TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 25.3.2021.
Tomaž Kavčić chef je kojemu je kuhanje način života. Smatra se i jednim od pionira pokreta slow food te je poznat po upotrebi raznih inovativnih tehnika pripreme hrane zbog čega jednostavna jela uz njegovu vještinu dobivaju potpuno novi, jedinstven i inovativan izgled.
Upravo je Tomaž sjajan sugovornik za razgovor o temama koje su bliske svim gurmanima i onima koji uživaju u malim ritualima. U sklopu intervjua koje realiziramo zajedno s timom kompanije Fina Vina predstavljamo vam Tomaža Kavčiča, koji će vas osvojiti svojom jednostavnošću i ljubavlju prema tradiciji i lokalnim namirnicama.
Amir Beširević, osnivač kompanije Fina Vina se prisjetio kako se upoznao s chefom koji je dobio i najveće priznanje u svijetu kulinarstva te u razgovoru s Tomažom ekskluzivno za BONJOUR.ba saznao kako je izgradio prepoznatljivu gourmet priču u svom obiteljskom restoranu.
***
Piše: Amir Beširević
Nikad neću zaboraviti naš prvi susret: kasnimo, brzo se vozimo uz cestu koja prati impresivan, gusti drvored. Skromno parkiramo među vozni park kao iz filmova Jamesa Bonda. Penjemo se uz stepenice, držeći, tada djevojku, Lejlu za ruku, usput smišljajući izgovor zašto kasnimo :), gdje nas nasmijani Tomi dočekuje na vrhu stepenica i otključava svaka vrata sa svojim osmijehom.
Taman da izustim izvinjenje zbog kašnjenja, kada Tomi pita: odakle dolazite? Rekoh: "od Movie... Oooouuu, pa dobro da ste ikako došli." Smijeh s obje strane, ostalo je historija.
Klijentela zahtjevnog gastronomskog ukusa, koja ne odlazi u restorane samo zbog dobrog društva i slasnog zalogaja, već za stolom očekuje vrhunski doživljaj o kojem će pričati danima poslije, zna da je takvih mjesta u Europi vrlo malo. No, jedno od njih nalazi se u Vipavskoj dolini u Sloveniji.
U dvorcu Zemono, koji je nekad bio ljetna rezidencija grofa Lanthieri, nalazi se nadaleko poznat slow food restoran Pri Lojzetu, čije je narodsko ime potpuno oprečno od raskošne gastronomske ponude. A za nju je vlasnik Tomaž Kavčič u posljednjih godina, otkako je restoran otvoren, dobio brojna priznanja. Iako je prošla godina bila izuzetno zahtjevna za sve branše, a pogotovo za ugostiteljstvo, u decembru mjesecu dobili ste međunarodno priznanje – Michelin zvjezdicu.
Reci nam molim te što ti znači ovo priznanje?
Prije svega, to je za mene velika obaveza za budućnost, jer je to veliko priznanje. Mnogo mojih kolega mi je reklo da je tu zvjezdicu mnogo teže zadržati nego pridobiti. To je nagrada i priznanje dosadašnjem radu. Veoma me je obradovalo, dalo vjetar u leđa da budem i dalje dosljedan sebi, ali i potvrdu da sam na pravom putu.
Četvrta si generacija vlasnika ugostiteljskog objekta Pri Lojzetu koja se 1997. godine preselila u dvorac Zemono. Približi nam okolinu i opiši prostorije dvorca Zemono i naravno restorana Pri Lojzetu.
Nastavljaš dugačku obiteljsku tradiciju. Da li je tvoj put u kulinarstvo bio jednosmjerna cesta, nešto što se očekivalo od tebe?
Još kao dijete, kada sam htio da vidim svoju mamu, morao sam u kuhinju, jer pripadam četvrtoj generaciji ugostitelja gostionice „Pri Lojzetu“, znači kafane kod Lojza, koja se spominjala već krajem 19. vijeka. U tom ambijentu sam radio školske zadatke, ali i čak puno puta zaspao. Za mene su bile dvije mogućnosti, da mi se kuhinja i kulinarstvo smuči, da ne poželim da ikada nastavim porodični biznis ili da mi kulinarstvo i gastronomija postanu, ne posao, nego način života. Dogodilo se ovo drugo. Veoma sam ponosan što gradim svoj posao na više od stoljeća tradicije obitelji, zbog čega trud i rad prethodnih generacija nije bio uzaludan i za mene je dobio i vrijednost i smisao.
Kako izgleda tvoj radni dan?
