U malenom mjestu Služanj u Hercegovini, nadomak Čitluka, krije se neodoljiva obiteljska vinarija Marijanović koja pruža odmor za duh i tijelo.

Vinariju Marijanović smo posjetili u idealno vrijeme godine, kada se degustacija ukusnih vina savršeno sljubljuje s raskošnom prirodom i tonovima koje donosi jesen. Tako nas je, već pri samom dolasku, oduševio prolaz kroz vinograd koji vodi do same vinarije. Tu nas je srdačno dočekao Josip Marijanović, jedan od vlasnika vinarije, a ujedno i veliki zaljubljenik u vina i Hercegovinu.




Vinarija je osnovana još 1936. godine, a sada ju vodi već četvrta generacija, jednako predana izradi vrhunskih vina i magije koju stvaraju u svojoj vinariji, gdje i započinje naša mala vinska posjeta.

Iako, riječ mala nije dostatna riječ za vinograd koji se proteže na 2.5 hektara na kojima su posađene autohtone sorte Žilavka i Blatina, ali i Syrah i Cabernet Sauvignon. Dok kročimo kroz vinograd koji se nalazi na laganoj padini, što osigurava uzgoj grožđa vrhunske kvalitete koja su preduvjet za vrhunska vina, Josip nam objašnjava njihov vizionarski pogled u budućnost.

Prostor oko vinarije trenutno prolazi kroz transformaciju koja će u budućnosti u tu neodoljivu, romantičnu oazu, smjestiti hotel kako bi se gosti mogli zadržati i osjetiti čari buđenja u srcu vinograda. Uz to, Josip nam pojašnjava kako će zasigurno najljepši dio hotela biti panoramski pogled na vinograde što će unijeti dodatnu magiju u već svakako čaroban čin degustacije vina.

Osim kvalitete vina, važna je i priča i ljubav koja se krije iza nastanka istoga. Kroz naš posjet vinariji Marijanović, shvatili smo koliku pažnju pridaju detaljima, koji za krajnji proizvod čine bitnu razliku. Tako su nam istaknuli da su posebno ponosni na činjenicu da se vinarija nalazi tik uz vinograd, a zahvaljujući tome, svježe ubrano grožđe se već kroz dvadesetak minuta prerađuje. Na ovaj način se grožđe ne gnječi i ne zagrijava u transportu, što dodaje na kvaliteti prilikom kreiranja vina.




Kada kažemo da je u čitav ovaj proces utkana ljubav, zaista to i mislimo. U ovoj maloj obiteljskoj vinariji se svake godine, krajem devetog mjeseca, okupi dvadesetak lokalaca koji rade ručnu berbu grožđa.

Na naš upit tko stoji iza kreiranja vina, Josip objašnjava kako on radi zajedno sa svojim ocem, koji je, baš kao i Josip, po struci enolog. Možemo zaključiti da je i jednako veliki kreativac kao i sin, što vodi do jedinstvenih vina koja smo imali priliku kušati. Kako je ovo prije svega jedna obiteljska priča, u nju je uključen i brat Vjeko bez čijeg velikog doprinosa ona ne bi bila potpuna.

Oni posebno ističu svoju svježu Žilavku, koja se nakon berbe, kroz naredna dva do tri mjeseca, već nalazi u prodaji. To je ujedno i prvo vino koje smo kušali, a koje karakterizira svježina i tropske voćne arome. Sve u svemu, jedno zaista „lepršavo“ i lagano vino koje nosi ugodno osvježenje za nepce.

Degustacija se nastavlja Marijanović Žilavkom, selekcijom iz 2022. godine, nastalom od grožđa koje dolazi s najboljeg položaja, a zatim dva mjeseca odležava u novim barrique bačvama, koje vinima daju poseban karakter i arome poput kokosa i vanilije. Možemo reći da se tu radi o jednoj ozbiljnoj i nesvakidašnjoj vinskoj kreaciji.




Nakon toga, kušali smo Blatinu iz 2020. godine, a zatim i Cabernet Sauvignon koji je odležao u hrastovim bačvama 18 mjeseci. Ishod odležavanja u takvim bačvama je izražena neodoljiva aroma bobičastog voća i začina.




Moramo napomenuti i da u svojoj kolekciji imaju popularni Marijanović Rosé, vino koje je već nekoliko mjeseci rasprodano.

