I sama sam primjer turista koji „hodočasti“ tisućama kilometara daleko i divi se prirodnim i stvorenim ljepotama. Nekada preporuke nalazim na internetu, nekada se radi o usmenoj preporuci, a najčešće su to planirani, ciljani obilasci ostvarenja velikih arhitektonskih imena, kada želim uživo vidjeti ono o čemu sam već po internetu i dostupnoj literaturi sve iščitala.

Da biste čuli za arhitektonski tim kojeg ću u nastavku spomenuti, ne morate biti u arhitektonskoj struci. Dovoljno je da pratite domaće i svjetske portale. Ili da imate oko za lijepo. Naime, malo je časopisa, dnevnih novina ili portala koji u posljednjih 10 godina nisu pisali o arhitektonskom studiju zvučnog naziva Studio 3LHD. Možda vam naziv ne zvuči poznato, ali splitska riva ili hotel Lone sigurno zvuče?  

„Three left-handers and a hard disk“ ili Studio 3LHD iza sebe ima stotine projekata i realizacija, u Hrvatskoj i van nje. Ipak, malo je onih koji znaju da Studio 3LHD ima realizaciju i u BiH i to je razlog ovog ne-tako-kratkog uvoda.  

Radi se o ski restoranu. 17km od Uskoplja, 7km od magistralne ceste prema Prozor-Rami je planina Raduša. Restoran Vidikovac je zamišljen kao planinski paviljon, smješten na 1705 m.n.m., na vrh planine, kao vidikovac s kojeg se pruža pogled na Ramsko jezero, Kupreško polje, Tomislavgrad, planinu Vlašić, dolinu rijeke Vrbas.

Kako bi se uklopio u okolni pejzaž, objekt je nepravilnog oblika, blago kosog krova koji se lomi, izdiže i opet vraća u teren. Te različite visine krovne plohe u interijeru pridonose dinamici  i prate sadržaj restorana i bara.

Radi se o nepravilnom ali jednostavnom i jasnom tlocrtu, dvostrano orijentiranom: ili na središnji kamin, ili prema dvjema vanjskim terasama. Objekt, bruto površine 820m², tlocrtne površine 420m², projektiran je 2010. a izveden 2012. godine. Riječ je o jednovolumenskom prostoru, ukupnog volumena 1400m³.

Sretna okolnost je sto je investitor bio ujedno i izvođač; tako da je i zahtjevna čelična konstrukcija, obložena čeličnim limom debljine 5mm, kao i svi ostali materijali u izradi restorana, proizvedena u lokalnim pogonima, koji se nalaze u samom Uskoplju.

Nastavak 420m² unutarnjeg prostora čine terase: ona ulazna, južna, koja omogućuje vanjski apres-ski program, i druga sjeverna, sa predivnim pogledom na okolne bosanske planine i Uskopaljsku dolinu. Ostakljene stijene objekta pružaju nesmetan pogled i na ekipu koja vani na suncu i snijegu pije kuhano vino ili čaj, upija sunce i čisti planinski zrak.

Kompletan unutarnji prostor, kao i sav namještaj izrađen je od lokalnog drva. Želja je bila ostvariti dojam topline, tipičan za planinske kuće, koje pozivaju na toplo piće i opuštanje uz pucketanje vatre.

Projektni tim u sastavu: Saša Begović, Marko Dabrović, Tatjana Grozdanić Begović, Silvije Novak, Vibor Granić, Ines Vlahović i suradnici uspjeli su upakirati sve potrebne sadržaje, posložiti ih i oprezno položiti na vrh planine, tako da izgleda kao da je oduvijek tu.

Ne morate biti obožavatelj skijanja da biste se zaputili na Radušu. Mami već pogled na terase i objekt zatrpan pod snježni pokrivač. Za sunčanih dana traži se mjesto više na terasama, a mjesto uz kamin, neovisno o stanju na skijaškoj stazi, ravan je dobitku na lutriji. Neću pisati o kulinarskoj ponudi: uz samoposlugu restoran nudi i a la carte. I caffe-bar.

