I sama sam primjer turista koji „hodočasti“ tisućama kilometara daleko i divi se prirodnim i stvorenim ljepotama. Nekada preporuke nalazim na internetu, nekada se radi o usmenoj preporuci, a najčešće su to planirani, ciljani obilasci ostvarenja velikih arhitektonskih imena, kada želim uživo vidjeti ono o čemu sam već po internetu i dostupnoj literaturi sve iščitala.

Da biste čuli za arhitektonski tim kojeg ću u nastavku spomenuti, ne morate biti u arhitektonskoj struci. Dovoljno je da pratite domaće i svjetske portale. Ili da imate oko za lijepo. Naime, malo je časopisa, dnevnih novina ili portala koji u posljednjih 10 godina nisu pisali o arhitektonskom studiju zvučnog naziva Studio 3LHD. Možda vam naziv ne zvuči poznato, ali splitska riva ili hotel Lone sigurno zvuče?  

„Three left-handers and a hard disk“ ili Studio 3LHD iza sebe ima stotine projekata i realizacija, u Hrvatskoj i van nje. Ipak, malo je onih koji znaju da Studio 3LHD ima realizaciju i u BiH i to je razlog ovog ne-tako-kratkog uvoda.  

Radi se o ski restoranu. 17km od Uskoplja, 7km od magistralne ceste prema Prozor-Rami je planina Raduša. Restoran Vidikovac je zamišljen kao planinski paviljon, smješten na 1705 m.n.m., na vrh planine, kao vidikovac s kojeg se pruža pogled na Ramsko jezero, Kupreško polje, Tomislavgrad, planinu Vlašić, dolinu rijeke Vrbas.

Kako bi se uklopio u okolni pejzaž, objekt je nepravilnog oblika, blago kosog krova koji se lomi, izdiže i opet vraća u teren. Te različite visine krovne plohe u interijeru pridonose dinamici  i prate sadržaj restorana i bara.

Radi se o nepravilnom ali jednostavnom i jasnom tlocrtu, dvostrano orijentiranom: ili na središnji kamin, ili prema dvjema vanjskim terasama. Objekt, bruto površine 820m², tlocrtne površine 420m², projektiran je 2010. a izveden 2012. godine. Riječ je o jednovolumenskom prostoru, ukupnog volumena 1400m³.

Sretna okolnost je sto je investitor bio ujedno i izvođač; tako da je i zahtjevna čelična konstrukcija, obložena čeličnim limom debljine 5mm, kao i svi ostali materijali u izradi restorana, proizvedena u lokalnim pogonima, koji se nalaze u samom Uskoplju.

Nastavak 420m² unutarnjeg prostora čine terase: ona ulazna, južna, koja omogućuje vanjski apres-ski program, i druga sjeverna, sa predivnim pogledom na okolne bosanske planine i Uskopaljsku dolinu. Ostakljene stijene objekta pružaju nesmetan pogled i na ekipu koja vani na suncu i snijegu pije kuhano vino ili čaj, upija sunce i čisti planinski zrak.

Kompletan unutarnji prostor, kao i sav namještaj izrađen je od lokalnog drva. Želja je bila ostvariti dojam topline, tipičan za planinske kuće, koje pozivaju na toplo piće i opuštanje uz pucketanje vatre.

Projektni tim u sastavu: Saša Begović, Marko Dabrović, Tatjana Grozdanić Begović, Silvije Novak, Vibor Granić, Ines Vlahović i suradnici uspjeli su upakirati sve potrebne sadržaje, posložiti ih i oprezno položiti na vrh planine, tako da izgleda kao da je oduvijek tu.

Ne morate biti obožavatelj skijanja da biste se zaputili na Radušu. Mami već pogled na terase i objekt zatrpan pod snježni pokrivač. Za sunčanih dana traži se mjesto više na terasama, a mjesto uz kamin, neovisno o stanju na skijaškoj stazi, ravan je dobitku na lutriji. Neću pisati o kulinarskoj ponudi: uz samoposlugu restoran nudi i a la carte. I caffe-bar.

