O ovom djelu se govori već sedmicama i sigurno ste čuli mnogo detalja. Super. Sada zaboravite sve što znate i što ste dosad čuli.

Na koji način se nosite sa emotivnim i izazovnim situacijama u životu? Bježite li u sebe, razgovarate s voljenima, stavljate li fokus na kreativno ispoljavanje emocija? 4. i 5. aprila na pozornicu Sarajevskog Ratnog Teatra stiže opera „Tri boje cvekle“.

Ovo emotivno djelo je napisala dramaturginja Nejra Babić Halvadžija, prenoseći na papir neke od emotivno najizazovnijih trenutaka, istražujući duboku ličnu bol i borbu s karcinomom.

Ovo suočavanje sa različitim nivoima boli, smrti i osjećajem nemoći, na teatarske daske donijela je režiserka i kompozitorka Irena Popović Dragović. 





Uzimajući u obzir i naše emocije koje su bile prisutne dok smo posmatrali dijelove probe ekipe koja će se naći na pozornici, osjećamo se dužnim pripremiti vas za more emocija kojima ćete biti preplavljeni.

Nikako na patetiku, ne govorimo o tome. Fokus ove opere je na slavljenju života i onda kada isti završava.

Nejra Babić Halvadžija kaže: „Tekst je nastao iz potrebe da najupečatljivije slike koje sam proživjela tokom mamine bolesti prestanjem sanjati…“

S ovim riječima vas uvodimo u razgovore s Nejrom i Irenom. 

Dramaturginja Nejra Babić Halvadžija    

Vaš tekst je nastao iz lične borbe i iskustva s gubitkom. Kako je proces njegovog nastanka uticao na vaše viđenje bolesti, snage i prolaznosti života?  

Pisala sam ga na moru, u Lovištu 2022. godine, kada sam odlučila da mi je potrebna potpuna samoća. Intenzitet proživljenog je vjerovatno uticao na to da tekst nastane u nekoliko dana, a uranjanje glave u hladno more mi je pomoglo da osjetim svu snagu koju život ipak ima.

Tako blizak susret sa svim što smrt donosi me s jedne strane osvijestio koliko smo zapravo bespomoćni, a s druge strane istakao koliku vrijednost ima svaki proživljeni trenutak. 











Pisati o tako teškoj temi zahtijeva hrabrost i introspekciju. Šta vam je bilo najizazovnije, a šta ste možda neočekivano osjetili u tom procesu?   

Mislim da je bilo najizazovnije postati svjestan da je sve to sada iza mene, da ne živim više u toj realnosti i da je prošlo četiri godine od mamine smrti do trenutka pisanja teksta. Hrabrost se ogledala jedino u tome da smognem snage ponovo sjesti s tim mislima i pristanem na to da iako suze kapaju po tastaturi nastavim pisati sve dok ne osjetim olakšanje. 

Nakon proživljavanja bilo kojeg teškog životnog perioda često mislimo da im se ne trebamo i ne smijemo opet vraćati jer ćemo se raspasti, u našoj fantaziji to raspadanje izgleda strašno, ali je zapravo najčešće oslobađajuće.

Ljepota mora i intenzitet njegovog mirisa je nešto što ja pamtim iz Lovišta. Pisala sam rano ujutro, ali sam preostale sate u danu bila svjesnija nego ikada koliko je život zapravo lijep. 





Vaša priča sada dobija novu dimenziju kroz opernu interpretaciju. Kako ste doživjeli taj proces i na koji način su muzički i scenski elementi dali novi glas vašem tekstu?   

Sve što je Irena Popović Dragović muzikom dala mojim riječima je nešto što ja nikada nisam mogla ni zamisliti da je moguće da se desi. Njena nevjerovatna povezanost sa tekstom od kada ga je prvi put pročitala je dovela do toga da sve te riječi dobiju nevjerovatnu snagu i da sada svi ti glasovi pjevaju o životu, a ne o smrti.

Bila sam donekle sigurna da ovaj proces neće biti toliko emotivan za mene, ali moram priznati da je bilo dana kada sam nakon probe i nakon svih emocija koje ansambl predstave također ima tokom rada, morala brzo bježati kući na reparaciju zagrljajima. 

