TEKST: Emina Smaka
DATUM OBJAVE: 14.2.2022.
Volimo što smo na našem Bonjour.ba cijeli 2. mjesec posvetili ljubavi.
Donijeli vam mnoštvo priča sa ovom tematikom, od modnih kombinacija, poklona za Valentinovo, do stvarnih ljubavnih priča.
O jednoj takvoj priči vam govorimo i danas, a glavni akteri su gospođa Zinka i gospodin Mustafa Šalaka, za koje smo prvi put čuli na njihovom gostovanju u studiu televizije N1.
Presimpatični video proslave godišnjice smo gledali na profilu Centra za zdravo starenje u Sarajevu.
Naime, njihova ljubav je u 12. mjesecu prošle godine okrunjena sa 50. godišnjicom braka, a kada smo ih upoznali shvatili smo da njoj tu zaista nije kraj. Zinka je radni vijek provela kao profesorica fizike u srednjoj školi, a Mustafa je kao informatičar radio u mnogim bh. firmama. Upoznali su se još na fakultetu, a priča o Mustafinom prvom koraku ka Zinki će vas oduševiti.
Sa njima smo prije upoznavanja uživo i prethodno razgovarali putem e-maila, a zaljubili smo se u njihovu priču i odlučili je podijeliti s vama.
Zinka i Mustafa su se našoj Emini pridružili na razgovoru i fotografisanju sa Markom u njihovom kvartu, a odmah na prve razmijenjene riječi s njima shvatate da je njihova energija još jača i inspirativnija nego što ste očekivali.
Nesebično su s nama podijelili svoju životnu priču, s ponosom nam pokazali fotografije sa vjenčanja te najčešće spominjali dvije jako bitne stvari.
Važnost pravog prijateljstva koje ostvarite tokom života, a zatim i važnost ličnog razvoja koji samo može donijeti dobre stvari jednoj partnerskoj vezi. Činilo se kao da su željeli da se nama, kao mladim ljudima te dvije poruke urežu duboko u sjećanje.
Zinka i Emina na šoljici kafe i razgovora u Mustafinom i Zinkinom omiljenom kafiću
Prije svega recite nam kako ste se upoznali, da li je Mustafa napravio prvi korak, ili ste to ipak bili vi Zinka?
Znali smo se sa studija, budući da smo oboje studirali Fiziku na Primatu u Sarajevu.
Na mojoj prvoj godini studija, Mustafa je bio demonstrator na predmetu “Uvod u matematičku analizu”, držao je mojoj grupi vježbe. Bio je vrlo ozbiljan i mi ga nismo doživljavali kao “raju”. Ali kada je došlo vrijeme da organizujemo našu apsolventsku ekskurziju, mi smo njega, kao mladog asistenta, izabrali za vođu ekskuzije.
Tada smo počeli otkrivati i neke njegove druge osobine: pokazao se vrlo zabavnim, svirao je gitaru, pjevao je, pričao viceve... Kada je u jednom disko klubu, u Zagrebu, došao po mene da plešemo, bila sam iznenađena. Nismo se baš složili u plesu – on je plesao klasično, a ja sam znala samo “đuskati”. On je predložio da ga, prvom prilikom, naučim plesati i to se, zaista, desilo u Puli, našoj narednoj destinaciji ekskurzije.
Na kraju ekskurzije, u Dubrovniku, je uzeo moje bonove za jelo, tako da sam bila prisiljena sa njim ići na svaki obrok!
I tako je počelo...
Romantične geste su važan dio svake veze, otkrijte nam ko je u vašem braku veći romantik?
Po prirodi, nas dvoje nismo skloni paradiranju uzajamnih nježnosti tipa “cico – maco”, ali ne bježimo od sitnih pažnji i gesti kojima pokazujemo privrženost jednog drugome.
Sjećam se da je negdje na početku našega braka, u nekoj cvjećari u blizini tržnice kupovao divne crvene ruže svaki put kada bi mu vlasnica telefonom javila da su došle nove, svježe. Ja sam sa svoje strane nastojala da mu kuhanjem nekih egzotičnih jela (za naše prilike), ugodim.
Kada sam se udala veze nisam imala sa kuhanjem.
U nekim časopisima sam pronalazila recepte za jela za čiju pripremu ne treba više od petnaestak minuta. Jedno od takvih jela je bilo, sjećam se, “Riba u sosu od naranče!”.
Trudio se da to proguta bez komentara iako ribu uopšte nije volio. Danas oboje kuhamo, svako ima svoje recepte za jela koje ono drugo voli, a često se sjetimo i smijemo na moje prve pokušaje kuhanja.
Kako danas održavate romantiku i privrženost jedno prema drugom?
Nakon više od pola vijeka naš brak je isprepleten finim nitima svakodnevnih pažnji i nastojanja za ugoditi jedno drugome, briga za zdravlje partnera, planiranja druženja sa djecom i unucima, sa rodbinom i prijateljima.
Kako nam je poznato, dugo ste radili skupa, kako je to uticalo na vaš privatni odnos i da li iz tog perioda nosite neke životne lekcije?
Nismo dugo radili zajedno – svega par godina. Ja sam veći dio radnog vijeka provela kao srednjoškolski profesor fizike, a muž je kao informatičar radio u više najvećih bh. firmi.
