Razgovor o psihičkom zdravlju tema je od velikog značaja kojoj i mi u Bonjour. uredništvu želimo pristupiti.

Tabu koji se veže za ovu temu potrebno je u potpunosti razbiti pogotovo kada uzmemo u obzir benefite terapije i razgovora sa stručnom osobom. Brojni su razlozi zašto jedna osoba odluči posjetiti psihologa i važno je prepoznati da pronalazak svog mira u razgovoru sa profesionalcima može biti samo još jedan korak ka većoj ljubavi prema sebi. No, nekad je najteže napraviti taj prvi korak, taj prvi odlazak kod psihologa.

Upravo zato smo htjeli saznati iz prve ruke kako pronaći najboljeg psihologa za sebe i kako prepoznati osobu koja nama najbolje odgovara. Jedna djevojka iz Mostara s nama je odlučila podijeliti svoje iskustvo i otkrila nam je kako nastaviti tražiti idealnu osobu za sebe, čak i ako je prvi odlazak kod psihologa prošao loše. Pomogla nam je da razumijemo kako se pripremiti za odlazak kod psihologa, ali i kako znati je li nam ta osoba uistinu odgovara. Njene sasvim iskrene odgovore na pitanja otkrijte kroz intervju u nastavku.

 

Vjerujemo da si kroz život prošla kroz brojne izazove, no kad si uvidjela da je vrijeme da s drugom osobom pričaš o svemu?
 

Shvatila sam to u onom trenutku kada više nisam mogla pričati ni sa kim drugim, i kad sam se suočila sa onim: "Nitko me na razumije...". I nije to neka prazna priča, nego stvarni trenutak kada više ne možeš nikome objasniti što osjećaš. Svatko te percepira na određeni način, pogotovo ljudi koji te znaju čitav život, i koliko god oni htjeli pomoći, uvijek pristupaju na isti način i ne mogu shvatiti ono što govoriš. Onda kada sam shvatila da nitko ne razumije što točno želim reći i u čemu je problem, po preporuci prijateljice sam odlučila razgovarati sa nekom stručnom osobom koja će sve objektivnije sagledati. 
 

Foto: Pexels

Sigurni smo i da si se za prvi odlazak kod psihologa pokušala što više motivirati i ohrabrivati. Što ti je pomoglo u tome?
 

Prvi odlazak mi inače nije bio bajan. Imala sam više pokušaja i na kraju sam zamalo odustala od traženja prave osobe zato što su prva iskustva bila loša. Prvi put kad sam otišla dogodila se smrt meni bliske osobe i tada sam pomislila: „Ok, idem kod psihologa, možda će mi pomoći da se bolje nosim sa svime.“ Nisam mogla nastaviti sa svakodnevnim životom, i vidjela sam da me dosta koči. Nisam htjela stagnirati i da to sve zaustavlja moje društvene aktivnosti. Kada sam sjedila i družila se s ljudima, gledala sam u prazno, ljudi su oko mene pričali, ili se obraćali meni, a ja nisam mogla da držim fokus. Tada sam uvidjela da je vrijeme da nešto novo pokušam kako se sve ne bi nastavilo tako.

 

Je li prvi odlazak kod psihologa u tebi stvarao tjeskobu ili si se veselila što ćeš imati s kim podijeliti svoje osjećaje?
 

Iskreno, veselila sam se, ali sam se u prvom odlasku razočarala, pa mi je to na kraju stvaralo tjeskobu.

 

Foto: Pexels

Možeš li s nama podijeliti kako si se ti osjećala kad je krenuo taj prvi razgovor s psihologom? Je li ti nešto bilo iznenađenje ili razočaranje?

Nakon prvog razgovora sam se osjećala loše, zato što je razgovor trajao ukupno 15 minuta, od čega sam 10 provela u čekaonici, a u 5 prvih minuta psiholog je počeo pričati kako me već od ranije zna. Shvatila sam da to nije stručna i objektivna osoba s kojom mogu razgovarati. Prekinula sam taj razgovor i rekla da ja ipak idem. Dobrog psihologa našla sam kasnije preko prijateljice koja mi je dala nekoliko preporuka.

Znala sam da ništa ne mogu izgubiti ako odem i odmah nakon prvog susreta ću znati je li mogu ja razgovarati s nekim ili ne. Prvi razgovor s novom psihologinjom je bio odličan. Vidi se kada je netko stručan u svom poslu u načinu na koji pristupa, koja pitanja pita… Već nakon prvog susreta, shvatiš koliko ti je trebalo da te netko objektivno sasluša i ponovi ti objektivno to što si ti rekao. Tada shvatiš kako nije to strašno koliko si ti mislio.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Liz and Mollie (@lizandmollie)

Po tvom iskustvu, koliko je lako ili teško s relativno nepoznatom osobom dijeliti stvari koje te brinu ili emocije koje osjećaš? Što je tebi pomoglo da s vremenom budeš otvorenija za razgovor sa psihologom?
 

