TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 25.3.2021.
Tomaž Kavčić chef je kojemu je kuhanje način života. Smatra se i jednim od pionira pokreta slow food te je poznat po upotrebi raznih inovativnih tehnika pripreme hrane zbog čega jednostavna jela uz njegovu vještinu dobivaju potpuno novi, jedinstven i inovativan izgled.
Upravo je Tomaž sjajan sugovornik za razgovor o temama koje su bliske svim gurmanima i onima koji uživaju u malim ritualima. U sklopu intervjua koje realiziramo zajedno s timom kompanije Fina Vina predstavljamo vam Tomaža Kavčiča, koji će vas osvojiti svojom jednostavnošću i ljubavlju prema tradiciji i lokalnim namirnicama.
Amir Beširević, osnivač kompanije Fina Vina se prisjetio kako se upoznao s chefom koji je dobio i najveće priznanje u svijetu kulinarstva te u razgovoru s Tomažom ekskluzivno za BONJOUR.ba saznao kako je izgradio prepoznatljivu gourmet priču u svom obiteljskom restoranu.
***
Piše: Amir Beširević
Nikad neću zaboraviti naš prvi susret: kasnimo, brzo se vozimo uz cestu koja prati impresivan, gusti drvored. Skromno parkiramo među vozni park kao iz filmova Jamesa Bonda. Penjemo se uz stepenice, držeći, tada djevojku, Lejlu za ruku, usput smišljajući izgovor zašto kasnimo :), gdje nas nasmijani Tomi dočekuje na vrhu stepenica i otključava svaka vrata sa svojim osmijehom.
Taman da izustim izvinjenje zbog kašnjenja, kada Tomi pita: odakle dolazite? Rekoh: "od Movie... Oooouuu, pa dobro da ste ikako došli." Smijeh s obje strane, ostalo je historija.
Klijentela zahtjevnog gastronomskog ukusa, koja ne odlazi u restorane samo zbog dobrog društva i slasnog zalogaja, već za stolom očekuje vrhunski doživljaj o kojem će pričati danima poslije, zna da je takvih mjesta u Europi vrlo malo. No, jedno od njih nalazi se u Vipavskoj dolini u Sloveniji.
U dvorcu Zemono, koji je nekad bio ljetna rezidencija grofa Lanthieri, nalazi se nadaleko poznat slow food restoran Pri Lojzetu, čije je narodsko ime potpuno oprečno od raskošne gastronomske ponude. A za nju je vlasnik Tomaž Kavčič u posljednjih godina, otkako je restoran otvoren, dobio brojna priznanja. Iako je prošla godina bila izuzetno zahtjevna za sve branše, a pogotovo za ugostiteljstvo, u decembru mjesecu dobili ste međunarodno priznanje – Michelin zvjezdicu.
Reci nam molim te što ti znači ovo priznanje?
Prije svega, to je za mene velika obaveza za budućnost, jer je to veliko priznanje. Mnogo mojih kolega mi je reklo da je tu zvjezdicu mnogo teže zadržati nego pridobiti. To je nagrada i priznanje dosadašnjem radu. Veoma me je obradovalo, dalo vjetar u leđa da budem i dalje dosljedan sebi, ali i potvrdu da sam na pravom putu.
Četvrta si generacija vlasnika ugostiteljskog objekta Pri Lojzetu koja se 1997. godine preselila u dvorac Zemono. Približi nam okolinu i opiši prostorije dvorca Zemono i naravno restorana Pri Lojzetu.
Nastavljaš dugačku obiteljsku tradiciju. Da li je tvoj put u kulinarstvo bio jednosmjerna cesta, nešto što se očekivalo od tebe?
Još kao dijete, kada sam htio da vidim svoju mamu, morao sam u kuhinju, jer pripadam četvrtoj generaciji ugostitelja gostionice „Pri Lojzetu“, znači kafane kod Lojza, koja se spominjala već krajem 19. vijeka. U tom ambijentu sam radio školske zadatke, ali i čak puno puta zaspao. Za mene su bile dvije mogućnosti, da mi se kuhinja i kulinarstvo smuči, da ne poželim da ikada nastavim porodični biznis ili da mi kulinarstvo i gastronomija postanu, ne posao, nego način života. Dogodilo se ovo drugo. Veoma sam ponosan što gradim svoj posao na više od stoljeća tradicije obitelji, zbog čega trud i rad prethodnih generacija nije bio uzaludan i za mene je dobio i vrijednost i smisao.
Kako izgleda tvoj radni dan?
