TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 25.3.2021.
Tomaž Kavčić chef je kojemu je kuhanje način života. Smatra se i jednim od pionira pokreta slow food te je poznat po upotrebi raznih inovativnih tehnika pripreme hrane zbog čega jednostavna jela uz njegovu vještinu dobivaju potpuno novi, jedinstven i inovativan izgled.
Upravo je Tomaž sjajan sugovornik za razgovor o temama koje su bliske svim gurmanima i onima koji uživaju u malim ritualima. U sklopu intervjua koje realiziramo zajedno s timom kompanije Fina Vina predstavljamo vam Tomaža Kavčiča, koji će vas osvojiti svojom jednostavnošću i ljubavlju prema tradiciji i lokalnim namirnicama.
Amir Beširević, osnivač kompanije Fina Vina se prisjetio kako se upoznao s chefom koji je dobio i najveće priznanje u svijetu kulinarstva te u razgovoru s Tomažom ekskluzivno za BONJOUR.ba saznao kako je izgradio prepoznatljivu gourmet priču u svom obiteljskom restoranu.
***
Piše: Amir Beširević
Nikad neću zaboraviti naš prvi susret: kasnimo, brzo se vozimo uz cestu koja prati impresivan, gusti drvored. Skromno parkiramo među vozni park kao iz filmova Jamesa Bonda. Penjemo se uz stepenice, držeći, tada djevojku, Lejlu za ruku, usput smišljajući izgovor zašto kasnimo :), gdje nas nasmijani Tomi dočekuje na vrhu stepenica i otključava svaka vrata sa svojim osmijehom.
Taman da izustim izvinjenje zbog kašnjenja, kada Tomi pita: odakle dolazite? Rekoh: "od Movie... Oooouuu, pa dobro da ste ikako došli." Smijeh s obje strane, ostalo je historija.
Klijentela zahtjevnog gastronomskog ukusa, koja ne odlazi u restorane samo zbog dobrog društva i slasnog zalogaja, već za stolom očekuje vrhunski doživljaj o kojem će pričati danima poslije, zna da je takvih mjesta u Europi vrlo malo. No, jedno od njih nalazi se u Vipavskoj dolini u Sloveniji.
U dvorcu Zemono, koji je nekad bio ljetna rezidencija grofa Lanthieri, nalazi se nadaleko poznat slow food restoran Pri Lojzetu, čije je narodsko ime potpuno oprečno od raskošne gastronomske ponude. A za nju je vlasnik Tomaž Kavčič u posljednjih godina, otkako je restoran otvoren, dobio brojna priznanja. Iako je prošla godina bila izuzetno zahtjevna za sve branše, a pogotovo za ugostiteljstvo, u decembru mjesecu dobili ste međunarodno priznanje – Michelin zvjezdicu.
Reci nam molim te što ti znači ovo priznanje?
Prije svega, to je za mene velika obaveza za budućnost, jer je to veliko priznanje. Mnogo mojih kolega mi je reklo da je tu zvjezdicu mnogo teže zadržati nego pridobiti. To je nagrada i priznanje dosadašnjem radu. Veoma me je obradovalo, dalo vjetar u leđa da budem i dalje dosljedan sebi, ali i potvrdu da sam na pravom putu.
Četvrta si generacija vlasnika ugostiteljskog objekta Pri Lojzetu koja se 1997. godine preselila u dvorac Zemono. Približi nam okolinu i opiši prostorije dvorca Zemono i naravno restorana Pri Lojzetu.
Nastavljaš dugačku obiteljsku tradiciju. Da li je tvoj put u kulinarstvo bio jednosmjerna cesta, nešto što se očekivalo od tebe?
