TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 14.11.2014.
Italija, nepogrešiva destinacija za vikend, produženi vikend ili godišnji odmor. Rodno mjesto espresso aparata, opere, vespe i Monice Bellucci.
S prvim posjetom Italiji, bilo vrućem jugu, proždrljivoj Etni i nebrojeno puta ekraniziranoj Cosi Nostri; državama u državi: Vatikanu i San Marinu; ili Toskani, asocijaciji na nepregledna polja lavande i maslinika, prekinuta tek ponekom kamenom strukturom, obećate sebi da se ovom dijelu zemaljske kugle jednostavno morate vratiti.
Još u osnovnoj školi, na satu zemljopisa, čizma je dobila još jedno značenje. Čizma sa štiklom. Missoni, D&G, Alessi, Michelangelo i Bramante. Dolazimo do spoja Italije s modom i umjetnošću, za što je Italija sinonim bez konkurencije.
Uz današnju tehnologiju moguće je virtualno zaviriti u talijanske uličice, pa i neke muzeje. Ali teško da ćete virtualno okusiti talijansku pizzu, jednu od rijetkih riječi prepoznatljivih u gotovo cijelom svijetu, ili osjetiti miris prave espresso kave.
Nadam se da će sve vas koji čitate ove retke, bar jednom, putovi odvesti u Vječni grad, la Citta Eterna. Kažem bar jednom, jer za uživanje u Rimu, uostalom kao i u većini poviješću obilježenih metropola, vikend, produženi vikend ili godišnji odmor je i dalje kratko razdoblje. Znali su to i Fellini, William Wyler i Anthony Minghella, koji su upravo u rimskim ulicama i trgovima prepoznali savršene destinacije za legendarne filmske scene. A znaju to i današnji turistički djelatnici, koji vam na svakom koraku nude suvenire sa scenama iz tih istih filmova.
Većina prepoznatljivih rimskih znamenitosti zabilježena je u filmskom klasiku „Praznik u Rimu“ iz 1950. godine, s Audrey Hepburn i Gregory Peckom. Španjolske stepenice, po kojim je hodala Audrey, zabilježio je i Woody Alen 2012. u filmu „To Rome with Love“ , kao i A. Minghella u filmu The Talented Mr. Riplay, s Mattom Damonom i Gwyneth Paltrow. Neizbježan dio Španjolskih stepenica je i Berninijeva fontana Barcaccia, koju je dizajnirao 1627. godine, a koja se nalazi u podnožju slavnih 135 stepenica.
Via Vittorio, Piazza Navona ili Piazza del Campidoglio, adrese su koje je u Rimu, uz Piazzu di Spagno, obišao Matt Damon te 1999.godine.
"Via Veneto" je prepoznatljivo mjesto gdje je Marcello Mastroianni osmislio "latinskog ljubavnika" u kultnom filmu "La Dolce Vita" iz 1960.godine. U istom filmu ovjekovječena je i najveća i najpoznatija rimska fontana, Fontana di Trevi.
Dolce Vita, Anita Ekberg i Marcello Mastroianni u Fontana di Trevi
Federico Fellini - fotografija by Andy Warhol na Via Veneto
Fontana je sagrađena u razdoblju između 1732. i 1762. godine, visoka je 25.9 m, a široka 19.8 m. Prikazuje Neptuna, vladara mora kako upravlja kočijom, dok se s bočnih strana nalaze Tritoni. U 18. stoljeću je obnovljena po naredbi pape Klementa XII. Za današnji izgled fontane je zaslužan rimski arhitekt Niccolò Salvi (6.8.1697. – 8.2. 1751.).
Prošle godine mediji su objavili vijest o restauraciji fontane, koju je hladna zima 2012.godine vidno oštetila. Projekt restauracije pokrenula je modna kuća Fendi, a cilj je vratiti sjaj čuvenoj Fontani. Za troškove restauracije pripremljeno je 2,9 milijuna dolara. Projekt će ukupno trajati oko 20 mjeseci, za to vrijeme planirana je potpuna obnova fontane, uključujući čišćenje fasade i statua, kao i nova hidroizolaciju glavnog sliva, i zamjena pozlaćenog latinskog natpisa.
