TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 16.2.2016.
I sama sam primjer turista koji „hodočasti“ tisućama kilometara daleko i divi se prirodnim i stvorenim ljepotama. Nekada preporuke nalazim na internetu, nekada se radi o usmenoj preporuci, a najčešće su to planirani, ciljani obilasci ostvarenja velikih arhitektonskih imena, kada želim uživo vidjeti ono o čemu sam već po internetu i dostupnoj literaturi sve iščitala.
Da biste čuli za arhitektonski tim kojeg ću u nastavku spomenuti, ne morate biti u arhitektonskoj struci. Dovoljno je da pratite domaće i svjetske portale. Ili da imate oko za lijepo. Naime, malo je časopisa, dnevnih novina ili portala koji u posljednjih 10 godina nisu pisali o arhitektonskom studiju zvučnog naziva Studio 3LHD. Možda vam naziv ne zvuči poznato, ali splitska riva ili hotel Lone sigurno zvuče?
„Three left-handers and a hard disk“ ili Studio 3LHD iza sebe ima stotine projekata i realizacija, u Hrvatskoj i van nje. Ipak, malo je onih koji znaju da Studio 3LHD ima realizaciju i u BiH i to je razlog ovog ne-tako-kratkog uvoda.
Radi se o ski restoranu. 17km od Uskoplja, 7km od magistralne ceste prema Prozor-Rami je planina Raduša. Restoran Vidikovac je zamišljen kao planinski paviljon, smješten na 1705 m.n.m., na vrh planine, kao vidikovac s kojeg se pruža pogled na Ramsko jezero, Kupreško polje, Tomislavgrad, planinu Vlašić, dolinu rijeke Vrbas.
Kako bi se uklopio u okolni pejzaž, objekt je nepravilnog oblika, blago kosog krova koji se lomi, izdiže i opet vraća u teren. Te različite visine krovne plohe u interijeru pridonose dinamici i prate sadržaj restorana i bara.
Radi se o nepravilnom ali jednostavnom i jasnom tlocrtu, dvostrano orijentiranom: ili na središnji kamin, ili prema dvjema vanjskim terasama. Objekt, bruto površine 820m², tlocrtne površine 420m², projektiran je 2010. a izveden 2012. godine. Riječ je o jednovolumenskom prostoru, ukupnog volumena 1400m³.
Sretna okolnost je sto je investitor bio ujedno i izvođač; tako da je i zahtjevna čelična konstrukcija, obložena čeličnim limom debljine 5mm, kao i svi ostali materijali u izradi restorana, proizvedena u lokalnim pogonima, koji se nalaze u samom Uskoplju.
Nastavak 420m² unutarnjeg prostora čine terase: ona ulazna, južna, koja omogućuje vanjski apres-ski program, i druga sjeverna, sa predivnim pogledom na okolne bosanske planine i Uskopaljsku dolinu. Ostakljene stijene objekta pružaju nesmetan pogled i na ekipu koja vani na suncu i snijegu pije kuhano vino ili čaj, upija sunce i čisti planinski zrak.
Kompletan unutarnji prostor, kao i sav namještaj izrađen je od lokalnog drva. Želja je bila ostvariti dojam topline, tipičan za planinske kuće, koje pozivaju na toplo piće i opuštanje uz pucketanje vatre.
Projektni tim u sastavu: Saša Begović, Marko Dabrović, Tatjana Grozdanić Begović, Silvije Novak, Vibor Granić, Ines Vlahović i suradnici uspjeli su upakirati sve potrebne sadržaje, posložiti ih i oprezno položiti na vrh planine, tako da izgleda kao da je oduvijek tu.
Ne morate biti obožavatelj skijanja da biste se zaputili na Radušu. Mami već pogled na terase i objekt zatrpan pod snježni pokrivač. Za sunčanih dana traži se mjesto više na terasama, a mjesto uz kamin, neovisno o stanju na skijaškoj stazi, ravan je dobitku na lutriji. Neću pisati o kulinarskoj ponudi: uz samoposlugu restoran nudi i a la carte. I caffe-bar.
Ovaj objekt logično nazvan Vidikovac dio je sportsko rekreacijskog centra Raduša. U planu ovog centra su i foto safari, jahanje konja, branje ljekovitog bilja,... dakle rekreacijski sadržaji koji će privući ne samo domaće, nego i inozemne goste, ne samo zimi, nego tijekom cijele godine.
Uz takvu proširenu ponudu i moderan i atraktivan objekt, vjerujem da će se obilazak Raduše naći na popisu obaveznih obilazaka mnogih od vas.
Izvor fotografija:Ski centar Raduša, 3lhd.com
TEKST: Ada Ćeremida
Kada je 29. novembra 1969. godine, tačno u 18 sati, Sarajevo dobilo svoj potpuno novi Kulturno-sportski centar, događaj nije ličio ni na šta što je grad do tada vidio.
Upravo zato danas, 56 godina kasnije, o Skenderiji ne govorimo samo kao o zgradi, govorimo o mitologiji grada Sarajeva. Postoje zgrade koje postanu orijentiri, a postoje one koje postanu dio kolektivnog pamćenja. Skenderija je u Sarajevu oduvijek bila oboje.
