O ovom djelu se govori već sedmicama i sigurno ste čuli mnogo detalja. Super. Sada zaboravite sve što znate i što ste dosad čuli.

Na koji način se nosite sa emotivnim i izazovnim situacijama u životu? Bježite li u sebe, razgovarate s voljenima, stavljate li fokus na kreativno ispoljavanje emocija? 4. i 5. aprila na pozornicu Sarajevskog Ratnog Teatra stiže opera „Tri boje cvekle“.

Ovo emotivno djelo je napisala dramaturginja Nejra Babić Halvadžija, prenoseći na papir neke od emotivno najizazovnijih trenutaka, istražujući duboku ličnu bol i borbu s karcinomom.

Ovo suočavanje sa različitim nivoima boli, smrti i osjećajem nemoći, na teatarske daske donijela je režiserka i kompozitorka Irena Popović Dragović. 





Uzimajući u obzir i naše emocije koje su bile prisutne dok smo posmatrali dijelove probe ekipe koja će se naći na pozornici, osjećamo se dužnim pripremiti vas za more emocija kojima ćete biti preplavljeni.

Nikako na patetiku, ne govorimo o tome. Fokus ove opere je na slavljenju života i onda kada isti završava.

Nejra Babić Halvadžija kaže: „Tekst je nastao iz potrebe da najupečatljivije slike koje sam proživjela tokom mamine bolesti prestanjem sanjati…“

S ovim riječima vas uvodimo u razgovore s Nejrom i Irenom. 

Dramaturginja Nejra Babić Halvadžija    

Vaš tekst je nastao iz lične borbe i iskustva s gubitkom. Kako je proces njegovog nastanka uticao na vaše viđenje bolesti, snage i prolaznosti života?  

Pisala sam ga na moru, u Lovištu 2022. godine, kada sam odlučila da mi je potrebna potpuna samoća. Intenzitet proživljenog je vjerovatno uticao na to da tekst nastane u nekoliko dana, a uranjanje glave u hladno more mi je pomoglo da osjetim svu snagu koju život ipak ima.

Tako blizak susret sa svim što smrt donosi me s jedne strane osvijestio koliko smo zapravo bespomoćni, a s druge strane istakao koliku vrijednost ima svaki proživljeni trenutak. 











Pisati o tako teškoj temi zahtijeva hrabrost i introspekciju. Šta vam je bilo najizazovnije, a šta ste možda neočekivano osjetili u tom procesu?   

Mislim da je bilo najizazovnije postati svjestan da je sve to sada iza mene, da ne živim više u toj realnosti i da je prošlo četiri godine od mamine smrti do trenutka pisanja teksta. Hrabrost se ogledala jedino u tome da smognem snage ponovo sjesti s tim mislima i pristanem na to da iako suze kapaju po tastaturi nastavim pisati sve dok ne osjetim olakšanje. 

Nakon proživljavanja bilo kojeg teškog životnog perioda često mislimo da im se ne trebamo i ne smijemo opet vraćati jer ćemo se raspasti, u našoj fantaziji to raspadanje izgleda strašno, ali je zapravo najčešće oslobađajuće.

Ljepota mora i intenzitet njegovog mirisa je nešto što ja pamtim iz Lovišta. Pisala sam rano ujutro, ali sam preostale sate u danu bila svjesnija nego ikada koliko je život zapravo lijep. 





Vaša priča sada dobija novu dimenziju kroz opernu interpretaciju. Kako ste doživjeli taj proces i na koji način su muzički i scenski elementi dali novi glas vašem tekstu?   

Sve što je Irena Popović Dragović muzikom dala mojim riječima je nešto što ja nikada nisam mogla ni zamisliti da je moguće da se desi. Njena nevjerovatna povezanost sa tekstom od kada ga je prvi put pročitala je dovela do toga da sve te riječi dobiju nevjerovatnu snagu i da sada svi ti glasovi pjevaju o životu, a ne o smrti.