Još kao dijete, kada sam htio da vidim svoju mamu, morao sam u kuhinju, jer pripadam četvrtoj generaciji ugostitelja gostionice „Pri Lojzetu“, znači kafane kod Lojza, koja se spominjala već krajem 19. vijeka. U tom ambijentu sam radio školske zadatke, ali i čak puno puta zaspao. Za mene su bile dvije mogućnosti, da mi se kuhinja i kulinarstvo smuči, da ne poželim da ikada nastavim porodični biznis ili da mi kulinarstvo i gastronomija postanu, ne posao, nego način života. Dogodilo se ovo drugo. Veoma sam ponosan što gradim svoj posao na više od stoljeća tradicije obitelji, zbog čega trud i rad prethodnih generacija nije bio uzaludan i za mene je dobio i vrijednost i smisao.
Kako izgleda tvoj radni dan?
Moj dan je prilično dinamičan. Počinje jako rano, kada odem u nabavku. Oko 10, 11 sati stižem u dvorac Zemono, gdje dio ekipe već uveliko radi ono što smo prethodno dogovorili. Ima tu puno rutinskih poslova, a i onih i izazovnih, koje donosi svaki novi dan. Oko 13 sati dolaze prvi gosti, pozdravim ih na recepciji, pa im onda prezentiram ono što nam je priroda danas dala. Uvijek sa svojim gostima dijelim filozofiju lokalnog i sezonskog. Kasnije, sommelier s gostima bira vina na osnovu izabranog menija. Osmijeh na licima nam omogućava, da Gostilna pri Lojzetu, dvorec Zemono bude na obostrano zadovoljstvo. Događa se da kada imamo svadbe i slavlja da naš posao traje vrlo često i do jutra. Supruga Flavia je zadužena za ambijent i svaki član ekipe zna svoju funkciju. Uigrana ekipa je zaista ključ uspjeha. Definitivno ekipa koja dijeli iste vrijednosti sa mnom.
Na koji način osmišljavaš menije?
Uvijek krećem od ukusa, odnosno doživljaja. Vodim se time da biram po osjećaju. Tradicionalni recepti su ono, na čemu se bazira moj rad. Mijenjaju se tehnike, mijenja se tehnologija, ali ostaje očuvanje primarnog ukusa namirnica. Osluškujem svoje goste i njihove želje i događa se da nekako uvijek pogodim što u kom trenutku netko od gostiju voli, ali i što bi baš u tom trenutku volio da jede.
Koliko je bitna vinska ponuda u kombinaciji s tvojom gastronomijom?
Veoma je bitna svakako. Pravi hedonisti i ljubitelji vina znaju koje vino žele da popiju uz meni za koji se ja pobrinem. Oni koji su, pak, neodlučni ili se manje razumiju, budu slobodni da se konzultiraju, a onda od naših somelijera dobiju adekvatne savjete i to bude uvijek na obostrano zadovoljstvo.
Tvrdiš da jedno obično jelo poput goveđe juhe može zablistati uz pomoć specijalnih efekata u kuhinji. Otkrij nam svoju tajnu?
Kada bih vam otkrio svoju tajnu, onda više ne bi bilo čari, a ni lijepih iznenađenja koja svi moji gosti doživljavaju. Sitnice i neka posebna umijeća čine da, nekada obično jelo, ako je servirano posebno, uz toplinu i lijepu energiju, postane jedinstveno. Mi se trudimo da svakom jelu posvetimo posebnu pažnju, bilo da je u pitanju neki rijetki specijalitet ili neko obično jelo. Mislim da upravo takvim stavom postižemo efekt koji prija i nama i gostima.
Ugostili ste mnoge celebrity osobe u svom restoranu, da li imaš neku priču koju bi podijelio s nama?
Jeste, to je istina. Međutim, jako se trudim da privatnost svojih gostiju sačuvam i ne iznosim u javnost. Baš zato što želim da se svi ti naši gosti osjećaju i dalje potpuno relaksirano kod nas, ali i da znaju da je to mjesto na kojem će se osjećati slobodno, prijatno i bezbrižno.
Pored svog redovnog poslovanja organizator si mnogih edukativno-zabavnih događaja u godini, koji događaji su vrijedni za posjetiti, koja bi izdvojio?
