TEKST: Marija Perić
DATUM OBJAVE: 12.4.2022.
Razgovor o psihičkom zdravlju tema je od velikog značaja kojoj i mi u Bonjour. uredništvu želimo pristupiti.
Tabu koji se veže za ovu temu potrebno je u potpunosti razbiti pogotovo kada uzmemo u obzir benefite terapije i razgovora sa stručnom osobom. Brojni su razlozi zašto jedna osoba odluči posjetiti psihologa i važno je prepoznati da pronalazak svog mira u razgovoru sa profesionalcima može biti samo još jedan korak ka većoj ljubavi prema sebi. No, nekad je najteže napraviti taj prvi korak, taj prvi odlazak kod psihologa.
Upravo zato smo htjeli saznati iz prve ruke kako pronaći najboljeg psihologa za sebe i kako prepoznati osobu koja nama najbolje odgovara. Jedna djevojka iz Mostara s nama je odlučila podijeliti svoje iskustvo i otkrila nam je kako nastaviti tražiti idealnu osobu za sebe, čak i ako je prvi odlazak kod psihologa prošao loše. Pomogla nam je da razumijemo kako se pripremiti za odlazak kod psihologa, ali i kako znati je li nam ta osoba uistinu odgovara. Njene sasvim iskrene odgovore na pitanja otkrijte kroz intervju u nastavku.
Vjerujemo da si kroz život prošla kroz brojne izazove, no kad si uvidjela da je vrijeme da s drugom osobom pričaš o svemu?
Shvatila sam to u onom trenutku kada više nisam mogla pričati ni sa kim drugim, i kad sam se suočila sa onim: "Nitko me na razumije...". I nije to neka prazna priča, nego stvarni trenutak kada više ne možeš nikome objasniti što osjećaš. Svatko te percepira na određeni način, pogotovo ljudi koji te znaju čitav život, i koliko god oni htjeli pomoći, uvijek pristupaju na isti način i ne mogu shvatiti ono što govoriš. Onda kada sam shvatila da nitko ne razumije što točno želim reći i u čemu je problem, po preporuci prijateljice sam odlučila razgovarati sa nekom stručnom osobom koja će sve objektivnije sagledati.
Foto: Pexels
Sigurni smo i da si se za prvi odlazak kod psihologa pokušala što više motivirati i ohrabrivati. Što ti je pomoglo u tome?
Prvi odlazak mi inače nije bio bajan. Imala sam više pokušaja i na kraju sam zamalo odustala od traženja prave osobe zato što su prva iskustva bila loša. Prvi put kad sam otišla dogodila se smrt meni bliske osobe i tada sam pomislila: „Ok, idem kod psihologa, možda će mi pomoći da se bolje nosim sa svime.“ Nisam mogla nastaviti sa svakodnevnim životom, i vidjela sam da me dosta koči. Nisam htjela stagnirati i da to sve zaustavlja moje društvene aktivnosti. Kada sam sjedila i družila se s ljudima, gledala sam u prazno, ljudi su oko mene pričali, ili se obraćali meni, a ja nisam mogla da držim fokus. Tada sam uvidjela da je vrijeme da nešto novo pokušam kako se sve ne bi nastavilo tako.
Je li prvi odlazak kod psihologa u tebi stvarao tjeskobu ili si se veselila što ćeš imati s kim podijeliti svoje osjećaje?
Iskreno, veselila sam se, ali sam se u prvom odlasku razočarala, pa mi je to na kraju stvaralo tjeskobu.
Foto: Pexels
Možeš li s nama podijeliti kako si se ti osjećala kad je krenuo taj prvi razgovor s psihologom? Je li ti nešto bilo iznenađenje ili razočaranje?
Nakon prvog razgovora sam se osjećala loše, zato što je razgovor trajao ukupno 15 minuta, od čega sam 10 provela u čekaonici, a u 5 prvih minuta psiholog je počeo pričati kako me već od ranije zna. Shvatila sam da to nije stručna i objektivna osoba s kojom mogu razgovarati. Prekinula sam taj razgovor i rekla da ja ipak idem. Dobrog psihologa našla sam kasnije preko prijateljice koja mi je dala nekoliko preporuka.
Znala sam da ništa ne mogu izgubiti ako odem i odmah nakon prvog susreta ću znati je li mogu ja razgovarati s nekim ili ne. Prvi razgovor s novom psihologinjom je bio odličan. Vidi se kada je netko stručan u svom poslu u načinu na koji pristupa, koja pitanja pita… Već nakon prvog susreta, shvatiš koliko ti je trebalo da te netko objektivno sasluša i ponovi ti objektivno to što si ti rekao. Tada shvatiš kako nije to strašno koliko si ti mislio.
