Razgovor o psihičkom zdravlju tema je od velikog značaja kojoj i mi u Bonjour. uredništvu želimo pristupiti.

Tabu koji se veže za ovu temu potrebno je u potpunosti razbiti pogotovo kada uzmemo u obzir benefite terapije i razgovora sa stručnom osobom. Brojni su razlozi zašto jedna osoba odluči posjetiti psihologa i važno je prepoznati da pronalazak svog mira u razgovoru sa profesionalcima može biti samo još jedan korak ka većoj ljubavi prema sebi. No, nekad je najteže napraviti taj prvi korak, taj prvi odlazak kod psihologa.

Upravo zato smo htjeli saznati iz prve ruke kako pronaći najboljeg psihologa za sebe i kako prepoznati osobu koja nama najbolje odgovara. Jedna djevojka iz Mostara s nama je odlučila podijeliti svoje iskustvo i otkrila nam je kako nastaviti tražiti idealnu osobu za sebe, čak i ako je prvi odlazak kod psihologa prošao loše. Pomogla nam je da razumijemo kako se pripremiti za odlazak kod psihologa, ali i kako znati je li nam ta osoba uistinu odgovara. Njene sasvim iskrene odgovore na pitanja otkrijte kroz intervju u nastavku.

 

Vjerujemo da si kroz život prošla kroz brojne izazove, no kad si uvidjela da je vrijeme da s drugom osobom pričaš o svemu?
 

Shvatila sam to u onom trenutku kada više nisam mogla pričati ni sa kim drugim, i kad sam se suočila sa onim: "Nitko me na razumije...". I nije to neka prazna priča, nego stvarni trenutak kada više ne možeš nikome objasniti što osjećaš. Svatko te percepira na određeni način, pogotovo ljudi koji te znaju čitav život, i koliko god oni htjeli pomoći, uvijek pristupaju na isti način i ne mogu shvatiti ono što govoriš. Onda kada sam shvatila da nitko ne razumije što točno želim reći i u čemu je problem, po preporuci prijateljice sam odlučila razgovarati sa nekom stručnom osobom koja će sve objektivnije sagledati. 
 

Foto: Pexels

Sigurni smo i da si se za prvi odlazak kod psihologa pokušala što više motivirati i ohrabrivati. Što ti je pomoglo u tome?
 

Prvi odlazak mi inače nije bio bajan. Imala sam više pokušaja i na kraju sam zamalo odustala od traženja prave osobe zato što su prva iskustva bila loša. Prvi put kad sam otišla dogodila se smrt meni bliske osobe i tada sam pomislila: „Ok, idem kod psihologa, možda će mi pomoći da se bolje nosim sa svime.“ Nisam mogla nastaviti sa svakodnevnim životom, i vidjela sam da me dosta koči. Nisam htjela stagnirati i da to sve zaustavlja moje društvene aktivnosti. Kada sam sjedila i družila se s ljudima, gledala sam u prazno, ljudi su oko mene pričali, ili se obraćali meni, a ja nisam mogla da držim fokus. Tada sam uvidjela da je vrijeme da nešto novo pokušam kako se sve ne bi nastavilo tako.

 

Je li prvi odlazak kod psihologa u tebi stvarao tjeskobu ili si se veselila što ćeš imati s kim podijeliti svoje osjećaje?
 

Iskreno, veselila sam se, ali sam se u prvom odlasku razočarala, pa mi je to na kraju stvaralo tjeskobu.

 

Foto: Pexels

Možeš li s nama podijeliti kako si se ti osjećala kad je krenuo taj prvi razgovor s psihologom? Je li ti nešto bilo iznenađenje ili razočaranje?

Nakon prvog razgovora sam se osjećala loše, zato što je razgovor trajao ukupno 15 minuta, od čega sam 10 provela u čekaonici, a u 5 prvih minuta psiholog je počeo pričati kako me već od ranije zna. Shvatila sam da to nije stručna i objektivna osoba s kojom mogu razgovarati. Prekinula sam taj razgovor i rekla da ja ipak idem. Dobrog psihologa našla sam kasnije preko prijateljice koja mi je dala nekoliko preporuka.