Teško bi izdvojio samo jedan ili dva eventa, najviše su mi dragi svi na temu kulinarstva i vina.
Bili smo gosti tvog jubilarnog 50-og rođendana. :)
Svoje kulinarsko carstvo si proširio i s još jednim objektom „Kruh in vino“ koji se također nalazi u impozantnom izdanju arhitekture Vila Vipolže u Goriškim brdima, da li je koncept objekta isti, možeš li nam objasniti o čemu je riječ?
Osnovni koncept je i u Kruh in Vino je isti jer drukčije ne znam. I u Goriškim brdima je bitna kvaliteta, prijatno osoblje i odlične namirnice. Razlika u odnosu na Dvorec Zemono je da sam se u Kruh In Vino odlučio za više „bistro“ stil.
Često putuješ u razne krajeve svijeta, tako te je put donio i do Bosne i Hercegovine, tačnije Sarajeva. Da li si probao neka od naših tradicionalnih jela i koja su po tebi ostavila trag?
Putujem često i trudim se da u svakom mjestu pronađem baš ono što me ispunjava. Tako i u Sarajevu, koje obožavam. Veoma poštujem tradiciju.
Moji favoriti su uvijek restorani koji rade po istim principima, a koji svakako prate nove tehnologije i suvremene trendove. Puno je takvih i restorana, a i jela u Sarajevu, tako da ne bih mogao nešto posebno da izdvojim.
Savjeti za naše ugostiteljske radnike?
Poštujte tradiciju, gosti neka vam uvijek budu na prvom mjestu i vjerujte, bit ćete uspješni na duže staze. Budite dosljedni sebi i svojim ciljevima, a opet, potrudite se da budete autentični i uvijek dajte maksimum na svom poslu. Ako sve ovo uspijete da ispoštujete, vjerujte mi, potvrde da ste na pravom putu same će stizati.
Bio si i gost naše premijerne slow food večere povodom festivala Sarajevo Wine Weekend. Srce Sarajeva na tanjuru je bio hit :)
Rado si viđen gost u Sarajevu, kada te ponovo možemo očekivati kod nas?
Volim Sarajevo i uvijek se rado odazovem pozivu. Nadam se uskoro.
***
Razgovarao: Amir Beširević & Fina Vina Team
Foto: Tomaž Kavčič & Team
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
L’Amandier nas je prvo zaustavio izlogom, a onda desertima koji spajaju poznate okuse na dovoljno neočekivan način da smo brzo zaboravili šta smo prvobitno planirali naručiti.
L’Amandier vas uhvati prije nego što uopće stignete odlučiti jeste li raspoloženi za desert.
Ime na francuskom znači stablo badema, ali pravi uvod u priču ipak daje vitrina okrenuta direktno prema ulici. Ne morate ni zakoračiti unutra da biste počeli vagati između pistacije, čokolade, voća i karamela.
Malo nezgodno ako ste samo krenuli negdje drugo.
Već kroz staklo čekaju vrlo uvjerljivi argumenti: pistacija i bijela čokolada, višnja s mascarponeom, tropsko voće u desertu koji se zove Dior i tart od kruške koji smo prvobitno vrlo lako mogli preskočiti.
Srećom, nismo.
The Bonjour.list je naš serijal posvećen adresama kojima se vrijedi vratiti. Restoranima, bistroima, coffee barovima i slastičarnicama kod kojih postoji onaj jedan detalj, okus ili iskustvo zbog kojeg ih nakon prvog dolaska počnete preporučivati dalje.
U L’Amandieru ih je bilo nekoliko.
Ako bismo morali izdvojiti jedno iznenađenje ovog odlaska, bio bi to Tarte Aux Poires.
Na papiru kombinacija djeluje gotovo klasično: puter tart, kruška, slana karamela i badem. Tek kada ga presiječete, postaje jasno da se mnogo više toga događa između prvog i posljednjeg sloja.
