Inspirativan, dinamičan, fokusiran, ali zabavan i emotivan radni dan proveli smo sa Elmom Tataragić, selektoricom Takmičarskog programa za igrani i kratki film Sarajevo Film Festivala.

Upravo ovakve priče, iza kulisa i reflektora, ono su što čine Sarajevo Film Festival bližim ljubiteljima umjetnosti, a Bonjour.ba tim inspirativnim i ponosnim što na poseban način prenosimo emocije, anegdote i srce ekipe koja stoji iza cijele organizacije.

Naime, Elma nas je vrlo rado provela kroz svoj radni prostor, ispričala zašto je prekrasno pogledati unazad i prisjetiti se početaka Sarajevo Film Festivala, što ne propušta nikad prije početka Festivala, te zašto nikada nema problema sa motivacijom i koji su to praktični trikovi koji joj pomažu da sve zadatke završi u zadanom vremenu.

Elma Tataragić, selektorica Takmičarskog programa za igrani i kratki film Sarajevo Film Festivala

Razgovarajući sa Elmom istakla nam je kako su ovogodišnji filmovi svi odlični i da ih uistinu trebamo pogledati što više, a koje su njene radne navike i simpatične anegdote kojih se rado sjeća sa Festivala, pročitajte u nastavku.

***

Priču sa Sarajevo Film Festivalom si započela uz Obala Art Centar gdje si počela raditi dok još nisi bila punoljetna, a danas si selektorica Takmičarskog programa za igrani i kratki film. Možeš li nam napraviti paralelu sa tvojim prvim iskustvom na SFF-u i sa današnjim? Što je ostalo isto, a što se promijenilo?

Počela sam raditi u Obala Art Centru prije nego sam završila srednju školu početkom 1994. i to je već tada bilo ostvaranje mojih snova. Obala je tada već imala Prvo ratno kino u koje sam tokom opsade dolazila kad god sam mogla i voljela sam atmosferu koja je tu vladala. Željela sam biti dio toga i javila sam se na oglas za prevodioca koji sam čula na Radio Zidu. S obzirom da sam prije rata pohađala Američku školu, engleski mi je kao maternji i primljena sam da radim.

Moj prvi projekat bila je izložba Christiana Boltanskog. Nedugo nakon toga oformili smo filmski odjel i ja sam postala dio tog odjela gdje smo organizovali razne filmske susrete. Iz tog odjela rodila se i ideja za Sarajevo Film Festival koji smo prvi put organizovali u oktobru 1995. godine.

Festival je sada veliki i značajan događaj ne samo za nas, već za cijelu regiju i prekrasno je pogledati unazad i vidjeti šta smo stvorili iz jedne male podrumske kancelarije. Jako sam sretna što su ljudi sa kojima sam radila te 1994. godine još uvijek dio istog tima.

Naravno, sada je tim mnogo veći, ali nas 5-6 smo i dalje tu. To je zaista rijetkost nakon toliko godina.

SFF je prošle godine uslijed globalne pandemije održan u online verziji. Kako je bilo biti dio organizacije koja je morala kreirati potpuno novi koncept festivala? Koja je najvažnija lekcija koju si naučila u tom periodu?

Da publika uvijek postoji za kvalitetan program. Prošle godine smo otkrili sasvim novu publiku za koju ranije nismo ni znali i to je dragocjeno.

Kako izgleda tvoje jutro dok traje Sarajevo Film Festival i što je prva stvar koju uradiš kada dođeš u office?

Moj ured tokom Festivala su Narodno pozorište i Festivalski trg.

Već u 9:30h imamo prvu projekciju u pozorištu, a ranije održavamo tehničke probe. Prvo prije te projekcije odlazim u Narodno da provjerim da li je sve u redu, da li je proba dobro prošla, je li sve na svom mjestu, kakvo je stanje sa kartama za taj dan, da li su gosti tu, a nakon toga se pridružujem redovnom sastanku Direkcije festivala koji imamo svakog jutra u 9:00h.

