TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 22.8.2016.
Mersiha Karić je mlada arhitektica iz Sarajeva koja vodi prvi bh.blog o arhitekturi i dizajnu enterijera, Stilistica. Velika ljubav prema dizajnu interijera i produkt dizajnu, potakla je mladu arhitekticu iz Sarajeva da svoju strast pretoči u blog, na kojem ćete osim sjajnih savjeta za uređenje doma, pronaći i inspirativne priče te priče o bh.produkt dizajnu i zanimljivim međunarodnim proizvođač
***
Ma koliko novaca imali, bitno je da je stan funkcionalan i da je uloženi novac otišao na prave stvari. Prioriteti su jako bitni! Nekada nemate dovoljno sredstva za sve, ali gledajte to sa pozitivnije strane – možda ćete još jedanput promisliti o tom komadu i shvatiti da vam ipak treba nešto drugo. Renovirajući naš prvi zajednički stan znali smo da je budžet od 20.000 KM premali, ali novac namijenjen za putovanja nismo htjeli potrošiti na suvišne komade, za koje bi uskoro tražili novi dom!. Logika je presudila. Kriteriji pored ograničenog budžeta bili su: velika sofa i mnogo stolica za mnogobrojno društvo; svijetli materijali i veliki prozori, jer ludi smo za suncem te polica za vino i polica za knjige – big must have.
Volim da kupujem stvari od ljudi koje poznajem, barem virtualno. Tako su sav namještaj radili bh. arhitekti i proizvođači. Stolove - studio Turntable Woodworkers, police i kuhinju - Studio MI, tapecirani namještaj smo radile Ana i ja u sklopu projekta Wish Sofa, kao i restauraciju starih fotelja. Stolice u trpezariji u život je vratila Adna Ahmedić – Drvoredaktura, a uramljene slike slikali smo na putovanju, neke su sa izložbi mladih bh. umjetnika, a neke ostaci starih knjiga.
U sklopu renoviranja, postavili smo nove podove, zamijenili bravariju i stolariju, obojili zidove (u bijelo naravno), komplet renovirali kupatilo i instalacije, te kupili neophodni namještaj. Renoviranje je trajalo 3 mjeseca, a namještaj smo kupovali 6 mjeseci i još uvijek ponešto dodajem. Veliki sam obožavaoc biljaka. Ja bih imala cijeli stan prepun malih i velikih saksija, koje je neophodno održavati čak po nekoliko sati vikendom. On je kolekcionar vina, a kolekciju obogaćuju i mnogobrojni prijatelji koji žive van i unutar BiH, pa se tu pronađe i pokoja boca čak iz Južne Afrike, ali i divne Hercegovine. Uživati u prostoru u kojem boravite, koristiti ga funkcionalno i shodno vašim potrebama najbolja je stvar koju možete priuštiti svojoj porodici. Ma koliko vas bilo, ma koliko novca imali, prostor prilagodite sebi. Mudro birajte i kupujte kvalitetan namještaj, ali nikako nemojte biti ovisni o njemu i reći: ‘ovaj komad želim da traje zauvijek!’
Wish Sofa je dizajnirana kao modularni element, a moguće je namjestiti na 4 načina. Lampa je poklon od dvoje prijatelja za moj 29. rođendan! Volim je jer pored toga što savršeno izgleda, daje veoma diskretno radijalno osvjetljenje!
Mini radno-zabavni kutak upotpunjen je stolicom Lupina dizajnera Nike Kralja, a restaurirana od strane dizajnerice Jasmine Krzović-Kontić i studija ArtLab. Posebne zahvale idu dragim prijateljima koji su nam poklonili divnu Lupinu.
Knjige o projektima iz jugoslavenskog perioda su moja tiha patnja. Pokušavamo ih skupiti što više, jer u njima se nalazi dosta projekata i konkursnih rješenja sarajevskih stambenih, sportskih i ugostiteljskih objekata.
