TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 28.4.2014.
Zašto svi žele u Franz Ferdinand? Neke od naših najčitanijih priča na MODAMO.info su one vezene uz zanimljive turističke destinacije i atraktivne hotele o kojima mnogi mogu samo sanjati. Ili možda nije tako? Naime, Franz Ferdinand hostel koji se nalazi na adresi Jelića 4 u Sarajevu će vam pružiti jedinstven osjećaj zbog kojeg mnogi čak dolaze i iz najudaljenijih zemalja svijeta.
Pitate se zašto? Razgovarali smo sa Emelom Burdzovic koja je uz supruga vlasnica ovog jedinstvenog hostela i koja nam je otkrila neke od najzanimljivijih priča o dekorima u hotelu, kakve poruke njihovi posjetitelji najviše ostavljaju te što planiraju u narednih par godina.
Franz Ferdinand hostel je jedini boutique hostel u Sarajevu, ako smo upravu. Recite nam Emela, sve od početka - kako (i tko) je došao na ideju otvaranja takvog hostela i kada ste uopće krenuli s radom?
Upravu ste. Muž je kao i obično glavni krivac za sve. Kako već nekoliko godina vodi turističku agenciju sa akcentom na dolazak gostiju u BiH, početkom prošle godine rodila mu se želja da uspostavi i vlastiti smještajni kapacitet. A onda je i mene zarazio i više nije bilo povratka. Jasno smo znali da u moru običnih hostela želimo imati jedan boutique kategorizacije, drugačiji od svih, sa pričom koja je neraskidivo vezana za Sarajevo. Srećom involvirali su se i brojni prijatelji, nadareni, pametni i kreativni, a među njima i jedan koji je dao ime hostelu i zapravo definirao koju ćemo sarajesvku priču pričati u njemu. U martu smo krenuli sa nacrtima i istraživanjem, u junu sa radovima, a u septembru zvanično otvorili naša vrata.
Ono što hostel razlikuje od ostalih jeste uređenje gdje je svaka soba priča za sebe. Koliko imate takvih soba i kakvu priču nose sa sobom?
Da, svih 12 soba su tematske. Hostel je podijeljen na dva dijela. Prvi i inicijalni sobama i dizajnom priča o Sarajevskom atentatu na Franza Ferdinanda i njegovu Sofiju, tako da su sobe nazvane po akterima. Naći ćete tu osim Franza i Sofi i Gavrila Principa i Mladu Bosnu. A drugi dio, logično, nastavlja priču o Prvom svjetskom ratu , a sobe su nazvane i dizajnirane po najznačajnijim bitkama ovog sukoba. Dizajn je uistinu autentičan, čuvali smo izgled stare austrougarske zgrade u kojoj je hostel smješten, s tim da smo secesiji dodali i neke elemente moderne kako bismo dobili ono što smo zacrtali, sljubljeno novo i staro. I sve to zahvaljujući sjajnim bh. arhitektima i dizajnerima, te ljudima koji su izradili jedinstven namještaj i svaki detalj u hostelu.
No osim soba, i ostale prostorije su neobično uređene i obiluju zanimljivim detaljima. Odakle dolaze svi ti detalji koje koristite u uređenju interijera?
Ponosna sam što je sve izradila bh. ekipa. Ideje i nacrte koje smo imali arhitekti, dizajneri i mi, sjajni domaći majstori su sproveli u djelo. Da nisam ovo počela raditi ne bih mogla ni zamisliti šta ljudi sve mogu napraviti od različitih materijala.
Vjerujemo da imate i neku zanimljivu priču vezanu uz neki od premeta u hostelu?
Mnogo je toga, ali je vjerovatno najzanimljivija priča o lusterima u dnevnom boravku. Na njima se najbolje vidi spoj secesije i moderne, koji sam spomenula. Kad mi je arhitekta rekao da će napravit od pleksiglasa lustere koji će asocirati na one velike austrougarske, uplašila sam se. Pleksi kao materijal se nikako nije uklapao i moju viziju. No, nisam bila tvrdoglava, pustila sam ga da ideju u saradnji sa domaćim virtuozima na pleksiju sprovede u djelo, i na kraju smo dobili fantastične plastične kutije, na kojima su dizajnirane folije u secesijskom stilu, koje propuštaju svjetlost. Niko nije ušao u hostel da nije pitao za autore tih sjajnih lustera.
