TEKST: Marija Perić
DATUM OBJAVE: 27.12.2022.
Kad je u pitanju uređenje interijera, uvijek smo u potrazi za dobrom inspiracijom, ali i praktičnim savjetima koji će uštedjeti vrijeme, ali i novac.
U potrazi za idejama virtualno smo pokucali na vrata Studija Prole, arhitektonskog studija čija je vlasnica arhitektica i dizajnerica interijera Svjetlana Prole. U ranijem razgovoru sa Svjetlanom otkrili smo kako spaja modu i dizajn interijera, a danas je ona naša sugovornica kad je u pitanju uređenje kuhinje.
Svjetlana Prole, arhitektica i dizajnerica interijera
Kroz svoje dosadašnje iskustvo otkriva nam kako je ona kombinirala estetiku i praktičnost, kao i kako je uštedjela na određenim materijalima u kuhinji. S druge strane ističe i elemente u koje trebate investirati kao što je dobra radna ploča. Više otkrijte kroz Svjetlanine primjere u nastavku.
Na čemu uštedjeti u kuhinji, a u što investirati?
„Čak ni samom dizajneru enterijera nije jednostavno dati odgovor na ovo pitanje. Potrebe i prioriteti korisnika su individualna stvar, pa će tako neko rado uštediti na sistemu zatvaranja jer oni nemaju važnu estetsku funkciju, dok je nekima visoko na listi prioriteta način zatvaranja ladica i vrata.
Cijene ladica su sve skuplje u posljednje vrijeme, pa tako razmislite unaprijed koliko njih vam je zaista neophodno. Ono čemu ja uvijek dajem značaj jesu stvari koje se najviše koriste – česma, radna ploča. U njih zaista vrijedi investirati.
Meni najlogičniji način za odgovor na ovo pitanje jeste osvrt na tri potpuno različite kuhinje u kojima ću objasniti koncept, kako su nastale, koji je bio moj način uštede, te kako je on u nekim situacijama rezultirao pravim zvijezdama u enterijeru.
Kod ove narandžaste kuhinje prvo što primjećujemo je neuobičajena organizacija. Na lijevoj strani nalazi se voda (sudoper), dok su na desnoj strani uređaji. Lijeva strana ujedno nosi koncepciju cijelog enterijera svojom neobičnom formom.
Ušteda se pojavila na suprotnoj strani kuhinje gdje je sve rađeno od iverala, te su eliminisani viseći elementi.
Priča o nastanku ove bajkovite, nebo plave kuhinje, uvijek je interesantna anegdota koju rado dijelim. Na pitanje čemu se divi, klijentica je odgovorila – OBLAČIĆIMA. To je bila moja inspiracija.
U ovom slučaju je funkcionalnost bila prioritet, te je ona diktirala smjer kretanja. Iskoristili smo potencijal prozora i eliminisali viseće elemente što je i u ovom slučaju bio način dobar način uštede.
Takođe, ostrvo sa trostrukom funkcijom može se doživjeti kao određeni vid uštede. Njegova uloga je trpezarija, radna površina i prostor za odlaganje. Ostali funkcionalni elementi su integrisani iza zidnih obloga i ne remete simplificiran izgled kuhinje.
Nebo plava kuhinja stvara bajkovitu atmosferu.
Kada je u pitanju ova kuhinja, ne mogu puno govoriti o uštedi, ali svakako može biti sjajan izvor inspiracije onima koji možda upravo planiraju investirati u novu kuhinju.
Radi se o luksuznom konceptu italijanske kuhinje. Za one koji nisu upoznati sa njim, radi se o modularno izrađenim elementima koji dizajneru nude mogućnost poigravanja. Proizvođač sve varijante kuhinjskih elemenata razradi i različitim varijantama boja, materijala i dimenzija. Ovaj koncept modularnih sistema je sve popularniji u dizajnu, a možemo se susresti sa njim i kada su u pitanju sofe, rasvjeta i sl.
Ono što je interesantno kod ove kuhinje jeste jedinstvena materijalizacija, kao i gornji elementi koji odstupaju od standardne dubine (samo 15cm), zahvaljujući kojima je postignut izrazito elegantan izgled. Specijalno dizajnirana napa koja se nalazi na sredini upotpunjava ovaj dizajnerski koncept.
Zaključak: Bez obzira na vaš budžet, najveća ušteda i istovremeno najbolja investicija u konačnici je uvijek savjetovanje sa stručnom osobom. Na taj način eliminišete sve potencijalno moguće greške koje vas mogu koštati, i estetika i funkcija će biti jednako zadovoljene, a za uložen novac ćete dobiti maksimalan rezultat.“
***
Foto: Studio Prole
TEKST: Ada Ćeremida
Kada je 29. novembra 1969. godine, tačno u 18 sati, Sarajevo dobilo svoj potpuno novi Kulturno-sportski centar, događaj nije ličio ni na šta što je grad do tada vidio.
Upravo zato danas, 56 godina kasnije, o Skenderiji ne govorimo samo kao o zgradi, govorimo o mitologiji grada Sarajeva. Postoje zgrade koje postanu orijentiri, a postoje one koje postanu dio kolektivnog pamćenja. Skenderija je u Sarajevu oduvijek bila oboje.