U dnevnom boravku i kuhinji provodimo najviše vremena. Opremili smo ih tako da možemo ugostiti dosta prijatelja. Plava fotelja je restaurirana od strane brenda Wish Sofa i također je vjenčani poklon.
Kuhinja bi nam uvijek bila mala i da je 100m2. Zaključak: snalazimo se, jer volimo da kuhamo zajedno!
Oko 15 unutrašnjih i 10-tak vanjskih biljaka u tren oka su se stvorili u stanu. Čak i prije nego što smo kupili trpezarijski stol! Trpezarija je onaj dio stana koji postane najljepši kada se na vratima začuje ‘ding-dong’, te nakon dugog i napornog radnog dana sjedimo i pričamo satima…
Cvijeće i kolačići stalno su u vidokrugu.
Mali pomoćnici su uvijek dobrodošli. Sortiranje hrane i kuhinjski dodaci su mi neophodni, jer volim da je sve pregledno kada kuhamo!
Moj omiljeni čoškić! Balkon od 3 m2 i na njemu selekcija povrća i ukrasnih biljaka. Meni najdraža: kukurijek!
U sobi ne želim puno namještaja. Spavaća soba je za snove i garderobu!’ – tako je započela priča o opremanju 12 m2, u kojoj provodimo vrijeme između 00 – 07h (vikendom nekada čak do 8).
Postoje trenuci kada bih rekla: ‘Danas odavde ne mičem’, ali ubrzo shvatim da su nam svi dani isplanirani od jutra do sutra.
Pojam ‘noćni ormarić’ mi nije baš najdraži, pa sam u svom slučaju pribjegla alternativama – Ikea stolica i par starih foto-albuma.
U ovoj sobi od 9m2 uglavnom nešto ‘izgubimo’. Tu se pegla te sprema za posao i izlazak.
Komforan tuš, veliko ogledalo i skrivene police! Kraj priče o kupaonicama.
Tekst i foto via Stilistica
TEKST: Ada Ćeremida
Kada je 29. novembra 1969. godine, tačno u 18 sati, Sarajevo dobilo svoj potpuno novi Kulturno-sportski centar, događaj nije ličio ni na šta što je grad do tada vidio.
Upravo zato danas, 56 godina kasnije, o Skenderiji ne govorimo samo kao o zgradi, govorimo o mitologiji grada Sarajeva. Postoje zgrade koje postanu orijentiri, a postoje one koje postanu dio kolektivnog pamćenja. Skenderija je u Sarajevu oduvijek bila oboje.
Sve je počelo 1969. godine, kada je grad pod Trebevićem otvorio vrata monumentalnog Kulturno-sportskog centra, zdanja koje će narednih pola stoljeća oblikovati kulturni, umjetnički i društveni život Sarajeva kao malo koji drugi prostor. Tog dana Sarajevo je dobilo scenu, ritam, ambiciju i osjećaj pripadanja vremenu koje je tek dolazilo.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Nastanak Skenderije bio je trenutak modernističke hrabrosti. Kompleks su projektovali arhitekti Živorad Janković, Halid Muhasinović i Ognjen Malkin, stvarajući zdanje koje je radikalno odbacilo dekorativnost i tradicionalna rješenja, nudeći umjesto toga arhitekturu koja je izgledala kao da je stigla iz budućnosti.
Masivni betonski volumeni, ogromne plohe, lepezasto krovno rješenje i široki plato koji se prirodno stapao s gradskim tkivom činili su da Skenderija ne bude samo jedan kompleks, nego urbana topografija.
Da je hrabrost bila ispravna, potvrdila je i godina njenog otvaranja: Skenderija je tada osvojila godišnju nagradu za najbolje arhitektonsko djelo u Jugoslaviji.
Sve oko nje djelovalo je kao pozornica, kao da je Sarajevo dobilo svoj otvoreni forum, prostor koji je živio s gradom, u ritmu koraka, događaja i generacija koje će tek sazrijeti uz nju.