Ovaj objekt logično nazvan Vidikovac dio je sportsko rekreacijskog centra Raduša. U planu ovog centra su i foto safari, jahanje konja, branje ljekovitog bilja,... dakle rekreacijski sadržaji koji će privući ne samo domaće, nego i inozemne goste, ne samo zimi, nego tijekom cijele godine.

Uz takvu proširenu ponudu i moderan i atraktivan objekt, vjerujem da će se obilazak Raduše naći na popisu obaveznih obilazaka mnogih od vas.

_{Izvor fotografija:Ski centar Raduša, 3lhd.com}

Ova viktorijanska kuća a u Torontu nije samo još jedan primjer savremenog interijera u sjevernoameričkom kontekstu.

Ona je i priča o regionalnom znanju koje se prirodno pretače u globalni okvir. Iza projekta stoji Studio Pyramid, arhitektonsko-dizajnerski studio s više od četiri decenije iskustva, čiji su osnivači i kreativni direktor Alexander Sasha Josipović i Miloš Pavlović izgradili karijeru između umjetnosti, arhitekture i uredničkog rada u međunarodnim publikacijama.

Ako ste se ikada pitali kako izgleda dom koji ne prati trendove, već gradi vlastiti ritam, ovo je prostor koji vrijedi pogledati. Kuća nazvana ‘’The Prince of Summerhill'' u torontskom naselju Summerhill pokazuje kako se viktorijanska arhitektura može reinterpretirati bez nostalgije i kako interijer može biti istovremeno discipliniran, topao i ličan.

Bonjour.club član!

Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!

PRIJAVITE SE NA NEWSLETTER

Na prvi pogled, ova viktorijanska kuća ne otkriva razmjere svoje transformacije. Upravo u toj suzdržanosti leži njena snaga. Umjesto arhitektonske teatralnosti, projekat se oslanja na jasnoću proporcija, precizno vođene poglede i interijer koji prostor gradi kroz slojeve, a ne kroz efekte.

Arhitektonska intervencija zadržava poštovanje prema originalnoj strukturi, ali je proširuje i redefiniše u savremeni životni okvir. Kuća danas funkcioniše kao niz pažljivo povezanih zona koje se nadovezuju jedna na drugu, stvarajući kontinuitet između unutrašnjeg i vanjskog prostora, formalnog i opuštenog, dnevnog i intimnog.




Ulaz u interijer gdje arhitektura postavlja ritam  

Prostori otkrivaju jednu od ključnih kvaliteta kuće: sposobnost da bude istovremeno strukturirana i mekana. Hodnik nije zamišljen kao prolaz, već kao uvod u ritam interijera sa reflektivnim zidovima, pažljivo biranim umjetničkim akcentima i staklenom pregradom koja filtrira svjetlo i pogled, umjesto da ih prekida. 

U dnevnom boravku, kompozicija je svedena, ali bogata u slojevima: kamin postaje tiha osovina prostora, dok namještaj niskog profila i organskih linija omekšava arhitektonsku preciznost. U sobi nalazi se custom made tepih baziran na mapi Toronta. On funkcioniše kao povezno tkivo između arhitekture, namještaja i lokacije kuće. Ovo je jedan od najljepših “skrivenih” detalja projekta i vrijedi ga spomenuti jer veže prostor za grad.





Svjetlo igra ključnu ulogu lomljeno kroz teksture, staklo i umjetničke površine stvarajući atmosferu koja se mijenja tokom dana, ali nikada ne gubi osjećaj smirenosti i kontrole. Ovo su prostori koji ne traže pažnju, ali je zadržavaju.