Puno ovisi od tog psihologa, kakvu atmosferu stvori i da li se ti osjećaš ugodno, opušteno, imaš li povjerenje ili ne - jer to igra ogromnu ulogu. Ali istina je, da je prvi put teško otvoriti se, jer što god te netko pita, koliko god on išao u detalje, teško je sve reći. Već nakon drugog ili trećeg puta ide glatko ako je stvarno pravi psiholog ili prava osoba za vas. Ne mogu reći da je u razgovoru isto kao da sjedim sa najboljom prijateljicom, ali dovoljno se opušteno osjećam da mogu stvarno pričati.

 

Foto: Pexels

Kako si znala da je psiholog kojeg posjećuješ dobar za tebe? Koje vještine smatraš da je najbitnije da jedan psiholog posjeduje?

Stručnost u pristupu i atmosfera od samog dočeka. Kad sam ja došla i upoznala drugu psihologinju, ona je bila tako ugodna, otvorena, puna podrške i neke pozitivnosti. I nije to bila lažna pozitivnost, nego mi je brzo ulila povjerenje.

 

Foto: Pexels

Jesi li osjetila određene promjene kod sebe nakon razgovora s psihologinjom i kakve?

Jesam! Prvo sam se osjećala neobično. Kad bi mi ta psihologinja ponovila objektivno ono što sam rekla, shvatila sam da ima ljudi sa puno većim problemima u svijetu. Pitala sam se: „Zašto sam ja uopće tu?“ I u toj prvoj fazi sam se osjećala malo loše što sam došla. No shvatila sam da nije bio bez veze moj odlazak psihologinji, jer inače ne bih shvatila kako se nositi sa svime.

Čak i kad ne idem redovno, ili preskočim sesije, sjetim se nekih pitanja poput onog: „Što je najgore što se može dogoditi?“ i stavim sebe u neku objektivnu perspektivu. Ona mi pomaže da shvatim da ništa nije toliko strašno i da o svemu možeš razgovarati. Psihologinja mi je dala brojne savjete, vježbe disanja, objasnila mindfulness, kao i tehnike smirivanja i opuštanja. Što će vas psihologinja savjetovati ovisi od osobe do osobe i ona je ta koja mora uvidjeti šta vama odgovara ili ne. Mi smo radili vježbe tijekom sesija i kroz njih je ona vidjela što ustvari meni odgovara i što ustvari djeluje.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Liz and Mollie (@lizandmollie)

I za kraj, što bi savjetovala mladim damama i muškarcima koji nas čitaju, a traže motivaciju da počnu sa posjetima psihologu?
 

Smatram da svaka osoba treba posjetiti psihologa jer bi nam svima lakše bilo funkcionirati sami sa sobom, ali i drugima, kad bi se riješili tih nekih nepotrebnih trzavica. Dobro bi bilo da svi barem jednom posjete psihologa i nakon toga odluče što dalje. Preporučujem istraživanje prije posjete psihologa, ali i raspitivanje o preporukama jer kroz svoja iskustva sam vidjela da je bitno koga izaberete. Kako stvari ne bi otišle u negativnom smjeru, ako ne uspijete kliknuti prvi put sa nekim psihologom, ne mora značiti da je sve gotovo. Nastavite dalje istraživati i sigurno da postoji osoba koja će baš vama odgovarati.

***
Naslovna fotografija: Unsplash

Sarajevo Film Festival je još 2014. godine kroz svoju profesionalnu platformu CineLink Industry Days pokrenuo niz inicijativa s ciljem promocije rodne ravnopravnosti, osnaživanja filmskih radnica i borbe protiv sistemskih nejednakosti u regionalnom i europskom filmskom okruženju.

Jedan od simbola te posvećenosti je Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti koju podržava Mastercard, priznanje koje se dodjeljuje redateljici debitantici čiji rad nosi snažan autorski glas i doprinosi rodnoj ravnoteži u kinematografiji. 

Ove godine, o dobitnici nagrade odlučuje tročlani žiri koji čine Anna Croneman, Ivan Marinović i Norika Sefa.



 

Norika Sefa je kosovska redateljica, scenaristica i producentica, koja se proslavila sa debitantskim filmom Tražeći Veneru (2021.), koji je osvojio priznanja širom svijeta i etablirao je kao jedno od najautentičnijih novih imena evropske kinematografije. Upravo sa ovim filmom je postala prva dobitnica Specijalne nagrade za promicanje rodne ravnopravnosti. 

Njeno stvaralaštvo karakteriše hrabro istraživanje forme i emocije: od dokumentarca Desde Arriba, snimljenog u peruanskoj džungli pod mentorstvom Wernera Herzoga, do najnovijeg avangardnog kratkog filma Kao bolesno žuta (2024.).

