Zašto svi žele u Franz Ferdinand?    Neke od naših najčitanijih priča na MODAMO.info su one vezene uz zanimljive turističke destinacije i atraktivne hotele o kojima mnogi mogu samo sanjati. Ili možda nije tako? Naime, Franz Ferdinand hostel koji se nalazi na adresi Jelića 4 u Sarajevu će vam pružiti jedinstven osjećaj zbog kojeg mnogi čak dolaze i iz najudaljenijih zemalja svijeta.

Pitate se zašto? Razgovarali smo sa Emelom Burdzovic koja je uz supruga vlasnica ovog jedinstvenog hostela i koja nam je otkrila neke od najzanimljivijih priča o dekorima u hotelu, kakve poruke njihovi posjetitelji najviše ostavljaju te što planiraju u narednih par godina.

Franz Ferdinand hostel je jedini boutique hostel u Sarajevu, ako smo upravu. Recite nam Emela, sve od početka - kako (i tko) je došao na ideju otvaranja takvog hostela i kada ste uopće krenuli s radom?

Upravu ste. Muž je kao i obično glavni krivac za sve. Kako već nekoliko godina vodi turističku agenciju sa akcentom na dolazak gostiju u BiH, početkom prošle godine rodila mu se želja da uspostavi i vlastiti smještajni kapacitet. A onda je i mene zarazio i više nije bilo povratka. Jasno smo znali da u moru običnih hostela želimo imati jedan boutique kategorizacije, drugačiji od svih, sa pričom koja je neraskidivo vezana za Sarajevo. Srećom involvirali su se i brojni prijatelji, nadareni, pametni i kreativni, a među njima i jedan koji je dao ime hostelu i zapravo definirao koju ćemo sarajesvku priču pričati u njemu. U martu smo krenuli sa nacrtima i istraživanjem, u junu sa radovima, a u septembru zvanično otvorili naša vrata.

Ono što hostel razlikuje od ostalih jeste uređenje gdje je svaka soba priča za sebe. Koliko imate takvih soba i kakvu priču nose sa sobom?

Da, svih 12 soba su tematske. Hostel je podijeljen na dva dijela. Prvi i inicijalni sobama i dizajnom priča o Sarajevskom atentatu na Franza Ferdinanda i njegovu Sofiju, tako da su sobe nazvane po akterima.  Naći ćete tu osim Franza i Sofi i Gavrila Principa i Mladu Bosnu. A drugi dio, logično, nastavlja priču o Prvom svjetskom ratu , a sobe su nazvane i dizajnirane po najznačajnijim bitkama ovog sukoba. Dizajn je uistinu autentičan, čuvali smo izgled stare austrougarske zgrade u kojoj je hostel smješten, s tim da smo secesiji dodali i neke elemente moderne kako bismo dobili ono što smo zacrtali, sljubljeno novo i staro. I sve to zahvaljujući sjajnim bh. arhitektima i dizajnerima, te ljudima koji su izradili jedinstven namještaj i svaki detalj u hostelu.

No osim soba, i ostale prostorije su neobično uređene i obiluju zanimljivim detaljima. Odakle dolaze svi ti detalji koje koristite u uređenju interijera?

Ponosna sam što je sve izradila bh. ekipa. Ideje i nacrte koje smo imali arhitekti, dizajneri i mi, sjajni domaći majstori su sproveli u djelo. Da nisam ovo počela raditi ne bih mogla ni zamisliti šta ljudi sve mogu napraviti od različitih materijala.

Vjerujemo da imate i neku zanimljivu priču vezanu uz neki od premeta u hostelu?

Mnogo je toga, ali je vjerovatno najzanimljivija priča o lusterima u dnevnom boravku. Na njima se najbolje vidi spoj secesije i moderne, koji sam spomenula. Kad mi je arhitekta rekao da će napravit od pleksiglasa lustere koji će asocirati na one velike austrougarske, uplašila sam se. Pleksi kao materijal se nikako nije uklapao i moju viziju. No, nisam bila tvrdoglava, pustila sam ga da ideju u saradnji sa domaćim virtuozima na pleksiju sprovede u djelo, i na kraju smo dobili fantastične plastične kutije, na kojima su dizajnirane folije u secesijskom stilu, koje propuštaju svjetlost. Niko nije ušao u hostel da nije pitao za autore tih sjajnih lustera.

