TEKST: Ana Rotim
DATUM OBJAVE: 3.5.2023.
Vildana Karalić - Avdić, dama je sa višegodišnjom i veoma uspješnom karijerom u marketingu koja se prethodne godine odlučila na važan korak u životu – promjenu karijere.
Iako možda ponekad zvuči jednostavno pratiti najveću strast, to u praksi odnosno životu nije baš tako jednostavno. Upravo zato, priče koje su često inspirativne i ohrabrujuće rado volimo podijeliti s našim čitateljima, a jednu takvu nam je ispričala Vildana. U razgovoru s našim uredništvom Vildana nam je otkrila kako se rodila strast prema gourmet svijetu, neke detalje s edukacije, ali i svoje planove za budućnost. Više donosimo u nastavku teksta.
Naši čitatelji imali su vas priliku upoznati kada smo prethodne godine zavirili u vaš dom, a sada se gost naše Gourmet rubrike. Možete li nam otkriti kako je nastala ljubav prema kulinarstvu?
Ljubav prema hrani i afinitet ka kuhanju i kulinarstvu postoji još iz jako mladih dana. U mojoj porodici je hrana oduvijek bila stvar koja spaja i okuplja. Jako su nam bili, i još uvijek jesu, bitni zajednički obroci koji su se uvijek održavali čak i ritualno, uz neke naše sitne tradicije, posebne priče i obavezno uvijek tanjir više. U takvoj atmosferi sam još kao djevojčica počela da kuham i da kreiram neka svoja jela od onoga što mi je bilo na raspolaganju.
Iza sebe imate godine uspješne veoma karijere u svijetu marketinga. Kako to da ste se odlučili za potpuni preokret u poslovnom smislu?
Oduvijek sam bila tip koji je balansirao između kreativnog i analitičkog. Marketing je istinski spoj ta dva svijeta i svi moji koraci u obrazovanju, učenju i unaprjeđivanju su vodili toj karijeri. To je bio neki zacrtani put.
Kulinarstvo nikada nije dobilo priliku da se uopće stavi u razmatranje obzirom da u vrijeme kada sam ja birala svoj smjer u poslovnom smislu, kulinarstvo u BiH nije bilo na nekim stabilnim nogama, te se, na veliku žalost, nije smatralo dovoljno dobrom opcijom za potencijalnu karijeru.
Protekle godine su se za mene desile neke ogromne životne promjene i situacije koje su me natjerale da razmislim o kratkotrajnosti života i svojim istinskim strastima. I sada već čvrsto vjerujem da se sve dešava u pravo vrijeme.
Ne žalim niti jedan jedini dan svoje marketing i menadžerske karijere i iskustva, jer me cijeli taj mindset koji sam dobila i doveo do kreativnog viđenja stvari i sopstvenog života. Sigurna sam da će ta cijela pozadina imati bitnu ulogu i u mojim daljim kulinarskim koracima.
Početi ispočetka za mnoge predstavlja izazov. Koliko ste razmišljali o ovom koraku i jesu postojale neki mali strahovi o tome što vas sve čeka na putu?
Ovaj korak je oduvijek bio moje „šta bi bilo, kad bi bilo“ ,ali nikada nije bilo pravo vrijeme. Potrebno je zaista da se posloži mnogo faktora da bi se čovjek uspio odvažiti na ovakav korak. I ja sam ekstremno zahvalna što su se kockice za mene složile kada još uvijek nije kasno i da sam dobila priliku da zaganjam još jedan san. Strahovi su postojali i još uvijek postoje svakako.
U prvim fazama su to bila preispitivanja ispravnosti napuštanja jedne stabilne karijere u vremenu ekonomskih nestabilnosti u svijetu, preispitivanja sopstvenih mogućnosti i spremnosti na učenje novih vještina u, sada već vrlo dinamičnoj, kulinarskoj industriji. Moram reći da su moji najbliži bili najveći razlog za prevazilaženje ovih strahova, i da je njihova bezrezervna podrška jedan od presudnih faktora za ovaj korak.
Sada su tu neki strahovi ili anksioznosti vezani za naredne korake, ali je sve dosta lakše kada se barem zagazi u vode koje su prije bile nepoznanica. Smatram da je u ovoj fazi sve u pristupu i stavu prema okolnostima i da je jako bitno ostati stabilan u svojoj glavi i svojim namjerama.
Kulinarske vještine odlučili ste usavršiti na prepoznatljivom Kulinarskom Institutu Kul IN. Možete li nam otkriti nešto što vam se posebno urezalo u sjećanje tijekom edukacije?
