Jeste li se ikada zapitali šta bi mačak mogao naučiti o svijetu oko sebe? Šta ako vam kažemo da jedan takav mačak, izvanredno hrabar i znatiželjan, poziva vas da uronite u svijet zbirki jednog od najvažnijih muzeja u Bosni i Hercegovini?

Da, upravo to radi Pavo, vanzemaljski mačak, zvijezda slikovnice koja je u izdanju Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine postala pravi hit. Šta sve stoji iza ove priče? Razgovarali smo s autoricom Aleksandrom Bunčić, koja nam je otkrila sve zanimljivosti o nastanku slikovnice, inspiraciji i posebnoj misiji ovog neobičnog mačka.

 

Ova slatka, pomalo neobična slikovnica nije samo za ljubitelje životinja i djece koja će voljeti Pavove avanture. Ona također izražava ljubav prema historiji, kulturi i prijateljstvu koje povezuje ljude i mačke. Svaka stranica ove slikovnice oslikava nevjerovatnu maštovitost, otvarajući vrata muzeja na način koji nikad niste vidjeli kroz oči jednog znatiželjnog maca. Pavo vas vodi kroz zbirke Zemaljskog muzeja, pokazuje vam tajne prošlosti i potiče da postanete mali istraživači.

Da cijela stvar bude još šarmantnija, priča o Pavovoj misiji nije samo edukativna, već i zabavna jer ko ne voli dozu mačije maštovitosti? 


Aleksandra, ko je Pavo? Kako biste opisali ovog posebnog mačka koji poziva djecu da istraže Zemaljski muzej? Šta ga čini toliko posebnim i "vanzemaljskim" u vašim očima? 

Pavo je mačak sa karakterom. Stvarni mačak Pavo, koji je bio inspiracija za ovu slikovnicu, znatiželjan je, pomalo ozbiljan i zaigran. Vanzemaljski je interna kovanica u muzeju, i odlično je poslužila i u ovom kontekstu. Odnosi se na nešto posebno i drugačije. Mačke, koliko god smo naučili o njima u ovih nekoliko hiljada godina koliko su sa nama, pripitomljene, imaju onaj nedokučivi dio koji nas intrigira, fascinira, a katkad i frustrira. Pavo, kao i rijetke mačke u Britanskom ili Ermitraž muzeju, dobio je priliku biti u službi institucije. Znate već, puna plata, plaćeni odmor i naravno regres (smijeh).

 

Koji je bio najzabavniji trenutak u stvaranju ove slikovnice? 

Stvaranje slikovnice odvijalo se u nekoliko faza, od inicijalne ideje i planiranja, izrade prvih skica i storyboard-  a, do finalnog rješenja. Maja Biondić, ilustratorica, ima psa, pa smo se neprestano šalile da je u sukobu interesa. Svaka od ovih faza imala je neki poseban, zanimljiv ili zabavan trenutak, ali bih svakako izdvojila posjetu muzeju i Pavi. Bilo je interesantno promatrati ga u muzejskom okruženju, kako njuška biljke u Botaničkom vrtu, odmjerava druge preparirane divlje mačke u prirodnjačkom odjeljenju, ili ugodno ljenčari na omiljenom mjestu. Zahvaljujem Pavinoj vlasnici koja ga je posebno uredila za našu posjetu i kupila mu specijalnu leptir mašnu - ogrlicu.

 

Drugi trenutak bio je kada su dva osmogodišnjaka dala kritički osvrt na prve skice. Bilo mi je važno vidjeti kako djeca reagiraju na priču i ilustracije. Naslućujete da je ovaj ozbiljni podhvat završio u višesatnoj diskusiji sa puno smijeha i nekim odličnim prijedlozima koje smo usvojili u finalnoj verziji slikovnice. Kada sam tu djecu nakon nekoliko mjeseci ponovno srela, odmah su me pitali kako je Pavo i šta radi.


