Priče jedne mame: Slijedi svoje snove, oni znaju put!

„Dozvoliti pozitivnim osjećajima da upravljaju tobom, najveća je hrabrost, a ne ludost; mnogi ne znaju što oni donose, ako se pravilno usmjere.“ Exor TrixtTočno se sjećam trenutka, koji je bio prije samo tri mjeseca i deset dana, kad sam poslije prvog jutarnjeg uspavljivanja mog malog dječaka, u polusatnoj trci spremanja kuće (toliko je inače trajalo spavanje mog ljubimca), ne znam ni ja otkud izazvana zovnula prijatelja Maria i rekla mu kako mislim da bih trebala početi pisati o ljepoti života. O svojim razmišljanjima, o zbrci u glavi, saznanjima, ma svemu u životu, jer vjerujem da bi se mame i sve ostale žene mogle pronaći u njima i koristiti ih za svoj rast u životu.

A kako sam ja luda za novim izazovima i promjenama u životu, vjerujem da će mi to super odgovarati.
Mario mi je samo rekao:„Ako je to tvoj san i želiš pisati i tako se dobro osjećaš u vezi s njim, onda sad samo pusti da se to samo dogodi.“
U tom trenutku nisam baš shvaćala šta hoće da time kaže, jer sam bila usmjerena na viziju svojih članaka objavljenih na internetu, u novinama i bila sam toliko ispunjena i zadovoljna zbog same pomisli na to. Taj dan između pranja guze mom usranku, razgrtanja rublja i sklanjanja igračaka, stalno su mi se po glavi vozale rečenice, teme o kojima bih mogla pisati i još uvijek sva sretna i uzbuđena, odlučila sam da ću odmah tu večer sjesti i početi pisati, pa ću onda 'ganjati' nekoga tko će to objaviti. U tom trenutku stvarno nisam imala pojma koji bi to mogli biti portali, novine ili magazini koji će to objaviti, ali sam svejedno vjerovala da postoje neki kojima će se svidjeti ono što želim podijeliti. Uostalom, Facebook je uvijek opcija.

Prošlo je ljeto, sva ona mostarska žega, gužva 'em od turista, 'em od radova po gradu'. Počela je i jesen, relacija posao - kuća, cijelonoćni ratovi sa zubićima, a ja nisam imala nijednu misao napisanu na papiru. U biti, bila sam totalno zaboravila na pisanje, sve do prije mjesec dana, kada sam „slučajno“ srela Anu i pitala je šta ima novo s MODAMO.info. Nakon brbljanja o novoj kolekciji, u brzini je spomenula, kako me je mislila zvati tih dana, jer pokreću novu kolumnu o izazovima majčinstva, braka, posla, ma svega zajedno.

E tu sam se ja ugasila, hmm ili upalila, ne znam ni sama sad. Toliko sam bila uzbuđena u sebi, da sam nju samo vidjela ispred sebe kako nešto priča i maše rukama, dok su se meni po glavi vrtile sve one slike od ljetos. Ponovno sam se vratila u stvarnost kad mi je postavila pitanje jesam li zainteresirana za pisanje, na što sam kao malo dijete kad ga pitaš hoće li sladoled odgovorila:„ Hoću, juupii."
Narednih dana, izazovi (da ne kažem borbe) na poslu sa suvišnim procedurama, a i kući s temperaturom, kenjkanjem i hranjenjem kao neizostavna posljedica vakcinacije, poremetili su me u pisanju. Bujice misli su svako malo navirale, želja za trenutkom prenošenja istih na papir je sve više rasla, kao i onaj dobri moćni osjećaj unutra, ali još uvijek nisam točno znala o čemu bih to ja pisala za prvi članak.
Uporno sam prepisivala iz dana u dan na TO-DO listi: „članak-izazovi-Modamo“. Prije dvadeset dana nisam imala ama baš nijedno slovo na papiru. Da bih se relaksirala od cijele dnevne trke i opustila mišiće nakon dvosatnog peglanja, otišla sam pod tuš, na ono tuširanje kad isprazniš cijeli bojler, pa se na kraju ispiraš hladnom vodom. E, pod tim tušem me stalno opsjedalo jedno te isto pitanje: „A šta si ti zadnji put uradila po prvi put?“

