TEKST: Ilda Lihić-Isović
DATUM OBJAVE: 6.8.2021.
Inspirativan, dinamičan, fokusiran, ali zabavan i emotivan radni dan proveli smo sa Elmom Tataragić, selektoricom Takmičarskog programa za igrani i kratki film Sarajevo Film Festivala.
Upravo ovakve priče, iza kulisa i reflektora, ono su što čine Sarajevo Film Festival bližim ljubiteljima umjetnosti, a Bonjour.ba tim inspirativnim i ponosnim što na poseban način prenosimo emocije, anegdote i srce ekipe koja stoji iza cijele organizacije.
Naime, Elma nas je vrlo rado provela kroz svoj radni prostor, ispričala zašto je prekrasno pogledati unazad i prisjetiti se početaka Sarajevo Film Festivala, što ne propušta nikad prije početka Festivala, te zašto nikada nema problema sa motivacijom i koji su to praktični trikovi koji joj pomažu da sve zadatke završi u zadanom vremenu.
Elma Tataragić, selektorica Takmičarskog programa za igrani i kratki film Sarajevo Film Festivala
Razgovarajući sa Elmom istakla nam je kako su ovogodišnji filmovi svi odlični i da ih uistinu trebamo pogledati što više, a koje su njene radne navike i simpatične anegdote kojih se rado sjeća sa Festivala, pročitajte u nastavku.
***
Priču sa Sarajevo Film Festivalom si započela uz Obala Art Centar gdje si počela raditi dok još nisi bila punoljetna, a danas si selektorica Takmičarskog programa za igrani i kratki film. Možeš li nam napraviti paralelu sa tvojim prvim iskustvom na SFF-u i sa današnjim? Što je ostalo isto, a što se promijenilo?
Počela sam raditi u Obala Art Centru prije nego sam završila srednju školu početkom 1994. i to je već tada bilo ostvaranje mojih snova. Obala je tada već imala Prvo ratno kino u koje sam tokom opsade dolazila kad god sam mogla i voljela sam atmosferu koja je tu vladala. Željela sam biti dio toga i javila sam se na oglas za prevodioca koji sam čula na Radio Zidu. S obzirom da sam prije rata pohađala Američku školu, engleski mi je kao maternji i primljena sam da radim.
Moj prvi projekat bila je izložba Christiana Boltanskog. Nedugo nakon toga oformili smo filmski odjel i ja sam postala dio tog odjela gdje smo organizovali razne filmske susrete. Iz tog odjela rodila se i ideja za Sarajevo Film Festival koji smo prvi put organizovali u oktobru 1995. godine.
Festival je sada veliki i značajan događaj ne samo za nas, već za cijelu regiju i prekrasno je pogledati unazad i vidjeti šta smo stvorili iz jedne male podrumske kancelarije. Jako sam sretna što su ljudi sa kojima sam radila te 1994. godine još uvijek dio istog tima.
Naravno, sada je tim mnogo veći, ali nas 5-6 smo i dalje tu. To je zaista rijetkost nakon toliko godina.
SFF je prošle godine uslijed globalne pandemije održan u online verziji. Kako je bilo biti dio organizacije koja je morala kreirati potpuno novi koncept festivala? Koja je najvažnija lekcija koju si naučila u tom periodu?
Da publika uvijek postoji za kvalitetan program. Prošle godine smo otkrili sasvim novu publiku za koju ranije nismo ni znali i to je dragocjeno.
Kako izgleda tvoje jutro dok traje Sarajevo Film Festival i što je prva stvar koju uradiš kada dođeš u office?
Moj ured tokom Festivala su Narodno pozorište i Festivalski trg.
Već u 9:30h imamo prvu projekciju u pozorištu, a ranije održavamo tehničke probe. Prvo prije te projekcije odlazim u Narodno da provjerim da li je sve u redu, da li je proba dobro prošla, je li sve na svom mjestu, kakvo je stanje sa kartama za taj dan, da li su gosti tu, a nakon toga se pridružujem redovnom sastanku Direkcije festivala koji imamo svakog jutra u 9:00h.
Imaš li neki poseban ritual prije početka Sarajevo Film Festivala?
Volim da sam na Otvorenom kinu noć ranije sa ostatkom tima. Tada imamo generalnu probu otvaranja i jako je uzbudljivo. To mene smiruje.
Znamo da su dani dok traje Sarajevo Film Festival dosta užurbani i energični, stoga nas zanima koji su tvoji trikovi za produktivnost i kako zadržavaš motivaciju kroz dan?
Iskreno, nikada nemam problema sa motivacijom.
Svakog dana se probudim i zahvalim nebesima što radim posao koji volim sa divnim, pametnim i ambicioznim ljudima. To me motivira.
Zaista je privilegija raditi ovaj posao, a posebno mi je drago da ga profesorica mogu da uvedem i studente u ovaj čarobni svijet. Danas su moji bivši studenti moje najdraže kolege poput Meline Alagić (bh. film program), Asje Krsmanović (Takmičarski program) ili Bojane Vidosavljević (koja mi je asistentica na Akademiji).
Šta ti pomaže da ostaneš organizirana? Koji su praktični trikovi koji ti pomažu da sve zadatke završiš u zadanom vremenu?
Ja sam stalno u rasporedima, ali osnovni trik je: uradi sve odmah. Moj moto je: ništa ne ostavljaj za kasnije.
Gdje rado provodiš vrijeme u pauzama između festivalskih obaveza?
Prije Festivala sa sinom i suprugom u šetnjama, a tokom Festivala nema pauze.
Koja je najvažnija lekcija koju si naučila iz svojih pogrešaka ili neuspjelih projekata?
