TEKST: Ilda Lihić-Isović
DATUM OBJAVE: 6.8.2021.
Inspirativan, dinamičan, fokusiran, ali zabavan i emotivan radni dan proveli smo sa Elmom Tataragić, selektoricom Takmičarskog programa za igrani i kratki film Sarajevo Film Festivala.
Upravo ovakve priče, iza kulisa i reflektora, ono su što čine Sarajevo Film Festival bližim ljubiteljima umjetnosti, a Bonjour.ba tim inspirativnim i ponosnim što na poseban način prenosimo emocije, anegdote i srce ekipe koja stoji iza cijele organizacije.
Naime, Elma nas je vrlo rado provela kroz svoj radni prostor, ispričala zašto je prekrasno pogledati unazad i prisjetiti se početaka Sarajevo Film Festivala, što ne propušta nikad prije početka Festivala, te zašto nikada nema problema sa motivacijom i koji su to praktični trikovi koji joj pomažu da sve zadatke završi u zadanom vremenu.
Elma Tataragić, selektorica Takmičarskog programa za igrani i kratki film Sarajevo Film Festivala
Razgovarajući sa Elmom istakla nam je kako su ovogodišnji filmovi svi odlični i da ih uistinu trebamo pogledati što više, a koje su njene radne navike i simpatične anegdote kojih se rado sjeća sa Festivala, pročitajte u nastavku.
***
Priču sa Sarajevo Film Festivalom si započela uz Obala Art Centar gdje si počela raditi dok još nisi bila punoljetna, a danas si selektorica Takmičarskog programa za igrani i kratki film. Možeš li nam napraviti paralelu sa tvojim prvim iskustvom na SFF-u i sa današnjim? Što je ostalo isto, a što se promijenilo?
Počela sam raditi u Obala Art Centru prije nego sam završila srednju školu početkom 1994. i to je već tada bilo ostvaranje mojih snova. Obala je tada već imala Prvo ratno kino u koje sam tokom opsade dolazila kad god sam mogla i voljela sam atmosferu koja je tu vladala. Željela sam biti dio toga i javila sam se na oglas za prevodioca koji sam čula na Radio Zidu. S obzirom da sam prije rata pohađala Američku školu, engleski mi je kao maternji i primljena sam da radim.
Moj prvi projekat bila je izložba Christiana Boltanskog. Nedugo nakon toga oformili smo filmski odjel i ja sam postala dio tog odjela gdje smo organizovali razne filmske susrete. Iz tog odjela rodila se i ideja za Sarajevo Film Festival koji smo prvi put organizovali u oktobru 1995. godine.
Festival je sada veliki i značajan događaj ne samo za nas, već za cijelu regiju i prekrasno je pogledati unazad i vidjeti šta smo stvorili iz jedne male podrumske kancelarije. Jako sam sretna što su ljudi sa kojima sam radila te 1994. godine još uvijek dio istog tima.
Naravno, sada je tim mnogo veći, ali nas 5-6 smo i dalje tu. To je zaista rijetkost nakon toliko godina.
SFF je prošle godine uslijed globalne pandemije održan u online verziji. Kako je bilo biti dio organizacije koja je morala kreirati potpuno novi koncept festivala? Koja je najvažnija lekcija koju si naučila u tom periodu?
Da publika uvijek postoji za kvalitetan program. Prošle godine smo otkrili sasvim novu publiku za koju ranije nismo ni znali i to je dragocjeno.
Kako izgleda tvoje jutro dok traje Sarajevo Film Festival i što je prva stvar koju uradiš kada dođeš u office?
Moj ured tokom Festivala su Narodno pozorište i Festivalski trg.
Već u 9:30h imamo prvu projekciju u pozorištu, a ranije održavamo tehničke probe. Prvo prije te projekcije odlazim u Narodno da provjerim da li je sve u redu, da li je proba dobro prošla, je li sve na svom mjestu, kakvo je stanje sa kartama za taj dan, da li su gosti tu, a nakon toga se pridružujem redovnom sastanku Direkcije festivala koji imamo svakog jutra u 9:00h.
Imaš li neki poseban ritual prije početka Sarajevo Film Festivala?
Volim da sam na Otvorenom kinu noć ranije sa ostatkom tima. Tada imamo generalnu probu otvaranja i jako je uzbudljivo. To mene smiruje.
Znamo da su dani dok traje Sarajevo Film Festival dosta užurbani i energični, stoga nas zanima koji su tvoji trikovi za produktivnost i kako zadržavaš motivaciju kroz dan?
Iskreno, nikada nemam problema sa motivacijom.