Po tvom iskustvu, koliko je lako ili teško s relativno nepoznatom osobom dijeliti stvari koje te brinu ili emocije koje osjećaš? Što je tebi pomoglo da s vremenom budeš otvorenija za razgovor sa psihologom?
Puno ovisi od tog psihologa, kakvu atmosferu stvori i da li se ti osjećaš ugodno, opušteno, imaš li povjerenje ili ne - jer to igra ogromnu ulogu. Ali istina je, da je prvi put teško otvoriti se, jer što god te netko pita, koliko god on išao u detalje, teško je sve reći. Već nakon drugog ili trećeg puta ide glatko ako je stvarno pravi psiholog ili prava osoba za vas. Ne mogu reći da je u razgovoru isto kao da sjedim sa najboljom prijateljicom, ali dovoljno se opušteno osjećam da mogu stvarno pričati.
Foto: Pexels
Kako si znala da je psiholog kojeg posjećuješ dobar za tebe? Koje vještine smatraš da je najbitnije da jedan psiholog posjeduje?
Stručnost u pristupu i atmosfera od samog dočeka. Kad sam ja došla i upoznala drugu psihologinju, ona je bila tako ugodna, otvorena, puna podrške i neke pozitivnosti. I nije to bila lažna pozitivnost, nego mi je brzo ulila povjerenje.
Foto: Pexels
Jesi li osjetila određene promjene kod sebe nakon razgovora s psihologinjom i kakve?
Jesam! Prvo sam se osjećala neobično. Kad bi mi ta psihologinja ponovila objektivno ono što sam rekla, shvatila sam da ima ljudi sa puno većim problemima u svijetu. Pitala sam se: „Zašto sam ja uopće tu?“ I u toj prvoj fazi sam se osjećala malo loše što sam došla. No shvatila sam da nije bio bez veze moj odlazak psihologinji, jer inače ne bih shvatila kako se nositi sa svime.
Čak i kad ne idem redovno, ili preskočim sesije, sjetim se nekih pitanja poput onog: „Što je najgore što se može dogoditi?“ i stavim sebe u neku objektivnu perspektivu. Ona mi pomaže da shvatim da ništa nije toliko strašno i da o svemu možeš razgovarati. Psihologinja mi je dala brojne savjete, vježbe disanja, objasnila mindfulness, kao i tehnike smirivanja i opuštanja. Što će vas psihologinja savjetovati ovisi od osobe do osobe i ona je ta koja mora uvidjeti šta vama odgovara ili ne. Mi smo radili vježbe tijekom sesija i kroz njih je ona vidjela što ustvari meni odgovara i što ustvari djeluje.
I za kraj, što bi savjetovala mladim damama i muškarcima koji nas čitaju, a traže motivaciju da počnu sa posjetima psihologu?
Smatram da svaka osoba treba posjetiti psihologa jer bi nam svima lakše bilo funkcionirati sami sa sobom, ali i drugima, kad bi se riješili tih nekih nepotrebnih trzavica. Dobro bi bilo da svi barem jednom posjete psihologa i nakon toga odluče što dalje. Preporučujem istraživanje prije posjete psihologa, ali i raspitivanje o preporukama jer kroz svoja iskustva sam vidjela da je bitno koga izaberete. Kako stvari ne bi otišle u negativnom smjeru, ako ne uspijete kliknuti prvi put sa nekim psihologom, ne mora značiti da je sve gotovo. Nastavite dalje istraživati i sigurno da postoji osoba koja će baš vama odgovarati.
***
Naslovna fotografija: Unsplash
TEKST: Ada Ćeremida
Dok odbrojavamo dane do prvih utakmica Svjetskog prvenstva i još jednog ljeta ispunjenog navijanjem, analizama i emocijama koje samo fudbal može donijeti, razgovarali smo s čovjekom čije je ime godinama povezano sa sportskim pričama koje pamtimo.
Jasmin Ligata je ime koje ćete prepoznati iz svijeta sporta, medija, humanitarnog rada i brojnih priča koje su godinama punile naslovnice.
Za mnoge je glas utakmica, za druge čovjek koji stoji iza velikih sportskih i humanitarnih projekata, a za neke jednostavno neko ko je cijeli život proveo među ljudima i njihovim pričama. 
Uoči početka Svjetskog prvenstva, razgovarali smo s njim o fudbalu, Edinu Džeki, reprezentaciji Bosne i Hercegovine, trenucima koji su ga obilježili, ali i lekcijama koje je naučio daleko od stadiona.