Moj dan je prilično dinamičan. Počinje jako rano, kada odem u nabavku. Oko 10, 11 sati stižem u dvorac Zemono, gdje dio ekipe već uveliko radi ono što smo prethodno dogovorili. Ima tu puno rutinskih poslova, a i onih i izazovnih, koje donosi svaki novi dan. Oko 13 sati dolaze prvi gosti, pozdravim ih na recepciji, pa im onda prezentiram ono što nam je priroda danas dala. Uvijek sa svojim gostima dijelim filozofiju lokalnog i sezonskog. Kasnije, sommelier s gostima bira vina na osnovu izabranog menija. Osmijeh na licima nam omogućava, da Gostilna pri Lojzetu, dvorec Zemono bude na obostrano zadovoljstvo. Događa se da kada imamo svadbe i slavlja da naš posao traje vrlo često i do jutra. Supruga Flavia je zadužena za ambijent i svaki član ekipe zna svoju funkciju. Uigrana ekipa je zaista ključ uspjeha. Definitivno ekipa koja dijeli iste vrijednosti sa mnom.
Na koji način osmišljavaš menije?
Uvijek krećem od ukusa, odnosno doživljaja. Vodim se time da biram po osjećaju. Tradicionalni recepti su ono, na čemu se bazira moj rad. Mijenjaju se tehnike, mijenja se tehnologija, ali ostaje očuvanje primarnog ukusa namirnica. Osluškujem svoje goste i njihove želje i događa se da nekako uvijek pogodim što u kom trenutku netko od gostiju voli, ali i što bi baš u tom trenutku volio da jede.
Koliko je bitna vinska ponuda u kombinaciji s tvojom gastronomijom?
Veoma je bitna svakako. Pravi hedonisti i ljubitelji vina znaju koje vino žele da popiju uz meni za koji se ja pobrinem. Oni koji su, pak, neodlučni ili se manje razumiju, budu slobodni da se konzultiraju, a onda od naših somelijera dobiju adekvatne savjete i to bude uvijek na obostrano zadovoljstvo.
Tvrdiš da jedno obično jelo poput goveđe juhe može zablistati uz pomoć specijalnih efekata u kuhinji. Otkrij nam svoju tajnu?
Kada bih vam otkrio svoju tajnu, onda više ne bi bilo čari, a ni lijepih iznenađenja koja svi moji gosti doživljavaju. Sitnice i neka posebna umijeća čine da, nekada obično jelo, ako je servirano posebno, uz toplinu i lijepu energiju, postane jedinstveno. Mi se trudimo da svakom jelu posvetimo posebnu pažnju, bilo da je u pitanju neki rijetki specijalitet ili neko obično jelo. Mislim da upravo takvim stavom postižemo efekt koji prija i nama i gostima.
Ugostili ste mnoge celebrity osobe u svom restoranu, da li imaš neku priču koju bi podijelio s nama?
Jeste, to je istina. Međutim, jako se trudim da privatnost svojih gostiju sačuvam i ne iznosim u javnost. Baš zato što želim da se svi ti naši gosti osjećaju i dalje potpuno relaksirano kod nas, ali i da znaju da je to mjesto na kojem će se osjećati slobodno, prijatno i bezbrižno.
Pored svog redovnog poslovanja organizator si mnogih edukativno-zabavnih događaja u godini, koji događaji su vrijedni za posjetiti, koja bi izdvojio?
Teško bi izdvojio samo jedan ili dva eventa, najviše su mi dragi svi na temu kulinarstva i vina.
Bili smo gosti tvog jubilarnog 50-og rođendana. :)
Svoje kulinarsko carstvo si proširio i s još jednim objektom „Kruh in vino“ koji se također nalazi u impozantnom izdanju arhitekture Vila Vipolže u Goriškim brdima, da li je koncept objekta isti, možeš li nam objasniti o čemu je riječ?
Osnovni koncept je i u Kruh in Vino je isti jer drukčije ne znam. I u Goriškim brdima je bitna kvaliteta, prijatno osoblje i odlične namirnice. Razlika u odnosu na Dvorec Zemono je da sam se u Kruh In Vino odlučio za više „bistro“ stil.
Često putuješ u razne krajeve svijeta, tako te je put donio i do Bosne i Hercegovine, tačnije Sarajeva. Da li si probao neka od naših tradicionalnih jela i koja su po tebi ostavila trag?
Putujem često i trudim se da u svakom mjestu pronađem baš ono što me ispunjava. Tako i u Sarajevu, koje obožavam. Veoma poštujem tradiciju.
Moji favoriti su uvijek restorani koji rade po istim principima, a koji svakako prate nove tehnologije i suvremene trendove. Puno je takvih i restorana, a i jela u Sarajevu, tako da ne bih mogao nešto posebno da izdvojim.
Savjeti za naše ugostiteljske radnike?