Nakon što sam legla u krevet, u jednom dahu sam napisala svoj prvi tekst na temu: Kad si zadnji put uradila nešto po prvi put?
Da, slobodno pogledajte naslov - ovo nije taj tekst. Jeste, postoji kvaka!
Tekst koji sam napisala tu večer, pod jorganom na nekakvim 'S note' na mobitelu, naredni dan sam sva sretna poslala Ani. Čekajući odgovor od nje iz dana u dan rađale su se nove ideje i tekstovi, ali pojavila se i još jedna nova prilika. Susjed s kojim inače imam odnos zasnovan isključivo na zezanciji, neki dan me iz vedra neba pitao za poslovnu suradnju, odnosno da pišem poslovne teme u magazinu koji izdaje. Prvo nisam mogla vjerovati svojim ušima, ali priznajem da sam bila puno smirenija nego kad me je Ana pitala da pišem. Toliko sam smirena bila, da sam mu čak predložila da pored tog poslovnog dijela, pišem i nešto što me ispunjava, na što se on oduševio idejom. Kad sam mu poslala tekst te prve kolumne, rekao je da će baš takva biti objavljenja u sljedećem broju magazina.
Čovječe, pa one slike od ljetos se stvarno ostvaruju.

Iz tog razloga, kad mi je Ana sinoć (pretrpana je poslom, pa je malo duže trebalo da moj mail dođe na red - s razlogom) javila kako je tekst odličan, ali da treba doradu, jedino što sam rekla je bilo: „Nema frke, prilagodit ćemo ga.“ Nisam osjetila nikakav „bad“ unutra, jer se moj prvijenac mijenja.
Jutros sam počela mijenjati i prilagođavati taj prvi tekst samo za MODAMO.info, i iskreno nije išlo. Nakon što sam se vratila iz prodavaonice s dnevnom dozom vitamina (čitaj:kilogram mandarina) i napunjena pozitivnim razmišljanjem kako će se Ana oduševiti mojom preradom teksta, kolega, s kojim inače volim filozofirati o životu, me dočekao da mi kaže novu izjavu koju je maloprije pročitao na internetu:
„Dozvoliti pozitivnim osjećajima da upravljaju tobom najveća je hrabrost, a ne ludost; mnogi ne znaju što ona donose ako se pravilno usmjere.“ Exor Trixt
Čitanje ove izjave i onaj pozitivni, onaj posebni osjećaji unutra su me zalijepili za stolicu i sve ovo naprijed je samo odjednom izašlo iz mene. Tekst o stvarnom stvaranju prve kolumne, o slijeđenju mog sna. S razlogom je Ana tražila da doradim tekst, jer u protivnom ovaj ne bih nikad napisala.
Da, sad sam svjesna da su me od onog trenutka kad sam zvala Maria, do ovog sad trenutka, vodili samo pozitivni osjećaji. Nisam im se odupirala. I ne znam kako da vam objasnim koliko je cijeli ovaj put bio moćan. Joj, sva se naježim kad pomislim koliko će biti još moćniji.
O čemu ću vam pisati sljedeći put - sad ne znam. To će biti još jedan izazov za mene, ali znam da ću uživati u svakom slovu i da će biti s ljubavi poklonjeni i meni i vama, jer ja živim svoj san.

A dotad, samo mali dio prvog teksta koji sam napisala, a koji ćete u cijelosti pročitati nekom drugom prilikom, kad dođe vrijeme i za to:

Ejjjj...uživaj u svakom trenutku.
Život nije ni jučer ni sutra. Život je sada!
Dok sjediš i čitaš ovo... udahni... izdahni... pogledaj oko sebe... budi zahvalna što vidiš ovo čitati!
Iskoristi svaki trenutak.
Radi nove stvari kad god ti se pruži prilika.
Vjeruj sebi.
Vjeruj životu.
Što se loše može dogoditi?
Samo još jedno iskustvo!

I ja sam mogla ovo pisanje ostaviti za sutra i zaspati, ali vjerojatno sad ti ne bi uživala čitajući ovo.

Voli sebe i život će te voliti, jer smo ovdje da uživamo, iskorištavamo svaki trenutak i budemo zahvalni na onome što sada imamo, a ne da se žalimo...

HVALA TI ŠTO ČITAŠ OVO!

P.S. Helou, pa ja pišem za portal i magazin! Hvala vam što mi pomogli da osjetim kako je čarobno slijediti svoje snove i pustiti se da te vode. Ako niste dosad, probajte i vi!

Mlada žena, mama, supruga, sestra, prijateljica,
vesela duša u vječnoj potrazi za unutrašnjim mirom i novim izazovima ispunjenim smijehom i zadovoljstvom.