Svakog dana se probudim i zahvalim nebesima što radim posao koji volim sa divnim, pametnim i ambicioznim ljudima. To me motivira.
Zaista je privilegija raditi ovaj posao, a posebno mi je drago da ga profesorica mogu da uvedem i studente u ovaj čarobni svijet. Danas su moji bivši studenti moje najdraže kolege poput Meline Alagić (bh. film program), Asje Krsmanović (Takmičarski program) ili Bojane Vidosavljević (koja mi je asistentica na Akademiji).
Šta ti pomaže da ostaneš organizirana? Koji su praktični trikovi koji ti pomažu da sve zadatke završiš u zadanom vremenu?
Ja sam stalno u rasporedima, ali osnovni trik je: uradi sve odmah. Moj moto je: ništa ne ostavljaj za kasnije.
Gdje rado provodiš vrijeme u pauzama između festivalskih obaveza?
Prije Festivala sa sinom i suprugom u šetnjama, a tokom Festivala nema pauze.
Koja je najvažnija lekcija koju si naučila iz svojih pogrešaka ili neuspjelih projekata?
Rad i posvećenost se uvijek isplate.
Kada se završava radni dan selektorice Takmičarskog programa za igrani i kratki film?
Za računarom duboko iza ponoći.
Koje filmove moramo pogledati na ovogodišnjem Festivalu?
Sve. Da sam dio publike, gledala bih 4-5 filmova dnevno sigurno. Takmičarski program ove godine zaista ima mnogo toga za ponuditi.
Čiju ćeš kreaciju birati za otvorenje Sarajevo Film Festivala?
Pojma nemam. Ja te odluke donosim u zadnji čas. Moja omiljena kreatorka je moja mama Silva i često nosim njene kreacije.
3 stvari bez kojih ne možeš zamisliti radni dan?
Mobitel, moja sveskica sa najvažnijim obavezama i zaštitni faktor za lice.
Šta se krije u tvojoj torbici?
Ma to nije torbica, to je često kofer. Nema čega nema: nezaobilazna maska, slušalice, karmin i sjajilo za usne, zaštitni faktor za lice, notes, naočale i jedne i druge, ceker, olovke i još bezbroj nepotrebnih sitnica.
Šta trenutno čitaš i slušaš?
Nemam baš vremena za te prekrasne aktivnosti sada, ali to su "Minijature - o politici filmske slike" od Pavla Levija, knjižica koju sam neki dan dobila od kolege Neše Jovanovića i novi album London Grammara "Californian Soil".
Zanimljiva anegdota sa Sarajevo Film Festivala?
Za mene je to bio dan kada su u Sarajevo dolazili Angelina Jolie i Brad Pitt i to je bila top tajna.
Moj suprug to nije znao i nije želio doći na zatvaranje pa sam izmislila neku priču da bi došao, da mi nešto treba hitno donijeti. Nije se pokajao, ali nije mogao da vjeruje da mu nisam rekla.
***
Razgovarala: Ilda Lihić-Isović
Foto: Marko Jovančić za Bonjour.ba
TEKST: Bonjour.ba
Postoje događaji koji ti daju znanje, a postoje i oni koji te vrate sebi. Akademija by dm drogerie markt i Bonjour.ba bio je upravo takav dan, dan nakon kojeg se kući ne vraćaš ista, nego malo sigurnija, malo odlučnija i nekako povezanija sa svojim putem.
Žene su dolazile jedna po jedna, bez velike pompe, ali sa nečim što se moglo naslutiti u koraku i pogledu, željom da naprave prostor za sebe. 
Nije bilo važno ko je odakle stigao, koliko dugo radi ili u kojoj je fazi biznisa. U tim prvim minutama, dok su skidale kapute, tražile svoja mjesta i razmjenjivale kratke pozdrave, stvarao se osjećaj pripadanja koji se ne može isplanirati.
Kao da se u toj sali konačno spojilo sve ono što su dugo pokušavale držati same.
Kada podrška postane ključni trenutak dana
Upravo tokom umrežavanja, u onom neformalnom dijelu koji se najčešće pokaže najiskrenijim, dogodio se trenutak koji je ostavio trag. Jedna učesnica je, gotovo bez zadrške, rekla rečenicu koja je mnogima zvučala poznato:
"Podrška žena tokom upoznavanja danas… to mi je bio trenutak kada sam prvi put osjetila da mogu više. Kada mi neko kaže: ‘Super ti ide’, ‘Pratim tvoj biznis’, odjednom sve izgleda lakše. Shvatiš da si već dogurala do ovdje, i nekako te pomisao na sljedeći korak više ne plaši."