Sve je počelo 1969. godine, kada je grad pod Trebevićem otvorio vrata monumentalnog Kulturno-sportskog centra, zdanja koje će narednih pola stoljeća oblikovati kulturni, umjetnički i društveni život Sarajeva kao malo koji drugi prostor. Tog dana Sarajevo je dobilo scenu, ritam, ambiciju i osjećaj pripadanja vremenu koje je tek dolazilo.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Nastanak Skenderije bio je trenutak modernističke hrabrosti. Kompleks su projektovali arhitekti Živorad Janković, Halid Muhasinović i Ognjen Malkin, stvarajući zdanje koje je radikalno odbacilo dekorativnost i tradicionalna rješenja, nudeći umjesto toga arhitekturu koja je izgledala kao da je stigla iz budućnosti.
Masivni betonski volumeni, ogromne plohe, lepezasto krovno rješenje i široki plato koji se prirodno stapao s gradskim tkivom činili su da Skenderija ne bude samo jedan kompleks, nego urbana topografija.
Da je hrabrost bila ispravna, potvrdila je i godina njenog otvaranja: Skenderija je tada osvojila godišnju nagradu za najbolje arhitektonsko djelo u Jugoslaviji.
Sve oko nje djelovalo je kao pozornica, kao da je Sarajevo dobilo svoj otvoreni forum, prostor koji je živio s gradom, u ritmu koraka, događaja i generacija koje će tek sazrijeti uz nju.
Kada je stigao dan svečanog otvaranja, Skenderija je odisala ceremonijalnošću. Premijera filma Bitka na Neretvi, jedne od najskupljih jugoslavenskih filmskih produkcija, okupila je šest hiljada pažljivo odabranih uzvanika.
Pozivnice su, gotovo nestvarno, nosile Picassov pečat u vidu skice potopljenog broda kao vizuelni potpis.
Foto: @centar_skenderija
Na ulazu su hostese prodavale simbolične kartonske cigle za Dom mladih, podsjećajući svakoga da ova zgrada nije samo prostor predstave, nego mjesto koje ulaže u buduće generacije umjetnika.
Tribine u dvorani, monumentalne i precizno konstruisane, izradila je njemačka firma Telembach, čiji je vlasnik, fasciniran viđenim, izjavio da je Skenderija najljepša i najimpresivnija dvorana koju je ikada vidio.
Njegove riječi nisu bile pretjerivanje. Skenderija je zaista bila arhitektonski šok, struktura koja je spajala brutalistički izraz s iznenađujućom mekoćom javnog prostora.
Bila je moderna, ali nije bila hladna. Bila je monumentalna, ali nikada nepristupačna. A u vremenu kada su gradovi širom Evrope tragali za novim urbanim identitetima, Sarajevo ga je te večeri dobilo.
Dio te priče je i Dom mladih, zamišljen kao kreativno središte grada, mjesto gdje počinju karijere, gdje se pronalaze interesi, gdje generacije uče šta znači biti dio kulturne scene. 
Među ljudima koji su ostavili neizbrisiv trag u njegovoj historiji bila je i Gordana Magaš, balerina, glumica i pedagoginja, koja je u periodu od 1987. do 1991. vodila Baletni studio u Domu mladih.
Njeni treninzi oblikovali su čitave generacije plesača i unijeli u ovaj modernistički prostor nešto što ga je uvijek činilo posebnim: disciplinu, eleganciju i posvećenost.
Foto: @centar_skenderija
Dok se u Domu mladih stvarala nova urbana kultura, u Ledenoj dvorani stvarala su se potpuno drugačija, ali podjednako dragocjena sjećanja. Za mnoge građane, Ledena dvorana je bila prvi dodir s klizanjem, prvi pad, prvi stisak ruke, prvi izlazak s društvom, prvo takmičenje, prva revija Holiday on Ice.
U arhitekturi koja je spolja djelovala masivno i hladno, unutra se odvijao jedan od najtoplijih dijelova života grada: ritual zimskih druženja.
Skenderija je ubrzo postala mjesto za koje se zna daleko izvan Sarajeva. Veliki međunarodni događaji stizali su jedan za drugim, a kompleks je samo nekoliko mjeseci nakon otvaranja zvanično prepoznat kao jedno od najvažnijih arhitektonskih ostvarenja u Jugoslaviji.
Moglo bi se reći da je funkcionalnost pratila ambiciju, a ambicija grad i to je možda najveća tajna njene dugovječnosti.
Danas, 56 godina kasnije, Skenderija i dalje živi. U njenim dvoranama održavaju se koncerti, predstave, sajmovi, sportska takmičenja i festivalski programi.
Hiljade ljudi prelaze preko njenog platoa svakog dana, često nesvjesne činjenice da hodaju po prostoru koji je decenijama bio kulturni puls grada. Iako je vrijeme donijelo nove izazove, Skenderija je ostala dosljedna sebi: javna, otvorena, živa.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Možda je zato svaki njen rođendan više od pukog jubileja jer je podsjetnik na čitavu zajednicu, arhitekturu, navike, generacije, uspomene…
Podsjetnik da ponekad jedan kompleks može postati cijeli svijet koji traje već 56 godina i koji danas, uprkos svemu, uporno raste i diše u ritmu grada koji ga je izgradio.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