Dramaturginja Nejra Babić Halvadžija i kompozitorka Irena Popović Dragović   

Koju poruku želite da publika ponese sa sobom nakon ove opere? Postoji li scena za koju ste uvjereni da će biti posebno emotivna i iznenađujuća za publiku?  

Mislim da će publika nakon ove opere ponijeti sa sobom različite emocije u odnosu na vlastito proživljeno iskustvo. Ono što bih ja voljela da ponesu sa sobom je misao da postoje mnoge stvari u životu za koje smo naučeni da  „moramo“.

I da sebi ponekad kažemo – „a bar danas, eto više ne moraš“.





Irena, tekst Nejre Babić istražuje duboku ličnu bol i borbu s karcinomom. Kako ste pristupili adaptaciji ličnog i bolnog teksta u opernu formu?  

Pošto sam već na kraju procesa rada na ovoj operi, jedino u šta sam sigurna da je ovaj tekst mogao jedino da se predstavi kroz opernu ili neku formu koja je daleko od dramske strukture. Nejrini stihovi su kao vodopadi suza koji vas sabijaju u kut sobe i jedino što poželite je da vas neko jako grli ili s druge strane,da samo dugo ćutite. 

Kada se samo malo odvojite od teksta i pomislite kako bi  taj isti tekst neko  izgovorio na sceni shavtite da to nije to i da jedino muzika ima moć da tim stihovima parira. Kada tu istu poeziju pevate ona postaje nadpoezija i u sadejstvu sa muzikom postaje svojevrsni ritual.

Opera je važnija od života, kako se govori a  operski glas stvara tu distancu preko potrebnu ovom tekstu. Distancu da možete da ove teške teme čujete i doživite, a da se emotivno ne razbijete u komade.

Kompozitorka Irena Popović Dragović

Vjerujemo da ova predstava, kao i njena priprema, donose brojne uzburkane emocije. Koja je scena u "Tri boje cvekle" najizazovnija za prenijeti, a zahtijeva posebnu pažnju? Šta taj trenutak znači za vas lično, ali i za cjelokupni ansambl?  

Cvekla je višeslojna i na svakoj probi otkrivamo po neki novi nivo na kom komunicira.Odnos mame i ćerke, spoznaja da je neko bolestan i prihvatanje te nove situacije. Figura majke i njena transformacija, kao i odnos sredine prema nekom ko je bolestan.

Ono sto je isto jako važno je što se vaspitni kodovi prenose i oni kao takvi postaju često rana iz koje se razvije bolest. Živimo još uvek u patrijarhalnom društvu u kom se žene boje da izgovore baš to nešto što ih muči i tišti, to nešto što kad se ne izgovori postaje rak.  





Kako doživljavate povratak na sarajevsku scenu i kakva su vaša očekivanja od publike?  

Sarajevo je moj drugi dom. Ja se ovde osećam među svojima i radujem se beskrajno što će Cvekla baš ovde imati svoju premijeru. Ja sam u Sarajevu uradila neke od najlepših i jako važnih predstava od ‘’What si Europe'', ‘’Orestija'', ‘’Sećas li se Doli Bel'', ‘’Šindlerov Lift'', ‘’Otac'', ‘’Majka'', ‘’Sin'', ‘’Prosjačka opera'', ‘’Protekcija''…

Ja jedva čekam publiku i verujem da će osetiti emociju koja buja sa scene.





Kako ste kroz režiju i muzičku interpretaciju dočarali ideju da bolest, pa čak i smrt, mogu postati početak novog pogleda na život?  

Bolest bliskih ljudi učini da ste pažljiviji, nežniji... Kroz bolest dragih osoba se susretnete i sa sobom i sagledate da svakim novim gubitkom nekih ljudi postaje te i vi ti koji su bliži kraju koju Smrt zovemo.

Opera je svečana tuga, u njoj se plače, ali i smeje, isto kao i u životu.









Te dve krajnosti čine život veličanstvenim i posebnim. Ja sam pišući operu jednostavno odlučila da budem bolja ćerka ili da se makar potrudim da budem za mrvicu pažljivija prema mojoj mami koja neminovno stari i koja će jednog dana isto kao i Nejrina mama, kao i mnoge druge mame lagano postati moje dete i da ću joj tepati i da ću je hraniti i samo se plašim spoznaje da nikada nećemo uspeti da kažemo jedna drugoj sve što smo prosto morale reći.

