Ovaj tekst započet ćemo jednom važnom rečenicom: Niste sami!

Uslijed velikog tehnološkog napretka, manje smo povezani s drugima, jer često svoja druženja i komunikaciju prebacujemo u digitalni svijet (što povećava osjećaj usamljenosti i izoliranosti). Istovremeno smo pak međusobno povezani više nego ikada prije, jer nam internet i društvene mreže na dlanu donose mnoštvo informacija iz svih dijelova svijeta.

Do nas svakodnevno dolaze vijesti koje, iako se geografski dešavaju daleko od nas, čini da jako suosjećamo s ljudima koji pate, što povećava osjećaj anksioznosti, tuge i paralizirajućeg straha u nama samima. Uz konstantni osjećaj neizvjesnosti i nemoći koji prevladava, važno je sjetiti se da svi posjedujemo otpornost da se nosimo s takvim emocijama i da nismo sami, bez obzira na to kako se osjećamo.

Uslijed trenutnih tužnih događanja u svijetu, pišemo vam savjete kako se, između ostalog, nositi s osjećajem straha. Donosimo vam savjete stručnjaka o važnosti toga da pronađete balans između svjesne informiranosti i brige za same sebe, povezivanja s bližnjima, prihvaćanju emocija i pružanja podrške jedni drugima.


Pratite vijesti svjesno i u određeno vrijeme

Kako kaže psihologinja Dr. Gail Saltz, rješenje nije da „stavite glavu u pijesak“ i budete nesvjesni događanja oko vas. Međutim, da biste se lakše nosili s vlastitim emocijama i pronašli načine kako pomoći, važno je da unesete balans u svakodnevicu i odredite vrijeme za informiranje, ali i vrijeme kada ćete se na trenutak maknuti od loših vijesti. Pokušajte ne koristiti društvene mreže ujutro nakon buđenja i navečer prije spavanja, jer je tada mozak najpodložniji tome da pokrene okidače za opasnost i stvori veliki osjećaj straha u vama.

Doktorica Gail preporučuje da ograničite korištenje društvenih mreža i da umjesto toga pratite samo provjerene stranice koje donose vijesti. Provjeravajte ih u vrijeme kada svjesno odlučite da se želite informirati, bez iznenadnih informacija kakve vas dočekuju na društvenim mrežama.

Vrijeme između informiranja o novostima pokušajte iskoristiti za kratku šetnju (po mogućnosti u prirodi), kako biste se povezali sa svojim emocijama i kako biste vratili svoju snagu. To će pomoći da razmišljate trezvenije i da budete tu za svoje bližnje koji će možda potražiti utjehu upravo u vašim riječima.




Obratite pažnju na to što osjećate

Dr. Gail Saltz, između ostaloga, stavlja naglasak na važnost prihvaćanja vlastitih emocija. Bježanje od realnosti i ignoriranje emocija samo će produbiti osjećaj straha i anksioznosti. Možda razmišljate da nemate pravo na negativne emocije jer ste na sigurnom dok je nekome taj osnovni osjećaj uskraćen. S druge strane, možda osjećate krivicu ako osjećate zahvalnost za sve što vi imate.

Osjećaj patnje, kao i osjećaj zahvalnosti, emocije su koje treba prihvatiti. Ignoriranje emocija zapravo ih samo produbljuje, a osvješćivanje i prihvaćanje pomaže da se s njima izborite i da se lakše odlučite na proaktivnost.


Povezivanje s bližnjima

Dr. Gail naglašava i to koliko je važno znati da u ovakvim emocijama zaista niste sami. Ljudi koji vas okružuju vjerojatno prolaze kroz iste emocije i nose se s njima na svoj način. Iskomunicirajte s vašim bližnjima kako se vi osjećate, ali i što oni prolaze. Taj osjećaj povezanosti, kao i svjesno prihvaćanje emocija, olakšat će osjećaj straha.

Ako pak osjećate strah koji paralizira i sputava vas u obavljanju dnevnih aktivnosti, znajte da je sasvim uredu potražiti profesionalnu pomoć i uz razgovor sa psihologom naučiti kako se nositi s osjećajima koji sve nas trenutno preplavljuju.




Za kraj, svaki put kada osjetite strah, sjetite se:

„Čovjek mora shvatiti da hrabrost nije odsustvo straha, nego snaga da nastavi ići naprijed unatoč osjećaju straha.“ – Paulo Coelho.

* * *
Foto: Pexels

Sarajevo Film Festival je još 2014. godine kroz svoju profesionalnu platformu CineLink Industry Days pokrenuo niz inicijativa s ciljem promocije rodne ravnopravnosti, osnaživanja filmskih radnica i borbe protiv sistemskih nejednakosti u regionalnom i europskom filmskom okruženju.

Jedan od simbola te posvećenosti je Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti koju podržava Mastercard, priznanje koje se dodjeljuje redateljici debitantici čiji rad nosi snažan autorski glas i doprinosi rodnoj ravnoteži u kinematografiji. 

Ove godine, o dobitnici nagrade odlučuje tročlani žiri koji čine Anna Croneman, Ivan Marinović i Norika Sefa.