Staklena pregrada s kružnim izrezima nije zamišljena kao čisto dekorativni element, već kao suptilan alat za oblikovanje atmosfere. U večernjim satima ona diskretno filtrira svjetlo i prostor, prilagođavajući se načinu na koji se kuća koristi, posebno tokom ljetnih okupljanja, kada interijer i eksterijer postaju jedno.




Interijer kao dijalog umjetnosti i arhitekture

Interijeri su osmišljeni kao neutralna, ali topla podloga za umjetnost. Bijela paleta, prirodni kamen, terrazzo i drvo ne pokušavaju dominirati, već smiruju prostor i dopuštaju da umjetnička djela preuzmu ulogu fokalnih tačaka. Svaka prostorija ima svoj vizualni akcenat sliku, skulpturu ili teksturu ali nikada više od onoga što prostor može nositi.

Dnevna zona povezuje kuhinju, trpezariju i boravak u jedinstvenu cjelinu, gdje se arhitektonska linija ne prekida namještajem, već se kroz njega nastavlja.





Kamin u dnevnoj sobi oblikovan je kao arhitektonska osovina prostora, obložen tapetom s geometrijskim uzorkom koja mu daje teksturalnu dubinu. 

Ostakljene površine s obje strane, klizna vrata i fiksni prozor, pretvaraju ga u suptilan razdjelnik između unutrašnjeg i vanjskog prostora, odluku koja podsjeća na modernističke principe, ali je prilagođena savremenom načinu života.




Dnevna zona u ravnoteži funkcije i umjetnosti  

Kuhinja i trpezarija osmišljene su kao produžetak arhitektonske logike kuće čiste linije, mirna paleta i precizno balansirani akcenti. Svijetlo drvo, bijele radne plohe i kamene obloge s izraženim, gotovo grafičkim žilama stvaraju osjećaj taktilne elegancije bez dekorativnog opterećenja. Kuhinja je u potpunosti integrisana u prostor, s ugradbenim elementima koji ne dominiraju, već se povlače u pozadinu svakodnevnog života. 

Trpezarijski dio donosi suptilan kontrapunkt: skulpturalni luster, pažljivo birana umjetnička djela i mekše forme namještaja uvode toplinu i karakter, pretvarajući ovaj dio doma u mjesto susreta, a ne samo funkcije. Sve djeluje povezano, promišljeno i vremenski postojano prostor koji jednako dobro funkcioniše u tišini jutra i u večernjim okupljanjima.





Materijali koji ne traže pažnju, ali je zadržavaju

Posebna vrijednost ovog projekta leži u načinu na koji su materijali korišteni. Terrazzo podovi, kamene obloge i diskretno drvo stvaraju osjećaj trajnosti, dok pažljivo birani detalji unose toplinu i karakter. Ništa ovdje nije slučajno, ali ništa nije ni nametnuto.

U spavaćim zonama pristup ostaje dosljedan mir, slojevitost i suzdržan luksuz. Glavna spavaća soba, smještena na cijelom gornjem spratu, osmišljena je kao povlačenje iz gradske dinamike. Tapete s motivom oblaka i filtrirano dnevno svjetlo stvaraju atmosferu lakoće, gotovo lebdećeg mira.




Zid iza uzglavlja u master spavaćoj sobi obložen je tapetom s motivom oblaka, kao metafora klijentove želje da “živi u oblacima”. To je suptilan, gotovo poetski detalj nije vizualno nametljiv, ali nosi koncept.




 
Ono što ovaj interijer čini posebnim nije količina umjetnosti, kvadratura ili luksuznih elemenata, već osjećaj mjere. Ovo je kuća koja ne pokušava impresionirati na prvu, ali ostaje zapamćena. Prostor koji pokazuje da savremeni interijer može biti bogat bez pretjerivanja, topao bez dekorativnog viška i luksuzan bez potrebe da to naglašava.

U vremenu brzih estetskih promjena, ovakvi projekti podsjećaju da prava vrijednost leži u jasnoći koncepta i dugotrajnosti prostora.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Hans Fonk