Kul IN je moj A-HA momenat, iskustvo koje istinski mijenja život a da toga možda i ne budete svjesni tokom edukacije. Teško je izdvojiti određene situacije obzirom da je zaista cjelokupno iskustvo bilo intenzivno i bogato. Možda nešto što je posebno rezoniralo je činjenica da je naš mentor, sjajni chef Branimir Krtalić i sam promjenio svoj poziv i krenuo u kulinarsku karijeru bez prethodnog iskustva.
Njegov pristup radu, želja za učenjem i konstantna znatiželja kada je hrana u pitanju je zaista inspiracija i trudim se da se sjetim toga svaki put kad iznova posumnjam u ovu svoju odluku.
Vildana Karalić-Avdić tijekom edukacije na akademiji Kul IN
Sa druge strane, Kul IN pruža nevjerovatno dobre uslove za učenje i rad. Kuhinja u kojoj smo imali naše obuke je vjerovatno kuhinja iz snova svakog, pa i vrlo iskusnog, chefa.
Svijet kulinarstva iz dana u dan nam otkrije nešto novo. Koliko je zahtjevno pratiti trendove?
Ukoliko je istinska ljubav i želja prisutna smatram da nije zahtjevno. Dostupnost informacija preko mnogobrojnih kanala danas zaista olakšava pristup i novim tehnikama, i stranim kuhinjama, sastojcima itd. Lično vjerujem da su putovanja ta koja najviše mogu pomoći chefovima koji žele da se kontinuirano razvijaju i tako su se nekako spojile i te dvije moje ljubavi.
Istina je da naše tržište još uvijek nije jednako razvijeno kao neke druge, sad već kulinarske, zemlje i da je dosta teže doći do određenih sastojaka, alata i slično, ali se i to sve više mijenja. Vjerujem da će i takve promjene, te veća otvorenost samog tržišta doprinijeti i olakšati generalno praćenje kulinarskih trendova.
Na vašem Instagram profilu nismo mogle neprimjetno proći foodie objave sa šarolikim jelima. Koje vam je omiljeno jelo koje ste do sada napravili?
Hrana je veliki dio mog života, i moj Instagram profil je tu da to potvrdi :D I ptice na granama već znaju da život nije Instagram, ali svakako mislim da može biti jako pozitivan outlet za ljude koji biraju da dobiju nešto pozitivno preko ovog kanala.
Volim da mislim da i sama tako gledam na Instagram, i da sam sebi stvorila prostor gdje mogu dijeliti stvari u kojima uživam i koje volim i da će ljudi koji se osjećaju isto uzeti nešto lijepo iz svega toga. Na kraju krajeva, oni koji iz Instagrama izvlače ono loše i toksično su metafora za stvarni život.
Ja biram ljepotu, optimizam i podršku umjesto ružnog, negativnosti i zavisti. Pa da zaključimo s nečim lijepim – omiljena jela se mijenjaju baš često sa svakim novim koje napravim i isprobam, ali recimo da je to trenutno sporo pečena trgana piletina u domaćem BBQ sosu, sa indijskim naan hljebićima.
Gdje najčešće pronalazite inspiraciju za jela?
Vjerujem da je ključ inspiracije u stalnom isprobavanju novih jela. Neprijatelj br.1 svakog novog chefa bi bio strah od nepoznatog. Neophodno je izaći iz zone komfora. I ovdje se onda moram vratiti na stavku putovanja. Putovanja su jako bitan dio moje inspiracije i uvijek se trudim da ukuse koje sam doživjela negdje drugo inkorporiram u svoja jela.
Prije nekoliko dana sam se vratila sa možda najupečatljivijeg putovanja do sada i već se motaju ideje za nova jela i prilagođavanja raznih naših namirnica na neki novi način. To je druga strana moje inspiracije – BiH kuhinja, naše namirnice, naša tradicija, naša ljubav i pristup hrani. I tako se na kraju dobiju neke kombinacije za koje se nadam da će i dalje definisati moje usmjerenje u kulinarstvu.
Što biste savjetovali našim čitateljima koji se žele okušati u svijetu kulinarstva?
Savršen momenat ne postoji, pa je zato možda svaki momenat zapravo savršen. Uvijek će postojati razlozi zašto ne, ali vjerujem da je tako sa svakim izborom i odlukom u životu. Mislim da je samo bitno ostati otvoren, biti spreman suočiti se sa izazovima, i biti spreman i na neuspjeh. I probavati - probavati tehnike, probavati sve vrste jela, probavati nemoguće kombinacije, itd. itd. Kulinarstvo je umjetnost, a u umjetnosti granice ne postoje.
Za kraj, možete li nam otkriti neke od planova za ovu godinu?
