Svi smo ranije ili kasnije bili upoznati sa izazovima koje život povremeno stavlja pred nas u našim svakodnevnim iskustvima.

U bilo kojem segmentu našeg života mogli smo osjetiti stres, tjeskobu, kao i strah i nesigurnost. Također, sve je teže ostati imun na događaje koji nas okružuju, zbog čega se istovremeno javlja i osjećaj empatije, ali i gorljiva želja da utječemo da se neke stvari počnu mijenjati.

 

Ponekad osjećaji mogu postati prejak teret samo za jednu osobu. Upravo je u tom trenutku potrebno prepoznati da, iako puno toga možemo sami, to ne znači da trebamo sami. Čak je jednom prilikom i Greta Thunberg istaknula: „Poznajem toliko ljudi koji se osjećaju beznadno i pitaju me: 'Što da radim?' A ja kažem: 'Djeluj. Učini nešto.'“.

U svjetlu želje da razumijemo kako se osjećamo, savjete možemo potražiti i kod stručne osobe kao što je psiholog. Postoji nekoliko faktora koji nam mogu otkriti je li vrijeme da posjetimo psihologa. To mogu biti iskustva koja smo prošli, stalni nemir i stres, ali i fobije, nezdrave navike ili odnosi sa obitelji i prijateljima koje želimo popraviti.

 

Upravo zato smo u nastavku izdvojili 3 razloga zašto je važno svoje osjećaje podijeliti sa psihologom i kako nam on ili ona mogu pomoći da se osjećamo sigurnije i s vremenom, bolje.

 

Iznošenje osjećaja nam može dati mir
 

Brojnim emocijama možemo dati predznak 'neugodne' emocije. Pa se tako ponekad teško nosimo sa osjećajem ljutnje, bespomoćnosti, nepravde, tuge, ali i zanemarenosti i neshvaćanja i imamo potrebu te (i mnoge druge) osjećaje skrivati duboko u sebi.

 

Zadržavanje osjećaja za sebe u nama stvara emocionalni teret koji nekad tako vješto skrivamo ispod krinke mirne i sretne osobe. No, taj teret će, htjeli mi to ili ne, izaći na vidjelo u momentima u kojima se najmanje nadamo.

Svaka od ovih emocija ima svoj izvor, ali i zdrav način kako se nositi sa njom. Pomoć u prepoznavanju emocija, njihovog prihvaćanja, ali i pronalaska načina kako se nositi sa njima jedna je od najvažnijih uloga psihologa. Ako niste sigurni kako bi izgledala vaša prva posjeta psihologu, ovdje smo razgovarali sa djevojkom iz Mostara koja je s nama podijelila svoje iskustvo.  

 

Kad dobro prepoznajete svoje emocije, komunikacija s drugima je bolja
 

Osoba koja dobro poznaje sebe i prepoznaje izvor svojih osjećaja, zna kako komunicirati svoje granice, radi na onome što želi, ali i razvija kvalitetno rješavanje konflikta.

S druge strane, osoba koja nije toliko u dodiru sa svojim emocijama, pokušat će ih izbjegavati. Tako će svaki manji ili veći problem s kojim se ne zna nositi stavljati ispod tepiha i oni će se gomilati. Sve to za osobu pritom stvara dodatan osjećaj bespomoćnosti.

 

Ovakva situacija se može rješavati laganim raspetljavanjem emocija sa psihologom koji će nam pokazati kako se nositi sa izazovima na asertivan način. Kroz razgovor i konkretne primjere prepoznat ćemo sebe i odgovore na brojna pitanja koja imamo.

 

Razgovor sa psihologom pomaže i u stvaranju boljeg odnosa sa drugim ljudima
 

Kad se naslonimo na savjete iznad, unutarnji mir i razvoj komunikacije dva su glavna čimbenika koja nam mogu pomoći da gradimo dobar odnos u obitelji, sa prijateljima, na poslu ili čak steknemo nova poznanstva.

 

Radom na sebi zajedno sa psihologom bit ćemo iskreniji prema sebi, a zatim i prema drugima.

Kad se osjećamo ugodno sa iznošenjem svojih emocija lakše ćemo graditi povjerenje sa najbližima i ojačati naše veze. Odnosi koje imamo postat će uzajamni i iskreni. Tako ćemo znati da imamo podršku i razumijevanje od drugih, ali i oni će znati da smo tu za njih. Otvorena komunikacija sa obitelji i najbližima služi kao poseban zagrljaj, posebno u manje sretnim momentima.

 

***
Foto: Pexels

Sarajevo Film Festival je još 2014. godine kroz svoju profesionalnu platformu CineLink Industry Days pokrenuo niz inicijativa s ciljem promocije rodne ravnopravnosti, osnaživanja filmskih radnica i borbe protiv sistemskih nejednakosti u regionalnom i europskom filmskom okruženju.

Jedan od simbola te posvećenosti je Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti koju podržava Mastercard, priznanje koje se dodjeljuje redateljici debitantici čiji rad nosi snažan autorski glas i doprinosi rodnoj ravnoteži u kinematografiji. 

Ove godine, o dobitnici nagrade odlučuje tročlani žiri koji čine Anna Croneman, Ivan Marinović i Norika Sefa.