Čuli smo da vam ponestaje mjesta za pisanje na zidu dobrodošlice gdje svaki gost ostavi neku poruku. Možete li nam izdvojiti neku poruku kao najzanimljiviju?

Mjesta je nestalo, nema više. Žao nam je to prekrečiti, tako da se ljudi potpisuju i ostavljaju poruke jedne preko drugih. Najzanimljivije su one pisane na kineskom ili japanskom koje ne možemo detektovati.  Ljudi uglavnom pišu prekrasne stvari o hostelu uz poruku' I'll be back', ali i prelijepe stvari o gradu, što nam uistinu puno znači.

Kada govorimo o gostima, recite nam odakle oni pretežno dolaze i koja je soba najtraženija?

Ne mogu se sjetiti zemlje iz koje nismo imali gosta. Ipak, najbrojnija je regija, Turska, Njemačka i Amerika.  Iako su sve sobe gotovo podjednako zastupljene, goste ipak najviše oduševljava soba posvećena Sophie Chotek.  Između Franza i Gavrila, Sophi je ljudima valjda najdraža. A i najljepša.

Kada biste imali zadatak da u 5 riječi napišete preporuku za hostel - sto biste napisali?

Jedinstven, centralan, dizajniran, topao i čist.

I za kraj recite nam gdje se nadate vidjeti vaš hostel u narednih 5 godina?

I dalje u Jelića, ali mnogo veći. Već nam nedostaje kapaciteta. Kad biste mi dali još 5 godina možda bih ga vidjela kao prepoznatljiv brend i u nekim drugim bh. gradovima. Možda u lijepom Mostaru.

{gallery}2014_04/ff{/gallery}

[email protected]
www.franzferdinandhostel.com
033 834 625

Razgovarala: Ana Ćavar
Foto: Franz Ferdinand hostel PR

Povodom 15 godina stvaralaštva i predstavljanja nove kolekcije, koja otvara novo poglavlje brenda, s Aminom Hasanbegović razgovaramo o ateljeu, konstrukciji siluete, arhivi brenda i detaljima koji oblikuju identitet svakog komada.

Amina Hasanbegović već 15 godina razvija autorski couture rukopis u kojem silueta nastaje kroz disciplinu konstrukcije, a ne kroz prolazni trend. Njene kreacije prepoznatljive su po arhitektonskom pristupu formi, promišljenom volumenu i preciznom odnosu između kroja, teksture i pokreta.   



 

Njene kreacije nosile su Severina, Nataša Bekvalac, Nina Badrić, Ana Đurić, poznatija kao Konstrakta, i brojne druge žene regionalne scene. Ipak, ova priča nije samo o imenima koja su nosila njen dizajn, već o ateljeskom radu koji je tokom godina oblikovao jedan od najupečatljivijih autorskih potpisa regionalne modne scene.  
 

- Atelje -  

Nakon 15 godina stvaralaštva, vaš brend ulazi u novu eru. Kada pogledate sve što ste do sada izgradili, od ateljea do velikih scenskih i regionalnih trenutaka, šta je bio znak da je vrijeme za novo poglavlje?

Amina Hasanbegović: Posle 15 godina rada naučila sam da verujem svom unutrašnjem osećaju. Uvek sam imala neka velika priželjkivanja i snove za svoj brend, ali sam isto tako naučila da se najvažnije stvari dese tek onda kada za njih dođe pravo vreme. Za mene znak da počinje novo poglavlje nije bio jedan konkretan događaj, već upravo taj osećaj da su se mnoge stvari prirodno posložile i da je došao trenutak za korak dalje.

Verujem da se stvari dešavaju onda kada su suđene i kada treba da se dogode. Danas osećam istu onu uzbuđenost koju sam imala na početku, ali sa mnogo više iskustva, sigurnosti i jasnijom vizijom onoga što želim da gradim u budućnosti.