Na sceni imamo glumce i opersku pevačicu i oni su svi potencijalne majke i ćerke. Moja ideja je da kroz glas predstavim gotovo sve situacije i stanja i da kroz taj čin kolektivnog pevanja govorim u ime svih žena.

Ti glasovi su različiti, nekad solo, nekad u grupi, umreženi su glumački i operski glas i dobijena je boja koja je boja bliska ljudskom govoru. U okviru koncepta izlažem svojevrsnom sukobu operu i dramu, ali samo kroz sukob sredstava koristeći zapravo sve ono što mi je igrivo za operu koju želim da stvorim. 









Pored kamernog orkestra koji je vidljiv, koristim i kuhinjske aparate koji postaju pratnja glasovima koji pevaju. Mašine poput blendera su  u našim kuhinjama  postale naš spas, a zapravo su jedna lažna fikcija spasenja sveta…

Misao u koju verujemo je da će nas ceđeni sok spasti bolesti, ali i sigurne smrti. Istina je da nas mašine melju, a trendovi koje slepo pratimo odvajaju od našeg bića i suštine.







Ovo djelo je nastalo iz lične potrebe autorice i u svojoj finalnoj formi nosi posebnu težinu za veliki broj ljudi. Koji su se unutrašnji izazovi javili pri interpretaciji ovako iskrene ispovijesti i kako su uticali na vaš umjetnički izraz?  

Ja sam već jako dugo želela da posvetim nešto mojoj majci, mojoj sestri i mojoj ćerki i pokušam da kroz neki od mojih projekata izadjemo iz klišea da se u životu bilo šta radi zato što se mora. 

Nejrin tekst je došao u trenutku kad se i moja mama bori sa kancerom, tako da je ovo bila i moja lična potreba da zapišem tu sopstvenu teskobu i težinu koju osećam zbog bolesti moje mame.

Moja najveća bojazan je bila ta da ispevam ovu tešku temu, a ne budem patetična. Promišljala sam koja su prava sredstva da mogu da se dovoljno razmaštam, a da budem dostojna ove Nejrine poezije.

Iza svakog pozorišnog projekta stoji dugi period priprema i unutrašnje transformacije. Možete li podijeliti trenutke s proba koji su vas inspirisali i potvrdili da ste krenuli pravim putem?  

Ja sam dugo bila sama u ovom procesu. Komponovala, svirala, zapisivala, cepala note, skice... plakala i smejala se... nekad u isto vreme. Ovaj tekst me vratio u detinjstvo, oslobodio sve moje zaključane traume i podsetio na radost i lepotu života.

Susret sa glumcima je bio ispit koji sam već na prvoj probi položila i jako sam im zahvalna na tome. 







Prepoznavanje. Razumevanje. Iskrenost. Otvorenost u ovom svetu su retki procesi gde ste tako bliski sa sopstvenim ranjivostima i gubitcima, a i ta spoznaja da svako od nas ima makar po jednu priču koja mu je promenila životni tok mi je otvorila još jedan nivo bliskosti u procesu. 





Kada se desi to prepoznavanje onda postaje manje bitno kakav rezultat želite, nego vam postaje jako važan proces.

Ono što pamtim je to kada smo posle par proba vežbanja uz klavir otpevali prvu numeru punim intezitetom i kada smo se pogledali sa očima punim suza i shvatili da pred sobom imamo nešto sto ce nas ostavljati bez daha. Još pamtim taj trenutak.









Koju poruku želite da publika ponese sa sobom nakon ove predstave? Postoji li scena za koju ste uvjereni da će biti posebno emotivna i iznenađujuća za publiku?  

Opera je imenica ženskog roda i čini mi se da ima i snagu da prenese poruku svakoj od nas da je jedna od najvažnijih stvari izboriti se za ličnu slobodu i to jasno postavljenje granica šta želim i šta ne želim.

Prva stepenica ka toj slobodi jeste kada u potpunom miru izgovorite ‘’Ja ovo ne mogu'', ‘’Ja ovo ne želim'' i ‘’Ja ovo neću''. To je moje sveto trojstvo.