Bila sam donekle sigurna da ovaj proces neće biti toliko emotivan za mene, ali moram priznati da je bilo dana kada sam nakon probe i nakon svih emocija koje ansambl predstave također ima tokom rada, morala brzo bježati kući na reparaciju zagrljajima. 

Dramaturginja Nejra Babić Halvadžija i kompozitorka Irena Popović Dragović   

Koju poruku želite da publika ponese sa sobom nakon ove opere? Postoji li scena za koju ste uvjereni da će biti posebno emotivna i iznenađujuća za publiku?  

Mislim da će publika nakon ove opere ponijeti sa sobom različite emocije u odnosu na vlastito proživljeno iskustvo. Ono što bih ja voljela da ponesu sa sobom je misao da postoje mnoge stvari u životu za koje smo naučeni da  „moramo“.

I da sebi ponekad kažemo – „a bar danas, eto više ne moraš“.





Irena, tekst Nejre Babić istražuje duboku ličnu bol i borbu s karcinomom. Kako ste pristupili adaptaciji ličnog i bolnog teksta u opernu formu?  

Pošto sam već na kraju procesa rada na ovoj operi, jedino u šta sam sigurna da je ovaj tekst mogao jedino da se predstavi kroz opernu ili neku formu koja je daleko od dramske strukture. Nejrini stihovi su kao vodopadi suza koji vas sabijaju u kut sobe i jedino što poželite je da vas neko jako grli ili s druge strane,da samo dugo ćutite. 

Kada se samo malo odvojite od teksta i pomislite kako bi  taj isti tekst neko  izgovorio na sceni shavtite da to nije to i da jedino muzika ima moć da tim stihovima parira. Kada tu istu poeziju pevate ona postaje nadpoezija i u sadejstvu sa muzikom postaje svojevrsni ritual.

Opera je važnija od života, kako se govori a  operski glas stvara tu distancu preko potrebnu ovom tekstu. Distancu da možete da ove teške teme čujete i doživite, a da se emotivno ne razbijete u komade.

Kompozitorka Irena Popović Dragović

Vjerujemo da ova predstava, kao i njena priprema, donose brojne uzburkane emocije. Koja je scena u "Tri boje cvekle" najizazovnija za prenijeti, a zahtijeva posebnu pažnju? Šta taj trenutak znači za vas lično, ali i za cjelokupni ansambl?  

Cvekla je višeslojna i na svakoj probi otkrivamo po neki novi nivo na kom komunicira.Odnos mame i ćerke, spoznaja da je neko bolestan i prihvatanje te nove situacije. Figura majke i njena transformacija, kao i odnos sredine prema nekom ko je bolestan.

Ono sto je isto jako važno je što se vaspitni kodovi prenose i oni kao takvi postaju često rana iz koje se razvije bolest. Živimo još uvek u patrijarhalnom društvu u kom se žene boje da izgovore baš to nešto što ih muči i tišti, to nešto što kad se ne izgovori postaje rak.  





Kako doživljavate povratak na sarajevsku scenu i kakva su vaša očekivanja od publike?  

Sarajevo je moj drugi dom. Ja se ovde osećam među svojima i radujem se beskrajno što će Cvekla baš ovde imati svoju premijeru. Ja sam u Sarajevu uradila neke od najlepših i jako važnih predstava od ‘’What si Europe'', ‘’Orestija'', ‘’Sećas li se Doli Bel'', ‘’Šindlerov Lift'', ‘’Otac'', ‘’Majka'', ‘’Sin'', ‘’Prosjačka opera'', ‘’Protekcija''…

Ja jedva čekam publiku i verujem da će osetiti emociju koja buja sa scene.





Kako ste kroz režiju i muzičku interpretaciju dočarali ideju da bolest, pa čak i smrt, mogu postati početak novog pogleda na život?  

Bolest bliskih ljudi učini da ste pažljiviji, nežniji... Kroz bolest dragih osoba se susretnete i sa sobom i sagledate da svakim novim gubitkom nekih ljudi postaje te i vi ti koji su bliži kraju koju Smrt zovemo.