Možete li nam reći više o vašoj saradnji s Zemaljskim muzejom u ovom projektu? Kako je ta priča oblikovala sam sadržaj slikovnice? 

U Zemaljski muzej dolazim iz posve drugih razloga. Kao istraživačica i znanstvenica koja se bavi Sarajevskom Hagadom, dosta vremena provodim u biblioteci ili sobi gdje se hagada čuva. Tokom jednog sastanka, Pavo je samouvjereno ušao u prostoriju, skočio u moje krilo i kreirao našu posebnu konekciju i ovu priču. Pavo nije mačak koji se svakome umiljava, i čini mi se da me je odabrao, na osnovu stručnih kvalifikacija i iskustva (smijeh), da zajedno doprinesemo segmentu koji je muzeju nedostajao, a tiče se onih najmlađih. Šalu na stranu, muzej je prepoznao važnost inicijative i data mi je prilika da kroz projekat utkam i svoja pedagoška znanja. Slikovnica reflektira moju ljubav prema muzeju, umjetnosti, istraživanju, djeci i životinjama. I još nekim skrivenim stvarima koje su, kako to obično biva, zabilježene između redova.


Pavo poziva djecu da uče i istražuju, ali i da se povežu s mačkama i njihovom neovisnošću. Koja je uloga tih "mačijih" kvaliteta u priči i kako se one reflektiraju na način na koji djeca doživljavaju vlastitu istraživačku prirodu? 

Iako ne svijetle u mraku, mačke sve jasno vide. Jednako tako, i djeca stvari vide onakvima kakve one jesu, bez filtera, nametnutih normi ili bespotrebnih komplikacija. Djeca imaju tu jedinstvenu sposobnost, da stvari svedu na njihovu suštinu. Imaju nesalomljivi fokus i beskompromisnu neovisnost koja se nekad doživljava kao tvrdoglavost. Te tri osobine srž su svakog uspješnog istraživača. Slikovnica suptilno nameće te "mačje" kvalitete, da se dodatno izbruse i izoštre

 

Kako zamišljate da djeca reaguju na Pavine avanture? Koje ključne vrijednosti želite prenijeti kroz priču? 

Prve reakcije na slikovnicu su izvrsne. Iako je namijenjena djeci predškolskog uzrasta, pouzdano znam (smijeh), da i druge generacije uživaju u priči, ilustracijama i nekim univerzalnim pitanjima koja se provlače. Na primjer, kako reagirati kada pogriješimo? Naša djeca su pod konstantnim stresom zbog očekivanja da moraju biti savršena i najbolja, ali Pavo ih uči vlastitim primjerom da je u redu ponekad pogriješiti sve dok pokušavate ponovno. 

Djeci se posebno sviđa interaktivni dio priče, kada sa Pavom skaču ili detektivski osmatraju prostor oko sebe. U slikovnici nije sve rečeno i otkriveno, i na kraju postoji zadatak koji, mali čitaoci, oslanjajući se na vlastite istraživačke vještine i instinkt, trebaju otkriti sami.

Slikovnicom sam također željela potaknuti čitalačke navike djece i inspirirati stvaranje nove generacije posjetitelja, onih kojima je prirodno dolaziti u muzej, promatrati, propitivati i osluškivati. Ako dobro uradimo svoj posao, to je generacija kojoj nećemo morati objašnjavati zašto je kultura važna. 

 

Autorica Aleksandra Bunčić i ilustratorica Maja Biondić stvorile su svijet u kojem i najmanji čitatelji (3 - 6 godina) mogu uživati, ali činjenica je da Pavo ne bira godine, već ljubitelje dobrih priča.

Ako želite da ovaj šarmantni vodič kroz muzejsku magiju prede i na vašim policama, potražite ga u suvenirnici Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine ili kliknite na webshop. Pavo vas čeka... znatiželjan kao i uvijek!

* * *
Foto: Privatna arhiva

Posljednjih nekoliko godina internet je postao mjesto na kojem učimo nove riječi za emocije koje ranije možda nismo znali objasniti.