Iako smo uživali u svakoj novoj butelji, moramo priznati da smo s nestrpljenjem čekali prezentaciju jedne od njihovih, po mišljenju mnogih vinskih stručnjaka, najbolje etikete – Marijanović 33.

Ovo specifično vino je cuvée, koji čine tri sorte vina u jednakom omjeru, pa se tako u ovim buteljama krije 33% Blatine, 33% Syrah i 33% Cabernet Sauvignon, a od 2014. godine, kada su ga izbacili na tržište, možete ga pronaći u podrumima istinskih vinskih zaljubljenika. Naravno, nismo odoljeli da ne pitamo što čini preostalih 1% u butelji, na što nam Josip odgovara – Ljubav!

Također, otkrio nam je i da je vino nastalo 2012. godine, kada su on i otac kupili tri bačve izrađene od bosanskog hrasta. Da bi testirali što takva bačva čini vinima, napunili su svaku s jednom sortom crnog grožđa iz vinograda i nakon stalnog kušanja u periodu od dvije godine, odlučili za svoje prijatelje i vinske znalce organizirati blind tasting. Tu su im ponudili kombinaciju ova tri vina nakon čega su se svi složili kako upravo taj spoj tri vrste u jednakom omjeru, donosi zaista jedinstvenu aromu.




Tako je nastala, danas veoma poznata etiketa, Marijanović 33. Ona se uvijek radi u ograničenoj količini (od kojih zadnja iznosi 5.900 butelja) pa ako ju negdje primijetite, ne propustite svoju priliku da ju dodate u kolekciju.

Kada i vi osjetite da vas priroda i sav raskoš jeseni zovu u svoje okrilje, preporučujemo ovu šarmantnu destinaciju u kojoj ćete ugodno iznenaditi svoja okusna, ali i vizualna osjetila. Dok se sunce spušta ispod horizonta i obasjava ovaj hercegovački vinograd zlatnim sjajem i toplinom, nazdravite ljepoti života uz njihova vrhunska vina i podsjetite se kako sreću zaista čine male stvari.

Foto: Privatna arhiva

U Historijskom muzeju, umjetnost je na trenutak vratila mirise i boje koje smo mislili da smo prerasli.

U večeri prvog sarajevskog snijega onog tihog, usporenog, što grad na tren pretvori u vlastitu nostalgiju zakoračili smo u Crnu sobu i ušli u svijet Hanne Dujmović. Sve je djelovalo poznato, ali drugačije kao da su uspomene samo čekale da ih neko pozove nazad.

U galeriji ispunjenom ljudima, bojama i tihim uzdasima prepoznavanja, Hanna Dujmović je otvorila  svoju novu izložbu „Nostalgija djetinjstva“, a za sve koji nisu stigli na otvaranje, postavka ostaje otvorena do 29. novembra.

Umjesto klasičnog otvaranja, publika je dobila scensku večer: figure iz Hanninog imaginarnog svijeta kretale su se kroz prostor, VR projekcije otvarale skrivene slojeve slika, a fasada muzeja postala svjetlosna pozornica. Sve je djelovalo kao da je neko na trenutak spojio umjetnost, performans i animaciju u jedan polifoni doživljaj.




I baš tu, u toj pažljivo režiranoj mješavini umjetnosti i intime, počinje priča o ciklusu koji ne prikazuje samo djetinjstvo nego osjećaj povratka sebi.

Prije nego što se prepustimo bojama, simbolima i malim ritualima koji čine ovaj ciklus, razgovarali smo s Hannom o tome šta je „Nostalgija djetinjstva“ zaista otključala u njoj i zašto se činilo da je sinoć cijela galerija disala tim istim osjećajem.



Nostalgija djetinjstva“ je naziv koji odmah otvara vrata u vrlo intiman, gotovo scenski prostor.   

Šta taj pojam znači za vas i kakvu ste ideju željeli da publika ponese iz ovog ciklusa?  

Naziv “Nostalgija djetinjstva” došao je vrlo prirodno, gotovo spontano, dok sam radila na ovim formatima i vraćala se prizorima koji su godinama bili potisnuti negdje u tišini mog sjećanja. 

Djetinjstvo je za mene bilo razigrano, puno topline, bezbrižnosti i maštovitih svjetova koje sam tada smatrala stvarnim. Ovaj ciklus je zapravo moj pokušaj da ponovo dotaknem te fragmente, da ih izvučem na svjetlo i dam im novu formu.



