti još deset stvari odjednom.
I oni u kojima, sasvim slučajno, nastanu uspomene kojih ćemo se sjećati cijeli život.
Almin najdraži komad nakita je prsten koji je njena mama naslijedila od svoje mame , a zatim ga proslijedila njoj.
“Kad ga nosim, osjećam kao da sa sobom nosim tihu snagu žena prije mene, njihov trag, ljubav i sve ono što su uspjele iznijeti kroz život.”
I upravo tu nakit prestaje biti detalj.
Postaje uspomena.
Dodir.
Navika.
Nešto što ostaje uz nas mnogo duže nego što primijetimo.
“Mislim da nakit može biti jako tih, ali moćan podsjetnik na ono ko si i šta ti je važno.”
Kada govori o najdražem dijelu dana, Alma spominje one potpuno obične kao period pred spavanje.
Kada se sve utiša, a djeca traže još jedan zagrljaj, još jednu priču i još “samo pet minuta”.
Možda upravo tada najviše shvatimo koliko ljubav zapravo izgleda jednostavno.
“Mama , dođi sa mnom.”
U ovoj rečenici stala je cijela ova priča.
Nakit je oduvijek bio poveznica s mamom.
Znamo tačno koje je naušnice čuvala za posebne trenutke, koji je prsten skidala kada je pravila ručak i koji nam je lančić jednom rekla da čuva za nas, kad odrastemo.
Svi ti trenuci, oni koji se godinama kasnije vrate sami od sebe, gotovo uvijek uz sebe imaju jednu poveznicu.
Nakit koji s vremenom prestane biti predmet.
Postaje pamćenje.
Postaje žena koja ga je nosila.
Njen miris, glas i način na koji nas pogleda kada se vratimo kući.
Nakit koji jedna majka jednog dana skine sa svog vrata i stavi na naš je nastavak.
Komadi koje je Alma nosila dolaze iz Zlatarna Celje ponude.
Srebro
Zlato
U konačnici pravi nakit ne pamtimo samo po tome kako je izgledao, nego po onoj koja ga je nosila.
Mama …
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