“Self-loss”, burnout, boundaries, healing… odjednom svi govorimo terapijskim jezikom, ali istovremeno djelujemo umornije i usamljenije nego ikad. 

U tom prostoru između psihologije, svakodnevnog života i internet kulture pojavio se glas Sare Kuburić , egzistencijalne psihoterapeutkinje, autorice i kreatorice profila @millennial.therapist, čije objave danas dijele milioni ljudi širom svijeta. 

Njena knjiga It’s On Me otvorila je razgovor o “self-loss”, osjećaju udaljenosti od sebe koji mnogi prepoznaju, ali ga rijetko znaju imenovati. 

Sara je rođena u Bosni i Hercegovini, odrasla u Kanadi između različitih identiteta i kultura, a upravo će njen dolazak u Sarajevo 18. maja imati posebno emotivnu težinu jer će ovo biti njen prvi dolazak u grad iz kojeg dio njene priče zapravo počinje. 

Dr. Sara Kuburić, egzistencijalna analitičarka, psihoterapeutkinja i spisateljica

Sara Kuburić o self-lossu, internetu i generaciji koja zna sve therapy termine

Povodom Writers Night događaja koji organizuju STET i dr. Sara Kuburić u Sarajevu, imali smo priliku razgovarati s njom o generacijskoj iscrpljenosti, internetu i pritisku da konstantno budemo “bolja verzija sebe”. 

STET, izdavačka kuća i novi projekat koji Sara razvija u Srbiji, nastao je s idejom stvaranja prostora za drugačije razgovore, knjige i autore koji otvaraju teme identiteta, emocija i savremenog ljudskog iskustva, a tim trenutno radi i na njegovom širenju prema BiH tržištu. 

Dok internet često traži brze odgovore i instant savjete, njen pristup djeluje potpuno suprotno sporije, iskrenije i mnogo bliže stvarnom ljudskom iskustvu.




U razgovoru sa Sarom dotakli smo se tema koje danas vjerovatno svi pokušavamo razumjeti barem malo bolje, od osjećaja nepripadanja i emocionalnog umora do odnosa prema sebi u vremenu kada konstantno performiramo vlastite živote online. 

Pričali smo i o njenom prvom dolasku u Sarajevo, knjizi It’s On Me, ali i o tome zašto nas internet, uprkos svim informacijama koje imamo, još uvijek nije naučio kako da zaista budemo prisutni u vlastitim životima.



 

Ovo vam je prvi dolazak u Sarajevo, grad iz kojeg zapravo kreće dio vaše priče.   

Kako danas gledate na taj povratak, djeluje li vam više emotivno ili možda pomalo zastrašujuće vratiti se na prostor koji nosi dio vašeg identiteta, iako ste otišli veoma mladi?  

Djeluje značajno. Ne mogu unaprijed znati kako ću se osjećati dok ne stignem tamo, ali uzbuđena sam što ću se ponovo povezati s dijelom svoje historije. 

Posjeta ovoj regiji mi djeluje veoma posebno. Podsjetnik je na to gdje moja priča počinje.

Foto: Stefan Đaković

Kroz knjigu It’s On Me dosta govorite o odgovornosti prema sebi, ali na način koji ne zvuči osuđujuće nego oslobađajuće.   

Zašto je preuzimanje odgovornosti za vlastiti život toliko teško?  

Jer ako nešto pođe po zlu, više nemamo koga drugog kriviti. Nekada je lakše osjećati se kao žrtva vlastitih okolnosti nego suočiti se s činjenicom da su nas naše odluke dovele do određenog ishoda. 

Većina nas je preplavljena teškim zadatkom izgradnje smislenog života i življenja autentično. 

To je veliki zadatak!

Foto: @millenialtherapist

Vaš Instagram danas prati ogroman broj ljudi, ali ono što smo primijetili jeste da sadržaj nikada ne djeluje kao “motivacioni quote account”, nego kao stvaran razgovor koji neko možda nije znao voditi sam sa sobom.   