Osim autorskog rada, Norika aktivno podučava i učestvuje na kulturnim i umjetničkim događajima, a članica je i Europske filmske akademije. U ovom razgovoru govori o iskustvu rada u žiriju, o tome kako vidi proces ocjenjivanja i šta je danas najviše inspiriše u filmskom stvaralaštvu.

Ove godine ste član žirija za Specijalnu nagradu za promicanje rodne ravnopravnosti, koju podržava Mastercard. Kako je biti „s druge strane” slušati, procjenjivati i birati, umjesto biti onaj čiji se rad ocjenjuje? Kako je donijeti odluku koja može oblikovati nečiji put?

Prije svega, presretna sam što sam ponovo u Sarajevu. Do sada sam ovdje dolazila kako bih predstavila film, i to je bio poseban osjećaj. Sada je drugačije, ovaj zadatak nije stvar zanosa ili strasti, nego razmišljanja. Ne doživljavam ovu ulogu kao oblikovanje nečijeg života, svako oblikuje svoj život na način koji je često tajanstven i van domašaja jedne odluke. Procjenjivanje drugoga više otkriva o osobi koja žirira nego o onome koga on ocjenjuje. 

Kao članica žirija osjećam se kao ogledalo, jer svaka odluka odražava moje vrijednosti, moj osjećaj ljepote, moje skrivene pristrasnosti. Potrebno je da vidim ne samo ono što je prikazano, nego i ono što je namjeravano kroz proces stvaranja. Na kraju, ocjenjivanje filma nije samo o filmu, to je tihi dijalog između platna i priče u meni.

U svijetu filma postoje trenuci koje nije moguće izmjeriti brojkama.

Kada pogledate na svoj put od trenutka kada ste dobili nagradu, pa do članstva u žiriju, koji je za vas bio onaj poseban, neprocjenjiv trenutak?

Ne postoji jedan trenutak, već možda osjećaj, koji je nastao kao posljedica mnogih neprocjenjivih trenutaka. Dok sam snimala filmove, postajala sam svjesna svijeta od kojeg sam se udaljavala. To su oni trenuci kada se iluzija na trenutak rasprši i stvari vidite drugačije. To je otvorilo prostor u kojem nisam morala da zauzmem stav, već sam jednostavno mogla biti radoznalija.

Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti daje podstrek rediteljicama na početku njihovog puta. Koliko ovakva podrška može donijeti nove ideje ili dodatnu hrabrost u kreativnom procesu? Iz vlastitog iskustva, možete li podijeliti trenutak kada vas je takva podrška ohrabrila na naredni korak?

Za mene, rad u kinematografiji koja pomjera granice jezika i forme znači i traganje za novim načinima finansiranja i preuzimanje većih kreativnih rizika. Industrija se brzo mijenja i na svakom koraku morate biti spremni da se prilagodite. Žene, posebno iz manjih zajednica poput moje, često odrastaju učeći da budu otporne, da moraju, te im se drugačije usađuje i način kako da prihvate neuspjeh kao dio puta. 

Nagrade poput ove donose posebnu vrstu svijesti. Podsjećaju nas da je rodna ravnopravnost u filmu još uvijek proces u nastajanju. Ova vrsta podrške ne odnosi se na status ili priznanje, nego na njegovanje tog procesa i perspektive. Tako ja to doživljavam i kod sebe. 



 

Podrška ženama u filmu  
 

Kada gledate na vlastiti put, ali i na rad drugih rediteljica, šta vidite kao ključ jačanja ženskih glasova u filmskoj industriji?

Za mene, jačanje ženskih glasova u filmu znači dati sebi dozvolu da preuzmemo rizike i da budemo uključene u svaki dio procesa stvaranja filma. Prečesto se žene usmjeravaju na uloge poput pisanja ili planiranja, dok se tehnička područja, rješavanje problema ili budžetiranje i dalje posmatraju kao  „muški poslovi“. 

Nije stvar samo u pristupu, već u preispitivanju naslijeđenog načina razmišljanja, i vrste obrazovanja koje dijeli poslove po spolu. Srećom, to se mijenja.

Pogled u budućnost  
 

Od osvajanja nagrade do uloge u žiriju – vaš put već povezuje dva važna trenutka. Šta vas danas, u kreativnom smislu, najviše uzbuđuje i inspiriše u onome što dolazi?

Ne razmišljam zaista o prekretnicama, one postaju jasne tek kada se osvrnete unazad. A kada ih ugledate, sve što možete jeste da zastanete i zahvalite na tome. Najvažnije je ostati prisutan. 

Ono što me sada inspiriše jeste napetost između svijeta kakav nam se prikazuje i svijeta kakav zaista jeste. Inspiriše me širina kinematografije, ono što ona može da bude i mogućnosti koje otvara da istražujemo, preispitujemo i zamišljamo.

Foto: PR