 

Norika Sefa je kosovska redateljica, scenaristica i producentica, koja se proslavila sa debitantskim filmom Tražeći Veneru (2021.), koji je osvojio priznanja širom svijeta i etablirao je kao jedno od najautentičnijih novih imena evropske kinematografije. Upravo sa ovim filmom je postala prva dobitnica Specijalne nagrade za promicanje rodne ravnopravnosti. 

Njeno stvaralaštvo karakteriše hrabro istraživanje forme i emocije: od dokumentarca Desde Arriba, snimljenog u peruanskoj džungli pod mentorstvom Wernera Herzoga, do najnovijeg avangardnog kratkog filma Kao bolesno žuta (2024.).

Osim autorskog rada, Norika aktivno podučava i učestvuje na kulturnim i umjetničkim događajima, a članica je i Europske filmske akademije. U ovom razgovoru govori o iskustvu rada u žiriju, o tome kako vidi proces ocjenjivanja i šta je danas najviše inspiriše u filmskom stvaralaštvu.

Ove godine ste član žirija za Specijalnu nagradu za promicanje rodne ravnopravnosti, koju podržava Mastercard. Kako je biti „s druge strane” slušati, procjenjivati i birati, umjesto biti onaj čiji se rad ocjenjuje? Kako je donijeti odluku koja može oblikovati nečiji put?

Prije svega, presretna sam što sam ponovo u Sarajevu. Do sada sam ovdje dolazila kako bih predstavila film, i to je bio poseban osjećaj. Sada je drugačije, ovaj zadatak nije stvar zanosa ili strasti, nego razmišljanja. Ne doživljavam ovu ulogu kao oblikovanje nečijeg života, svako oblikuje svoj život na način koji je često tajanstven i van domašaja jedne odluke. Procjenjivanje drugoga više otkriva o osobi koja žirira nego o onome koga on ocjenjuje. 

Kao članica žirija osjećam se kao ogledalo, jer svaka odluka odražava moje vrijednosti, moj osjećaj ljepote, moje skrivene pristrasnosti. Potrebno je da vidim ne samo ono što je prikazano, nego i ono što je namjeravano kroz proces stvaranja. Na kraju, ocjenjivanje filma nije samo o filmu, to je tihi dijalog između platna i priče u meni.

U svijetu filma postoje trenuci koje nije moguće izmjeriti brojkama.

Kada pogledate na svoj put od trenutka kada ste dobili nagradu, pa do članstva u žiriju, koji je za vas bio onaj poseban, neprocjenjiv trenutak?

Ne postoji jedan trenutak, već možda osjećaj, koji je nastao kao posljedica mnogih neprocjenjivih trenutaka. Dok sam snimala filmove, postajala sam svjesna svijeta od kojeg sam se udaljavala. To su oni trenuci kada se iluzija na trenutak rasprši i stvari vidite drugačije. To je otvorilo prostor u kojem nisam morala da zauzmem stav, već sam jednostavno mogla biti radoznalija.

Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti daje podstrek rediteljicama na početku njihovog puta. Koliko ovakva podrška može donijeti nove ideje ili dodatnu hrabrost u kreativnom procesu? Iz vlastitog iskustva, možete li podijeliti trenutak kada vas je takva podrška ohrabrila na naredni korak?

Za mene, rad u kinematografiji koja pomjera granice jezika i forme znači i traganje za novim načinima finansiranja i preuzimanje većih kreativnih rizika. Industrija se brzo mijenja i na svakom koraku morate biti spremni da se prilagodite. Žene, posebno iz manjih zajednica poput moje, često odrastaju učeći da budu otporne, da moraju, te im se drugačije usađuje i način kako da prihvate neuspjeh kao dio puta. 

Nagrade poput ove donose posebnu vrstu svijesti. Podsjećaju nas da je rodna ravnopravnost u filmu još uvijek proces u nastajanju. Ova vrsta podrške ne odnosi se na status ili priznanje, nego na njegovanje tog procesa i perspektive. Tako ja to doživljavam i kod sebe. 



 

Podrška ženama u filmu  
 

Kada gledate na vlastiti put, ali i na rad drugih rediteljica, šta vidite kao ključ jačanja ženskih glasova u filmskoj industriji?

Za mene, jačanje ženskih glasova u filmu znači dati sebi dozvolu da preuzmemo rizike i da budemo uključene u svaki dio procesa stvaranja filma. Prečesto se žene usmjeravaju na uloge poput pisanja ili planiranja, dok se tehnička područja, rješavanje problema ili budžetiranje i dalje posmatraju kao  „muški poslovi“. 

Nije stvar samo u pristupu, već u preispitivanju naslijeđenog načina razmišljanja, i vrste obrazovanja koje dijeli poslove po spolu. Srećom, to se mijenja.

Pogled u budućnost  
 

Od osvajanja nagrade do uloge u žiriju – vaš put već povezuje dva važna trenutka. Šta vas danas, u kreativnom smislu, najviše uzbuđuje i inspiriše u onome što dolazi?

Ne razmišljam zaista o prekretnicama, one postaju jasne tek kada se osvrnete unazad. A kada ih ugledate, sve što možete jeste da zastanete i zahvalite na tome. Najvažnije je ostati prisutan. 

Ono što me sada inspiriše jeste napetost između svijeta kakav nam se prikazuje i svijeta kakav zaista jeste. Inspiriše me širina kinematografije, ono što ona može da bude i mogućnosti koje otvara da istražujemo, preispitujemo i zamišljamo.

Foto: PR