Arija ‘’Oni više nisu'', koju sam prvo napisala i zato je izdvajam, je o roditeljima koji postaju deca. U toj numeri je sublimirana sva tuga i sva lepota života. Jednostavno je to reći i napisati, ali je teško to prihvatiti...oni koji su nas rodili postaju deca i odlaze.





Libreto za operu je napisala Jelena Novak, a dirigent opere je Fuad Šetić, kostimografiju i scenografiju potpisuje Armin Ćosić, koreografiju i scenski pokret Emir Fejzić, fotografije iz procesa i predstave Aida Redžepagić.

Glumačku podjelu čine Ana Mia Karić, Emina Muftić, Amila Ravkić, Sanjin Arnautović, Hana Zrno, Matea Mavrak, Lidija Kordić, Nikolina Vujić, Sara Seksan i Alen Konjicija.


Detalji sa probe predstave “Tri boje cvekle” u SARTR-u  

Sarajevske ulice ovih dana nisu samo prometne arterije one su platna koja pričaju priče grada. FASADA festival, koji od 2021. godine spaja umjetnost, zajednicu i ekologiju, mijenja lice Sarajeva, pretvarajući fasade u galerije pod vedrim nebom. 

Više od 3.000 m² javnih površina, 29 murala i dvije otvorene galerije ulične umjetnosti sada svjedoče transformaciji grada i zajednice, dok svaka boja i lik postaje dio trajnog dijaloga sa publikom. 



Tokom užurbanih dana FASADA festivala, razgovarali smo s Benjaminom Čengićem i Adnom Muslijom u Galeriji Manifesto, prostoru koji je odavno prerastao samo zidove i postao zajednica. 

Benjamin dijeli kako street art transformiše grad, kako umjetnici komuniciraju sa zajednicom i kako svaki mural postaje odraz duha Sarajeva, koji istovremeno diše i raste kroz boje. Adna Muslija, umjetnica, kustosica i suosnivačica Manifesto galerije, vodi nas kroz ove ulice i murale, otkrivajući male trenutke iza kulisa festivala koji rijetko ko vidi, a koji uvijek inspirišu. 

Od odabira lokacija i umjetnika do rituala koji festival svake godine čine posebnim, njen ženski pogled oblikuje energiju projekta i umjetničke scene Sarajeva.



Nakon susreta, odlučili smo prošetati i pogledati radove ovogodišnjih umjetnika na sarajevskim fasadama. Posjetili smo lokacije gdje su murali nastajali i one gdje se tek crtaju, i saznajemo detalje koji rijetko izlaze izvan ateljea i galerija.

Dok prolazimo Prusačkovom ulicom, Sarajevo izgleda kao da diše kroz boje. Svaki zid, svaka linija i svaki ton pričaju priču i Benjamin i Adna nas vode kroz priču iza festivala ovog šarenog grada.




 Svaki festival ima svoje rituale i male tradicije.   

Adna, postoji li neki ritual, trenutak ili običaj koji se uvijek ponavlja i daje posebnu energiju FASADA festivalu?

Druženje tima i gostiju poslije napornog festivalskog dana uvijek je činilo FASADA festival posebnim, zato što na taj način kolege postaju prijatelji koji postaju šira porodica. Benjamin često o FASADA-i govori kao o “porodičnom festivalu”. Ja iskreno osjećam da je to tako. 

Umjetnici i umjetnice kao što su Endo, Zmaja, ThisOne, Nush, Tizer, Simian ili Bahek i Lina svake godine dolaze na festival, bez obzira na to da li učestvuju u nekim od aktivnosti ili ne. U okolnostima kada su i vrijeme i novac za takve “izlete” veliki luksuz, njihov dolazak ukazuje na vrijednost povezanosti koja se uspostavila.



 

Još jedan ritual, a koji prati takva druženja, jeste hrana! Svake godine barem jednu večer uživamo u kulinarskoj umjetnosti našeg druga Nede u restoranu Grappa. 

Drugi neizostavni kulinarski ritual je večera na vikendici naših prijatelja, a koju “kulinarski kurira” i priprema naš drug, profesionalni kuhar s iskustvom u Michelinovim restoranima, Amor. Znate kako kažu, ljubav ide kroz stomak.





