TEKST: Ilda Lihić-Isović
DATUM OBJAVE: 17.6.2020.
U potrazi za zanimljivim dekorom sa umjetničkim radovima bh.umjetnika/-ica naišli smo na profil Hanna Dujmović Art koji nas je zaintrigirao fantastičnim djelima pa smo ju odlučili kontaktirati i iz prve ruke saznati sve o njezinom radu i budućim planovima.
Naime, Hanna Dujmović je bosanskohercegovačka umjetnica koja je svoj umjetnički smjer započela na odjelu za kiparstvo u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti u Sarajevu.
Uz kiparstvo i slikarstvo kao primarnim odabirima podučava i podupire nove umjetnike, ali i vrijedno radi kao trenerica ritmičke gimnastike. Sve navedeno nam je bilo i više no dobar povod za razgovor s ovom izrazito inspirativnom djevojkom.
Hanna Dujmović
***
Diplomirali ste Akademiju likovnih umjetnosti - Odsjek kiparstva sa srebrenom značkom i titulom jedne od najboljih studentica generacije. Čestitamo! Kako bi danas najbolje opisali vaš rad i područje kojim se bavite?
Hvala. Moj današnji umjetnički izražaj isključivo mogu pripisati slikarstvu. Kiparstvo je zaista bilo i još uvijek je moja prva ljubav, ali zbog manjka prostora za rad i zahtjevnog fizičkog posla koji ta struka zahtjeva, odlučila sam se usmjeriti ka slikarstvu.
Tri riječi koje vas najbolje opisuju?
Ambiciozna. Spontana. Misteriozna.
Kada se pojavila vaša ljubav prema umjetnosti? Jeste li oduvijek znali da ćete se time baviti?
Ljubav prema umjetnosti javila se pri upisu u Srednju školu primijenjenih umjetnosti.
Rad u kiparskoj klasi mog tadašnjeg profesora Hasana Haljevca zaista je učinio da upoznam jedan novi svijet u koji sam se potpuno zaljubila. Prije tog perioda gajila sam simpatije prema crtanju, ali nisam bila pretjerano talentirana. Iza svega što danas znam i radim stoje sati, mjeseci i godine prakse i vrijednog rada.
Koji su izazovi sa kojima ste se susretali na početku?
Na početku mog puta u svijet umjetnosti bilo je bezbroj izazova. Mogu slobodno reći da nisam znala ni olovku pravilo da držim, a kamo li da nacrtam portret ili akt. S vremenom sve sam savladala, a onda sam došla na četvrtu godinu Akademije likovnih umjetnosti i uradila sam figuru žene u prirodnoj veličini visine 1m 80cm i tada sam shvatila da je prosto sve moguće kada nešto dovoljno jako želite.
Kada krenete sa stvaranjem umjetničkog djela možete li predvidjeti kako će izgledati finalni proizvod ili se prepustite trenutnom raspoloženju?
To je nešto što je fleksibilno, nikada ne znate kako će neko djelo izgledati u završnici.
Čak i kada imate neku brzu skicu, mašta može da vas odvede u potpuno drugom smjeru. Naravno, kada je riječ o nekoj zadanoj narudžbi, onda ste ograničeni i trudite se poštovati pravila forme i kompozicije.
Pruža li Bosna i Hercegovina dovoljno za jednu mladu umjetnicu u usponu?
Ljudi koji vode ovu predivnu državu mislim da ni ne znaju koliko trenutno mladih, ambicioznih i talentiranih ljudi ima u svim poslovnim poljima od umjetnosti do raznih zanata, dizajna, mode, elektrotehnike, itd.
Podrške od njih nema, nije je ni bilo, a da li će je biti…
Podršku koju imam kao umjetnica u usponu mogu pripisati ljudima, poznanicima, sugrađanima, prijateljima, kolegama, koji su prepoznali moj rad i uz čiju podršku ja iz mjeseca u mjesec pravim nove korake ka naprijed. Hvala im na tome.
Imate već nekoliko izložbi iza sebe. Bi li mogli izabrati najdražu i što ju je učinilo posebnom?
Tako je, moj rad prikazan je na devet izložbi do sada. Definitivno su mi omiljene posljednje tri, iako su u pitanju bile online izložbe, bila je čast biti odabrana među najboljim umjetnicima svijeta koji su dobili priliku izlagati.
U pitanju su izložbe Sheroes in Quarantine, London, UK (moj rad odabran je među 14 najboljih), Calling Across the Distance, San Francisco, USA (rad je odabran među 33 najbolja) te Limitless Art, Napulj, Italija (rad je odabran među 16 najboljih, nalazi se na II mjestu).
Koji su vas umjetnici nadahnuli i odredili smjer vašeg umjetničkog izražaja?
Moj umjetnički rukopis još od studentskih dana nadahnut je Henri Matissom.
Kako umjetnost može pripomoći da svijet učinimo boljim mjestom?
Umjetnost je u današnjem svijetu grana koja se bavi i aktivizmom. Kroz razna djela umjetnika vidimo snažne i veoma bitne poruke. Ali mislim da svako od nas može promijeniti prvenstveno svoj lični svijet ako barem jednom u sedam dana napravi prostor za neku od art-therapy vježbi.