Moj dan je prilično dinamičan. Počinje jako rano, kada odem u nabavku. Oko 10, 11 sati stižem u dvorac Zemono, gdje dio ekipe već uveliko radi ono što smo prethodno dogovorili. Ima tu puno rutinskih poslova, a i onih i izazovnih, koje donosi svaki novi dan. Oko 13 sati dolaze prvi gosti, pozdravim ih na recepciji, pa im onda prezentiram ono što nam je priroda danas dala. Uvijek sa svojim gostima dijelim filozofiju lokalnog i sezonskog. Kasnije, sommelier s gostima bira vina na osnovu izabranog menija. Osmijeh na licima nam omogućava, da Gostilna pri Lojzetu, dvorec Zemono bude na obostrano zadovoljstvo. Događa se da kada imamo svadbe i slavlja da naš posao traje vrlo često i do jutra. Supruga Flavia je zadužena za ambijent i svaki član ekipe zna svoju funkciju. Uigrana ekipa je zaista ključ uspjeha. Definitivno ekipa koja dijeli iste vrijednosti sa mnom.
Na koji način osmišljavaš menije?
Uvijek krećem od ukusa, odnosno doživljaja. Vodim se time da biram po osjećaju. Tradicionalni recepti su ono, na čemu se bazira moj rad. Mijenjaju se tehnike, mijenja se tehnologija, ali ostaje očuvanje primarnog ukusa namirnica. Osluškujem svoje goste i njihove želje i događa se da nekako uvijek pogodim što u kom trenutku netko od gostiju voli, ali i što bi baš u tom trenutku volio da jede.
Koliko je bitna vinska ponuda u kombinaciji s tvojom gastronomijom?
Veoma je bitna svakako. Pravi hedonisti i ljubitelji vina znaju koje vino žele da popiju uz meni za koji se ja pobrinem. Oni koji su, pak, neodlučni ili se manje razumiju, budu slobodni da se konzultiraju, a onda od naših somelijera dobiju adekvatne savjete i to bude uvijek na obostrano zadovoljstvo.
Tvrdiš da jedno obično jelo poput goveđe juhe može zablistati uz pomoć specijalnih efekata u kuhinji. Otkrij nam svoju tajnu?
Kada bih vam otkrio svoju tajnu, onda više ne bi bilo čari, a ni lijepih iznenađenja koja svi moji gosti doživljavaju. Sitnice i neka posebna umijeća čine da, nekada obično jelo, ako je servirano posebno, uz toplinu i lijepu energiju, postane jedinstveno. Mi se trudimo da svakom jelu posvetimo posebnu pažnju, bilo da je u pitanju neki rijetki specijalitet ili neko obično jelo. Mislim da upravo takvim stavom postižemo efekt koji prija i nama i gostima.
Ugostili ste mnoge celebrity osobe u svom restoranu, da li imaš neku priču koju bi podijelio s nama?
Jeste, to je istina. Međutim, jako se trudim da privatnost svojih gostiju sačuvam i ne iznosim u javnost. Baš zato što želim da se svi ti naši gosti osjećaju i dalje potpuno relaksirano kod nas, ali i da znaju da je to mjesto na kojem će se osjećati slobodno, prijatno i bezbrižno.
Pored svog redovnog poslovanja organizator si mnogih edukativno-zabavnih događaja u godini, koji događaji su vrijedni za posjetiti, koja bi izdvojio?
Teško bi izdvojio samo jedan ili dva eventa, najviše su mi dragi svi na temu kulinarstva i vina.
Bili smo gosti tvog jubilarnog 50-og rođendana. :)
Svoje kulinarsko carstvo si proširio i s još jednim objektom „Kruh in vino“ koji se također nalazi u impozantnom izdanju arhitekture Vila Vipolže u Goriškim brdima, da li je koncept objekta isti, možeš li nam objasniti o čemu je riječ?
Osnovni koncept je i u Kruh in Vino je isti jer drukčije ne znam. I u Goriškim brdima je bitna kvaliteta, prijatno osoblje i odlične namirnice. Razlika u odnosu na Dvorec Zemono je da sam se u Kruh In Vino odlučio za više „bistro“ stil.
Često putuješ u razne krajeve svijeta, tako te je put donio i do Bosne i Hercegovine, tačnije Sarajeva. Da li si probao neka od naših tradicionalnih jela i koja su po tebi ostavila trag?
Putujem često i trudim se da u svakom mjestu pronađem baš ono što me ispunjava. Tako i u Sarajevu, koje obožavam. Veoma poštujem tradiciju.
Moji favoriti su uvijek restorani koji rade po istim principima, a koji svakako prate nove tehnologije i suvremene trendove. Puno je takvih i restorana, a i jela u Sarajevu, tako da ne bih mogao nešto posebno da izdvojim.
Savjeti za naše ugostiteljske radnike?
Poštujte tradiciju, gosti neka vam uvijek budu na prvom mjestu i vjerujte, bit ćete uspješni na duže staze. Budite dosljedni sebi i svojim ciljevima, a opet, potrudite se da budete autentični i uvijek dajte maksimum na svom poslu. Ako sve ovo uspijete da ispoštujete, vjerujte mi, potvrde da ste na pravom putu same će stizati.
