TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 23.10.2018.
Marsela Glavina vlasnica je inspirativnog Instagram kutka @marylandist na kojem, uz fotografije svojih radova nastalih u studiju, dijeli i zanimljive detalje svakodnevnice. Upravo ćete pretražujući njene fotografije pronaći i super trikove kako i tijekom rada od doma probuditi dodatnu produktivnost te kućnom uredu dati dozu osobnosti i karaktera. Marsela za sebe kaže da je veliki sanjar, perfekcio
Marsela za sebe kaže da je veliki sanjar, perfekcionista i dijete u duši, a uz dnevni raspored koji se isprepleće s njenim novinarskim, blogerskim i fotografskim obvezama željeli smo otkriti kako izgleda njena radna rutina. I naravno, radni kutak.
Kako organiziraš svoj radni dan? Kako izgleda tvoja jutarnja rutina?
Svaki moj radni dan izgleda pomalo drugačije, osobito ako imam i fotkanje pa sam negdje na terenu. Volim se probuditi malo ranije i uživati u tišini te promatrati izlazak sunca i prirodu kako se budi. Nikad ne preskačem doručak niti prvu jutarnju kavu i to su rituali u kojima naprosto uživam. Nakon toga selim se u svoj mali kućni ured. Počinjem raditi oko 9h. Uglavnom prvi dio jutra iskoristim za odgovaranje na mailove i slične administrativne stvari, a kasnije se bacam na konkretni posao – obradu fotografija, pisanje tekstova, itd. Radim najčešće do ručka, a potom uzimam pauzu od nekoliko sati. Kasnije popodne se ponovno vraćam za računalo, ako za to postoji potreba.
Što je po tebi ključno za radno mjesto koje motivira i ispunjava energijom?
Dobra svjetlost, udobna radna stolica i uredno okruženje. Nikad ne bih mogla raditi u neredu stoga je moj radni stol uvijek pospremljen. Važni su detalji koji će radno okruženje učiniti ugodnim i inspirirajućim mjestom za rad.
Što ti je bila inspiracija za uređenje radnog stola?
Pa uglavnom ideje za uređenje interijera pa tako i svog radnog prostora pronalazim na Instagramu i Pinterestu i onda ih prilagođavam vlastitim potrebama i željama. Znala sam da želim bijeli radni stol koji ću onda moću ukrasiti detaljima u boji poput zlatne, ružičaste i mint zelene. Željela sam da izgleda kreativno i inspirirajuće ali na sofisticirani način.
Što se uvijek mora naći na tvom radnom stolu?
Rokovnik, mobitel, krema za ruke i šalica kave. Volim kraj stola uvijek imati i neku biljku ili buket svježeg cvijeća. Takve sitnice me uveseljavaju i ispunjavaju.
Koje su prednosti, a koje mane tvog posla?
Ja imam tu sreću što radim ono što stvarno volim i što sam uspjela u poslu spojiti svoje dvije velike ljubavi – pisanje i fotografiranje. Raditi od doma svakako je velika privilegija. Lijepo je biti sam svoj šef i organizirati si radno vrijeme kako god ti odgovara. Volim raditi u samoći jer sam introvert pa mi timski rad nikada nije bio pretjerano drag. Također, drago mi je što nemam nadređenih pa mogu sama birati projekte na kojima ću raditi. Dakako, da postoje određene mane takvog posla i da je potrebno biti jako samodiscipliniran i organiziran. U protivnom, vrlo lako dolazi do prekoračenja rokova. Ponekad zna biti škakljivo i to što nema definiranog radnog vremena pa tako često radim do kasno navečer ili vikendom. Za posao kojim se bavim potrebno je biti jako kreativan, a ponekad se pojave trenuci u kojima ponestane inspiracije. Isto tako, neprestano treba pratiti trendove te ulagati u vlastito obrazovanje i tehnologiju koja izuzetno napreduje iz dana u dan.
Što se tiče tih prednosti i mana, sve ovisi o tome kakvi su vam prioriteti. Meni definitivno više odgovara rad od doma i da ponovno moram birati, svakako bih odabrala isto, umjesto klasičnog radnog vremena i odlaska na posao svaki dan u isto vrijeme. Kao i sve ostalo u životu, i jedno i drugo ima svoje dobre i one manje dobre strane.
Kada si najproduktivnija?
Uglavnom tijekom prijepodneva, iako ponekad i kasno navečer znam biti vrlo produktivna. Kod mene nema pravila, sve ovisi o tome kako sam raspoložena. Kad me uhvati 'trenutak inspiracije', mogu raditi satima bez prestanka.
Foto: Marsela Glavina
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