Iako ga mnogi povezuju prvenstveno sa sportom, Jasmin Ligata je tokom karijere bio mnogo više od posmatrača sa strane. Kao novinar, PR menadžer, humanitarac i dugogodišnji saradnik nekih od najvećih imena regionalnog sporta, svjedočio je trenucima koji su obilježili generacije navijača. 
U razgovoru, otkrio nam je kako je doživio plasman Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo, šta ga je Edin Džeko naučio o životu i zašto je fudbal i dalje njegova najdraža stresna stvar na svijetu. 
Fudbal je i dalje tema oko koje se u našoj regiji okuplja najviše emocija.
Nakon svih godina provedenih uz ovaj sport, šta je ono zbog čega vas fudbal i dalje jednako privlači?
Mogu sada pričati o tome kako fudbal spaja ljude, kako su mnogi fudbaleri najveći ambasadori svojih država, kako je to najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali za mene je najjednostavnije objašnjenje da je to nešto bez čega ne mogu.
Ne mislim samo na gledanje, jer sam u životu pogledao i previše utakmica, nego na sam sport, na sam taj fenomen, globalnu ljubav. Fudbal iz ljudi izvlači najbolje i najgore osobine, frustracije na tribinama, strast na terenu, zato ga toliko i volimo, a plus je što je i dobar ispusni ventil.
Godinama ste blisko sarađivali s Edinom Džekom i imali priliku vidjeti ga i van terena.
Koja osobina kod njega najviše iznenadi ljude koji ga poznaju samo kroz fudbal?
Ta njegova skromnost, poniznost i strpljenje za sve ljude. Nevjerovatno je koliko je strpljiv i koliko je dobra osoba.
Svi oni koji ga prvi put vide ostanu oduševljeni njegovom skromnošću, a to je osobina koju je ponio iz porodice i koja ga je, zaista, i nakon svih ovih godina Edinovih uspjeha zadržala čvrsto na zemlji.
Što bismo rekli narodski: „O sebi, pri sebi“.
Postoji li situacija u kojoj ste kao PR menadžer morali reagovati u nekoliko minuta, a koja vam je danas ostala u sjećanju kao jedna od najstresnijih u karijeri?
Niz je takvih situacija bilo, ali najstresnija je bila s Mirzom Teletovićem i Džananom Musom nakon „incidenta“ na utakmici između BiH i Rusije.
Desio se jedan sukob njih dvojice, a navijači su stali na stranu mlađeg, kao što bih i ja lično, da nisam znao cijeli kontekst. Te noći Mirza Teletović je dobio 1.000 prijetnji i ružnih psovki na svojim profilima i lično, i situacija je zaista izmakla kontroli, toliko da se Teletović odlučio napustiti kamp. 
Sutradan smo organizovali press konferenciju, gdje je prva Mirzina rečenica bila izvinjenje svima – navijačima, Musi, medijima i javnosti.
Nakon toga svi novinari su saslušali Teletovića, koji je bio iskren i dao pojašnjenje onoga što se dogodilo. Isti dan sam spojio Mirzu i Džanana, gdje su oni jedan drugom pružili ruku, zagrlili se, pomirili, gdje je i Džanan priznao da je i on snosio dobar dio krivice. 
Objavili smo to i cijela stvar se izgladila, barem što se tiče javnosti, jer od onih 1.000 prijetnji došli smo do 990 pohvala. Par dana poslije neka marketing agencija iz Amerike radila je analizu tog događaja i načina na koji je reagovano u kriznom PR-u te napisala tekst o tome kako je tim Mirze Teletovića skoro savršeno izgladio situaciju u manje od 24 sata.
Pisao sam im i zahvalio se, uz naglasak da nisam imao tim ljudi iza sebe, što ih je prilično iznenadilo. Međutim, imao sam Mirzu, koji je jako inteligentan i dobar čovjek i koji je bio svjestan onoga što je uradio, a kada si iskren i kada to svi prepoznaju, onda je mnogo lakše raditi.
Svjetsko prvenstvo 2026. sve je bliže. Kao neko ko je pratio brojne velike turnire, po čemu mislite da će ovo prvenstvo biti drugačije od prethodnih?
Osim što je najveći broj reprezentacija ikad na jednom SP-u, smatram da će ovo prvenstvo donijeti pregršt iznenađenja. Velike reprezentacije su umorne, imaju mnogo igrača koji iza sebe imaju po 50–60 utakmica na visokom nivou.
Izašli su iz sezone u kojoj nije bilo mnogo prostora za odmaranje i sada ih očekuje prvenstvo dugo 39 dana. Vjerujem da će favoriti pobjeđivati, ali da će se jako mnogo mučiti i da ćemo biti svjedoci velikih iznenađenja.