Čuli smo da vam ponestaje mjesta za pisanje na zidu dobrodošlice gdje svaki gost ostavi neku poruku. Možete li nam izdvojiti neku poruku kao najzanimljiviju?
Mjesta je nestalo, nema više. Žao nam je to prekrečiti, tako da se ljudi potpisuju i ostavljaju poruke jedne preko drugih. Najzanimljivije su one pisane na kineskom ili japanskom koje ne možemo detektovati. Ljudi uglavnom pišu prekrasne stvari o hostelu uz poruku' I'll be back', ali i prelijepe stvari o gradu, što nam uistinu puno znači.
Kada govorimo o gostima, recite nam odakle oni pretežno dolaze i koja je soba najtraženija?
Ne mogu se sjetiti zemlje iz koje nismo imali gosta. Ipak, najbrojnija je regija, Turska, Njemačka i Amerika. Iako su sve sobe gotovo podjednako zastupljene, goste ipak najviše oduševljava soba posvećena Sophie Chotek. Između Franza i Gavrila, Sophi je ljudima valjda najdraža. A i najljepša.
Kada biste imali zadatak da u 5 riječi napišete preporuku za hostel - sto biste napisali?
Jedinstven, centralan, dizajniran, topao i čist.
I za kraj recite nam gdje se nadate vidjeti vaš hostel u narednih 5 godina?
I dalje u Jelića, ali mnogo veći. Već nam nedostaje kapaciteta. Kad biste mi dali još 5 godina možda bih ga vidjela kao prepoznatljiv brend i u nekim drugim bh. gradovima. Možda u lijepom Mostaru.
{gallery}2014_04/ff{/gallery}
[email protected]
www.franzferdinandhostel.com
033 834 625
Razgovarala: Ana Ćavar
Foto: Franz Ferdinand hostel PR
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prvi put se desilo da u naslovu nemamo cijelu rečenicu.
Mama.
Samo jedna riječ, ali ta jedna riječ nosi možda i više od bilo koje koju smo do sada napisali.
Kada smo pokušali pronaći pravu rečenicu, nijedna nije bila dovoljna jer neke stvari ne stanu u objašnjenje.
One žive u sitnicama.
U glasu koji nas smiri.
U zagrljaju prije spavanja.
U „jesi ponijela jaknu?"
U običnim danima koji kasnije postanu najvažnije uspomene.
A neke stvari žive u dodiru.
U trenutku kada nas ona pomazi po obrazu i osjetimo njen prsten kako lagano klizi niz kožu.
U onom djetinjstvu kada nas je grlila i mi smo se igrali njenim lančićom, vrtjeli ga među prstima, znajući napamet svaku kariku.
U danu kada smo izgubili njenu omiljenu naušnicu u igri, a ona se nije naljutila.
Mama…
Možda baš zato neke emocije nosimo najbliže sebi.
Kroz poznati dodir prstena.
Ogrlicu koju uvijek biramo bez razmišljanja.
Detalje koji s vremenom postanu mnogo više od nakita.
Baš onakvog kakav godinama pronalazimo u Zlatarna Celje kolekcijama i vežemo za važne uspomene.
Možda smo zato i željeli ovu priču ispričati kako se ljubav najčešće pamti… nježno i tiho.
Almu Dizdarević Sarhan upoznali smo kroz jednu potpuno drugačiju, ali jednako nježnu ulogu dok je s posebnom pažnjom kreirala radionicu u dječjoj igraonici.
I upravo tada nam je postalo jasno koliko prirodno balansira između svih svojih svjetova.
Alma je istovremeno mama, model i osoba koja okuplja djecu, kreativnost i toplinu u isti prostor, bez potrebe da bilo šta djeluje savršeno ili unaprijed isplanirano. Zato smo znali da će se njih troje sjajno snaći i pred kamerama.
Pokazali su nam da sa djecom stvari rijetko idu potpuno po planu, ali da upravo u tim spontanim momentima nastanu fotografije i uspomene koje ostanu najljepše i iskrene.
