Ovaj tekst započet ćemo jednom važnom rečenicom: Niste sami!

Uslijed velikog tehnološkog napretka, manje smo povezani s drugima, jer često svoja druženja i komunikaciju prebacujemo u digitalni svijet (što povećava osjećaj usamljenosti i izoliranosti). Istovremeno smo pak međusobno povezani više nego ikada prije, jer nam internet i društvene mreže na dlanu donose mnoštvo informacija iz svih dijelova svijeta.

Do nas svakodnevno dolaze vijesti koje, iako se geografski dešavaju daleko od nas, čini da jako suosjećamo s ljudima koji pate, što povećava osjećaj anksioznosti, tuge i paralizirajućeg straha u nama samima. Uz konstantni osjećaj neizvjesnosti i nemoći koji prevladava, važno je sjetiti se da svi posjedujemo otpornost da se nosimo s takvim emocijama i da nismo sami, bez obzira na to kako se osjećamo.

Uslijed trenutnih tužnih događanja u svijetu, pišemo vam savjete kako se, između ostalog, nositi s osjećajem straha. Donosimo vam savjete stručnjaka o važnosti toga da pronađete balans između svjesne informiranosti i brige za same sebe, povezivanja s bližnjima, prihvaćanju emocija i pružanja podrške jedni drugima.


Pratite vijesti svjesno i u određeno vrijeme

Kako kaže psihologinja Dr. Gail Saltz, rješenje nije da „stavite glavu u pijesak“ i budete nesvjesni događanja oko vas. Međutim, da biste se lakše nosili s vlastitim emocijama i pronašli načine kako pomoći, važno je da unesete balans u svakodnevicu i odredite vrijeme za informiranje, ali i vrijeme kada ćete se na trenutak maknuti od loših vijesti. Pokušajte ne koristiti društvene mreže ujutro nakon buđenja i navečer prije spavanja, jer je tada mozak najpodložniji tome da pokrene okidače za opasnost i stvori veliki osjećaj straha u vama.

Doktorica Gail preporučuje da ograničite korištenje društvenih mreža i da umjesto toga pratite samo provjerene stranice koje donose vijesti. Provjeravajte ih u vrijeme kada svjesno odlučite da se želite informirati, bez iznenadnih informacija kakve vas dočekuju na društvenim mrežama.

Vrijeme između informiranja o novostima pokušajte iskoristiti za kratku šetnju (po mogućnosti u prirodi), kako biste se povezali sa svojim emocijama i kako biste vratili svoju snagu. To će pomoći da razmišljate trezvenije i da budete tu za svoje bližnje koji će možda potražiti utjehu upravo u vašim riječima.




Obratite pažnju na to što osjećate

Dr. Gail Saltz, između ostaloga, stavlja naglasak na važnost prihvaćanja vlastitih emocija. Bježanje od realnosti i ignoriranje emocija samo će produbiti osjećaj straha i anksioznosti. Možda razmišljate da nemate pravo na negativne emocije jer ste na sigurnom dok je nekome taj osnovni osjećaj uskraćen. S druge strane, možda osjećate krivicu ako osjećate zahvalnost za sve što vi imate.

Osjećaj patnje, kao i osjećaj zahvalnosti, emocije su koje treba prihvatiti. Ignoriranje emocija zapravo ih samo produbljuje, a osvješćivanje i prihvaćanje pomaže da se s njima izborite i da se lakše odlučite na proaktivnost.


Povezivanje s bližnjima

Dr. Gail naglašava i to koliko je važno znati da u ovakvim emocijama zaista niste sami. Ljudi koji vas okružuju vjerojatno prolaze kroz iste emocije i nose se s njima na svoj način. Iskomunicirajte s vašim bližnjima kako se vi osjećate, ali i što oni prolaze. Taj osjećaj povezanosti, kao i svjesno prihvaćanje emocija, olakšat će osjećaj straha.

Ako pak osjećate strah koji paralizira i sputava vas u obavljanju dnevnih aktivnosti, znajte da je sasvim uredu potražiti profesionalnu pomoć i uz razgovor sa psihologom naučiti kako se nositi s osjećajima koji sve nas trenutno preplavljuju.




Za kraj, svaki put kada osjetite strah, sjetite se:

„Čovjek mora shvatiti da hrabrost nije odsustvo straha, nego snaga da nastavi ići naprijed unatoč osjećaju straha.“ – Paulo Coelho.