Benjamine, kako bi opisao energiju FASADA festivala jednom emocijom koju bi svako prolaznik mogao osjetiti?  

Zadovoljstvo je zasigurno emocija koja koja preovladava ovogodišnjim festivalom. Umjetnici su zadovoljni, komšije su zadovoljne, prolaznici su zadovoljni, publika također. Tim je zadovoljan, a zasad sam, za promjenu, i ja zadovoljan.


 

Postavljanje izložbi nije uvijek savršeno.   

Koji ti je bio najneobičniji ili najizazovniji zahtjev umjetnika tokom postavki izložbi?

Adna: Kvalitetna savremena umjetnost ne suzdržava se od formalnih i tehničkih izazova. To znači da i ono što će se naći na spisku produkcijskih potreba varira u spektru “od igle do lokomotive”. 

Za potrebe izložbi u Galeriji Manifesto nabavljali smo i vreće pijeska i medicinske zavoje i dim mašine i zaleđene teleće mozgove. 

Imali smo čak i tu čast da produciramo rad Kemila Bektešija, a koji je podrazumijevao stomatološke zahvate i ugradnju zlatnog zuba. 

Srećom, uvijek postoje osobe poput dr. stomatologije Azre Pirović i ordinacije Pirović koje prihvate izazov sa istim uzbuđenjem kao i mi. 



Ipak, moram naglasiti da mnoge izazove prihvatam zato što znam koliko i šta sve može izvesti Manifesto tim, ali i moj suprug i naš drug Erol, koji nerijetko nastave tamo gdje smo mi zapeli. 

Puno je drugarica i drugova, članova naših porodica koji nam pomažu i čiji je rad u Manifestu publici nevidljiv.



Da li postoji trenutak kada si shvatio da Manifesto galerija znači više od prostora za umjetnost, da je postala zajednica?   

Benjamin: Nikad nisam smatrao Manifesto samo prostorom. Manifesto je stvorila zajednica i bez nje on nikad nije postojao.

Energija, svjetlo i pokret pretvaraju ulice u galeriju kada padne mrak. 




Dok šetamo Prusačkovom, lako je zaboraviti da su ovi murali nekada bili obični zidovi.  

Benjamine, šta je kod ovogodišnje lokacije učinilo da osjetiš da je savršeno mjesto za FASADA festival?  

Originalna lokacija FASADA festivala za ovu godinu bila je ulica Tina Ujevića zbog neposredne blizine Velikog parka. Upravo zbog toga sam mislio da je idealna za ovo izdanje Festivala, koje se bavi ugroženim životinjskim i biljnim vrstama. 

 

Prušćakova ulica je alternativa kojoj smo se okrenuli uslijed nemogućnosti dobijanja dozvola za četiri murala. Iskreno, mislim da je savršena ulica jer je i ona u blizini Parka, a i sama ima dosta zelenila.

Svaka galerija, svaki mural nosi neispričane priče.   

Kada gledaš kroz prozor galerije Manifesto ili šetaš gradom, koji trenutak ti najviše snagu ulične umjetnosti i njen uticaj na Sarajevo?

Adna: Nekada je izuzetno teško, gotovo nemoguće vidjeti, osjetiti, ili spoznati stvarni uticaj onoga što radite. Mislim da svi vrlo često, a pogotovo radnice i radnici u kulturi, pokazatelje uticaja tražimo na pogrešnim mjestima. 

Sarajevo svaki godine postaje “šarenije” – iako se inače ježim od takve patronizacije ulične umjetnosti, ali smatram da se stvarni uticaj umjetnosti u javnom prostoru ne ogleda u vizuri grada, već u ljudima koji u tom gradu žive. 

Zbog toga sam mišljenja da naš uticaj na Sarajevo nije vidljiv koliko se on da osjetiti, te da je upravo u tom osjećaju snaga umjetnosti.





Gledajući FASADU kroz prethodne četiri godine, koje promjene u urbanom kulturološkom pejzažu Sarajeva ti se najviše ističu?  