Projekt je pokrenuo glavni dizajner Karl Lagerfeld u suradnji sa Silvijom Venturini Fendi, a motiv je ljubav prema Rimu, njegovoj prošlosti i potrebi da se sačuva u budućnosti. Navodno će jedini znak Fendija nakon restauracije biti u formi male plakete. Ovo nije prvi put da je neka modna kuća financijski pomogla talijanskom kulturnom nasljeđu. Tako je kompanija Tod’s footwear uložila 34 milijuna dolara za restauraciju Coloseuma, dok spomenuti Fendi planira donirati 430.000 dolara za restauraciju Quattro Fontane.
{gallery}2014_11/rim_karl_fendi{/gallery}
Zbog radova koji su u tijeku, a izvode se u fazama, danas fontanu nije moguće vidjeti u cijelosti, u svoj raskoši. Skele i improvizirani mostovi konstantno upadaju u kadar, ali osmislili su Talijani ipak način za zabavu turista. Ostavljena je dovoljno velika vodena površina za ubacivanje novčića. Nisam praznovjerna, ali se nadam da će moj ubačeni novčić uroditi plodom i da ću vidjeti obnovljenu Fontanu di Trevi :) Internetom kruži podatak da se godišnje u fontanu na ovaj način ubaci oko 700 000 eura!! Novčiće skupljaju radnici koje nadzire policija, dok je lokalnim stanovnicima i turistima zabranjeno sakupljanje kovanica iz fontane. Dio prihoda iz fontane ide u gradski proračun, a dio Caritasu.
Oko svih turističkih destinacija u Rimu uvijek je gužva! Fontana di Trevi, Španjolske stepenice, Piazza Navona su potvrda ovog pravila. Uz ogroman broj turista, gužvu i galamu stvaraju i ulični prodavači. Prodavači svega i svačega! Od fluorescentnih narukvica, ljigavih igračaka, „wayferer“ naočala u nemogućim bojama, do ovogodišnjeg hit proizvoda: monopoda ili selfie sticka. 1 za 5 eura, 3 za 10! Čuje se na svakom koraku, i na svakom jeziku!
Ovo nije klasičan putopis ni klasičan vodič kroz Rim. Jer bi u takvom našli cijene vode i ulaznica u muzeje. Ja kažem, obavezno rezervirajte ulaznice u Vatikanske muzeje preko interneta, prije odlaska, kako biste izbjegli višesatno čekanje u redu. Uživajte u kolekcijama Pija Klementina, Rafaelovim sobama, Kandelabra galerijama, tapiserijama i mapama i naravno, čuvenoj Sikstinskoj kapeli. I pijte vodu sa česmi koje se nalaze na svakom koraku u Rimu.
Odmorite se od hodanja na stepenicama ispred crkve. Bilo koje. Promatrajte turiste. Promatrajte lokalne stanovnike. Zavucite se u uličice Trasteverea za življu atmosferu, tradicionalnu kuhinju i popularni aperitivo. Pojedite pizzu. Još jednu. I još jednu. Kupite i magnetić u obliku vespe, u obliku Barilla tjestenine, lavazza kave ili mulino bianco proizvoda.
{gallery}2014_11/rim_suveniri{/gallery}
Novost u Vatikanu je iznajmljivanje Sikstinske kapele u humanitarne svrhe. Koncerti su se i ranije održavali u Sikstinskoj kapeli, ali samo za publiku iz crkvenih redova, poput događanja organiziranih u čast pape Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.
U listopadu ove godine proizvođač automobila Porsche je iznajmio Sikstinsku kapelu, čiji svod i oltarni zid krase neprocjenjive Michelangelove freske, za koncert koji je bio dio petodnevnog ekskluzivnog putovanja bogatih Porscheovih klijenata u Rim i okolicu, a koji je svakog klijenta koštao svega pet tisuća eura :). Vjeruje se kako je ovo bio prvi put da je kapela, koju je papa Siksto IV. izgradio između 1473. i 1484. godine, iznajmljena u komercijalne svrhe. Mons. Paolo Nicolini, direktor Vatikanskih muzeja, kaže kako će se tvrtke poput Porschea zamoliti da daju donacije za korištenje Sikstinske kapele, a novac će se proslijediti siromasima, beskućnicima i katoličkim dobrotvornim institucijama po Papinom izboru.
{gallery}2014_11/rim_vatikanski_muzej{/gallery}
Pošaljite razglednicu s poštanskom markicom i pečatom iz jedine vatikanske pošte!