 

Norika Sefa je kosovska redateljica, scenaristica i producentica, koja se proslavila sa debitantskim filmom Tražeći Veneru (2021.), koji je osvojio priznanja širom svijeta i etablirao je kao jedno od najautentičnijih novih imena evropske kinematografije. Upravo sa ovim filmom je postala prva dobitnica Specijalne nagrade za promicanje rodne ravnopravnosti. 

Njeno stvaralaštvo karakteriše hrabro istraživanje forme i emocije: od dokumentarca Desde Arriba, snimljenog u peruanskoj džungli pod mentorstvom Wernera Herzoga, do najnovijeg avangardnog kratkog filma Kao bolesno žuta (2024.).

Osim autorskog rada, Norika aktivno podučava i učestvuje na kulturnim i umjetničkim događajima, a članica je i Europske filmske akademije. U ovom razgovoru govori o iskustvu rada u žiriju, o tome kako vidi proces ocjenjivanja i šta je danas najviše inspiriše u filmskom stvaralaštvu.

Ove godine ste član žirija za Specijalnu nagradu za promicanje rodne ravnopravnosti, koju podržava Mastercard. Kako je biti „s druge strane” slušati, procjenjivati i birati, umjesto biti onaj čiji se rad ocjenjuje? Kako je donijeti odluku koja može oblikovati nečiji put?

Prije svega, presretna sam što sam ponovo u Sarajevu. Do sada sam ovdje dolazila kako bih predstavila film, i to je bio poseban osjećaj. Sada je drugačije, ovaj zadatak nije stvar zanosa ili strasti, nego razmišljanja. Ne doživljavam ovu ulogu kao oblikovanje nečijeg života, svako oblikuje svoj život na način koji je često tajanstven i van domašaja jedne odluke. Procjenjivanje drugoga više otkriva o osobi koja žirira nego o onome koga on ocjenjuje. 

Kao članica žirija osjećam se kao ogledalo, jer svaka odluka odražava moje vrijednosti, moj osjećaj ljepote, moje skrivene pristrasnosti. Potrebno je da vidim ne samo ono što je prikazano, nego i ono što je namjeravano kroz proces stvaranja. Na kraju, ocjenjivanje filma nije samo o filmu, to je tihi dijalog između platna i priče u meni.

U svijetu filma postoje trenuci koje nije moguće izmjeriti brojkama.

Kada pogledate na svoj put od trenutka kada ste dobili nagradu, pa do članstva u žiriju, koji je za vas bio onaj poseban, neprocjenjiv trenutak?

Ne postoji jedan trenutak, već možda osjećaj, koji je nastao kao posljedica mnogih neprocjenjivih trenutaka. Dok sam snimala filmove, postajala sam svjesna svijeta od kojeg sam se udaljavala. To su oni trenuci kada se iluzija na trenutak rasprši i stvari vidite drugačije. To je otvorilo prostor u kojem nisam morala da zauzmem stav, već sam jednostavno mogla biti radoznalija.

Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti daje podstrek rediteljicama na početku njihovog puta. Koliko ovakva podrška može donijeti nove ideje ili dodatnu hrabrost u kreativnom procesu? Iz vlastitog iskustva, možete li podijeliti trenutak kada vas je takva podrška ohrabrila na naredni korak?

Za mene, rad u kinematografiji koja pomjera granice jezika i forme znači i traganje za novim načinima finansiranja i preuzimanje većih kreativnih rizika. Industrija se brzo mijenja i na svakom koraku morate biti spremni da se prilagodite. Žene, posebno iz manjih zajednica poput moje, često odrastaju učeći da budu otporne, da moraju, te im se drugačije usađuje i način kako da prihvate neuspjeh kao dio puta. 

Nagrade poput ove donose posebnu vrstu svijesti. Podsjećaju nas da je rodna ravnopravnost u filmu još uvijek proces u nastajanju. Ova vrsta podrške ne odnosi se na status ili priznanje, nego na njegovanje tog procesa i perspektive. Tako ja to doživljavam i kod sebe. 



 

Podrška ženama u filmu  
 

Kada gledate na vlastiti put, ali i na rad drugih rediteljica, šta vidite kao ključ jačanja ženskih glasova u filmskoj industriji?

Za mene, jačanje ženskih glasova u filmu znači dati sebi dozvolu da preuzmemo rizike i da budemo uključene u svaki dio procesa stvaranja filma. Prečesto se žene usmjeravaju na uloge poput pisanja ili planiranja, dok se tehnička područja, rješavanje problema ili budžetiranje i dalje posmatraju kao  „muški poslovi“. 

Nije stvar samo u pristupu, već u preispitivanju naslijeđenog načina razmišljanja, i vrste obrazovanja koje dijeli poslove po spolu. Srećom, to se mijenja.

Pogled u budućnost  
 

Od osvajanja nagrade do uloge u žiriju – vaš put već povezuje dva važna trenutka. Šta vas danas, u kreativnom smislu, najviše uzbuđuje i inspiriše u onome što dolazi?

Ne razmišljam zaista o prekretnicama, one postaju jasne tek kada se osvrnete unazad. A kada ih ugledate, sve što možete jeste da zastanete i zahvalite na tome. Najvažnije je ostati prisutan. 

Ono što me sada inspiriše jeste napetost između svijeta kakav nam se prikazuje i svijeta kakav zaista jeste. Inspiriše me širina kinematografije, ono što ona može da bude i mogućnosti koje otvara da istražujemo, preispitujemo i zamišljamo.

Foto: PR