TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 28.4.2014.
Zašto svi žele u Franz Ferdinand? Neke od naših najčitanijih priča na MODAMO.info su one vezene uz zanimljive turističke destinacije i atraktivne hotele o kojima mnogi mogu samo sanjati. Ili možda nije tako? Naime, Franz Ferdinand hostel koji se nalazi na adresi Jelića 4 u Sarajevu će vam pružiti jedinstven osjećaj zbog kojeg mnogi čak dolaze i iz najudaljenijih zemalja svijeta.
Pitate se zašto? Razgovarali smo sa Emelom Burdzovic koja je uz supruga vlasnica ovog jedinstvenog hostela i koja nam je otkrila neke od najzanimljivijih priča o dekorima u hotelu, kakve poruke njihovi posjetitelji najviše ostavljaju te što planiraju u narednih par godina.
Franz Ferdinand hostel je jedini boutique hostel u Sarajevu, ako smo upravu. Recite nam Emela, sve od početka - kako (i tko) je došao na ideju otvaranja takvog hostela i kada ste uopće krenuli s radom?
Upravu ste. Muž je kao i obično glavni krivac za sve. Kako već nekoliko godina vodi turističku agenciju sa akcentom na dolazak gostiju u BiH, početkom prošle godine rodila mu se želja da uspostavi i vlastiti smještajni kapacitet. A onda je i mene zarazio i više nije bilo povratka. Jasno smo znali da u moru običnih hostela želimo imati jedan boutique kategorizacije, drugačiji od svih, sa pričom koja je neraskidivo vezana za Sarajevo. Srećom involvirali su se i brojni prijatelji, nadareni, pametni i kreativni, a među njima i jedan koji je dao ime hostelu i zapravo definirao koju ćemo sarajesvku priču pričati u njemu. U martu smo krenuli sa nacrtima i istraživanjem, u junu sa radovima, a u septembru zvanično otvorili naša vrata.
Ono što hostel razlikuje od ostalih jeste uređenje gdje je svaka soba priča za sebe. Koliko imate takvih soba i kakvu priču nose sa sobom?
Da, svih 12 soba su tematske. Hostel je podijeljen na dva dijela. Prvi i inicijalni sobama i dizajnom priča o Sarajevskom atentatu na Franza Ferdinanda i njegovu Sofiju, tako da su sobe nazvane po akterima. Naći ćete tu osim Franza i Sofi i Gavrila Principa i Mladu Bosnu. A drugi dio, logično, nastavlja priču o Prvom svjetskom ratu , a sobe su nazvane i dizajnirane po najznačajnijim bitkama ovog sukoba. Dizajn je uistinu autentičan, čuvali smo izgled stare austrougarske zgrade u kojoj je hostel smješten, s tim da smo secesiji dodali i neke elemente moderne kako bismo dobili ono što smo zacrtali, sljubljeno novo i staro. I sve to zahvaljujući sjajnim bh. arhitektima i dizajnerima, te ljudima koji su izradili jedinstven namještaj i svaki detalj u hostelu.
No osim soba, i ostale prostorije su neobično uređene i obiluju zanimljivim detaljima. Odakle dolaze svi ti detalji koje koristite u uređenju interijera?
Ponosna sam što je sve izradila bh. ekipa. Ideje i nacrte koje smo imali arhitekti, dizajneri i mi, sjajni domaći majstori su sproveli u djelo. Da nisam ovo počela raditi ne bih mogla ni zamisliti šta ljudi sve mogu napraviti od različitih materijala.
Vjerujemo da imate i neku zanimljivu priču vezanu uz neki od premeta u hostelu?
Mnogo je toga, ali je vjerovatno najzanimljivija priča o lusterima u dnevnom boravku. Na njima se najbolje vidi spoj secesije i moderne, koji sam spomenula. Kad mi je arhitekta rekao da će napravit od pleksiglasa lustere koji će asocirati na one velike austrougarske, uplašila sam se. Pleksi kao materijal se nikako nije uklapao i moju viziju. No, nisam bila tvrdoglava, pustila sam ga da ideju u saradnji sa domaćim virtuozima na pleksiju sprovede u djelo, i na kraju smo dobili fantastične plastične kutije, na kojima su dizajnirane folije u secesijskom stilu, koje propuštaju svjetlost. Niko nije ušao u hostel da nije pitao za autore tih sjajnih lustera.
Čuli smo da vam ponestaje mjesta za pisanje na zidu dobrodošlice gdje svaki gost ostavi neku poruku. Možete li nam izdvojiti neku poruku kao najzanimljiviju?
Mjesta je nestalo, nema više. Žao nam je to prekrečiti, tako da se ljudi potpisuju i ostavljaju poruke jedne preko drugih. Najzanimljivije su one pisane na kineskom ili japanskom koje ne možemo detektovati. Ljudi uglavnom pišu prekrasne stvari o hostelu uz poruku' I'll be back', ali i prelijepe stvari o gradu, što nam uistinu puno znači.
Kada govorimo o gostima, recite nam odakle oni pretežno dolaze i koja je soba najtraženija?
Ne mogu se sjetiti zemlje iz koje nismo imali gosta. Ipak, najbrojnija je regija, Turska, Njemačka i Amerika. Iako su sve sobe gotovo podjednako zastupljene, goste ipak najviše oduševljava soba posvećena Sophie Chotek. Između Franza i Gavrila, Sophi je ljudima valjda najdraža. A i najljepša.
Kada biste imali zadatak da u 5 riječi napišete preporuku za hostel - sto biste napisali?
Jedinstven, centralan, dizajniran, topao i čist.
I za kraj recite nam gdje se nadate vidjeti vaš hostel u narednih 5 godina?
I dalje u Jelića, ali mnogo veći. Već nam nedostaje kapaciteta. Kad biste mi dali još 5 godina možda bih ga vidjela kao prepoznatljiv brend i u nekim drugim bh. gradovima. Možda u lijepom Mostaru.
{gallery}2014_04/ff{/gallery}
[email protected]
www.franzferdinandhostel.com
033 834 625
Razgovarala: Ana Ćavar
Foto: Franz Ferdinand hostel PR
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