Znala sam da ništa ne mogu izgubiti ako odem i odmah nakon prvog susreta ću znati je li mogu ja razgovarati s nekim ili ne. Prvi razgovor s novom psihologinjom je bio odličan. Vidi se kada je netko stručan u svom poslu u načinu na koji pristupa, koja pitanja pita… Već nakon prvog susreta, shvatiš koliko ti je trebalo da te netko objektivno sasluša i ponovi ti objektivno to što si ti rekao. Tada shvatiš kako nije to strašno koliko si ti mislio.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Liz and Mollie (@lizandmollie)

Po tvom iskustvu, koliko je lako ili teško s relativno nepoznatom osobom dijeliti stvari koje te brinu ili emocije koje osjećaš? Što je tebi pomoglo da s vremenom budeš otvorenija za razgovor sa psihologom?
 

Puno ovisi od tog psihologa, kakvu atmosferu stvori i da li se ti osjećaš ugodno, opušteno, imaš li povjerenje ili ne - jer to igra ogromnu ulogu. Ali istina je, da je prvi put teško otvoriti se, jer što god te netko pita, koliko god on išao u detalje, teško je sve reći. Već nakon drugog ili trećeg puta ide glatko ako je stvarno pravi psiholog ili prava osoba za vas. Ne mogu reći da je u razgovoru isto kao da sjedim sa najboljom prijateljicom, ali dovoljno se opušteno osjećam da mogu stvarno pričati.

 

Foto: Pexels

Kako si znala da je psiholog kojeg posjećuješ dobar za tebe? Koje vještine smatraš da je najbitnije da jedan psiholog posjeduje?

Stručnost u pristupu i atmosfera od samog dočeka. Kad sam ja došla i upoznala drugu psihologinju, ona je bila tako ugodna, otvorena, puna podrške i neke pozitivnosti. I nije to bila lažna pozitivnost, nego mi je brzo ulila povjerenje.

 

Foto: Pexels

Jesi li osjetila određene promjene kod sebe nakon razgovora s psihologinjom i kakve?

Jesam! Prvo sam se osjećala neobično. Kad bi mi ta psihologinja ponovila objektivno ono što sam rekla, shvatila sam da ima ljudi sa puno većim problemima u svijetu. Pitala sam se: „Zašto sam ja uopće tu?“ I u toj prvoj fazi sam se osjećala malo loše što sam došla. No shvatila sam da nije bio bez veze moj odlazak psihologinji, jer inače ne bih shvatila kako se nositi sa svime.

Čak i kad ne idem redovno, ili preskočim sesije, sjetim se nekih pitanja poput onog: „Što je najgore što se može dogoditi?“ i stavim sebe u neku objektivnu perspektivu. Ona mi pomaže da shvatim da ništa nije toliko strašno i da o svemu možeš razgovarati. Psihologinja mi je dala brojne savjete, vježbe disanja, objasnila mindfulness, kao i tehnike smirivanja i opuštanja. Što će vas psihologinja savjetovati ovisi od osobe do osobe i ona je ta koja mora uvidjeti šta vama odgovara ili ne. Mi smo radili vježbe tijekom sesija i kroz njih je ona vidjela što ustvari meni odgovara i što ustvari djeluje.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Liz and Mollie (@lizandmollie)

I za kraj, što bi savjetovala mladim damama i muškarcima koji nas čitaju, a traže motivaciju da počnu sa posjetima psihologu?
 

Smatram da svaka osoba treba posjetiti psihologa jer bi nam svima lakše bilo funkcionirati sami sa sobom, ali i drugima, kad bi se riješili tih nekih nepotrebnih trzavica. Dobro bi bilo da svi barem jednom posjete psihologa i nakon toga odluče što dalje. Preporučujem istraživanje prije posjete psihologa, ali i raspitivanje o preporukama jer kroz svoja iskustva sam vidjela da je bitno koga izaberete. Kako stvari ne bi otišle u negativnom smjeru, ako ne uspijete kliknuti prvi put sa nekim psihologom, ne mora značiti da je sve gotovo. Nastavite dalje istraživati i sigurno da postoji osoba koja će baš vama odgovarati.

***
Naslovna fotografija: Unsplash

Šta ostaje važno kada profesionalna priznanja i rezultati prestanu biti jedino mjerilo uspjeha? Povodom osvajanja Rising Star nagrade, koju dodjeljuje Woman.Comm Club, s Nadinom Muminović razgovarale smo o karijeri u dm-u, društvenoj odgovornosti i lekcijama koje su oblikovale njen odnos prema uspjehu.