* * *
Foto: Pexels

U svakoj zajednici postoje teme o kojima se dugo govori šapatom. Teme koje se prečesto umotaju u mekanije riječi, kao da jezik može ublažiti ono što se dogodilo.

Među njima je i femicid, zločin koji se ne smije, dakle prikazivati kao porodična tragedija, nesretan događaj ili teška porodična priča.

Takvi izrazi skrivaju uzrok, zamagljuju odgovornost i ostavljaju dojam da je riječ o nečemu što se dogodilo samo od sebe, ali nije...

Postoji prostor koji pripada svima nama, a to je jezik koji koristimo. On je početak razumijevanja, ali i početak promjene.

Da li riječi kriju ili otkrivaju istinu?  

Jezik je moćan upravo zato što djeluje tiho, neprimjetno, ali odlučno. Ponekad je dovoljna jedna riječ, jedna formulacija ili jedan izraz da potpuno promijeni način na koji tumačimo događaj i doživljavamo situaciju.

Kada se femicid predstavi kao porodična tragedija, fokus se sa samog nasilja premješta na sentimentalnu sliku domaćinstva, što stvara nejasnu cjelinu u kojoj nestaju stvarne uloge i zamagljuje se granica između žrtve i počinioca.




Time se stvara osjećaj da se dogodilo nešto neočekivano i neizbježno, nešto što se desilo , umjesto nešto što je počinjeno. Takav jezik ne samo da ublažava ono što se dogodilo, već utiče i na to kako društvo razumije nasilje.

Suprotno tome, kada kažemo femicid, kada stvari imenujemo jasno, direktno i bez ublažavanja, događaj dobija svoju pravu konturu. Više nema prostora da se ozbiljnost relativizuje ili da se nasilje preoblikuje u nešto mekše, bezazlenije ili neutralnije.

Riječi mogu prikriti, ali mogu i osvijetliti; mogu zamagliti odgovornost, ali mogu i razotkriti ono što je godinama ostajalo prešućeno. Upravo zbog toga važno je da biramo one koje istinu čine vidljivom, a ne one koje je prikrivaju.

Zašto je precizno imenovanje važno?  

Precizan jezik nije pokušaj dramatiziranja stvarnosti, on je jednostavno njeno tačno opisivanje.

Kada kažemo da je riječ o femicidu, jasno ističemo da se radi o nasilju počinjenom nad ženom zato što je žena. Na taj način pokazujemo da ovo nije izolovani slučaj niti privatna situacija, nego obrazac koji se ponavlja, bez obzira na grad, okolnosti ili socijalni kontekst.

Iako tačna riječ ne može promijeniti bol niti ishode, ona sprječava da se nasilje prepakira u narativ koji ga umanjuje, opravdava ili zamagljuje.

Kultura jezika je kultura društva  

Način na koji govorimo o nasilju ne utiče samo na to kako ga sada razumijemo, utiče i na to kako ćemo ga prepoznavati u budućnosti.

Jezik stvara okvir kroz koji gledamo svijet: ako su izrazi ublaženi, takva postaje i naša reakcija; ako su jasni, lakše prepoznajemo signale i obrasce koji pokazuju da nešto nije u redu.




Takvi signali gotovo nikada ne dolaze odjednom. Oni se pojavljuju kroz niz malih, ali uporno ponavljanih obrazaca: izolaciju od prijatelja i porodice, kontrolu svakodnevnih aktivnosti, postepeno pomjeranje granica dozvoljenog ponašanja, nadzor koji se predstavlja kao ljubav i ograničavanje koje se naziva brigom.

Kada ih jasno prepoznamo i tako i imenujemo, društvo ih počinje uviđati ranije, preciznije i odgovornije. Zato je važno da ne posežemo za izrazima koji zvuče blaže, jer takve riječi nikada nisu bez posljedica.
 

Riječi stvaraju okruženje u kojem nasilje ili nestaje ili se prešutno toleriše  

Od toga kako govorimo zavisi kakvo okruženje gradimo. Ako koristimo jezik koji prikriva suštinu, stvaramo ambijent u kojem nasilje ima prostor da se sakrije.

Ako koristimo jezik koji otkriva, stvaramo prostor u kojem se o nasilju govori otvoreno, bez relativiziranja i bez skretanja pogleda.

To je prvi, ali suštinski važan korak ka promjeni: da ne pristajemo na jezik koji briše ono što mora biti jasno i da ne dozvolimo da se ozbiljnost zločina izgubi u formulacijama koje zvuče nježnije, ali nose opasne posljedice.

Foto: unsplash.com