TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 4.3.2025.
Na obali Miljacke, iza elegantnih neogotičkih fasada i pod kupolom koja dominira horizontom Sarajeva, stoji Akademija likovnih umjetnosti.
Jedno od najljepših arhitektonskih djela Sarajeva, danas simbolizira umjetnost i kreativnost, ova zgrada je nekada imala potpuno drugačiju svrhu.
Historija Akademije likovnih umjetnosti usko je povezana s dolaskom Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu 1878. godine, kada Sarajevo doživljava intenzivne društvene i kulturne promjene.
Foto: @tarikjesenkovic
Potreba za bogoslužnim prostorom dovela je do izgradnje Evangelističke crkve, prema projektu jednog od najvažnijih arhitekata tog vremena Karla Paržika.
Foto: Sarajevski list, 1899.
Kada govorimo o arhitektonskoj ostavštini Sarajeva, teško je ne spomenuti Karla Paržika, genijalnog češkog arhitekta koji je svoj pečat ostavio na brojnim znamenitostima grada Sarajeva.
Grandiozna crkva, izvedena u eklektičnom spoju romansko-bizantijskog stila, svečano je otvorena 19. novembra 1899. godine, dominirajući urbanim pejzažom Sarajeva. Nakon Prvog svjetskog rata izgubila svoju funkciju, jer je austrougarska vojska, zajedno s većinom evangelista, napustila grad.
Foto: Nedeljko Rosić, 1980.
Novi život kroz umjetnost
Godine 1981., nakon što je crkvena imovina prenesena gradu, zgrada je transformirana u Akademiju likovnih umjetnosti. Danas, kroz monumentalni most Festina Lente, koji se poput modernog luka proteže prema ulazu Akademije, dolazimo do arhitektonske simfonije prošlosti i sadašnjosti.
Stakleni refleksi mosta i njegova metalna struktura sjajno kontrastiraju klasičnoj ljepoti bijelih zidova i zelenkaste kupole, stvarajući savršen kadar za sve zaljubljenike u arhitekturu i estetiku.
Foto: @academyoffineartssarajevo
***
Naslovna fotografija: Bonjour.ba
TEKST: Ada Ćeremida
Kada je 29. novembra 1969. godine, tačno u 18 sati, Sarajevo dobilo svoj potpuno novi Kulturno-sportski centar, događaj nije ličio ni na šta što je grad do tada vidio.
Upravo zato danas, 56 godina kasnije, o Skenderiji ne govorimo samo kao o zgradi, govorimo o mitologiji grada Sarajeva. Postoje zgrade koje postanu orijentiri, a postoje one koje postanu dio kolektivnog pamćenja. Skenderija je u Sarajevu oduvijek bila oboje.
Sve je počelo 1969. godine, kada je grad pod Trebevićem otvorio vrata monumentalnog Kulturno-sportskog centra, zdanja koje će narednih pola stoljeća oblikovati kulturni, umjetnički i društveni život Sarajeva kao malo koji drugi prostor. Tog dana Sarajevo je dobilo scenu, ritam, ambiciju i osjećaj pripadanja vremenu koje je tek dolazilo.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Nastanak Skenderije bio je trenutak modernističke hrabrosti. Kompleks su projektovali arhitekti Živorad Janković, Halid Muhasinović i Ognjen Malkin, stvarajući zdanje koje je radikalno odbacilo dekorativnost i tradicionalna rješenja, nudeći umjesto toga arhitekturu koja je izgledala kao da je stigla iz budućnosti.
Masivni betonski volumeni, ogromne plohe, lepezasto krovno rješenje i široki plato koji se prirodno stapao s gradskim tkivom činili su da Skenderija ne bude samo jedan kompleks, nego urbana topografija.
Da je hrabrost bila ispravna, potvrdila je i godina njenog otvaranja: Skenderija je tada osvojila godišnju nagradu za najbolje arhitektonsko djelo u Jugoslaviji.