Nadina Muminović osvojila je Rising Star priznanje. Razgovarale smo o uspjehu iza nagrade. 

Nadina Muminović, voditeljica PR i CSR tima u kompaniji dm, ovogodišnja je dobitnica priznanja Rising Star na dodjeli nagrada Woman.Comm of the Year 2026. Riječ je o priznanju koje ističe novu generaciju profesionalaca u komunikacijskoj industriji, a Nadini je pripalo nakon gotovo deset godina rada u kompaniji dm.

Nagrade su dodijeljene 14. oktobra u sarajevskoj Vijećnici, gdje su predstavljene žene čiji rad doprinosi razvoju komunikacijske industrije u Bosni i Hercegovini i regiji. 



 

No, kako deset godina profesionalnog razvoja izgleda iz perspektive osobe koja je upravo dobila takvo priznanje? Šta ostaje važno kada prođu čestitke i kada se vratimo svakodnevnim obavezama?

S Nadinom smo razgovarale o lekcijama koje se ne uče iz poslovnih rezultata, odlukama koje su oblikovale njen profesionalni put i onome što joj danas znači više od same nagrade. A neki od njenih odgovora posebno su nas potaknuli da razmislimo o tome koliko smo stroge prema vlastitim postignućima.

Gotovo deset godina gradite karijeru u dm-u, a nedavno ste dobili priznanje Rising Star. Kada biste iz svih tih godina morali izdvojiti jedan trenutak koji Vam danas znači više od same nagrade, gdje biste nas vratili?

Nadina Muminović: U deset godina stane mnogo divnih trenutaka, onih zbog kojih znate da se na kraju svaki trud isplati. No, ono što bih izdvojila jeste upravo ta prekretnica kada me je njemački jezik odveo u jednom potpuno neočekivanom smjeru i doveo me u svijet marketinga.

Mogućnosti koje sam tada spoznala i perspektive koje sam počela otkrivati zapravo su mi omogućile da se nastavim razvijati onako kako sam to uvijek željela, uz jedan uzbudljiv ritam i trenutke koji su mi omogućili da spoznam i prepoznam sebe.

Koji ste profesionalni savjet s vremenom prestali slijediti, iako ste na početku karijere vjerovali da je potpuno ispravan?

Nadina Muminović: Da mora sve sada i odmah, i to besprijekorno.

To možda čak i nije bio izrečeni savjet koji sam dobila, već intuitivni, koji sam stekla tokom obrazovanja, a i poslije njega. Naravno, pridodajem to i svom karakteru (smijeh).

Naučila sam da sebi dam ono vrijeme i razumijevanje koje rado poklanjam drugima. I da je uredu da nekad nešto i nije uredu. Sve su to situacije koje jedan profesionalni, ali i privatni put čine uzbudljivim.

Iza dm-ovih društveno odgovornih projekata stoje i ljudi čije priče ne stanu uvijek u završne izvještaje. Voljeli bismo čuti za jedan susret koji Vam je posebno ostao u sjećanju, možda čak i promijenio način na koji gledate svoj posao.

Nadina Muminović: Izdvojila bih dva susreta koja su me, svaki na svoj način, potakla na razmišljanje, posebno kada je u pitanju društvena odgovornost.

Prvi je bio 2023. godine, kada smo u saradnji s bh. umjetnicima oslikavali dm trgovine. Taj susret me je, s jedne strane, podsjetio koliko je važna umjetnost, ali i razvoj svijesti kod ljudi kada je umjetnost u pitanju. S druge strane, osvijestila sam koliko izazova, pored svih predivnih benefita, nosi rad u toj sferi djelovanja.

Društvo u cjelini, rekla bih, još uvijek nije spremno na kreativne izričaje i poruke koje oni nose, iako možda mislimo da jesmo. Naivno bih željela da živimo u svijetu u kojem većina prepoznaje ljepotu koju umjetnost donosi.

Drugi susret bio je s predstavnicima udruženja u Bosni i Hercegovini koja rade s djecom, posebno onom koja odrastaju u uvjetima socioekonomske deprivacije.

Jednostavno rečeno, to su moji heroji.