Imaš li neki poseban ritual prije početka Sarajevo Film Festivala?

Volim da sam na Otvorenom kinu noć ranije sa ostatkom tima. Tada imamo generalnu probu otvaranja i jako je uzbudljivo. To mene smiruje.

Znamo da su dani dok traje Sarajevo Film Festival dosta užurbani i energični, stoga nas zanima koji su tvoji trikovi za produktivnost i kako zadržavaš motivaciju kroz dan?

Iskreno, nikada nemam problema sa motivacijom.

Svakog dana se probudim i zahvalim nebesima što radim posao koji volim sa divnim, pametnim i ambicioznim ljudima. To me motivira.

Zaista je privilegija raditi ovaj posao, a posebno mi je drago da ga profesorica mogu da uvedem i studente u ovaj čarobni svijet. Danas su moji bivši studenti moje najdraže kolege poput Meline Alagić (bh. film program), Asje Krsmanović (Takmičarski program) ili Bojane Vidosavljević (koja mi je asistentica na Akademiji).

Šta ti pomaže da ostaneš organizirana? Koji su praktični trikovi koji ti pomažu da sve zadatke završiš u zadanom vremenu?

Ja sam stalno u rasporedima, ali osnovni trik je: uradi sve odmah. Moj moto je: ništa ne ostavljaj za kasnije.

Gdje rado provodiš vrijeme u pauzama između festivalskih obaveza?

Prije Festivala sa sinom i suprugom u šetnjama, a tokom Festivala nema pauze.

Koja je najvažnija lekcija koju si naučila iz svojih pogrešaka ili neuspjelih projekata?

Rad i posvećenost se uvijek isplate.

Kada se završava radni dan selektorice Takmičarskog programa za igrani i kratki film?

Za računarom duboko iza ponoći.

Koje filmove moramo pogledati na ovogodišnjem Festivalu?

Sve. Da sam dio publike, gledala bih 4-5 filmova dnevno sigurno. Takmičarski program ove godine zaista ima mnogo toga za ponuditi.Čiju ćeš kreaciju birati za otvorenje Sarajevo Film Festivala?

Pojma nemam. Ja te odluke donosim u zadnji čas. Moja omiljena kreatorka je moja mama Silva i često nosim njene kreacije.
3 stvari bez kojih ne možeš zamisliti radni dan?

Mobitel, moja sveskica sa najvažnijim obavezama i zaštitni faktor za lice.

Šta se krije u tvojoj torbici?

Ma to nije torbica, to je često kofer. Nema čega nema: nezaobilazna maska, slušalice, karmin i sjajilo za usne, zaštitni faktor za lice, notes, naočale i jedne i druge, ceker, olovke i još bezbroj nepotrebnih sitnica.

Šta trenutno čitaš i slušaš?

Nemam baš vremena za te prekrasne aktivnosti sada, ali to su "Minijature - o politici filmske slike" od Pavla Levija, knjižica koju sam neki dan dobila od kolege Neše Jovanovića i novi album London Grammara "Californian Soil".

Zanimljiva anegdota sa Sarajevo Film Festivala?

Za mene je to bio dan kada su u Sarajevo dolazili Angelina Jolie i Brad Pitt i to je bila top tajna.

Moj suprug to nije znao i nije želio doći na zatvaranje pa sam izmislila neku priču da bi došao, da mi nešto treba hitno donijeti. Nije se pokajao, ali nije mogao da vjeruje da mu nisam rekla.

***

Razgovarala: Ilda Lihić-Isović
Foto: Marko Jovančić za Bonjour.ba

Sigurnost je riječ koju svi volimo čuti, bilo da je riječ o poslu, porodici ili finansijama, ali koliko je zapravo realna? Da li sigurnost zaista postoji ili je samo osjećaj koji gradimo povjerenjem u ljude i sisteme oko sebe?

Upravo u tom prostoru između očekivanja i stvarnosti nastaje uloga upravljanja rizicima.