Poštujte tradiciju, gosti neka vam uvijek budu na prvom mjestu i vjerujte, bit ćete uspješni na duže staze. Budite dosljedni sebi i svojim ciljevima, a opet, potrudite se da budete autentični i uvijek dajte maksimum na svom poslu. Ako sve ovo uspijete da ispoštujete, vjerujte mi, potvrde da ste na pravom putu same će stizati.
Bio si i gost naše premijerne slow food večere povodom festivala Sarajevo Wine Weekend. Srce Sarajeva na tanjuru je bio hit :)
Rado si viđen gost u Sarajevu, kada te ponovo možemo očekivati kod nas?
Volim Sarajevo i uvijek se rado odazovem pozivu. Nadam se uskoro.
***
Razgovarao: Amir Beširević & Fina Vina Team
Foto: Tomaž Kavčič & Team
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Jedan dobro poznat okus, tri sasvim različite pripreme i dvoje ljudi kojima smo namjerno zakomplikovali zadatak. S Eminom Tsiligkros i Nedžadom Elkazom provjerili smo mogu li zatvorenih očiju pogoditi koja se Čokolino ekstenzija krije u svakoj pripremi.
Postoje stvari oko kojih ljudi imaju iznenađujuće čvrste stavove.
Kod Čokolina je to, recimo, redoslijed.
Prvo mlijeko pa Čokolino ili obrnuto? Gust toliko da kašika može stajati ili dovoljno rijedak da posljednji zalogaj praktično popijete? Topao ili hladan?
Vrlo brzo shvatite da ne postoji samo jedan način da se jede Čokolino, ali gotovo svako vjeruje da je njegov pravi.
Zato smo odlučili poznati okus staviti u malo zahtjevniji kontekst.
Pakovanje se ne vidi. Zdjela se ne proučava. A svaka priprema donosi dodatne sastojke i teksture koji mogu odvesti u pogrešnom smjeru.
Ideja je bila jednostavna: ne provjeravamo poznaju li Čokolino, nego mogu li među svim tim tragovima pogoditi koji je korišten u svakoj pripremi.
Pred Eminu Tsiligkros i Nedžada Elkaza stavili smo tri različite pripreme Čokolina, povezali im oči i pustili da okus odradi ostatak. Njihov zadatak bio je prepoznati šta jedu, pogoditi koji je Čokolino korišten i, usput, pokušati ostati pri prvom odgovoru.
Pokazalo se da je ovo posljednje možda bilo najteže.
Prva runda počela je tamo gdje bi vjerovatno počela i većina naših Čokolino priča: s Čokolino Classicom.
Samo što su ga dodaci i drugačija tekstura dovoljno zakomplikovali da tačan odgovor ne bude očigledan.
Krenula su nagađanja. Čokolino Dark? Čokolino Fit? Nešto sa žitaricama? Nešto što „krcka“? Nakon nekoliko pokušaja stigao je reveal i Eminina vrlo iskrena reakcija:
„Čokolino Classic. Mislila sam da znam bolje.“
Poznat okus je bio tu, ali su ga dodaci dovoljno pomjerili da prvi odgovor više ne bude sasvim siguran.
Povez je tada mogao dolje, a razgovor je otišao u puno poznatiji smjer.
Nedžad je Čokolino kao dijete jeo stalno, zatim napravio dužu pauzu. Emina, s druge strane, nije imala neku veliku nostalgičnu reunion priču.
„Meni je bilo prije dvije sedmice. Ja stalno jedem Čokolino.“
To nam je možda i omiljeni detalj cijelog razgovora. Jer Čokolino zaista može biti okus koji vas vraća u djetinjstvo, ali isto tako može biti samo ono što ste doručkovali prošlog utorka.
Tu se možda najbolje vidi i ideja kampanje „Čokolino. Za veliku i malu djecu.“ Nekome je okus djetinjstva, nekome doručak koji i danas bez razmišljanja ulazi u rutinu.
Na pitanje na šta ih je prva priprema podsjetila, jedan odgovor bio je djetinjstvo, drugi topla deka i jesen.
I, naravno, pojavilo se pitanje koje vjerovatno može podijeliti jedan stol brže od bilo kojeg blind taste testa.
Nedžad je otkrio svoj sistem: prvo Čokolino, zatim mlijeko, a volio ga je i zagrijati.
O raspravi o ispravnom redoslijedu ovaj put ćemo se diplomatski suzdržati.
Naša verzija Classica imala je ipak nekoliko dodataka zbog kojih ga nije bilo tako lako pogoditi. Uz Čokolino Classic i mlijeko, u zdjelu su išle chia sjemenke, bijela čokolada bez šećera, orasi, agavin sirup i karamel šećer, dok su kao završni dodatak stigli i Kviki pereci.