Bio si i gost naše premijerne slow food večere povodom festivala Sarajevo Wine Weekend. Srce Sarajeva na tanjuru je bio hit :)
Rado si viđen gost u Sarajevu, kada te ponovo možemo očekivati kod nas?
Volim Sarajevo i uvijek se rado odazovem pozivu. Nadam se uskoro.
***
Razgovarao: Amir Beširević & Fina Vina Team
Foto: Tomaž Kavčič & Team
TEKST: Ilda Lihić-Isović
BiH je na Svjetskom prvenstvu!
Ok, nije više novost. Prvenstvo je krenulo, prve utakmice su već pokrenule komentare, prognoze i porodične razgovore u kojima svi odjednom imaju selektorsko mišljenje.
Ali napisati ili pomisliti ovu rečenicu bez barem malo oduševljenja? Skoro nemoguće.
Ovih dana utakmice se gledaju uz zauzeto mjesto na kauču, navijačku pjesmu koja se pušta malo glasnije i sto na kojem mora biti nešto za grickanje, nešto slatko i nešto što će neko “samo probati”, pa se vratiti po još.
Ako pitate Naidu i Amera, to znači: palačinke, Lino Lada i game night challenge.
Kod njih je sve počelo pitanjem: koliko se zapravo dobro poznaju?
Pravilo je bilo jednostavno. Ko izgubi, pravi palačinke za utakmicu.
Samo što je rezultat bio izjednačen.
Što je, realno, najbolji mogući ishod kad su palačinke u pitanju.
Umjesto da jedno pravi palačinke, a drugo čeka, Naida i Amer su završili zajedno u kuhinji.
Tu je nastao onaj najrealniji dio svakog kućnog game nighta: neko dodaje ulje, neko shvati da brašno još nije ubačeno, neko se pravi da sve ide po planu, a Lino Lada namaz se bira ozbiljnije nego formacija za utakmicu.
Naida je pogodila da Amera više nervira loš sudija nego loša igra. Amer je pogodio Davida Beckhama kao njen celebrity crush. Ona je znala njegov omiljeni klub, on je pogodio njen najdraži okus Lino Lada Gold . Ona njegov Lino Lada Kokos .
I onda je igra prešla na palačinke.
One su bile baza, ali Lino Lada se ovdje nije zaustavila samo na jednoj ulozi.
Jedna teglica može krenuti uz palačinke, završiti uz vafle, kroasan ili voće, a onda otvoriti pitanje koje vrijedi testirati: ide li Lino Lada i uz kokice?
Kod Naide i Amera, odgovor je bio: vrijedi probati.
Za game night snack board ne treba mnogo filozofije: palačinke narezane na zalogaje, kroasani, vafli, voće, kokice, pereci ili štapići i nekoliko Lino Lada okusa koje svako kombinuje po svom.
Lino Lada Duo za one koji vole spoj dvije teksture, Lino Lada Gold za bogatiji, čokoladni okus, Lino Lada Gold Creamy za kremastiji zalogaj, Lino Lada Milk za nježniju varijantu, a Lino Lada Kokos za one koji će prvi reći: “Hajde da probamo i s kokicama.”
Kad su palačinke bile spremne, Naida i Amer su se vratili u dnevni boravak i otvorili novo pitanje: koje game night navike zaslužuju žuti, a koje crveni karton?
Pričanje tokom penala, zadnja palačinka bez pitanja i Lino Lada koja nestane prije poluvremena našli su se među situacijama koje su morali ocijeniti.
Neke su prošle sa žutim kartonom. Neke su odmah dobile crveni.
A za ostatak? Nećemo kvariti video.
Radije vam ostavljamo nekoliko Lino Lada miks kombinacija koje bi mogle spasiti sljedeće poluvrijeme ili produžetke.
Ako ovih dana i vi slažete snack sto za gledanje utakmice, ovo su kombinacije koje možete probati:
Lino Lada Kokos + kokice
Za slatko-slani zalogaj koji zvuči neobično samo dok ga ne probate.
Lino Lada Gold + palačinke
Klasik koji uvijek ima smisla. Zarolajte palačinke, narežite ih na manje komade i poslužite kao snack za dijeljenje.
Lino Lada Duo + kroasani
Brza opcija za sto koji izgleda sređeno i kad nemate mnogo vremena.
Lino Lada Milk + voće
Banane, jagode i ananas uz Lino Lada Milk daju laganiju, ali i dalje dovoljno slatku opciju.
Lino Lada Gold Creamy + vafli
Za desert koji se složi brzo, a izgleda kao da je planiran mnogo ranije.
Na kraju, možda najbolji game night nije onaj u kojem svi znaju pravila fudbala.
Nego onaj u kojem se zna ko voli Lino Ladu Gold, ko bira Lino Ladu Kokos, ko uzima zadnju palačinku samo ako pita i ko, čak i kad je rezultat neriješen, ipak ide u kuhinju zajedno.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