O tome šta znači biti čuvar stabilnosti u svijetu punom promjena, razgovarali smo s Arnelom Alagić, Direktoricom Sektora za upravljanje rizicima u ASA Banci.
 

 Arnela Alagić, Direktorica Sektora za upravljanje rizicima u ASA Banci  

Vidjeti ono što drugi ne vide

Vi ste zaduženi za sve ono što treba spriječiti da se ne desi. Kada znate da je rizik realan, a da ga tim još ne vidi?

“Upravljanje rizicima u svakodnevnom radu ne možemo i ne trebamo posmatrati izolovano. Rizici predstavljaju sastavni dio poslovnog modela banke. Sagledavamo tržišna kretanja i regulatorni okvir. Za mene, snažan tim predstavlja ključnu ulogu u uspješnom upravljanju rizicima," objašnjava Arnela.
 

Ona dodaje da timski rad omogućava razmjenu znanja, transparentnu i jasnu komunikaciju, razumijevanje, ali i jednako važno poštovanje, čime rizici predstavljaju prilike za unapređenje poslovnih procesa, a nikako prijetnju u poslu.

Moć odluke koja nije popularna

Kako izgleda kada lider mora reći “ne”, iako zna da to niko ne želi čuti?

Arnela: Vrlo često kada dođe ‘ne’, to je izazov kojeg zajedno pretvaramo u prilike. U mojoj ulozi reći ‘ne’ posmatram u širem kontekstu, odnosno u interesu cijele organizacije, na način da nas rizik ne ograničava, nego u svakodnevnom poslu pomaže ka kvalitetnijim i razumnijim donošenjem odluka.

 

Sigurna opcija… postoji li uopće?

Postoji li u životu “sigurna opcija” ili je to samo osjećaj koji sebi kupimo?

Dotakli smo se i teme koja se rijetko postavlja naglas, a to je da li postoji u životu uopće sigurna opcija ili samo iluzija kontrole koju gradimo planiranjem i odlukama.

“Sigurna opcija u životu jeste osjećaj, a ne činjenica. Ono što nas čini sigurnim u svakodnevnom radu jesu analize različitih podataka, kontrola koju uspostavljamo u određenom poslovnom okruženju. Upravljanje rizicima jeste činjenica gdje svakodnevnim donošenjem odluka sprečavamo da se nešto desi”, objašnjava Arnela.
 

Povjerenje i nepovjerenje u bankarstvu

Za kraj, razgovor smo usmjerili ka temi koja najviše povezuje banke i ljude, a to je povjerenje. 

Zašto neki korisnici osjećaju nepovjerenje prema bankama?

Arnela jasno ističe da se povjerenje ne podrazumijeva, ono se gradi i to svakodnevno: "Transparentna i jasna komunikacija prema klijentima je ključ da banka postane strateški partner sa svojim klijentima. Takav pristup upravo imamo u ASA Banci. Taj pristup dovodi do zadovoljstva klijenata, a u konačnici to je ključni pokazatelj dugoročnog povjerenja i dvosmjerne komunikacije s klijentima koju smo uspostavili.“
 

Razgovor s Arnelom Alagić pokazuje da sigurnost nije stanje, već proces koji se svakodnevno gradi znanjem, odgovornošću i povjerenjem. U njenom poslu, iskustvo i analitika idu ruku pod ruku s empatijom i razumijevanjem ljudi jer iza svake brojke stoji odluka, a iza svake odluke čovjek.
 

 

Upravo takav pristup čini ASA Banku mjestom gdje se odluke ne donose samo racionalno, nego i s dubokim osjećajem odgovornosti prema ljudima, a žene poput Arnele pokazuju da liderstvo nije samo u donošenju odluka, već i u načinu na koji se one žive. 
 

 

Ovaj sadržaj je nastao u suradnji sa ASA Bankom

 

Bonjour.ba produkcija  
Foto i video za Bonjour.ba: Marko Jovančić