To je recept koji najmanje mijenja poznati ritual, ali ostavlja dovoljno prostora da istu zdjelu napravite malo drugačije.
Sljedeća priprema više nije ostavila mnogo poznatih tragova.
Na stol je stigao frape s Čokolino Protein Powerom i odjednom se pitanje promijenilo iz „koji je ovo Čokolino?“ u „čekaj, možemo li Čokolino raditi i ovako?“.
Čokolino Protein Power u tu priču ulazi sasvim prirodno. Bogat je proteinima, s dodatkom whey proteina, a jedan obrok osigurava 34% preporučenog dnevnog unosa proteina. Osnovu čine riža i zob, a može se pripremiti s običnim ili biljnim mlijekom, pa ideja da ga iz zdjele preselimo u blender zapravo i nije veliki zaokret.
Emina je do tog trenutka od Čokolina pravila samo klasičnu kašu. Nakon ove runde već je planirala smoothie. Nedžad je odmah otišao korak dalje i vidio ga u svom proteinskom shakeu.
Za verziju koju su probali Emina i Nedžad korišteni su zobeno mlijeko, Čokolino Protein Power, ekspandirani proso i menta.
Dakle, ako ga želite ponoviti kod kuće, lista je kratka: sve što je potrebno stane u jednu čašu blendera, a rezultat je potpuno drugačiji način da Čokolino uđe u doručak.
Nedžad je već znao gdje bi ga ponovo smjestio:
„Baš mi se svidio protein shake jer stalno pijem proteine, tako da ću sigurno ubaciti to u rutinu.“
Jedan bod za njega u testu. I, očigledno, novi doručak nakon njega.
Treća priprema odmah je promijenila tok razgovora:
„Izvinite, kakav je ovo Čokolino što se jede sa viljuškom?“
Na tanjiru su bile kuglice s Čokolino Plusom, a nakon prvog zalogaja krenuli su cimet, orašasti okusi, Čokolino Dark kao mogući odgovor i, najvažnije, pitanje ima li još.
Čokolino Plus je već u svojoj osnovnoj verziji teksturalno razigraniji član Čokolino porodice: uz čokoladne žitne pahuljice sadrži zobene i kukuruzne pahuljice te hrskavu rižu s čokoladom. U receptu za kuglice zato se posebno dobro slaže s dodatnim slojevima zobi, cimeta i ekspandiranog amaranta.
Ovdje je klasična skala od jedan do pet također prestala biti naročito korisna.
„Moja ocjena za ove bombice je šest od pet.“
Ako ih želite ponoviti, mi smo koristili: zobeno brašno, puter, mlijeko, zobene pahuljice, cimet, karamel šećer, bijelu čokoladu bez šećera, ekspandirani amarant i Čokolino Plus.
Tu se već prilično udaljavamo od ideje da Čokolino mora izgledati onako kako ga pamtimo.
Između Čokolino Classic kaše s dodacima, Čokolino Protein Power frapea i Čokolino Plus kuglica zapravo se nalazi cijela poenta ovog testa: isti ritual ne mora izgledati isto svaki put.
U Čokolino porodici danas su, uz Čokolino Classic, i ekstenzije Čokolino Fit, Čokolino Dark, Čokolino Plus, Čokolino Toffee i Čokolino Protein Power, a naš izbor od tri recepta bio je dovoljan da pokaže koliko različitih pravaca može nastati iz jednog dobro poznatog okusa.
Svaka od njih taj poznati okus vodi u malo drugačijem smjeru. Čokolino Fit ga zadržava uz smanjen udio šećera, Čokolino Dark se oslanja na cjelovito zobeno brašno, kakao i datulje za intenzivniji čokoladni profil, dok Čokolino Toffee spaja zob, datulje i med s okusom karamela i hrskavim dodacima.
Čokolino Plus i Čokolino Protein Power upoznali smo kroz naše recepte, pa se cijeli asortiman lijepo čita kao nekoliko različitih odgovora na isto pitanje: kako danas želite jesti svoj Čokolino?
Na kraju testa Emina i Nedžad nisu izabrali ni istog favorita.
Jednom je pobijedio proteinski shake, drugom slatka varijanta koju bi bez problema ponovo uvela u rutinu.
Što je, kada malo razmislimo, prilično dobar završetak.
Možda Čokolino poznajemo godinama. Samo ga više ne moramo svi jesti na isti način. Za veliku i malu djecu, ali i za sasvim različite rutine, ostaje onaj poznati okus kojem svako može dati svoju verziju.
A na pitanje iz naslova sada možemo dodati još jedno:
Da li biste vi pogodili sva tri?
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