Trenutni planovi uključuju nastavak probavanja i kreiranja jela za prvi signature meni. U idejnoj fazi je i projekat koji bi objedinio moju marketinšku pozadinu sa kulinarskim iskustvom te se nadam da ćemo u nekom narednom razgovoru pozivati vjerne Bonjour fanove na novo, zanimljivo kulinarsko iskustvo u našoj zemlji.
* * *
Foto: Vildana Karalić
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Mario Mandarić i Nikola Stojaković spojili su svoje autorske kuhinje na jednoj večeri u sarajevskom Amberu, uz vina Ateljea Šapat. Ada i ja vratile smo se za njihov sto, ovog puta s nešto više pitanja i ponekim iznenađujuće jednostavnim odgovorom.
Kada smo Maria Mandarića i Nikolu Stojakovića pitale šta je na večerašnjem meniju nastalo upravo zato što su radili zajedno, odgovor je bio kratak.
Ništa.
Za večeru koju pripremaju dvojica chefova s Michelin iskustvom očekivala sam barem malo kreativnog pregovaranja. Možda i pokoju raspravu oko menija. Ispostavilo se da je njima za cijeli meni trebalo manje dogovaranja nego meni da odlučim koja pitanja da im postavim.
Taj detalj je bio sjajan uvod u ono što smo Ada i ja te večeri doživjele u Amberu.
Samo osam dana ranije sjedile smo za istim stolom, isprobavale novi jesenski tasting meni i kasnije raspravljale o klepama, mliječnim redukcijama, neobičnim koktelima i Portobellu. Sada smo se vratile zbog posebne večere na kojoj je Mario, chef Ambera i nekadašnji chef zagrebačkog Noela, ugostio Nikolu Stojakovića, čovjeka iza kuhinje restorana Fleur de Sel u Novom Slankamenu, nagrađenog Michelinovom zvjezdicom.
Na meniju smo prepoznale nekoliko jela iz prethodne posjete. Moglo je biti malo déjà vua, ali zapravo smo im se ponovo obradovale. Ponovljeno gradivo, i dalje čista petica.
Ovog puta nekim poznatim okusima pridružila se Nikolina kuhinja, a svaki slijed pratilo je vino iz Ateljea Šapat.
I tako smo krenule.
Mario je prije otprilike godinu dana posjetio Nikolin Fleur de Sel sa suprugom i kćerkom. Nikola nam je ispričao da su tada imali priliku upoznati se kroz njegovu kuhinju, a kasnije je stigao poziv za Sarajevo.
Kada je došlo vrijeme da slože meni, svaki je predložio svoja jela. Uskladili su ih s vinima, malo promijenili redoslijed sljedova i završili dogovor.
Tri poruke, prema Nikolinoj procjeni.
Razlike između njihovih stilova bile su očigledne. Mario Nikolino kuhanje opisuje kroz snažne umake, intenzivne okuse i klasične francuske tehnike. Za sebe kaže da kuha nešto laganije. Nikola je, govoreći o Mariovoj tartaleti s tartarom od gljiva, odmah počeo nabrajati ono što je u njoj prepoznao: odnos kiselosti i slatkoće, teksturu gljiva, hrskavost tijesta.
Posebno mi se dopalo koliko precizno govore jedan o drugome. Kada Nikola hvali Mariovo jelo, zna tačno šta mu se sviđa. Kada Mario govori o Nikolinom kuhanju, odmah prepoznaje njegov rukopis.
Nije mala stvar imati vlastiti stil koji kolega može prepoznati i bez potpisa na meniju.
Tokom večeri obojica su prilazili gostima, razgovarali, pratili posluživanje. Timovi Ambera i Šapata radili su zajedno, a posebno je bilo zanimljivo posmatrati Nikolu i njegov tim kako uživo završavaju posljednje jelo, juneći pithivier.
Volimo zamišljati chefa kao jedinog autora onoga što stigne na sto. Onda gledate završno serviranje jednog slijeda i shvatite koliko ruku učestvuje u toj naizgled jednostavnoj radnji. Nečije ime ostaje na jelovniku, ali dobar servis nije nužno solo nastup.
S hranom uglavnom nemam mnogo pravila. Znatiželja mi je češće jača strana od izbirljivosti, mada presovana teleća glava i goveđi jezik teško da bi se našli u mojoj narudžbi da sam sama birala.
Na degustacijskom meniju nemate taj luksuz, ili ga barem svjesno prepuštate nekome drugom.
Tako su se pred nama našli Nikolina presovana teleća glava i riječni rakovi s kremom od komorača, uz Mariovu tartaletu, japrak s raguom od teleće džigerice i srca te goveđi jezik s kinojom i punjenom datulom. Za kraj je stigao Nikolin juneći pithivier.