Kada ste prvi put shvatili da ljudi u vašim riječima pronalaze nešto mnogo dublje od običnog internet sadržaja?  

Uvijek sam željela da moja stranica bude korisna, čak i kada nije nužno djelovala ohrabrujuće. Pod tim mislim da nisam željela praviti kompromise sa istinom ili iskrenim pogledom na ljudsko iskustvo samo kako bi se ljudi osjećali bolje. 

Otprilike godinu dana nakon pokretanja profila shvatila sam da stranica jako brzo raste, a niko nije bio iznenađeniji od mene! Mislim da nam to govori nešto o ljudskoj gladi za iskrenošću.

Foto: @millenialtherapist

Često pišete o “self-lossu”, tom osjećaju da smo se udaljili od sebe.   

Zašto mislite da je taj osjećaj postao toliko univerzalan?  

Mislim da uz porast društvenih mreža i generalnih društvenih očekivanja da postižemo više i veće stvari, sve više vidimo ljude kojima se govori ko trebaju biti ili koji su pregaženi svim tim “trebalo bi” očekivanjima društva. 

Izgradnja vlastitog identiteta univerzalno je iskustvo, ali većina nas se danas suočava sa velikim i sve težim poligonom prepreka.

Foto: @millenialtherapist

Generacija koja vas najviše prati istovremeno govori o mentalnom zdravlju više nego ikad, ali djeluje i usamljenije nego ikad.   

Šta mislite da nam danas najviše nedostaje?  

Mislim da više stvari može biti istinito u isto vrijeme. Milenijalci skidaju stigmu sa mentalnog zdravlja i čine informacije dostupnijima, ali ne slijedi svaki milenijalac vlastite savjete niti primjenjuje ono što je naučio. 

Uvijek postoji ljudski jaz između znanja i djelovanja. Mislim da komponenta usamljenosti dolazi upravo sa istih platformi koje omogućavaju da edukacija i aktivizam vezani za mentalno zdravlje procvjetaju. 

One su također promijenile društvenu strukturu. Stvorili smo platforme i nova pravila života kojima još uvijek nismo naučili kako upravljati.

Foto: @millenialtherapist

U posljednjih nekoliko godina internet je praktično usvojio terapijski jezik “heal”, “protect your peace”, “set boundaries”…   

Kada biste mogli zabraniti jednu internet frazu koja se koristi u kontekstu odnosa, koja bi to bila?  

“Narcis.” To je omiljena riječ mase, ali realnost je da većina bivših partnera zapravo nisu narcisi. Samo su bili neljubazni, emocionalno neregulisani ili jednostavno pogrešan spoj. 

Pomalo sam umorna od toga da se svima lijepi dijagnoza poremećaja ličnosti. Time se zanemaruje i umanjuje kompleksnost odnosa.




Šta biste rekli ljudima koji imaju osjećaj da “kasne” u životu?   

Da svi oko njih znaju ko su i šta žele, osim njih?  

Niste sami! Većina ljudi se osjeća ovako. I koliko god zvučalo kao klišej, život nije utrka niti check-lista. 

Život je iskustvo. 

Mnogo ljudi žuri u stvari, a onda provede godine odučavajući se, ponovo učeći i rastavljajući ono što su izgradili, a što nije bilo autentično. 

Dajte sebi vremena i uživajte u procesu!

Kada biste morali opisati današnje stanje kolektivne emocionalne iscrpljenosti u jednoj rečenici kako bi ona glasila?  

Iscrpljeni smo od performiranja umjesto da zaista živimo.


I za kraj, kada ugasite Instagram, odložite telefon i ostanete sami sa sobom… šta danas za Saru znači “mir”?  

Mir za mene danas znači odsustvo potrebe da bilo šta dokazujem i odsustvo impulsa da pobjegnem od vlastitih misli.

Foto: Stefan Đaković

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Stefan Đaković