Rad i posvećenost se uvijek isplate.
Kada se završava radni dan selektorice Takmičarskog programa za igrani i kratki film?
Za računarom duboko iza ponoći.
Koje filmove moramo pogledati na ovogodišnjem Festivalu?
Sve. Da sam dio publike, gledala bih 4-5 filmova dnevno sigurno. Takmičarski program ove godine zaista ima mnogo toga za ponuditi.
Čiju ćeš kreaciju birati za otvorenje Sarajevo Film Festivala?
Pojma nemam. Ja te odluke donosim u zadnji čas. Moja omiljena kreatorka je moja mama Silva i često nosim njene kreacije.
3 stvari bez kojih ne možeš zamisliti radni dan?
Mobitel, moja sveskica sa najvažnijim obavezama i zaštitni faktor za lice.
Šta se krije u tvojoj torbici?
Ma to nije torbica, to je često kofer. Nema čega nema: nezaobilazna maska, slušalice, karmin i sjajilo za usne, zaštitni faktor za lice, notes, naočale i jedne i druge, ceker, olovke i još bezbroj nepotrebnih sitnica.
Šta trenutno čitaš i slušaš?
Nemam baš vremena za te prekrasne aktivnosti sada, ali to su "Minijature - o politici filmske slike" od Pavla Levija, knjižica koju sam neki dan dobila od kolege Neše Jovanovića i novi album London Grammara "Californian Soil".
Zanimljiva anegdota sa Sarajevo Film Festivala?
Za mene je to bio dan kada su u Sarajevo dolazili Angelina Jolie i Brad Pitt i to je bila top tajna.
Moj suprug to nije znao i nije želio doći na zatvaranje pa sam izmislila neku priču da bi došao, da mi nešto treba hitno donijeti. Nije se pokajao, ali nije mogao da vjeruje da mu nisam rekla.
***
Razgovarala: Ilda Lihić-Isović
Foto: Marko Jovančić za Bonjour.ba
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prije godinu dana njihov put tek je počinjao. Jedna u Mostaru, druga u Sarajevu, treća u Banjoj Luci. Različite priče, ali ista odluka da se krene. Danas su to žene koje u BiH grade vlastite brendove, korak po korak.
Iako su im putevi različiti, povezuje ih jedna važna tačka: akademija koju su zajednički organizovali dm drogerie markt Bosna i Hercegovina i Bonjour.ba. Upravo tu je nastala razlika između ideje koja ostane na papiru i brenda koji polako, ali sigurno, raste.
Jer često ne nedostaje ni znanje ni ideja, nego onaj dodatni poticaj da se prestane odgađati ono što već znamo da treba uraditi. Akademija je bila prostor u kojem žene jačaju žene, gdje podrška dolazi iz zajedništva, a govornice bez uljepšavanja dijele iskustva, greške i vrlo konkretne smjernice za naredne korake.
Za Martinu Djordjevski, koja u Mostaru gradi brend tegla, edukacija je bila ključna u fazi kada je imala ideju, ali i mnogo nepoznanica. Učenje o osnovama poslovanja pomoglo joj je da sagleda širu sliku i da svoju ideju pretvori u nešto opipljivo.
“Na početku puta značajno mi je bilo to što sam prolazila kroz različite programe i akademije gdje sam učila o pisanju biznis plana i šta, zapravo, znači pokretati biznis. To mi je bilo značajno da razvijem ideju, razvijem biznis plan i da čujem od profesionalaca kako se to radi.”
Maja Topčagić danas svoj poslovni put razvija u Sarajevu i da, njen put je imao faze u koojima je sve djelovalo preteško. Došao je trenutak kada je odustajanje izgledalo kao najlogičnija opcija. Upravo tada donijela je odluku koja je promijenila smjer.
“Mislim da je to bio dan kad sam htjela da odustanem jer je bilo suviše teško, međutim rekla sam: ideš glavom kroz zid bez straha, jer strah je samo dodatni faktor koji te čini jačom. Tako sam prije par godina odlučila da pokrenem svoj studio: nešto drugačije, autentično i jednostavno ja.”
Poduzetničke vrline često se ne vide u uspjehu, nego u trenucima kada je najteže nastaviti.
Dragana Rauš svoj profesionalni put započela je u Banjoj Luci s marketinškom agencijom raush.ba. Razvijala se kroz iskustvo i spremnost da isproba, pogriješi i nauči. Umjesto čekanja idealnih uslova, birala je praksu kao najbolju školu.
“Moj savjet ženama jeste da na svaku priliku kažu ‘da’. Jer ako ne kažeš da, ne možeš znati da li ti se nešto sviđa ili ne. Dovodite se u razne situacije, eksperimentišite sa svojim sposobnostima i mogućnostima jer ne postoji drugi način da se nauči nego iz prakse.”
U njenom slučaju, rast nije bio linearan, ali je bio stvaran i održiv.
Iako dolaze iz različitih sredina i imaju različite profesionalne puteve, Martinu, Maju i Draganu povezuje jedan važan trenutak. Ne kao početak njihovih ideja, nego kao tačka u kojoj su te ideje dobile potvrdu, strukturu i dodatni zamah.
Akademija je bila prostor u kojem su znanje, iskustva i razmjena s drugim ženama prvi put sjeli na svoje mjesto kao jasan signal da ono što rade ima smisla, da su pitanja koja postavljaju legitimna i da put kojim idu nije usamljen.
Upravo taj spoj edukacije, razgovora i stvarnih primjera dao je dodatni poticaj da se krene ozbiljnije, odlučnije i s više povjerenja u vlastite odluke.
Iz „jednog dana ću“ u „krećem sada“!
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