Okusi su bili puni i intenzivni, a prelazak s jednog autorskog pristupa na drugi nije prolazio nezapaženo.
Kod ovakvih večera zanimljivo mi je koliko se vlastiti odnos prema hrani mijenja čim prestanete sami sastavljati narudžbu. Namirnica koju biste možda zaobišli na jelovniku odjednom je pred vama, pripremljena onako kako ju je zamislio neko ko s njom radi godinama.
Ne moram poželjeti da kod kuće pripremam teleću glavu da bih razumjela zašto je neko odlučio staviti je na svoj meni. Sasvim mi odgovara da taj dio posla prepustim Nikoli.
Uz svaki slijed dolazilo je i drugo vino iz Ateljea Šapat, od pjenušavog Trofeja 2023 i Grašca 2025, preko Sauvignona Blanca i Chardonnaya iz linije Atila, do Atila Plavog, Nera Merlota i Caberneta Atila.
Ono što je uparivanja učinilo zanimljivijim bila su objašnjenja tima Šapata. Uz svaku čašu dobile smo kontekst o vinu i razlog zbog kojeg se našlo upravo uz to jelo.
Postoji velika razlika između toga da vam neko natoči vino i da vam objasni šta biste mogli primijetiti kada ga probate uz hranu. A kada su objašnjenja dovoljno razumljiva da ih možete pratiti bez malog rječnika vinskih termina, utoliko bolje.
Michelinova zvjezdica prilično je moćna stvar. Dovoljno je spomenuti je uz ime restorana i razgovor vrlo brzo počne uključivati standarde, preciznost, očekivanja i gotovo vojničku disciplinu.
Zato nas je zanimalo koliko ta vrsta priznanja može ograničiti kreativnu slobodu.
„Michelinova zvjezdica je nagrada za rad koji ti radiš, za koji ti smatraš da je dobar. To ne bi trebala biti nekakva vodilja kako ćeš ti kuhati.“
Nikola je bio jednako jasan.
„Ti ako dobro kuvaš i dobro sklapaš ukuse, Michelinova zvezdica će doći svakako.“
Michelin je u njihovim odgovorima zauzimao mjesto priznanja koje dolazi nakon rada. Nisu govorili o kuhanju kao pokušaju da ispune nečiju unaprijed zadanu sliku savršenog tanjira.
Naravno, jednostavno je to reći nakon godina profesionalnog iskustva. Ali možda je baš zato vrijedilo čuti.
A onda smo ih pitale za neko gastronomsko mišljenje s kojim se drugi možda ne bi složili.
Mario:
„Da je gost uvijek u pravu. Jer nije.“
Nikolu smo zatim pitale koji mu kompliment gosta najviše znači.
“Da se vrati.”
Ispričao nam je kako u restoranima koje vodi postoje jela koja su gosti toliko prihvatili da ih više gotovo i ne smiju mijenjati.
Zadržavanje tih jela na meniju možda je i najkonkretniji odgovor na pitanje kako izgleda dugoročan odnos između chefa i njegovih gostiju. Neka jela jednostavno prerastu početnu ideju autora i postanu razlog zbog kojeg ljudi ponovo rezervišu sto.
Razgovor je u međuvremenu stigao i do nešto prizemnijih tema. Recimo, šta dvojica profesionalnih chefova kuhaju kada im se ne kuha?
Nikola je odabrao pastu aglio, olio e peperoncino.
Mario je odgovorio:
„Ništa. Naručim.“ :)
Ada i ja nastavile smo večer tamo gdje smo završile i prethodnu posjetu Amberu, u Sans Cesseu.
Ada ima posebnu slabost prema viskiju i koktelima na njegovoj bazi, pa je ostala pri Platinum Old Fashionedu, a ja sam završila s Boulevardierom. Kao neko ko u koktel-karti gotovo instinktivno traži Negroni ili nešto iz njegove porodice, teško da sam ikoga iznenadila izborom. Sebe najmanje.
Iza nas je ostala još jedna lijepa večer u Amberu. Ponovo smo uživale u poznatim Mariovim jelima, upoznale Nikolin kulinarski rukopis i kroz vina Šapat otkrile još jednu dimenziju cijelog menija. Jednako su nam zanimljivi bili razgovori između sljedova, međusobno poštovanje dvojice chefova i način na koji su funkcionirali sa svojim timovima. Ovog puta imale smo podjednako mnogo toga za reći o hrani i o ljudima koji stoje iza nje.
A nakon svih novih okusa i ponekog izlaska iz vlastitih gastronomskih navika, za posljednju narudžbu obje smo se vratile prilično poznatim izborima.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