Opera je svečana tuga, u njoj se plače, ali i smeje, isto kao i u životu.









Te dve krajnosti čine život veličanstvenim i posebnim. Ja sam pišući operu jednostavno odlučila da budem bolja ćerka ili da se makar potrudim da budem za mrvicu pažljivija prema mojoj mami koja neminovno stari i koja će jednog dana isto kao i Nejrina mama, kao i mnoge druge mame lagano postati moje dete i da ću joj tepati i da ću je hraniti i samo se plašim spoznaje da nikada nećemo uspeti da kažemo jedna drugoj sve što smo prosto morale reći.

Na sceni imamo glumce i opersku pevačicu i oni su svi potencijalne majke i ćerke. Moja ideja je da kroz glas predstavim gotovo sve situacije i stanja i da kroz taj čin kolektivnog pevanja govorim u ime svih žena.

Ti glasovi su različiti, nekad solo, nekad u grupi, umreženi su glumački i operski glas i dobijena je boja koja je boja bliska ljudskom govoru. U okviru koncepta izlažem svojevrsnom sukobu operu i dramu, ali samo kroz sukob sredstava koristeći zapravo sve ono što mi je igrivo za operu koju želim da stvorim. 









Pored kamernog orkestra koji je vidljiv, koristim i kuhinjske aparate koji postaju pratnja glasovima koji pevaju. Mašine poput blendera su  u našim kuhinjama  postale naš spas, a zapravo su jedna lažna fikcija spasenja sveta…

Misao u koju verujemo je da će nas ceđeni sok spasti bolesti, ali i sigurne smrti. Istina je da nas mašine melju, a trendovi koje slepo pratimo odvajaju od našeg bića i suštine.







Ovo djelo je nastalo iz lične potrebe autorice i u svojoj finalnoj formi nosi posebnu težinu za veliki broj ljudi. Koji su se unutrašnji izazovi javili pri interpretaciji ovako iskrene ispovijesti i kako su uticali na vaš umjetnički izraz?  

Ja sam već jako dugo želela da posvetim nešto mojoj majci, mojoj sestri i mojoj ćerki i pokušam da kroz neki od mojih projekata izadjemo iz klišea da se u životu bilo šta radi zato što se mora. 

Nejrin tekst je došao u trenutku kad se i moja mama bori sa kancerom, tako da je ovo bila i moja lična potreba da zapišem tu sopstvenu teskobu i težinu koju osećam zbog bolesti moje mame.

Moja najveća bojazan je bila ta da ispevam ovu tešku temu, a ne budem patetična. Promišljala sam koja su prava sredstva da mogu da se dovoljno razmaštam, a da budem dostojna ove Nejrine poezije.

Iza svakog pozorišnog projekta stoji dugi period priprema i unutrašnje transformacije. Možete li podijeliti trenutke s proba koji su vas inspirisali i potvrdili da ste krenuli pravim putem?  

Ja sam dugo bila sama u ovom procesu. Komponovala, svirala, zapisivala, cepala note, skice... plakala i smejala se... nekad u isto vreme. Ovaj tekst me vratio u detinjstvo, oslobodio sve moje zaključane traume i podsetio na radost i lepotu života.

Susret sa glumcima je bio ispit koji sam već na prvoj probi položila i jako sam im zahvalna na tome. 







Prepoznavanje. Razumevanje. Iskrenost. Otvorenost u ovom svetu su retki procesi gde ste tako bliski sa sopstvenim ranjivostima i gubitcima, a i ta spoznaja da svako od nas ima makar po jednu priču koja mu je promenila životni tok mi je otvorila još jedan nivo bliskosti u procesu. 





Kada se desi to prepoznavanje onda postaje manje bitno kakav rezultat želite, nego vam postaje jako važan proces.

Ono što pamtim je to kada smo posle par proba vežbanja uz klavir otpevali prvu numeru punim intezitetom i kada smo se pogledali sa očima punim suza i shvatili da pred sobom imamo nešto sto ce nas ostavljati bez daha. Još pamtim taj trenutak.