To je bio onaj tihi, ali snažan trenutak u kojem se samopouzdanje vrati na mjesto, u kojem shvatiš da nisi sama u svojim pokušajima i da ponekad nekoliko rečenica izgovorenih u prolazu može značiti više od cijelog plana.
Mali koraci, velike spoznaje
Kasnije tokom dana, nakon jedne od sesija, u sali se čula misao koja je izazvala prepoznatljive osmijehe i tiha klimanja glavom. Bila je to rečenica koja je zvučala jednostavno, ali je nosila iskustvo koje mnoge žene dijele:
"Danas sam naučila da sam na dobrom putu. Moj poduzetnički put raste, samo svojim tempom. I ono što me posebno umirilo jeste da su i druge žene imale iste strahove, pitale su se gdje dalje, šta je sljedeći korak. Shvatila sam da je ‘small steps, easy going’ univerzalna vodilja i da je sasvim u redu ići sporije, ali sigurno."
Dok je govorila, činilo se kao da se u toj rečenici prepoznaje polovica sale. Bio je to podsjetnik da napredak ne mora izgledati glasno niti dramatično, da ne mora uvijek biti brz i linearan.
Ponekad se najvažniji pomaci dešavaju upravo u malim odlukama, tihim uvidima i prihvatanju ritma koji je samo tvoj.
Rečenica je zazvučala malo dublje jer se nije odnosila samo na biznis. Odnosila se na život, na hrabrost da ne žuriš, na dozvolu da napreduješ svojim tempom i na mir koji dođe kada shvatiš da nisi jedina koja balansira između želja, mogućnosti i strahova.
Odluke koje mijenjaju pogled na vlastiti put
Tokom dana, među svim razgovorima, smijehom i malim otkrićima, isticale su se i one rečenice koje djeluju jednostavno, a zapravo nose promjenu. Jedna učesnica se nasmijala, ali iza tog osmijeha se osjetila iskrena odluka:
"Moj prvi korak nakon akademije bit će marketing plan. Uvijek sam mislila da je to previše kompleksno, pa sam izbjegavala da uopšte pokušam. Danas ste me ohrabrili da dođem kući i da ga počnem pisati odmah."
Dok je govorila, bilo je jasno da ta misao ne ostaje u zraku. Bila je to odluka koja će, već večeras ili sutra ujutro, preći na papir i postati prvi konkretan korak.
Nedugo zatim, sasvim spontano, stigla je i druga rečenica koja je u sebi nosila onu vrstu hrabrosti koja se javi tek kad shvatiš da imaš podršku:
"Danas sam odlučila da sada zaista sjednem, zapišem i započnem. Nema više čekanja savršenog trenutka. Sad je vrijeme."
U te dvije misli stalo je sve ono što je akademija nastojala probuditi: spremnost da se počne, da se prihvati nesavršenost početka, da se prestane čekati idealni uvjeti koji nikada ne dođu.
To su one male rečenice koje djeluju tiho, ali nose ogroman pomak, jer mijenjaju pogled na vlastiti put upravo onoliko koliko je potrebno da se krene.
Misli koje ostaju i nakon što se vrata zatvore
Pred kraj dana, kada se energija u sali već smirila, a bilješke u notesima počele slagati u vlastite male priče, čula se rečenica koja je gotovo neprimjetno, ali snažno zaokružila sve što se dogodilo:
"Za sve koje razmišljaju da se prijave iduće godine, samo se prijavite. Doći ćete kući potpuno novi."
Izgovorena bez patetike, ali s uvjerenjem žene koja je nešto u sebi pomaknula, ta misao je u sali ostavila odobravanje, onaj osjećaj kada znaš da ništa nije pretjerano, jer je istina jednostavnija nego što mislimo.
Nedugo zatim stigla je i druga poruka, nježnija, ali podjednako snažna. Izgovorila ju je učesnica koja svoj brend gradi iz emocije i intuicije:
"Voljela bih da moj brend poručuje emociju, zabavu i energiju… i danas sam prvi put osjetila da to stvarno mogu prenijeti."
U tom trenutku mnoge su se prepoznale. Jer to nije bila samo ambicija, nego potvrda da se ideja može pretvoriti u nešto opipljivo kada joj daš prostor, znanje i podršku.
Ako bi se cijeli dan trebao opisati u nekoliko riječi, onda bi to bila misao koja se tiho provlačila među učesnicama dok su izlazile iz sale: akademija nije završila onog trenutka kada su se vrata zatvorila.
Ostala je u njima kao sigurnost da nisu same, kao hrabrost da počnu i kao nježan podsjetnik da se svaki put gradi, korak po korak, misao po misao, dan po dan.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