Zastanite ispred Michelangelove Piete u bazilici sv. Petra, za koju je Giorgio Vasari, najveći biograf renesansnih umjetnika, napisao "najljepši mramor u Rimu kojeg ne može nadmašiti nijedan živući autor…utjelovljenje svih mogućnosti i snage koju može imati umjetnost kiparstva". Neka na vašoj To Do listi budu i Galleria Borghese. I Circus Maximus.
Najpoznatija kolonija mačaka se nalazi u centru Rima, na poznatom trgu “Torre Argentina”. Arheološki ostaci trga su iz 400.-300. god. prošle ere, a mačaka je oko 250. Dobrovoljci iz svih krajeva svijeta pomažu mačkama, a rimske GATTARE (od talijanskog gatto-mačak) se brinu o njihovoj prehrani. Vidjet ćete upozorenja da mačke ne mamite hranom, jer se o njima već dobro brinu na povijesnim ostacima.
Vožnja u Rimu je također posebno iskustvo. Postoje dvije metro linije, radovi na trećoj su u tijeku. Moja preporuka je sjesti u bus. Ako zbog gužvi ne ugrabite mjesto za sjedenje, čvrsto se držite i iskusite čar vožnje po „kockastim“ ulicama, spretnost ili ludost vozača koju nećete dugo zaboraviti. Grad s najvećom koncentracijom povijesnih i arhitektonskih znamenitosti u svijetu i najmanjim brojem metro linija: svake godine grad odobri izgradnju novih linija metroa. Osvanu gradilišta sa pločama “Radovi na izgradnji metroa” koje preko noći postanu “Radovi na arheološkim nalazištima”. Vidjet ćemo hoće li scenarij ovaj put bit isti ili ne.
Uživajte u pogledima na grad s nekoliko vidikovaca, do kojih ćete doći usput, jednostavnom šetnjom. Kupola, najdominantnija forma na horizontu talijanske metropole vidljiva je s gotovo svake lokacije.
Za gurmane. Osim tjestenine i pizze, predozirajte se sladoledom. U kutiji ili kornetu, kremasti mliječni ili voćni, od 2,5 do 6 eura.
{gallery}2014_11/rim_hrana{/gallery}
Mogu ja ovako još 10 stranica teksta i nekoliko desetina fotografija. Od Romula i Rema do Zahe Hadid. Ipak, ovdje ću stati u nadi da sam zagolicala maštu da barem konzultirate Mr. Googla i low budget avio kompanije. Arrivederci, Roma!
https://www.youtube.com/watch?v=o8ufX63J2r4
{gallery}2014_11/rim_ostalo{/gallery}
Foto: Martina Penava private
Izvor podataka
TEKST: Ada Ćeremida
Kada je 29. novembra 1969. godine, tačno u 18 sati, Sarajevo dobilo svoj potpuno novi Kulturno-sportski centar, događaj nije ličio ni na šta što je grad do tada vidio.
Upravo zato danas, 56 godina kasnije, o Skenderiji ne govorimo samo kao o zgradi, govorimo o mitologiji grada Sarajeva. Postoje zgrade koje postanu orijentiri, a postoje one koje postanu dio kolektivnog pamćenja. Skenderija je u Sarajevu oduvijek bila oboje.
Sve je počelo 1969. godine, kada je grad pod Trebevićem otvorio vrata monumentalnog Kulturno-sportskog centra, zdanja koje će narednih pola stoljeća oblikovati kulturni, umjetnički i društveni život Sarajeva kao malo koji drugi prostor. Tog dana Sarajevo je dobilo scenu, ritam, ambiciju i osjećaj pripadanja vremenu koje je tek dolazilo.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Nastanak Skenderije bio je trenutak modernističke hrabrosti. Kompleks su projektovali arhitekti Živorad Janković, Halid Muhasinović i Ognjen Malkin, stvarajući zdanje koje je radikalno odbacilo dekorativnost i tradicionalna rješenja, nudeći umjesto toga arhitekturu koja je izgledala kao da je stigla iz budućnosti.
Masivni betonski volumeni, ogromne plohe, lepezasto krovno rješenje i široki plato koji se prirodno stapao s gradskim tkivom činili su da Skenderija ne bude samo jedan kompleks, nego urbana topografija.
