TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 26.11.2015.
Akademija likovnih umjetnosti i kino Meeting Point samo su dva od mnogih popularnih sadržaja na lijevoj obali rijeke Miljacke do kojih se do 22.08.2012. s desne obale, Obale Kulina bana, dolazilo nekako - okolo. Lokacija mosta sama se nametnula. Gledajući raspored postojećih mostova od Vijećnice nizvodno, očit je pravilan ritam i jedna praznina. Prazninu je savršeno popunila interpolacija pješač
Inicijativa za izgradnju mosta stara je preko 20 godina: prvi natječaj je raspisan još davne 1990. godine, zatim ponovno 1998. Konačno u 9. mjesecu 2007. godine Asocijacija arhitekata Sarajeva za potrebe Općine Centar raspisuje javni, anonimni, jednostupanjski natječaj za izradu urbanističkog-arhitektonskog rješenja pješačkog mosta.
Natječaj je realiziran od 20. rujna do 8. studenog 2007. godine - pristigla su čak 42 rada od čega je jedan rad diskvalificiran jer je stigao poslije predviđenog roka.
Jednoglasnom odlukom stručne komisije nagrađena su tri rada:
Prva nagrada, autori Hrustić Amila, Alagić Adnan i Kanlić Bojan, studenti ALU;
Druga nagrada, autor Amir Vuk Zec & NEWWAY DESIGN;
Treća nagrada, autor Relja Ferušić.
Iza unikatne ideje, originalnog i atraktivnog oblikovnog rješenja koje je nagrađeno prvom nagradom stajala je grupa mladih ljudi, tada studenata II godine Akademije likovnih umjetnosti, a danas uspješnih dizajnera.
''Što se tiče ideje, naša prvenstvena želja je bila da ovaj most bude novi simbol grada, tj. da bude vizualno atraktivan. Sve je počelo od najjednostavnijeg oblika - ''trake mosta'', odnosno linije koja spaja tačku A i tačku B (obale rijeke). Daljim procesom razrade ideje došlo se do konačnog oblika i nastanka heliksa na sredini mosta, koji simbolizira kapiju kao tradicionalni element bosanske arhitekture i gradova. Heliks, odnosno kapija mosta predstavlja 'izlazak iz nečega i ulazak u nešto', u ovom slučaju prelazak u prostor akademije i prostor umjetnosti. Heliksom na sredini mosta se također želi približiti prostor i sami događaji (prvenstveno izložbe) Akademije običnom prolazniku.'' - izjavili su autori rješenja.
Most dužine 38m i širine 4-7metara izrađen je od čelične konstrukcije i obložen aluminijskim pločama. Ograda je od lameliranog stakla s drvenim rukohvatom, a u okviru nje je postavljena LED rasvjeta.
Naziv mosta „Festina Lente“ (lat. požuri polako), koji je i urezan u podnu oblogu mosta, predstavlja poveznicu te latinske izreke i koncepta mosta – brzi prelazak preko rijeke, veza, prečica i nastavak pješačke zone dvaju obalâ koje se sreću na mostu i međusobno se prepliću stvarajući zajedničko mjesto usporavanja – susreta, viđenja, čekanja.
Posebnost mosta svakako je petlja, heliks, kapija, koju tvori konstrukcija na sredini mosta. Na proširenoj površini koju natkriva petlja nalaze se dvije klupe, pa taj prostor postaje mini trg, mjesto susreta i interakcije, viđenja i čekanja.
U izgradnju mosta uloženo je više od dva milijuna KM, a izgradnja je trajala devet mjeseci.
I isplatilo se.
Oživljeno je zapostavljeno gradsko šetalište na obalama Miljacke, most je postao popularna lokacija za različita modna snimanja, francuski web portal coincoin.fr.eu.org uvrstio je most Festina lente na listu 50 najljepših mostova na svijetu. Svi turistički vodiči preporučuju obilazak mosta i uživanje u neobičnoj silueti na koju su se građani Sarajeva brzo priviknuli, čak i oni koji su u početku imali negativne kritike. U noćnom ambijentu osvjetljenog mosta uživala je i trajno zabilježila Jelena Rozga u video spotu. Most je poslužio i kao savršena lokacija za fotografije koje je napravila Vanja Lisac, a za potrebe izložbe fotografija Udruženje Modiko pod nazivom Hang On. Fotografija mosta, autora Safeta Hadžimusića, našla se i na web portalu prestižnog magazina Vogue. O atraktivnosti mosta dovoljno govori i činjenica da su čak dvije popularne solarne klupe postavljene upravo pokraj njega. A tek mu je nešto više od 3 godine i 3 mjeseca…!
Za MODAMO.info piše: Martina Penava
Foto: www.archdaily.com,www.continentalbreakfasttravel.comwww.dezeen.com,www.gradnja.rs,www.klix.ba,www.sac.net,www.superprostor.com,www.wikiwand.com
TEKST: Ada Ćeremida
Kada je 29. novembra 1969. godine, tačno u 18 sati, Sarajevo dobilo svoj potpuno novi Kulturno-sportski centar, događaj nije ličio ni na šta što je grad do tada vidio.
Upravo zato danas, 56 godina kasnije, o Skenderiji ne govorimo samo kao o zgradi, govorimo o mitologiji grada Sarajeva. Postoje zgrade koje postanu orijentiri, a postoje one koje postanu dio kolektivnog pamćenja. Skenderija je u Sarajevu oduvijek bila oboje.