Ispod ružičastog dijela krije se nježna krema od vanilije, zatim sloj čokolade, pa biskvitna baza. Kruška donosi sočnost, badem orašastu toplinu, a slana karamela taman dovoljno kontrasta da slatkoća ne postane monotona.
Upravo je ovaj tart napravio najveći obrat za stolom: kruška, koju bismo inače lako preskočili, ovdje je postala dio kombinacije kojoj smo se vraćali zalogaj po zalogaj.
Ono što joj je najviše privuklo pažnju bila je izmjena tekstura. Kremasto, sočno, mekano, pa čokolada i biskvit koji cijelom desertu daju strukturu. Kruška pritom ne dominira, nego funkcionira kao dio mnogo šire kombinacije.
Neke deserte poželimo fotografisati prije nego što ih probamo. Dior je jedan od njih.
Dolazi u formi jajeta, a unutra spaja mango, marakuju, ananas i kokos, uz tamnu čokoladu koja tropsku svježinu vodi u dubljem smjeru. Marakuja donosi kiselost, kokos mekoću, a čokolada taman dovoljno gorčine da sve ostane izbalansirano.
Cherry ide poznatijim putem: mascarpone, višnja i čokolada. Kremoznost mascarponea, kiselost višnje i dubina čokolade daju upravo onaj balans koji od ove kombinacije očekujemo.
Kod Pistachia smo, pak, imale vrlo jednostavan kriterij: ako je pistacija u imenu, želimo je jasno osjetiti. Pasta od pistacije ovdje nosi desert, dok bijela čokolada samo omekšava njen izražen, orašasti karakter.
Tri sasvim različita profila, ali svaki dovoljno jasan u onome što želi biti.
Naravno da nismo otišli praznih ruku.
Le Bon završio je u kutiji za ponijeti, sa šumskim voćem, bijelom čokoladom i nježnom vanilijom.
Kiselost voća i mekša slatkoća bijele čokolade i vanilije daju mu dovoljno kontrasta da ostane svjež, a ne samo sladak.
A činjenica da smo nakon svega za stolom ipak odlučili ponijeti još jedan desert govori dovoljno sama za sebe.
Interijer L’Amandiera je nenametljiv i ugodan, dovoljno miran da glavnu ulogu bez problema prepusti vitrini.
A ona je ovdje zapravo najjači dio prostora. Okrenuta je direktno prema ulici, pa je ponudu moguće proučiti i prije nego što zakoračite unutra. Dovoljno je usporiti pored izloga i plan za ostatak dana vrlo lako dobije desertnu digresiju.
Jednako dobar utisak ostavlja i usluga. Tim je pažljiv, strpljiv i dobro upućen u ponudu, što posebno znači kada se izbor iz jednog deserta vrlo brzo proširi na nekoliko ozbiljnih kandidata.
Uz raspon koji ide od svježijih voćnih kombinacija do pistacije, čokolade i karamela, dobra preporuka ovdje zaista pomaže da se izbor suzi prema onome što vam se tog dana najviše jede.
Najjasniji odgovor dobile smo od deserta od kojeg smo ga najmanje očekivale.
Tarte Aux Poires.
Kruška, vanilija, čokolada, badem i slana karamela pokazali su se kao najzaokruženija kombinacija večeri, slojevita taman toliko da svaki novi zalogaj otkrije nešto drugo.
Dior nas je osvojio vizualom i tropskim kontrastima, Pistachio preciznošću okusa, a Cherry klasičnim balansom višnje, mascarponea i čokolade. Ipak, tart s kruškom ostao je onaj desert kojem smo se vraćale i u razgovoru nakon posljednjeg zalogaja.
A upravo takve detalje tražimo kada neku adresu uvrstimo na The Bonjour.list. Ne samo lijep prostor ili atraktivnu vitrinu, nego mjesto koje ostavi dovoljno snažan gastronomski utisak da već pri izlasku razmišljamo šta bismo sljedeći put probale.
Kod L’Amandiera prvi impuls dolazi iz izloga.
Razlog za povratak pronašli smo nekoliko slojeva dublje.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