Koju poruku želite da publika ponese sa sobom nakon ove predstave? Postoji li scena za koju ste uvjereni da će biti posebno emotivna i iznenađujuća za publiku?  

Opera je imenica ženskog roda i čini mi se da ima i snagu da prenese poruku svakoj od nas da je jedna od najvažnijih stvari izboriti se za ličnu slobodu i to jasno postavljenje granica šta želim i šta ne želim.

Prva stepenica ka toj slobodi jeste kada u potpunom miru izgovorite ‘’Ja ovo ne mogu'', ‘’Ja ovo ne želim'' i ‘’Ja ovo neću''. To je moje sveto trojstvo.

Arija ‘’Oni više nisu'', koju sam prvo napisala i zato je izdvajam, je o roditeljima koji postaju deca. U toj numeri je sublimirana sva tuga i sva lepota života. Jednostavno je to reći i napisati, ali je teško to prihvatiti...oni koji su nas rodili postaju deca i odlaze.





Libreto za operu je napisala Jelena Novak, a dirigent opere je Fuad Šetić, kostimografiju i scenografiju potpisuje Armin Ćosić, koreografiju i scenski pokret Emir Fejzić, fotografije iz procesa i predstave Aida Redžepagić.

Glumačku podjelu čine Ana Mia Karić, Emina Muftić, Amila Ravkić, Sanjin Arnautović, Hana Zrno, Matea Mavrak, Lidija Kordić, Nikolina Vujić, Sara Seksan i Alen Konjicija.


Detalji sa probe predstave “Tri boje cvekle” u SARTR-u  

U svijetu u kojem su eventi sve češće predvidivi, jedan nas je podsjetio koliko daleko može ići mašta kada joj se da prostor. 
 

Smješten u grandioznom izdanju hotela Austria & Bosna, IQOS ILUMA launch, pod nazivom Curiosity Theater je 3. jula pretvorio jednu sarajevsku noć u elegantni urbani teatar svjetla, zvuka, pokreta i neobičnih obrta. 
 

Došli smo iz znatiželje, otišli sa utiskom da smo prisustvovali nečemu mnogo većem od klasične promocije.


Svjetlosni tunel i pitanje: “Gdje nas ovo vodi?”

Ulazna zona bila je zamišljena kao portret znatiželje. Svjetlosni tunel, efektno dizajniran kao zakrivljena linija svjetla, uvodio je goste u prostor gdje ništa nije bilo očigledno. 

Zidovi su se presijavali u nijansama plave, a uzvanicama su uručeni svojevrsni ‘’pasoši'' za dalje iskustvo u svijet u kojem se misao, dah i znatiželja šire bez klasičnog dima i pepela.

Jedan od vizualnih epicentara večeri bila je i Marko Feher for IQOS Curious X Art instalacija, kreativni spoj recikliranih IQOS aksesoara i njegovih prepoznatljivih potpisnih uzoraka. 





Njegov jedinstveni vizuelni potpis, protkani pokretom i interakcijom sa publikom, unio je dodatni sloj igre i dinamike u prostor, čineći da gosti ne budu samo promatrači, već i aktivni sudionici Curiosity Theatera.









Cijelu večer pratila je energija devet animatorica iz grupe “Fluid” koje su se kroz prostor kretale poput živog koreografskog toka, usmjeravajući pažnju gostiju i naglašavajući ključne trenutke te scene eventa.









Experience sobe: Tišina, tradicija, ekstaza

Smještene duž centralne osi prostora, tri experience sobe bile su uređene kao kontrasti, ali povezane zajedničkom estetikom preciznog ambijentalnog dizajna.
 

Silent disco soba je onaj prostor u kojem je tišina zapravo najglasnije govorila. Uronjeni u tamu, gosti su stavljali slušalice i nestajali u ritmu koji je samo njima poznat. Efekat LED linija koje su pulsirale prema pokretima tijela učinio je da se prostor doima kao hologramski klub budućnosti.