 

Da neko jedan dan nevidljivo prati rad u vašem ateljeu, koji trenutak bi ga najviše iznenadio u procesu nastanka nove kolekcije?

Amina Hasanbegović: Mislim da bi nekoga najviše iznenadilo koliko ljudi, pažnje i posvećenosti stoji iza jednog jedinog komada. Moj način rada nastajao je godinama i potpuno je prilagođen meni. Ne verujem u šablone i planirane sisteme rada u ovom poslu jer je svaka kolekcija novi izazov i nova priča. U ateljeu ne postoji univerzalna formula, svaki model prolazi svoj put od ideje do realizacije.




 

Možda spolja sve djeluje kao trenutak inspiracije, ali iza njega stoje brojni sati rada, razgovora, isprobavanja, ručne izrade i zajedničkog promišljanja svakog detalja. Upravo ta pažnja i ljubav sa kojom nastaje svaki komad, kao i broj ljudi koji učestvuje u njegovom stvaranju, verujem da bi nekoga najviše iznenadili. Za mene moda nikada nije samo odevni predmet, ona je rezultat zajedničkog stvaranja, zanata i emocije utkane u svaku tkaninu.

Vrhunski dizajn često počiva na odlukama koje publika nikada ne vidi. Koja je odluka u procesu izrade za vas najvažnija, iako možda na finalnom proizvodu djeluje gotovo neprimjetno?

Amina Hasanbegović: Sve kreće od skice – crtanje i kompletna priprema pre nego što model počne da se izrađuje je deo procesa koji mi je najvažniji. Ono što se ne vidi, a i te kako doprinosi couture momentu u mom dizajnu su same konstrukcije ispod haljine (često i metalne), a koje joj daju na prepoznatljivom AH volumenu. 

No, iako couture podrazumeva mnogo tehničkih odluka, za mene je najvažnija ona koja se donosi mnogo ranije a to je rađanje ideje i momenat kada osetim da je neka zaista prava. Godinama sam učila da verujem svom unutrašnjem osećaju. Zato verujem da je intuicija jednako važan deo kreativnog procesa kao i znanje, iskustvo ili zanat. 



 

-Arhiva-

Arhiva Amine Hasanbegović nije samo pregled kolekcija, već mapa silueta, saradnji i komada koji su tokom petnaest godina oblikovali prepoznatljiv regionalni couture rukopis.

Vaše kreacije nosile su mnoge poznate žene regionalne scene, svaka s potpuno drugačijim stilom i javnim izrazom. Kako u takvim saradnjama pronalazite ravnotežu između njihovog identiteta i vašeg autorskog potpisa?

Amina Hasanbegović:  Saradnja sa ženama koje imaju tako snažan i prepoznatljiv identitet za mene je uvek dijalog, izbegavam da namećem vlastitu estetiku. Bez obzira na to da li je reč o Severini, Nataši Bekvalac, Nini Badrić, Konstrakti ili nekoj drugoj umetnici, prvi korak je razumeti njihovu ličnost, energiju i način na koji žele da komuniciraju sa publikom. 

Moj zadatak je da kroz dizajn naglasim ono što ih čini autentičnim.

Uvek ima mnogo anegdota u tim saradnjama, od dogovora u 3 ujutru, kratkih rokova za izradu, izmena u poslednji čas, na licu mesta, pred koncerte i nastupe. Najlepši deo takvih saradnji je upravo pronalaženje te ravnoteže kada se njihov identitet i moja kreativna vizija susretnu na prirodan način. Do sada je brend napravio preko 5500 unikatnih haljina, a verujemo da je svaka od njih bila posebna na svoj način, a s druge strane delovala uverljivo i iskreno na osobi koja je nosi.




 

Kada pogledate arhivu brenda, postoji li kreacija koja vas i danas odmah vrati u trenutak kada je nastajala?

Amina Hasanbegović: Kako da ne. Nedavno sam poželela da organizujem i sredim radionicu, i kada sam videla sve te ostatke materijala, shvatila sam da su oni zapravo susret sa svim osobama,probama,osmesima… jedna čitava eksplozija sećanja kako pozitivnih tako i negativnih engrama. Zato je arhiva za mene mnogo više od pregleda dosadašnjeg rada, jedna čitava zbirka uspomena koje sam imala privilegiju da delim sa ženama za koje sam stvarala. I danas me to iskreno fascinira.