Benjamin: Ne mogu baš odgovoriti na to pitanje onako kako mislim da biste voljeli. Najviše mi se ističu promjene na Višnjiku i Mejtašu i smatram da je odluka da svake godine oslikavamo murale u novom naselju bila ispravna i sjajna. 

Promjena koju stvaramo tim pristupom i uticaj koji ona ima na lokalno stanovništvo, te lakoća kojom posjetioci Sarajeva mogu da istražuju manje popularne dijelove grada je baš ono što je trebalo našem gradu.





U timovima gdje žene oblikuju kreativni proces, često se rađaju posebni trenuci, a murali mogu nositi snažne poruke.   

Koji trenutak ili mural ti je pokazao koliko je važno da ženski pogled bude prisutan i prepoznatljiv u kolektivu?

Adna: FASADA festival uvijek je nastojao da u selekciji insistira na rodnoj ravnopravnosti. Bez obzira na uvjete grantovskih shema, a nekada i unatoč njima, uspijevali smo da osiguramo prostor za umjetnice. 

Njihovi pogledi i glasovi uvijek su nam bili važni. U kvalitet i relevantnost ženskih praksi ulične umjetnosti se uvjerimo svake godine.


 

Mlade umjetnice stalno traže svoj glas i prostor za izražavanje, a festival FASADA ove godine u Manifesto galeriji prikazuje i film Girl Power, koji prati žene u uličnoj umjetnosti.   

Koju poruku bi poslala mladim ženama koje žele ući u kreativnu industriju i izražavati svoj pogled?

Adna: Da nauče odmarati. Borba s mizoginim okruženjem je neminovna, bez obzira na polje djelovanja. Nema uspješne borbe bez odmora. Ovo govorim i kao poruku samoj sebi, jer ja uporno padam na istom ispitu.



Ulična umjetnost postoji na raskrsnici ličnog izraza i javnog dijaloga. Zašto smatraš da je street art danas važan za kulturni pejzaž Sarajeva?   

 Benjamin: Osim što bukvalno mijenja pejzaž, street art je vrsta umjetnosti koja ne bira publiku i koju publika ne bira. Samim tim stvara novu dimenziju u kulturnom pejzažu. 

Ljudi koji ne posjećuju galerije, imaju priliku da iskuse umjetnička djela u svakodnevnom životu i to besplatno. 



Ta promjena dešava se godinama. Ipak, postoji promjena koja puno brže dolazi. Sve više turista putuje kako bi vidjelo uličnu umjetnost u razlicitim gradovima, a oni su ti posjećuju i druge muzeje, galerije i kulturne sadržaje. 

Na taj način, stimuliše i rad državnih institucija kulture. Naravno, ljudi će jesti i lokalni hranu, piti lokalna pića, kupovati lokalne suvenire i proizvode malih biznisa i na taj način se dalje upoznavati s našom kulturom. 



Svake godine nam se javi otprilike pedesetak umjetnika/ca iz svih dijelova svijeta. Većina njih su zapravo jako dobri umjetnici/ce koji su od svojih kolega koje su učestvovale u FASADA Festivalu čuli da radimo jedan od najboljih festivala na svijetu i žele da dođu i stvaraju ovdje. 

Kad bismo imali više sredstava, ugošćavali bi više umjetnika/ca, onda bi street art u našem gradu još više mijenjao kulturni pejzaž raznovrsnošću kultura i stilova koje oni donose.



Sarajevo je bogato umjetničkom scenom koja traži više vidljivosti.   

Kako vidiš trenutno stanje savremene umjetnosti u gradu, i na koji način FASADA doprinosi njenom rastu i prepoznatljivosti?

Adna: Mislim da FASADA Festival pruža divnu priliku da se prevaziđe izvjesna distanca između savremene i ulične umjetnosti. 

Kako ulična umjetnosti nikada nije u potpunosti institucionalizirana, te zahvaljujući svojoj prirodi, vrlo vjerovatno nikada i neće biti, mislim da ono što radimo kroz uspostavljanje veze između Festivala i Galerije Manifesto jeste omogućavanje prostora za rekontekstualizaciju kojom se pak mnoge zanemarene vrijednosti i jednoga i drugoga čine vidljivijima. 