Sve je počelo 1969. godine, kada je grad pod Trebevićem otvorio vrata monumentalnog Kulturno-sportskog centra, zdanja koje će narednih pola stoljeća oblikovati kulturni, umjetnički i društveni život Sarajeva kao malo koji drugi prostor. Tog dana Sarajevo je dobilo scenu, ritam, ambiciju i osjećaj pripadanja vremenu koje je tek dolazilo.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Nastanak Skenderije bio je trenutak modernističke hrabrosti. Kompleks su projektovali arhitekti Živorad Janković, Halid Muhasinović i Ognjen Malkin, stvarajući zdanje koje je radikalno odbacilo dekorativnost i tradicionalna rješenja, nudeći umjesto toga arhitekturu koja je izgledala kao da je stigla iz budućnosti.
Masivni betonski volumeni, ogromne plohe, lepezasto krovno rješenje i široki plato koji se prirodno stapao s gradskim tkivom činili su da Skenderija ne bude samo jedan kompleks, nego urbana topografija.
Da je hrabrost bila ispravna, potvrdila je i godina njenog otvaranja: Skenderija je tada osvojila godišnju nagradu za najbolje arhitektonsko djelo u Jugoslaviji.
Sve oko nje djelovalo je kao pozornica, kao da je Sarajevo dobilo svoj otvoreni forum, prostor koji je živio s gradom, u ritmu koraka, događaja i generacija koje će tek sazrijeti uz nju.
Kada je stigao dan svečanog otvaranja, Skenderija je odisala ceremonijalnošću. Premijera filma Bitka na Neretvi, jedne od najskupljih jugoslavenskih filmskih produkcija, okupila je šest hiljada pažljivo odabranih uzvanika.
Pozivnice su, gotovo nestvarno, nosile Picassov pečat u vidu skice potopljenog broda kao vizuelni potpis.
Foto: @centar_skenderija
Na ulazu su hostese prodavale simbolične kartonske cigle za Dom mladih, podsjećajući svakoga da ova zgrada nije samo prostor predstave, nego mjesto koje ulaže u buduće generacije umjetnika.
Tribine u dvorani, monumentalne i precizno konstruisane, izradila je njemačka firma Telembach, čiji je vlasnik, fasciniran viđenim, izjavio da je Skenderija najljepša i najimpresivnija dvorana koju je ikada vidio.
Njegove riječi nisu bile pretjerivanje. Skenderija je zaista bila arhitektonski šok, struktura koja je spajala brutalistički izraz s iznenađujućom mekoćom javnog prostora.
Bila je moderna, ali nije bila hladna. Bila je monumentalna, ali nikada nepristupačna. A u vremenu kada su gradovi širom Evrope tragali za novim urbanim identitetima, Sarajevo ga je te večeri dobilo.
Dio te priče je i Dom mladih, zamišljen kao kreativno središte grada, mjesto gdje počinju karijere, gdje se pronalaze interesi, gdje generacije uče šta znači biti dio kulturne scene. 
Među ljudima koji su ostavili neizbrisiv trag u njegovoj historiji bila je i Gordana Magaš, balerina, glumica i pedagoginja, koja je u periodu od 1987. do 1991. vodila Baletni studio u Domu mladih.
Njeni treninzi oblikovali su čitave generacije plesača i unijeli u ovaj modernistički prostor nešto što ga je uvijek činilo posebnim: disciplinu, eleganciju i posvećenost.
Foto: @centar_skenderija
Dok se u Domu mladih stvarala nova urbana kultura, u Ledenoj dvorani stvarala su se potpuno drugačija, ali podjednako dragocjena sjećanja. Za mnoge građane, Ledena dvorana je bila prvi dodir s klizanjem, prvi pad, prvi stisak ruke, prvi izlazak s društvom, prvo takmičenje, prva revija Holiday on Ice.
U arhitekturi koja je spolja djelovala masivno i hladno, unutra se odvijao jedan od najtoplijih dijelova života grada: ritual zimskih druženja.
Skenderija je ubrzo postala mjesto za koje se zna daleko izvan Sarajeva. Veliki međunarodni događaji stizali su jedan za drugim, a kompleks je samo nekoliko mjeseci nakon otvaranja zvanično prepoznat kao jedno od najvažnijih arhitektonskih ostvarenja u Jugoslaviji.
Moglo bi se reći da je funkcionalnost pratila ambiciju, a ambicija grad i to je možda najveća tajna njene dugovječnosti.
Danas, 56 godina kasnije, Skenderija i dalje živi. U njenim dvoranama održavaju se koncerti, predstave, sajmovi, sportska takmičenja i festivalski programi.
Hiljade ljudi prelaze preko njenog platoa svakog dana, često nesvjesne činjenice da hodaju po prostoru koji je decenijama bio kulturni puls grada. Iako je vrijeme donijelo nove izazove, Skenderija je ostala dosljedna sebi: javna, otvorena, živa.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Možda je zato svaki njen rođendan više od pukog jubileja jer je podsjetnik na čitavu zajednicu, arhitekturu, navike, generacije, uspomene…
Podsjetnik da ponekad jedan kompleks može postati cijeli svijet koji traje već 56 godina i koji danas, uprkos svemu, uporno raste i diše u ritmu grada koji ga je izgradio.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