Kao pojedinci zaboravimo šta sve jedan život sa sobom nosi i koji prtljag vuče za sobom. U životu sam imala sreću da me upravo razgovori s djecom koja odrastaju u takvim okolnostima nauče najvrednijim lekcijama i da me njihove mudre riječi podignu i onda kada sam najviše sumnjala u sebe.

Saradnja s takvim udruženjima naučila me da se vratim na fabričke postavke. U našim životima uvijek mora i treba postojati prostor i vrijeme za one kojima je podrška najpotrebnija.

U poslu se uspjeh često mjeri rezultatima i brojkama. Postoji li trenutak iz neke kampanje koji Vam je značio više od svih tih pokazatelja?

Nadina Muminović: Dugo sam radila i radim na realizaciji društveno odgovornih kampanja u dm-u.

Zauvijek će mi najveći, odnosno najdraži pokazatelj našeg uspjeha biti telefonski razgovori s predstavnicima udruženja i njihovo oduševljenje što smo u mogućnosti zajedno pružiti pomoć onima kojima je ona najpotrebnija.

To osjetno zadovoljstvo neposredno izaziva toliko sreće. Tada znam da smo na pravom tragu.

Da danas sjednete na kafu sa sobom iz ranih dvadesetih, oko čega biste se najviše razišle kada je riječ o uspjehu?

Nadina Muminović: Mislim da smo uvijek imale slična razmišljanja o uspjehu, jer smo uspjeh mjerile emocijom koju taj uspjeh izazove.

Obje bismo mnogo toga mogle naučiti jedna od druge, ali smo suštinski ostale srodne, posebno kada su u pitanju one bitne stvari.

Nedavno ste pisali o važnosti toga da žene prepoznaju i vrednuju uspjehe drugih žena. Ipak, podrška se najviše vidi u svakodnevnim situacijama. Koji biste gest voljeli češće viđati među ženama u poslovnom svijetu?

Nadina Muminović: Čak i kada je u pitanju svakodnevica, rekla bih da to prepoznavanje nedostaje. Štaviše, žena samu sebe ne prepoznaje i ne priznaje sebi vlastite uspjehe i postignuća.

Žena se sebi podrazumijeva.

Naučila je da može i da treba, da je čarobnjak, heroj i inspiracija, a da pritom sama sebi ne kaže i ne ukaže na to da je čarobnjak, heroj ili inspiracija.

Voljela bih da svaka žena za sebe odvoji vrijeme u danu, da udahne i izdahne, sebi uputi motivirajuće riječi, naglas izgovori sve što napravi i da vjeruje u sebe, čak i onda kada sumnja u smisao.

A onda to isto prenijeti i u poslovni svijet. Drugoj ženi pokloniti osmijeh, obradovati se njenom uspjehu i reći joj: „Možeš ti to!“

Profesionalno samopouzdanje često se razvija mnogo tiše nego što zamišljamo. Postoji li nešto što danas na poslu radite s lakoćom, a za šta Vam je nekada trebalo mnogo hrabrosti?

Nadina Muminović: Po prirodi sam perfekcionista, a to i nije uvijek vrlina, posebno u poslu.

Zapravo sam tek posljednjih godina osvijestila koliko sam nesvjesno počela otpuštati omču perfekcionizma, a istovremeno jačati samopouzdanje i vjeru u ono što uradim i napravim.

Naravno, i dalje volim raditi temeljito, ali znam da tražiti savršenstvo nije rješenje.

Za kraj, pogledajmo malo dalje od narednog profesionalnog koraka. Ako ponovo budemo razgovarli za deset godina, šta biste voljeli da u Vašem odnosu prema poslu ostane potpuno isto?

Nadina Muminović: Želim osjećati isti žar i ponos koji osjećam u trenucima kada projekt privedem kraju.

Intenzivni rast dehumanizacije i gubitka empatije navode me često na razmišljanje i preispitivanje smisla svega što radim, bilo profesionalno ili privatno.

Voljela bih da znam da ću se s istim intenzitetom boriti za profesionalna, ali i privatna uvjerenja i da ću biti tu za one kojima je to najpotrebnije.

I za deset godina želim osjećati žar za budućnost. Zbog toga ovogodišnja društveno odgovorna kampanja dm-a kod mene zauzima posebno mjesto.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba 
Foto: Privatna arhiva - Nadina Muminović / @womancomm.club