Putovali ste mnogo, koja putovanja će vam zauvijek ostati u sjećanju?
Prije nego što smo dobili djecu, mi smo planinarili. To je bila naša istinska ljubav – planina, dobro društvo i pjesma!
Naš prvi godišnji odmor smo proveli na Trnovačkom jezeru, ispod Maglića. Znali smo, po pljusku i grmljavini krenuti iz Sarajeva, odpješačiti npr. do Skakavca, tamo se, pored tople peći, sa raspjevanim društvom planinara, sušiti i uživati do kasno u noć. Godišnje odmore smo, sada već sa našom djecom, provodili u kampovima širom Jadrana. Prijateljstva začeta u tim kampovima su trajala i traju do današnjih dana. Prijateljstva sa porodicama iz Zagreba, Skopja su preživjela i rat 92-95 i sigurno će trajati bar dok i mi trajemo!
Naše životno putovanje u trajanju od dva mjeseca se desilo 2014. godine, kada smo posjetili našu familiju u
Mustafa i Zinka u Arizoni
Koji su to mali dnevni rituali koji vam uljepšaju dan?
Naš dan započinje kafom, koju nam muž napravi i uz nju započinje priča o tome šta nas, eventualno boli, kako smo spavali, a zatim prelazimo na dnevne zadatke: što kupiti i što kuhati za taj dan, kakve su nam obaveze – prema djeci, unucima, prijateljima.
Hoćemo li taj dan, zavisno od vremenske prognoze, otići do vikendice, treba li ko do ljekara,...itd. Svako zna šta mu spada u zadatak od tih dnevnih obaveza – mužu nabavke i eventualno kuhanje, meni pranje, pospremanje...
Dani vikenda su namijenjeni, uglavnom, druženju sa našom djecom i unucima na vikendici.
Poznato nam je da Mustafa vodi hor, a da ste vi Zinka članica hora, odakle ljubav prema muzici?
Članovi smo Centra za zdravo starenje u Novom Sarajevu, gdje smo stekli nova poznanstva i prijatelje. Tu upražnjavamo svoje hobije – ja pletem i heklam, a muž, budući da on rukovodi horom Centra, vodi probe muzičke sekcije. Redovno sa tim društvom organizujemo izlete na okolne planine i gradove u BiH i okruženju.
Koja pjesma vam budi najljepša sjećanja?
Naša pjesma je bila i ostala “Nebo je tako vedro”.
https://www.youtube.com/watch?v=k0tu9KqKJOA
Vas dvoje, kao i svi parovi imate svoja lična mišljenja i stavove, koliko se ustvari vi razlikujete i kako prevazilazite te različitosti?
Nas dvoje smo u mnogo čemu različiti. Možda je bolje reći da smo oboje bili jako razmaženi u porodicama iz kojih dolazimo. Muž je bio jedinac među četiri sestre, a ja sam bila daleko najmlađa od petoro djece. Vjerovatno smo, svako od nas, očekivali da ćemo zadržati status “primadone”.
Zato je početno “uštimavanje” bilo praćeno mnogim poteškoćama, skoro svako popuštanje onom drugom je bilo traumatično, ali vrijeme čini svoje. Rođenje djece, bolesti i smrt u porodici, svakodnevna borba za egzistenciju – sve to i mnogo toga još su učinili da one početne poteškoće postanu trivijalne. Početno privlačenje i zaljubljenost postalo je nešto mnogo dublje, mnogo složenije! Možda je najbolji opis toga da smo postali jedan organizam u dva tijela.
Koje su to osobine koje cijenite jedno kod drugog?
Poštovanje, iskrenost, privrženost i posvećenost porodici!
Podijelili su s nama da su imali i prvi digitalni Kodak aparat, kojim su se služili na putovanjima te da će ga pokloniti muzeju Kodak.
Kada se vi osvrnete na početke vaše veze, očekivanja i želje koje ste imali, da li su se one kroz ovih 50 godina ostvarile?
Uglavnom DA. Naravno, bilo je uspona i padova kao, pretpostavljam, u svakom braku ali suštinski ostvarili smo sve što smo željeli na profesionalnom i privatnom polju. Danas, zajedno sa našom djecom i unucima, uživamo u plodovima našeg rada.
Zinka i Mustafa su nasmijavali jedno drugo tokom cijelog našeg razgovora
Nedavno ste proslavili čak 50 godina bračnog života, koja je vaša poruka mladim parovima?
S obzirom na naše genetičko nasljeđe, pa koronu koja nas je, maltene, pokopala, nismo se nadali da ćemo dogurati do zlatnog pira.
Današnja omladina nema strpljenja čekati na sreću i nekako ih razumijemo. Pod strašnim su stresom sa svih strana. Neizvjesnosti u vezi posla, prisutan mobing te opšta politička i ekonomska nestabilnost su faktori koji im ne pomažu kvalitetno razvijati odnos sa izabranikom srca, tako da i najmanja kriza u tim odnosima rezultira raskidom veze i udaljavanjem jednog od drugoga.
Samo strpljenje i opredijeljenost za zajednički život su recept za trajnu sreću.
* * *
Pripremila: Emina Smaka
Fotografije: Marko Jovančić za Bonjour.ba
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