Hype box soba bila je srce vizuelne euforije, prostor u kojem je zvuk imao boju, a pokret sopstveni eho. Neonski okvir koji je mijenjao boje ovisno o volumenu unutar prostorije bio je epicentar ritma. Zidovi su reagovali na dodir, dok je središnji podij stvoren za improvizovani pokret.





Dok su druge sobe pričale o budućnosti, Traditional room nas je podsjetila gdje sve počinje. Sušta suprotnost. Zidovi obloženi teksturom bosanskih ćilima i miris svježe kuhane bosanske kafe činili su autentičnu atmosferu. U ovom prostoru tradicija je dobila novo, toplo i osjetilno značenje.
 

Tu smo sreli Amiru Medunjanin i pitali je kako bi opisala sevdah u tri riječi. “Ljubav, sloboda i život,” rekla je uz osmijeh, osvrćući se na tradiciju iz koje je večerašnja pjesma ponikla.

Instalacija karata i povratak igre u evente

Kao skulptura napravljena od kutija, svaka obasjana spotlightom, Joker instalacija bila je smještena u samom srcu prostora. Djevojke u kostimima iz kabare noir svemira dijelile su misteriozne karte. 
 

“Ako na poleđini imate broj, sve se mijenja.” rečeno nam je od strane voditelja večeri, Kerima Čutune, a šapat se proširio prostorom.
 

 “Šta bi uradili da imate Joker kartu večeras?”, pitali smo Marka Fehera , koji je uz osmijeh rekao da bi postao nevidljiv. Magija večeri je bila u tome što je sve djelovalo moguće.

Backstage emocije i "Svitanje" na sceni

Dok smo u backstageu zatekli DJ Bonjaskog kako provjerava zadnje detalje, Amira Medunjanin je, uprkos svečanosti trenutka, ostajala smirena. Par minuta kasnije, svjetla su se ugasila, LED ekran iza bine zasvijetlio, a melodija pjesme "Svitanje" započela.
 

Spoj sevdaha i elektronskog beata? Da, zvuči nevjerovatno dobro. Sve oči bile prikovane na binu, a emocija se širila iz svakog tona. Amira je prije nastupa podijelila sa nama kako želi da publika iz pjesme ponesu nadu i vjeru za bolje sutra, dok je Bojan svoju emociju te večeri opisao jednom sigurnom riječju – ponos.







Reveal trenutak: Kada se prostor otvara budućnosti

U dramatičnom trenutku, pod zvukovima “Space Odyssey”, svjetla su eksplodirala. U posebno dizajniranim prostorijama, zidovi su se otvorili i dvije prostorije iza zavesa otkrile su ono što se cijelu noć gradilo novi IQOS ILUMA uređaj. 
 

Uz LED animaciju i čaše šampanjca u rukama, osjećaj otkrića bio je kompletan. Uređaj je predstavljen kao glavni akter noći.
 

Joker reveal i još jedno iznenađenje

Nakon brojnih iznenađenja tokom večeri, kraj noći donio je nezaboravan završni čin. Sve uzvanice s numerisanim kartama pozvane su prema Joker instalaciji. 
 

Djevojke su pažljivo skidale kanape, kutije su se otvarale i pokloni, među kojima i putovanje u Milano, uručeni su dobitnicima. Ostali su pronašli svoje nagrade u reveal sobama.






U svakom kutku prostora krilo se novo iznenađenje, a svaki kadar nosio je emociju zbog koje ste poželjeli zastati. Između reflektora i tišine, pokreta i šapata, ova noć bila je daleko više od promocije.
 

Spoj igre, performansa, tehnologije i tradicije oblikovao je prostor u kojem ste prestajali biti samo gost i postajali dio priče. Ono što se ne može prenijeti kroz riječi, jeste osjećaj da ste zakoračili u nešto što će tek imati svoj nastavak.



 
Behind-the-scenes kadrova koje nismo ni planirali podijeliti ali znatiželja pobjeđuje:  

*IQOS nije proizvod bez rizika i oslobađa nikotin koji izaziva ovisnost. Samo za punoljetne.  

Foto: Marko Jovančić