Sve je počelo 1969. godine, kada je grad pod Trebevićem otvorio vrata monumentalnog Kulturno-sportskog centra, zdanja koje će narednih pola stoljeća oblikovati kulturni, umjetnički i društveni život Sarajeva kao malo koji drugi prostor. Tog dana Sarajevo je dobilo scenu, ritam, ambiciju i osjećaj pripadanja vremenu koje je tek dolazilo.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Nastanak Skenderije bio je trenutak modernističke hrabrosti. Kompleks su projektovali arhitekti Živorad Janković, Halid Muhasinović i Ognjen Malkin, stvarajući zdanje koje je radikalno odbacilo dekorativnost i tradicionalna rješenja, nudeći umjesto toga arhitekturu koja je izgledala kao da je stigla iz budućnosti.
Masivni betonski volumeni, ogromne plohe, lepezasto krovno rješenje i široki plato koji se prirodno stapao s gradskim tkivom činili su da Skenderija ne bude samo jedan kompleks, nego urbana topografija.
Da je hrabrost bila ispravna, potvrdila je i godina njenog otvaranja: Skenderija je tada osvojila godišnju nagradu za najbolje arhitektonsko djelo u Jugoslaviji.
Sve oko nje djelovalo je kao pozornica, kao da je Sarajevo dobilo svoj otvoreni forum, prostor koji je živio s gradom, u ritmu koraka, događaja i generacija koje će tek sazrijeti uz nju.
Kada je stigao dan svečanog otvaranja, Skenderija je odisala ceremonijalnošću. Premijera filma Bitka na Neretvi, jedne od najskupljih jugoslavenskih filmskih produkcija, okupila je šest hiljada pažljivo odabranih uzvanika.
Pozivnice su, gotovo nestvarno, nosile Picassov pečat u vidu skice potopljenog broda kao vizuelni potpis.
Foto: @centar_skenderija
Na ulazu su hostese prodavale simbolične kartonske cigle za Dom mladih, podsjećajući svakoga da ova zgrada nije samo prostor predstave, nego mjesto koje ulaže u buduće generacije umjetnika.
Tribine u dvorani, monumentalne i precizno konstruisane, izradila je njemačka firma Telembach, čiji je vlasnik, fasciniran viđenim, izjavio da je Skenderija najljepša i najimpresivnija dvorana koju je ikada vidio.
Njegove riječi nisu bile pretjerivanje. Skenderija je zaista bila arhitektonski šok, struktura koja je spajala brutalistički izraz s iznenađujućom mekoćom javnog prostora.
Bila je moderna, ali nije bila hladna. Bila je monumentalna, ali nikada nepristupačna. A u vremenu kada su gradovi širom Evrope tragali za novim urbanim identitetima, Sarajevo ga je te večeri dobilo.
Dio te priče je i Dom mladih, zamišljen kao kreativno središte grada, mjesto gdje počinju karijere, gdje se pronalaze interesi, gdje generacije uče šta znači biti dio kulturne scene. 
Među ljudima koji su ostavili neizbrisiv trag u njegovoj historiji bila je i Gordana Magaš, balerina, glumica i pedagoginja, koja je u periodu od 1987. do 1991. vodila Baletni studio u Domu mladih.
Njeni treninzi oblikovali su čitave generacije plesača i unijeli u ovaj modernistički prostor nešto što ga je uvijek činilo posebnim: disciplinu, eleganciju i posvećenost.
Foto: @centar_skenderija
Dok se u Domu mladih stvarala nova urbana kultura, u Ledenoj dvorani stvarala su se potpuno drugačija, ali podjednako dragocjena sjećanja. Za mnoge građane, Ledena dvorana je bila prvi dodir s klizanjem, prvi pad, prvi stisak ruke, prvi izlazak s društvom, prvo takmičenje, prva revija Holiday on Ice.
U arhitekturi koja je spolja djelovala masivno i hladno, unutra se odvijao jedan od najtoplijih dijelova života grada: ritual zimskih druženja.
Skenderija je ubrzo postala mjesto za koje se zna daleko izvan Sarajeva. Veliki međunarodni događaji stizali su jedan za drugim, a kompleks je samo nekoliko mjeseci nakon otvaranja zvanično prepoznat kao jedno od najvažnijih arhitektonskih ostvarenja u Jugoslaviji.
Moglo bi se reći da je funkcionalnost pratila ambiciju, a ambicija grad i to je možda najveća tajna njene dugovječnosti.
Danas, 56 godina kasnije, Skenderija i dalje živi. U njenim dvoranama održavaju se koncerti, predstave, sajmovi, sportska takmičenja i festivalski programi.
Hiljade ljudi prelaze preko njenog platoa svakog dana, često nesvjesne činjenice da hodaju po prostoru koji je decenijama bio kulturni puls grada. Iako je vrijeme donijelo nove izazove, Skenderija je ostala dosljedna sebi: javna, otvorena, živa.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Možda je zato svaki njen rođendan više od pukog jubileja jer je podsjetnik na čitavu zajednicu, arhitekturu, navike, generacije, uspomene…
Podsjetnik da ponekad jedan kompleks može postati cijeli svijet koji traje već 56 godina i koji danas, uprkos svemu, uporno raste i diše u ritmu grada koji ga je izgradio.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