Volim da vjerujem da je FASADA uticala na to da se u našem društvu i na našoj sceni ulična umjetnost prihvati kao legitiman domen savremene kulture, te da je Manifesto zajedno s njom učinio savremenu umjetničku scenu potentnijom i produktivnijom.




 
Festivali imaju svoje nevidljive trenutke, haos iza smirenosti. Možeš li podijeliti trenutak iz organizacije FASADA festivala kada si pomislio „ovo je nemoguće“ i kako si to prevazišao?  

Benjamin: Ja vrlo često govorim da živimo u državi u kojoj logika nema smisla.

Na dnevnoj bazi nam se dogodi bar pet takvih situacija a prevaziđem ih razmišljanjem, konsultacijama s timom i saradnicima i mojom super moći prevazilaženja.



Publika može potpuno promijeniti energiju murala kroz svoj doživljaj.   

Kako doživljavaš ulogu publike u festivalu i šta ti najviše znači u interakciji s prolaznicima i posjetiocima?

Adna: Festival nastaje zbog naše publike. Ako ih niko ne vidi i ne doživljava, murali kao i da ne postoje. Murali nastaju kroz inkluziju zajednice u proces umjetničkog oblikovanja. 

Za svaku dozvolu za oslikavanje potrebna je saglasnost stanara, ne samo za oslikavanje, već i za skicu samog murala. 




Interakcija sa sugrađanima koji žive na lokacijama oslikvanja ima izuzetnu vrijednost, jer nam daje uvid u kulturne potrebe naše zajednice, ali i njeno razumijevanje i doživljaj umjetnosti. 

Komunikacija sa publikom koja posjećuje festivalske događaje otkriva prava mjerila našeg uspjeha ili neuspjeha. Zadovoljstvo publike ključna je validacija našeg rada.





Ako bi mogao prenijeti jednu energiju ili ritual iz Medellína u Sarajevo, šta bi to bilo i zašto?  

Benjamin: Lakoća stvaranja i javnom prostoru. Ljudi nose merdevine pod rukom i crtaju grafite na sprat. Imao sam osjećaj kao da je u cijelom gradu ne samo dozvoljeno, već i poželjno crtati.





FASADA je projekat koji spaja urbanu scenu, galeriju i mlade umjetnike.   

Kako vidiš njegov uticaj na Sarajevo i njegovu sposobnost da poveže različite dijelove kreativne zajednice?

Adna: Jedan segment mota Festivala kaže “we collaborate”. Suradnja sa organizacijama koje djeluju na polju savremene, ulične ili bilo koje druge umjetnosti uvijek je bila dio naše strategije rasta. 

Mi nastojimo povezati ne samo različite dijelove kreativne zajednice, već i lokalnu zajednicu u kojoj radimo. Niko nije naučio hodati sam. Nijedna velika priča nema samo jednog lika.




Javni zidovi pričaju priče koje privatne galerije ne mogu. Ako bi mogao stvoriti jedan mural koji govori o budućnosti Sarajeva, koju bi priču ispričao?   
Benjamin: Mit o Sizifu. Šalim se, naravno. Moj pristup muralima nije pričanje priče, već motivisanje publike na razmišljanje, ali bih vjerovatno pokušao nagovoriti ljude da se zapitaju “Šta mogu uraditi da doprinesem ovom društvu i na neki način ga popravim?”


 
Festivali ostavljaju tragove na grad i umjetnike koji ih stvaraju. Možeš li se sjetiti trenutka kada je neki mural ili projekat promijenio način na koji gledaš vlastiti rad?  

Pokušao sam, ali u glavi mi je hiljadu takvih trenutaka i mislim da je svaki od njih jednako bitan. Nažalost, nemam baš često mogućnost da stvaram u posljednje vrijeme, pa vlastiti rad rijetko gledam.



Svaki grad ima svoj ritam, a umjetnici su njegovi tumači. Kako osjećaš da ulice Sarajeva komuniciraju drugačije nego u drugim gradovima u kojima si radio?  

Benjamin: Sarajevo je poseban grad. Za mene je to najljepši grad na svijetu, ali još uvijek se u njemu osjeti bol, patnja i tegoba.
 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Bonjour.ba (@bonjour.ba)

Produkcija: Bonjour.ba

Lokacija: Galerija Manifesto