U razgovoru s Almom, između rečenica o djeci, svakodnevici i majčinstvu, najviše su ostali oni mali momenti.
“Volim kad pravimo palačinke.”
“Dođi sa mnom, mama .”
“Mama , baš ti je lijepa slika.”
Tako izgleda ljubav dok traje. Kroz stvari koje djeluju obično sve dok jednog dana ne postanu uspomena.
Alma danas sebe opisuje kao ženu koja istovremeno gradi dom, snove i sebe, i uči da i kroz haos ostane zahvalna i nježna prema sebi i životu.
I teško je ne prepoznati se barem malo u toj rečenici.
U pokušaju da budemo prisutne za sve koje volimo, a da pritom ne izgubimo dijelove sebe koje još uvijek želimo sačuvati.
“Majčinstvo me naučilo koliko je teško istovremeno biti potpuno prisutan za svoju djecu, a ipak ne odustati od svojih snova i dijelova sebe koje također želim sačuvati.”
Kada smo je pitale kada je prvi put osjetila da razumije svoju mamu, odgovor je došao odmah.
“Definitivno onda kada sam i sama postala majka .”
Više kao tiho prepoznavanje i onaj trenutak kada počnemo govoriti iste rečenice.
Brinuti na isti način i nositi istu nježnost.
“Porodica je razlog, a vjera stub svega.”
Rečenica njene mame koju i danas nosi kao unutrašnji glas kojem se vraća kada život postane preglasan.
Postoje stvari koje se ne nauče kroz objašnjenje. Samo ih jednog dana prepoznamo u sebi i to u načinu na koji volimo.
Gradimo dom i pokušavamo sve držati na okupu čak i kada smo umorne.
“Volim kad idemo na planinu.”
“Kad idemo na kampovanje.”
“Volim te puno.”
Djeca nikada ne opisuju ljubav komplikovano.
Uvijek je svedu na ono najvažnije.
Na vrijeme.
Prisustvo.
Palačinke.
Još jednu priču prije spavanja.
Ti trenuci ostanu najduže i to ne oni savršeni, nego oni stvarni.
Oni u kojima se smijemo usred haosa ili u kojima se grlimo dok pokušavamo završiti još deset stvari odjednom.
I oni u kojima, sasvim slučajno, nastanu uspomene kojih ćemo se sjećati cijeli život.
Almin najdraži komad nakita je prsten koji je njena mama naslijedila od svoje mame , a zatim ga proslijedila njoj.
“Kad ga nosim, osjećam kao da sa sobom nosim tihu snagu žena prije mene, njihov trag, ljubav i sve ono što su uspjele iznijeti kroz život.”
I upravo tu nakit prestaje biti detalj.
Postaje uspomena.
Dodir.
Navika.
Nešto što ostaje uz nas mnogo duže nego što primijetimo.
“Mislim da nakit može biti jako tih, ali moćan podsjetnik na ono ko si i šta ti je važno.”
Kada govori o najdražem dijelu dana, Alma spominje one potpuno obične kao period pred spavanje.
Kada se sve utiša, a djeca traže još jedan zagrljaj, još jednu priču i još “samo pet minuta”.
Možda upravo tada najviše shvatimo koliko ljubav zapravo izgleda jednostavno.
“Mama , dođi sa mnom.”
U ovoj rečenici stala je cijela ova priča.
Nakit je oduvijek bio poveznica s mamom.
Znamo tačno koje je naušnice čuvala za posebne trenutke, koji je prsten skidala kada je pravila ručak i koji nam je lančić jednom rekla da čuva za nas, kad odrastemo.
Svi ti trenuci, oni koji se godinama kasnije vrate sami od sebe, gotovo uvijek uz sebe imaju jednu poveznicu.
Nakit koji s vremenom prestane biti predmet.
Postaje pamćenje.
Postaje žena koja ga je nosila.
Njen miris, glas i način na koji nas pogleda kada se vratimo kući.
Nakit koji jedna majka jednog dana skine sa svog vrata i stavi na naš je nastavak.
Komadi koje je Alma nosila dolaze iz Zlatarna Celje ponude.
Srebro
Zlato
U konačnici pravi nakit ne pamtimo samo po tome kako je izgledao, nego po onoj koja ga je nosila.
Mama …
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