Kada je stigao dan svečanog otvaranja, Skenderija je odisala ceremonijalnošću. Premijera filma Bitka na Neretvi, jedne od najskupljih jugoslavenskih filmskih produkcija, okupila je šest hiljada pažljivo odabranih uzvanika.
Pozivnice su, gotovo nestvarno, nosile Picassov pečat u vidu skice potopljenog broda kao vizuelni potpis.
Foto: @centar_skenderija
Na ulazu su hostese prodavale simbolične kartonske cigle za Dom mladih, podsjećajući svakoga da ova zgrada nije samo prostor predstave, nego mjesto koje ulaže u buduće generacije umjetnika.
Tribine u dvorani, monumentalne i precizno konstruisane, izradila je njemačka firma Telembach, čiji je vlasnik, fasciniran viđenim, izjavio da je Skenderija najljepša i najimpresivnija dvorana koju je ikada vidio.
Njegove riječi nisu bile pretjerivanje. Skenderija je zaista bila arhitektonski šok, struktura koja je spajala brutalistički izraz s iznenađujućom mekoćom javnog prostora.
Bila je moderna, ali nije bila hladna. Bila je monumentalna, ali nikada nepristupačna. A u vremenu kada su gradovi širom Evrope tragali za novim urbanim identitetima, Sarajevo ga je te večeri dobilo.
Dio te priče je i Dom mladih, zamišljen kao kreativno središte grada, mjesto gdje počinju karijere, gdje se pronalaze interesi, gdje generacije uče šta znači biti dio kulturne scene. 
Među ljudima koji su ostavili neizbrisiv trag u njegovoj historiji bila je i Gordana Magaš, balerina, glumica i pedagoginja, koja je u periodu od 1987. do 1991. vodila Baletni studio u Domu mladih.
Njeni treninzi oblikovali su čitave generacije plesača i unijeli u ovaj modernistički prostor nešto što ga je uvijek činilo posebnim: disciplinu, eleganciju i posvećenost.
Foto: @centar_skenderija
Dok se u Domu mladih stvarala nova urbana kultura, u Ledenoj dvorani stvarala su se potpuno drugačija, ali podjednako dragocjena sjećanja. Za mnoge građane, Ledena dvorana je bila prvi dodir s klizanjem, prvi pad, prvi stisak ruke, prvi izlazak s društvom, prvo takmičenje, prva revija Holiday on Ice.
U arhitekturi koja je spolja djelovala masivno i hladno, unutra se odvijao jedan od najtoplijih dijelova života grada: ritual zimskih druženja.
Skenderija je ubrzo postala mjesto za koje se zna daleko izvan Sarajeva. Veliki međunarodni događaji stizali su jedan za drugim, a kompleks je samo nekoliko mjeseci nakon otvaranja zvanično prepoznat kao jedno od najvažnijih arhitektonskih ostvarenja u Jugoslaviji.
Moglo bi se reći da je funkcionalnost pratila ambiciju, a ambicija grad i to je možda najveća tajna njene dugovječnosti.
Danas, 56 godina kasnije, Skenderija i dalje živi. U njenim dvoranama održavaju se koncerti, predstave, sajmovi, sportska takmičenja i festivalski programi.
Hiljade ljudi prelaze preko njenog platoa svakog dana, često nesvjesne činjenice da hodaju po prostoru koji je decenijama bio kulturni puls grada. Iako je vrijeme donijelo nove izazove, Skenderija je ostala dosljedna sebi: javna, otvorena, živa.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Možda je zato svaki njen rođendan više od pukog jubileja jer je podsjetnik na čitavu zajednicu, arhitekturu, navike, generacije, uspomene…
Podsjetnik da ponekad jedan kompleks može postati cijeli svijet koji traje već 56 godina i koji danas, uprkos svemu, uporno raste i diše u ritmu grada koji ga je izgradio.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