Mnogi ljudi nisu uzeli kist u ruke još od školskih dana, a umjetnost je zaista odličan način da se riješimo stresa. Ako promijenimo sebe u bolju osobu, mijenjamo i ljude oko sebe, a tako mijenjamo i raspoloženje u sredini u kojoj živimo, krećemo se i radimo. Možda tim sitnim koracima možemo promijeniti barem dio našeg svijeta.
Također ste i trenerica ritmičke gimnastike i predajete umjetnost u EdusKreativus. Kako je biti na neki način uzor mladim ljudima?
Kao trenerica ritmičke gimnastike radim od svoje 18-te godine u Klubu ritmičke gimnastike ''Arabesque''- to je poziv koji obožavam. Nakon karijere u tom sportu koja je trajala 13 godina, predivan je osjećaj djevojčicama prenijeti znanje i učiti ih najljepšem sportu kojim mogu da se bave. To je također jedna vrsta umjetnosti u kojoj uživam.
U EdusKreativus ateljeu djelujem sa kolegicom Merimom Pirijom. Ideja je bila otvoriti vrata jedinstvenog prostora unutar kojeg stvaramo umjetnost. Uživamo raditi sa djecom, mladima, odraslima, ali i onim nešto starijim polaznicima. Naš program je raznovrstan tako da svako za sebe pronađe medij u kojem će se izražavati.
Možemo zaključiti da vam je dan doista ispunjen obvezama. Kako to sve balansirate? Imate li vremena za odmor i kako on izgleda?
Pravo vrijeme je sada. Vodim se tom mišlju i nemam puno prostora za dane koji prođu, a da nisam uradila barem nešto na polju poslova kojima se bavim.
Tokom ljeta sebi uzmem neko vrijeme za punjenje baterija i odmor koji obično bude putovanje u neku drugu državu, pri povratku u Sarajevo ponovno krećem sa poslom i tako iznova. Prosto kada sam tu u gradu gdje stvaram i radim nemam mira i uvijek moram da radim nešto na poslovnom planu.
Primijetili smo da ste se u zadnje vrijeme okrenuli spoju umjetnosti i mode? Možete li nam više reći o majicama i cekerima u potpisu Hanna Dujmović Art i na čemu trenutno radite?
Pa ne mogu reći baš da se bavim modom. Više se trudim učiniti moja djela vidljivijim kroz neke nosive komade, majice, cekere. Majice koje su trenutno aktuelne imaju na sebi DtG print mojih slika, što je veoma obradovalo ljude koji prate moj rad. U pitanju je posebna tehnika printa gdje se boja utiskuje direktno u platno.
Majice koje koristimo u radu su od organskog pamuka i idealan su komad odjeće za ljeto. Cekeri koje radim ručno su oslikani i predstavljaju jednu vrstu nosive umjetnosti, slika na nosivom akcesoaru. Tako da je to trenutno spoj više stvari na kojima radim. Za svakog po nešto.
Kako i gdje možemo kupiti ili pogledati umjetnička djela, majice i cekere u Bosni i Hercegovini?
Slike, majice, cegere i ilustracije svakodnevno predstavljam na mom Instagram profilu @hannadeetz i na FB profilu Hanna Dujmovic, gdje pravim jedan vid online galerije. Nažalost moji radovi još uvijek nisu došli do mjesta u nekoj od concept prodavnica u našoj državi, ali nadam se da će i to uskoro da se realizuje.
Što bi preporučili svim mladim djevojkama koje još uvijek nemaju dovoljno hrabrosti da realiziraju svoju ideju?
Trenutno živimo u vremenu u kojem nema mjesta za one koji nisu hrabri, nažalost. Svakodnevna borba i ''laktanje'' za svoje mjesto je nešto što je ''must'' u životu mladih ljudi. Samo hrabro naprijed, jer kada ste spremni da radite nove prilike i nova vrata otvaraju se na svakom koraku, samo treba početi, ne sutra, ne od ponedjeljka, danas, sada, odmah.
Čak i kada nešto financijski izgleda nemoguće smislite plan kako da krenete sa nultim ulogom i kako da svoju vještinu pretvorite u posao iz snova. Ni ja nisam imala neki financijski boost koji mi je omogućio sve ovo. Od prvih 20 narudžbi sam prvo finansirala materijale, pa onda korak po korak dalje.
Da li slušate muziku dok radite i što se nalazi na vašoj playlisti?
Naravno, kakav bi to bio svijet stvaralaštva bez muzike?
Playlista je određena raspoloženjem, jedan jako čudan miks muzike koju volim, klasična, ambijentalna, elektro te new wave.
Koliko vam je moda bitna u životu i kakav je vaš lični stil koji preferirate?
Moda u životu mi nije na prvom mjestu, ali isto tako ne mogu reći da mi nije bitna.
Uvijek volim izgledati pomalo drugačije ili barem imati neki detalj koji će me razlikovati. Često mi se dešavalo da na osnovu izgleda ljudi prepoznaju čime se baviš, famozna rečenica ''Ma ti mora da si umjetnica.''.
Tako da moj stil mogu opisati tako.
Koji su planovi za budućnost, dakle gdje se vidite kroz par godina?
Ne bavim se pretjerano planovima za budućnost, živim dan za danom, jer kao što nam je pokazao ovaj period Pandemije, život je prosto nemoguće planirati toliko unaprijed.
Mogu samo da gajim nadu da ću nastaviti da se bavim stvarima koje volim, da ću biti okružena ljudima koji su mi bitni i da ću zadržati dosadašnji životni put, jer u njemu uživam.
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