 

Naziv nosi sa sobom i određenu nježnost, ali i blagu tugu, tugu za vremenom koje ne možemo vratiti, ali koje i dalje živi u nama kroz mirise, predmete i osjećaje koji se iznenada jave. 

Željela bih da publika, bez obzira na to odakle dolazi, kroz ove slike pronađe svoje uspomene: kroz neki predmet iz kuće svojih roditelja, zvuk iz ulice, igru koju su davno zaboravili.

Ako publika izađe iz prostora izložbe s toplinom u grudima, s osmijehom i možda nekom malom uspomenom koja im se iznenada vratila onda je ciklus ispunio svoj zadatak.



Svaka izložba ima onaj jedan trenutak koji vas “zaključa” u temu, kada sve što je do tada bilo rasuto odjednom dobije jasnu putanju.

Sjećate li se šta je kod ove postavke bila ta iskra onaj emocionalni impuls od kojeg je sve krenulo?    

Rekla bih da oduvijek u sebi nosim određenu dozu čežnje za nekim prošlim vremenima kao stara duša koja putuje modernim svijetom koji se ubrzano razvija. 

U ovom ciklusu sam misli i emocije spojila u jedan impuls koji je doveo do realizacije na platnima. Vjerujem da ću ovaj ciklus kroz vrijeme nastaviti razvijati, jer smatram da ima perspektivu da potakne kolektivnu emociju i da održi vizuelni, fizički prikaz fragmenata koje polako zaboravljamo.




Vaše slike već godinama vode dijalog sa snovima, mitovima, sjećanjima kao da se više glasova prepliće u jednom kadru.

Koje ste nove glasove pozvali u ovaj ciklus i zašto mislite da su se pojavili baš sada?  

Tako je. Pored simbolike, tema mojih slika navodi me da se mnogo bavim introspekcijom, a tako dolazim do novih odaja unutar svog bića i preplićem ih s onim što stvaram. 

Kao što sam rekla ranije ubrzano i površno doba u kojem živimo potiče me da se vraćam starim vrijednostima, koje kroz ovaj ciklus želim sačuvati i veličati.



Ženska figura je u vašem radu dugo bila nositeljica energije, simbolike i unutrašnje dinamike.  

Kako se ženska figura pojavljuje u ovoj postavci kao lik, kao energija, kao arhetip ili nešto treće?  

Ženska figura je u većini mojih slika nositeljica kompozicije. Na taj način odajem poštovanje ženama, koje su mnogo više od fizičke pojave što vrlo često zaboravljamo.

U ovom ciklusu fokus na žensku figuru je nešto manji, više odlazim u intimu prostora i razradu dječjih figura, obzirom da je koncept ciklusa to zahtijevao.



Kada se približimo vašim platnima, uvijek postoji jedan detalj koji nas emocionalno uhvati.

Ako biste morali izdvojiti jedan kadar iz nove postavke koji najtačnije govori o vašem trenutnom unutarnjem pejzažu, šta bi to bilo?  

Svaka od slika nosi mnoštvo simbolike, a kako smo svi individue za sebe, tako i isti motivi bude različite emocije kod različitih ljudi.
Konkretno iz ovog ciklusa, za mene posebnu emotivnu težinu nosi simbol Kinderlada zdjelice, posude iz koje sam tokom djetinjstva jela Čokolino i gledala crtane filmove. 

Danas se tom ritualu vraćam kroz sjećanje, kao trenutku u kojem sam istinski osjećala nešto što nam je danas tako strano: mir.

Foto: Monika Andrić

Šta vas, u ovom trenutku, najviše zaokuplja kao umjetnicu pitanje, ideja ili osjećaj kojem se stalno vraćate dok razmišljate o svojim narednim radovima?  

Publika gleda završni rezultat bez jasnog uvida u to kako je do njega došlo i koje su se unutrašnje faze odvile. Kako sve moje slike nastaju bez prethodnih skica, često se desi da određeni detalji nisu dovedeni do savršenstva, ali upravo u tome leži autentičnost rukopisa kojim se koristim.

U ovom trenutku, kao i tokom rada na ovom ciklusu, emocija koja me najviše prožimala bila je upravo: nostalgija.

Foto: Amna Geljo  
 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Monika Andrić, Amna Geljo