 
 

Svaki brend koji traje toliko godina ima elemente koji ostaju dosljedni, ali i one koji s vremenom prirodno evoluiraju. Šta je u vašem radu ostalo isto od početka, a šta danas dobija novo značenje?

Amina Hasanbegović: Ako se nešto nije promenilo kroz sve ove godine, onda je to strast. Ona ista iskra koja me je pokrenula na početku i danas me vodi kroz svaki novi izazov. Želja za stvaranjem, istraživanjem i pomjeranjem sopstvenih granica ostala je jednako snažna.

Ono što je vreme donelo jeste zrelost. Nekada sam osećala da moram da odgovorim na svaki izazov, a danas znam da je snaga i u izboru. Naučila sam da verujem sebi, da sledim unutrašnji osećaj i da ne moram sve. Možda se upravo u tome krije najveća promena a to ne da sam nekada tražila svoj put, a danas mu verujem.



 

Da danas otvorimo arhivu brenda i biramo jedan komad koji bi mogao ponovo izaći pred publiku, ali u verziji nove ere, koji biste izabrali?

Amina Hasanbegović: Bez razmišljanja bih izabrala kolekciju Blacksmith and Tailor. Predstavila sam je beogradskoj publici prije petnaest godina, a danas mi djeluje jednako snažno kao i tada.

Bila je to kolekcija nastala na granici dve suprotnosti: snage i nježnosti. Metal smo ručno varili, oblikovali i pretvarali u formu, tražeći način da ga spojimo sa gotovo bestežinskim tkaninama. U tom susretu grubog i krhkog nastala je posebna energija koju i danas osjećam. Možda bih je danas posmatrala drugačijim očima, sa više iskustva i zrelosti, ali njena ideja ostala bi ista. Neke kreacije pripadaju trenutku, a neke su bezvremenske. Za mene je Blacksmith and Tailor upravo jedna od njih.

-Sljedeće poglavlje-

Svaki brend koji traje toliko godina ima elemente koji ostaju dosljedni, ali i one koji s vremenom prirodno evoluiraju.   

Šta je u vašem radu ostalo isto od početka, a šta danas dobija novo značenje?

Amina Hasanbegović: Ako se nešto nije promenilo kroz sve ove godine, onda je to strast. Ona ista iskra koja me je pokrenula na početku i danas me vodi kroz svaki novi izazov. Želja za stvaranjem, istraživanjem i pomjeranjem sopstvenih granica ostala je jednako snažna.

Ono što je vreme donelo jeste zrelost. Nekada sam osećala da moram da odgovorim na svaki izazov, a danas znam da je snaga i u izboru. Naučila sam da verujem sebi, da sledim unutrašnji osećaj i da ne moram sve. Možda se upravo u tome krije najveća promena a to ne da sam nekada tražila svoj put, a danas mu verujem.





 

Vaš rad je prepoznatljiv po odnosu između konstrukcije, ručnog rada i snažne siluete. Šta je u novoj kolekciji najjasniji znak promjene?

Amina Hasanbegović:  U ovoj kolekciji važnu ulogu ima i način na koji nastaju materijali. Mnoge od njih smo stvarali sami. Volim ideju da komad počinje mnogo pre prvog kroja - u eksperimentu, u teksturi, u tragu ruke koja ga oblikuje.





 

Nakon ove kolekcije, po čemu biste voljeli da publika prepozna novu fazu brenda Amina Hasanbegović?

Amina Hasanbegović:  Volela bih da ovu novu fazu brenda prepoznaju po emociji. Po ljubavi prema stvaranju koja je godinama bila moja najvažnija pokretačka snaga i koja je utkana u svaki komad.

Svaka kolekcija nosi deo vremena u kojem je nastala, ali i deo osobe koja ju je stvarala. Takođe, ona je i simbol našeg novog početka nakon više decenije i po stvaranja :)



 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Hatidža Hasanbegović / @aminahasanbegovic