Sve oko nje djelovalo je kao pozornica, kao da je Sarajevo dobilo svoj otvoreni forum, prostor koji je živio s gradom, u ritmu koraka, događaja i generacija koje će tek sazrijeti uz nju.
Kada je stigao dan svečanog otvaranja, Skenderija je odisala ceremonijalnošću. Premijera filma Bitka na Neretvi, jedne od najskupljih jugoslavenskih filmskih produkcija, okupila je šest hiljada pažljivo odabranih uzvanika.
Pozivnice su, gotovo nestvarno, nosile Picassov pečat u vidu skice potopljenog broda kao vizuelni potpis.
Foto: @centar_skenderija
Na ulazu su hostese prodavale simbolične kartonske cigle za Dom mladih, podsjećajući svakoga da ova zgrada nije samo prostor predstave, nego mjesto koje ulaže u buduće generacije umjetnika.
Tribine u dvorani, monumentalne i precizno konstruisane, izradila je njemačka firma Telembach, čiji je vlasnik, fasciniran viđenim, izjavio da je Skenderija najljepša i najimpresivnija dvorana koju je ikada vidio.
Njegove riječi nisu bile pretjerivanje. Skenderija je zaista bila arhitektonski šok, struktura koja je spajala brutalistički izraz s iznenađujućom mekoćom javnog prostora.
Bila je moderna, ali nije bila hladna. Bila je monumentalna, ali nikada nepristupačna. A u vremenu kada su gradovi širom Evrope tragali za novim urbanim identitetima, Sarajevo ga je te večeri dobilo.
Dio te priče je i Dom mladih, zamišljen kao kreativno središte grada, mjesto gdje počinju karijere, gdje se pronalaze interesi, gdje generacije uče šta znači biti dio kulturne scene. 
Među ljudima koji su ostavili neizbrisiv trag u njegovoj historiji bila je i Gordana Magaš, balerina, glumica i pedagoginja, koja je u periodu od 1987. do 1991. vodila Baletni studio u Domu mladih.
Njeni treninzi oblikovali su čitave generacije plesača i unijeli u ovaj modernistički prostor nešto što ga je uvijek činilo posebnim: disciplinu, eleganciju i posvećenost.
Foto: @centar_skenderija
Dok se u Domu mladih stvarala nova urbana kultura, u Ledenoj dvorani stvarala su se potpuno drugačija, ali podjednako dragocjena sjećanja. Za mnoge građane, Ledena dvorana je bila prvi dodir s klizanjem, prvi pad, prvi stisak ruke, prvi izlazak s društvom, prvo takmičenje, prva revija Holiday on Ice.
U arhitekturi koja je spolja djelovala masivno i hladno, unutra se odvijao jedan od najtoplijih dijelova života grada: ritual zimskih druženja.
Skenderija je ubrzo postala mjesto za koje se zna daleko izvan Sarajeva. Veliki međunarodni događaji stizali su jedan za drugim, a kompleks je samo nekoliko mjeseci nakon otvaranja zvanično prepoznat kao jedno od najvažnijih arhitektonskih ostvarenja u Jugoslaviji.
Moglo bi se reći da je funkcionalnost pratila ambiciju, a ambicija grad i to je možda najveća tajna njene dugovječnosti.
Danas, 56 godina kasnije, Skenderija i dalje živi. U njenim dvoranama održavaju se koncerti, predstave, sajmovi, sportska takmičenja i festivalski programi.
Hiljade ljudi prelaze preko njenog platoa svakog dana, često nesvjesne činjenice da hodaju po prostoru koji je decenijama bio kulturni puls grada. Iako je vrijeme donijelo nove izazove, Skenderija je ostala dosljedna sebi: javna, otvorena, živa.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Možda je zato svaki njen rođendan više od pukog jubileja jer je podsjetnik na čitavu zajednicu, arhitekturu, navike, generacije, uspomene…
Podsjetnik da ponekad jedan kompleks može postati cijeli svijet koji traje već 56 godina i koji danas, uprkos svemu, uporno raste i diše u ritmu grada koji ga je izgradio.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