Da je hrabrost bila ispravna, potvrdila je i godina njenog otvaranja: Skenderija je tada osvojila godišnju nagradu za najbolje arhitektonsko djelo u Jugoslaviji.
Sve oko nje djelovalo je kao pozornica, kao da je Sarajevo dobilo svoj otvoreni forum, prostor koji je živio s gradom, u ritmu koraka, događaja i generacija koje će tek sazrijeti uz nju.
Kada je stigao dan svečanog otvaranja, Skenderija je odisala ceremonijalnošću. Premijera filma Bitka na Neretvi, jedne od najskupljih jugoslavenskih filmskih produkcija, okupila je šest hiljada pažljivo odabranih uzvanika.
Pozivnice su, gotovo nestvarno, nosile Picassov pečat u vidu skice potopljenog broda kao vizuelni potpis.
Foto: @centar_skenderija
Na ulazu su hostese prodavale simbolične kartonske cigle za Dom mladih, podsjećajući svakoga da ova zgrada nije samo prostor predstave, nego mjesto koje ulaže u buduće generacije umjetnika.
Tribine u dvorani, monumentalne i precizno konstruisane, izradila je njemačka firma Telembach, čiji je vlasnik, fasciniran viđenim, izjavio da je Skenderija najljepša i najimpresivnija dvorana koju je ikada vidio.
Njegove riječi nisu bile pretjerivanje. Skenderija je zaista bila arhitektonski šok, struktura koja je spajala brutalistički izraz s iznenađujućom mekoćom javnog prostora.
Bila je moderna, ali nije bila hladna. Bila je monumentalna, ali nikada nepristupačna. A u vremenu kada su gradovi širom Evrope tragali za novim urbanim identitetima, Sarajevo ga je te večeri dobilo.
Dio te priče je i Dom mladih, zamišljen kao kreativno središte grada, mjesto gdje počinju karijere, gdje se pronalaze interesi, gdje generacije uče šta znači biti dio kulturne scene. 
Među ljudima koji su ostavili neizbrisiv trag u njegovoj historiji bila je i Gordana Magaš, balerina, glumica i pedagoginja, koja je u periodu od 1987. do 1991. vodila Baletni studio u Domu mladih.
Njeni treninzi oblikovali su čitave generacije plesača i unijeli u ovaj modernistički prostor nešto što ga je uvijek činilo posebnim: disciplinu, eleganciju i posvećenost.
Foto: @centar_skenderija
Dok se u Domu mladih stvarala nova urbana kultura, u Ledenoj dvorani stvarala su se potpuno drugačija, ali podjednako dragocjena sjećanja. Za mnoge građane, Ledena dvorana je bila prvi dodir s klizanjem, prvi pad, prvi stisak ruke, prvi izlazak s društvom, prvo takmičenje, prva revija Holiday on Ice.
U arhitekturi koja je spolja djelovala masivno i hladno, unutra se odvijao jedan od najtoplijih dijelova života grada: ritual zimskih druženja.
Skenderija je ubrzo postala mjesto za koje se zna daleko izvan Sarajeva. Veliki međunarodni događaji stizali su jedan za drugim, a kompleks je samo nekoliko mjeseci nakon otvaranja zvanično prepoznat kao jedno od najvažnijih arhitektonskih ostvarenja u Jugoslaviji.
Moglo bi se reći da je funkcionalnost pratila ambiciju, a ambicija grad i to je možda najveća tajna njene dugovječnosti.
Danas, 56 godina kasnije, Skenderija i dalje živi. U njenim dvoranama održavaju se koncerti, predstave, sajmovi, sportska takmičenja i festivalski programi.
Hiljade ljudi prelaze preko njenog platoa svakog dana, često nesvjesne činjenice da hodaju po prostoru koji je decenijama bio kulturni puls grada. Iako je vrijeme donijelo nove izazove, Skenderija je ostala dosljedna sebi: javna, otvorena, živa.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Možda je zato svaki njen rođendan više od pukog jubileja jer je podsjetnik na čitavu zajednicu, arhitekturu, navike, generacije, uspomene…
Podsjetnik da ponekad jedan kompleks može postati cijeli svijet koji traje već 56 godina i koji danas, uprkos svemu, uporno raste i diše u ritmu grada koji ga je izgradio.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