Ovaj objekt logično nazvan Vidikovac dio je sportsko rekreacijskog centra Raduša. U planu ovog centra su i foto safari, jahanje konja, branje ljekovitog bilja,... dakle rekreacijski sadržaji koji će privući ne samo domaće, nego i inozemne goste, ne samo zimi, nego tijekom cijele godine.

Uz takvu proširenu ponudu i moderan i atraktivan objekt, vjerujem da će se obilazak Raduše naći na popisu obaveznih obilazaka mnogih od vas.

_{Izvor fotografija:Ski centar Raduša, 3lhd.com}

Prije nego što su algoritmi krenuli diktirati estetike domova, Lenny Kravitz je u Miamiju živio u domu na pragu futurizma s dušom 70-ih.

Krajem devedesetih, u trenutku kada je digitalna budućnost tek nazirala svoje obrise, Lenny Kravitz gradi dom u Miamiju koji danas djeluje gotovo kao vremenska kapsula. 

Projektovan 1999. godine od strane studija Architröpolis, ovaj interijer spaja futurističku arhitekturu kasnih 90-ih s dubokim referencama na estetiku kasnih 60-ih i 70-ih godina. 

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Lenny Kravitz (@lennykravitz)

Iako se često površno veže uz Y2K estetiku, duh ovog prostora bliži je disco modernizmu, vremenu utonulih dnevnih boravaka, organskim formama i snažnom osjećaju senzualnosti. 

To je dom nastao u vremenu kada trendovi nisu dolazili kroz feed, već kroz lični ukus, muziku i arhitekturu. Upravo zato, i danas djeluje svježe, autentično i gotovo subverzivno u odnosu na savremene interijere.




Arhitektura između budućnosti i sjećanja

Arhitektura ovog doma oslanja se na čiste linije, snažne volumene i otvorene prostore, ali nikada ne djeluje hladno. Architröpolis balansira između modernističke strogoće i emocionalnog prostora, stvarajući interijer koji poziva na boravak, razgovor i sporiji ritam života.

Upravo tu se javlja veza s kasnim 60-im i 70-im godinama, erom u kojoj su domovi bili zamišljeni kao mjesta susreta, a ne savršene kulise. Conversation pits ili utonuli dnevni boravci, spušteni nivoi i fluidni prelazi između prostorija podsjećaju na dizajnerski jezik tog perioda, reinterpretiran kroz tehnologiju i materijale kasnih 90-ih.






Disco modernizam i duh Vernera Pantona

U ovom interijeru jasno se osjeća omaž radu danskog dizajnera Verner Panton kroz upotrebu boja, oblika i senzualnih silueta. Pantonova ideja prostora kao iskustva, a ne samo funkcije, ovdje dobija savremeni okvir. 

Plasticizirani osjećaj, sjajni materijali i futurističke forme ne djeluju kao trend, već kao produžetak raspoloženja. To je interijer koji se ne gleda samo očima, već se osjeća tijelom baš kao i muzika.




Ako bi jedna Kravitzova pjesma imala prostor, kuću ili sobu, teško je ne pomisliti na Blue Electric Fantasy. Taj spoj električne energije, nostalgije i senzualnosti savršeno opisuje atmosferu doma u Miamiju. 

Prostor djeluje kao fizička manifestacija njegove muzike intiman, ali snažan, futuristički, ali ukorijenjen u prošlosti. Nije riječ o reprezentaciji luksuza, već o karakteru.






Rijetko dokumentovan, ali važan

Iako danas često dijeljen na društvenim mrežama, ovaj dom je originalno predstavljen u časopisu interijera, u izdanju iz oktobra 1999. godine. Decenijama kasnije, fotografije su ponovo isplivale, skenirane iz starih magazina, podsjećajući koliko je ovaj prostor bio ispred svog vremena. 

U poređenju s Kravitzovim kasnije medijski eksponiranim domovima pariškom gradskom kućom i boemskim imanjem na Bahamima miamijski interijer ostaje najintimniji i možda najiskreniji.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: @archivedreams