Utakmica protiv Italije izazvala je mnogo emocija među navijačima.
Gdje ste vi bili u tom trenutku, kako ste je pratili i šta vam je prvo prošlo kroz glavu nakon posljednjeg zvižduka?
Dugo poslije penala nisam bio uopšte siguran da smo prošli.
Neki šok je bio u meni, koji mi nije dao priliku da se odmah radujem, da uživam, jer sam bio u nevjerici. Danima prije toga sam pisao o tome kako je Edin Džeko, zbog svega što je on mimo fudbala, ali i u fudbalu, zaslužio da ode na još jedno veliko takmičenje i onda kada se to desilo, sve sam čekao da će neko doći i reći: „E, nije, šalili smo se“.
Tek nakon pola sata, kada me je šok prošao, počeo sam i slaviti i pjevati, pa čak sam i zaplakao Ninoslavu Milenkoviću na ramenu.
Osjećaj je i dalje nevjerovatan, pogotovo kada vidim koliko to našem narodu znači, koliko znači Edinu, koliko znači svima onima kojima je Bosna i Hercegovina u srcu.
Koja je najčešća rečenica koju vam ljudi izgovore kada vas sretnu, a koja je najčešća rečenica koju ste vi izgovarali tokom utakmica pa je s vremenom postala interna šala među vašim prijateljima?
Kakav si da mi završiš dres Edina Džeke, ili bilo šta vezano za Edina. E, to je nekako sada u posljednje vrijeme zaista rečenica koja preovladava, ali ja sam mnogo toga mimo onoga što radim za Edina ili što sam radio za Mirzu, Tuku i ostale sportiste. 
Trudim se da budem odan i lojalan prijatelj svima i da, u svojim mogućnostima, svima pomognem. A internih šala ima i previše, s obzirom na to da sam u međuvremenu komentarisao futsal utakmice i postao viralan zbog svojih šala. Mnogo je toga, ali papir je premali da bi sve na njega moglo stati.
Da možete ponovo proživjeti jednu utakmicu koju ste gledali ili pratili tokom svoje karijere, bez da znate njen ishod, koju biste odabrali?
5. juni i utakmica između Želje i Sarajeva na Koševu, kada je Zuban dao gol za pobjedu, na moj 20. rođendan.
Postoji li poziv ili poruka koju ste primili zahvaljujući fudbalu, a koju nikada nećete zaboraviti?
S obzirom na dugogodišnje iskustvo i rad u medijima, u humanitarnom udruženju, bilo je više takvih poruka i poziva. Svaka poruka ili poziv koji se tiču fudbala, a koji za cilj imaju pomaganje drugima, za mene su zaista velika stvar.
Organizovao sam mnoge sportske događaje, ali Remake utakmica između Želje i Sarajeva, nakon 26 godina, sa istim akterima, za mene je bila poseban događaj i posebna emocija.
Bilo je stresno okupiti iste ljude na istom mjestu 26 godina nakon što su igrali međusobnu utakmicu, ali onog trenutka kada je počela ta utakmica, sjeo sam na tribinu, uživao i nekako je suza potekla, ona radosnica.
Koji je trenutak u fudbalu kod vas izazvao najviše emocija, kao navijača, novinara ili čovjeka?
Pa sigurno da je bilo više takvih trenutaka. Volim lijepe priče, poput te od 5. juna, kada je Željo bio autsajder protiv moćnog Sarajeva, a presudilo je veće srce. I sam sam tada bio dio kolektiva FK Željezničar, pa mi ta pobjeda jako znači.
Utakmica u Kaunasu mi je bila jako stresna, kada je Džeko asistirao Vedi za gol koji nas je odveo na SP. Pa zatim pobjeda protiv Slovačke u gostima, kada je Hajrović dao gol, pa onda himna naše zemlje protiv Argentine na Svjetskom prvenstvu.
Milion malih i velikih stvari zbog kojih je fudbal najomiljenija stresna stvar na svijetu.
I za kraj, kada bi vaš život danas imao naslov sportske rubrike, kako bi on glasio?
„Liga bez briga“
Daleko od toga da sam bez briga i da u karijeri nisam imao briga, jesam, itekako, ali to me je oblikovalo kao čovjeka.
Velike nepravde su od mene učinile i napravile me čovjekom koji se trudi pomoći drugima, jer znam koliko boli nepravda i uvijek sam spreman pomoći drugima, jer me to zaista ispunjuje kao čovjeka.
Nesebično pomaganje je blagodat i svi oni koji se tako ponašaju znaju koliko je to dobro za čovjeka, koliko donosi olakšanja, koliko se ljepše živi i spava.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
