TEKST: Ilda Lihić-Isović
DATUM OBJAVE: 28.9.2020.
Tajana Dedić-Starović aka Artist At Camera je fotografkinja i videografkinja rođena u Novom Sadu, a već godinama živi u Banjaluci.
Za sebe voli reči da je: ”Jednostavna osoba, ljubiteljka diska sedamdesetih, treša osamdesetih, bezglutenskih lazanja i zalazaka sunca, a s vremena na vreme, ima puno hrabrosti da rizikuje i uleće u ozbiljne biznis priče.”
Tajana Dedić Starović
***
Fotoaparat je njen omiljeni saputnik već deset godina, a projekat Teez Me Tees je nastao upravo kao produžetak njenog stvaralaštva. U daljem razgovoru smo saznali da za Tajanu umjetnost ima najviše smisla kada je kolektivno dostupna i kada na publiku ostavi impakt koji razbija učestalost svakodnevice. Iz tog razloga odlučila je da svoj umjetnički rad prenese u, kako ona kaže: “Jedan veoma konkretan svet, primarno dostupniji publici.”
Njene bijele majice kratkog rukava sa printovima njenih fotografija ubrzo su oduševile jednostavnošću da se stiliziraju uz svaki odjevni artikal. Ono što ih čini dodatno posebnim jeste predanost Tajane da to uistinu bude vidljiv rad u koji je uloženo puno emocija, truda, vremena i kreativnosti.
"Wearable art u raznim svojim oblicima, predstavlja trend koji postaje sve popularniji u modnoj industriji, kao i u umetničkim praksama, a moglo bi se reći i sve potrebniji - dosta je bilo elitističkog pristupa umetnosti, ona treba da izađe na ulice, u kafiće, u krevete, na treninge, da se zagrli i da bude blizu srca.” – otkrila nam je Tajana.
Na pitanje ko su djevojke koje vole ove majice Tajana odgovara: ”To su devojke slobodnog duha, neobičnih interesovanja, spremne na izazove, koje su (svaka na svoj način) zaljubljene u umetnost i jednu drugačiju verziju realnosti. To su i hrabri i odvažni momci, pogotovo oni senzibilni i krhki, koji zapravo ne skrivaju sebe i svoju pravu muškost.”
Kao bitne stavke svakako ćemo izdvojiti činjenice da su ove majice izrađene od najfinijeg 100% pamuka koji ne gubi mekoću ni nakon pranja, a svi printovi se štampaju DTG (direct-to-garment) tehnikom, što znači da fotografija "ulazi" direktno u tekstil čime print postaje veoma izdržljiv, sa puno detalja i predivnih boja.
Tajana nam je također otkrila da inspiraciju pronalazi: “…na raznim mestima - na ulicama, u zavučenim ćoškovima, u šumama i na livadama, u posteljinama, na malim ekranima i velikim platnima, u kasetofonima i mp3 plejerima, među zagrljajima i u pazušnim jamicama.“
Poslije ovog super pozitivnog i inspirativnog razgovora nismo odoljeli i pitati Tajanu što za nju predstavlja jedna Teez Me Tees majica:
“Priča je mnogo dublja od obične bele majice sa printom. Čak je i mnogo dublja od obične bele majice sa printom umetničkog rada. Ova priča je više od svega toga. Ona je slobodan duh, hrabrost, autentičnost, sloboda pod svaku cenu, mir, bezuslovna ljubav, kreativni nered i neki duboki bol i težina koju svi nosimo. Znam, znam, suludo je pričati ovakve stvari o jednoj krpici, ali uvek možemo da odaberemo da nešto ne bude samo 'još jedna obična majica', zar ne?”
Više informacija o Teez Me Tees majicama i ponudi možete pronaći na Facebook stranici, Instagram profilima Teez Me Tees, Artistatcamera i web stranici.
***
Fotografije: Tajana Dedić-Starović
Modeli: Isidora Branković, Miloš Orlić, Zorana Bojinović, Biljana Milanović
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
