TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 12.9.2023.
U malenom mjestu Služanj u Hercegovini, nadomak Čitluka, krije se neodoljiva obiteljska vinarija Marijanović koja pruža odmor za duh i tijelo.
Vinariju Marijanović smo posjetili u idealno vrijeme godine, kada se degustacija ukusnih vina savršeno sljubljuje s raskošnom prirodom i tonovima koje donosi jesen. Tako nas je, već pri samom dolasku, oduševio prolaz kroz vinograd koji vodi do same vinarije. Tu nas je srdačno dočekao Josip Marijanović, jedan od vlasnika vinarije, a ujedno i veliki zaljubljenik u vina i Hercegovinu.
Vinarija je osnovana još 1936. godine, a sada ju vodi već četvrta generacija, jednako predana izradi vrhunskih vina i magije koju stvaraju u svojoj vinariji, gdje i započinje naša mala vinska posjeta.
Iako, riječ mala nije dostatna riječ za vinograd koji se proteže na 2.5 hektara na kojima su posađene autohtone sorte Žilavka i Blatina, ali i Syrah i Cabernet Sauvignon. Dok kročimo kroz vinograd koji se nalazi na laganoj padini, što osigurava uzgoj grožđa vrhunske kvalitete koja su preduvjet za vrhunska vina, Josip nam objašnjava njihov vizionarski pogled u budućnost.
Prostor oko vinarije trenutno prolazi kroz transformaciju koja će u budućnosti u tu neodoljivu, romantičnu oazu, smjestiti hotel kako bi se gosti mogli zadržati i osjetiti čari buđenja u srcu vinograda. Uz to, Josip nam pojašnjava kako će zasigurno najljepši dio hotela biti panoramski pogled na vinograde što će unijeti dodatnu magiju u već svakako čaroban čin degustacije vina.
Osim kvalitete vina, važna je i priča i ljubav koja se krije iza nastanka istoga. Kroz naš posjet vinariji Marijanović, shvatili smo koliku pažnju pridaju detaljima, koji za krajnji proizvod čine bitnu razliku. Tako su nam istaknuli da su posebno ponosni na činjenicu da se vinarija nalazi tik uz vinograd, a zahvaljujući tome, svježe ubrano grožđe se već kroz dvadesetak minuta prerađuje. Na ovaj način se grožđe ne gnječi i ne zagrijava u transportu, što dodaje na kvaliteti prilikom kreiranja vina.
Kada kažemo da je u čitav ovaj proces utkana ljubav, zaista to i mislimo. U ovoj maloj obiteljskoj vinariji se svake godine, krajem devetog mjeseca, okupi dvadesetak lokalaca koji rade ručnu berbu grožđa.
Na naš upit tko stoji iza kreiranja vina, Josip objašnjava kako on radi zajedno sa svojim ocem, koji je, baš kao i Josip, po struci enolog. Možemo zaključiti da je i jednako veliki kreativac kao i sin, što vodi do jedinstvenih vina koja smo imali priliku kušati. Kako je ovo prije svega jedna obiteljska priča, u nju je uključen i brat Vjeko bez čijeg velikog doprinosa ona ne bi bila potpuna.
Oni posebno ističu svoju svježu Žilavku, koja se nakon berbe, kroz naredna dva do tri mjeseca, već nalazi u prodaji. To je ujedno i prvo vino koje smo kušali, a koje karakterizira svježina i tropske voćne arome. Sve u svemu, jedno zaista „lepršavo“ i lagano vino koje nosi ugodno osvježenje za nepce.
Degustacija se nastavlja Marijanović Žilavkom, selekcijom iz 2022. godine, nastalom od grožđa koje dolazi s najboljeg položaja, a zatim dva mjeseca odležava u novim barrique bačvama, koje vinima daju poseban karakter i arome poput kokosa i vanilije. Možemo reći da se tu radi o jednoj ozbiljnoj i nesvakidašnjoj vinskoj kreaciji.
Nakon toga, kušali smo Blatinu iz 2020. godine, a zatim i Cabernet Sauvignon koji je odležao u hrastovim bačvama 18 mjeseci. Ishod odležavanja u takvim bačvama je izražena neodoljiva aroma bobičastog voća i začina.
Moramo napomenuti i da u svojoj kolekciji imaju popularni Marijanović Rosé, vino koje je već nekoliko mjeseci rasprodano.
Iako smo uživali u svakoj novoj butelji, moramo priznati da smo s nestrpljenjem čekali prezentaciju jedne od njihovih, po mišljenju mnogih vinskih stručnjaka, najbolje etikete – Marijanović 33.
Ovo specifično vino je cuvée, koji čine tri sorte vina u jednakom omjeru, pa se tako u ovim buteljama krije 33% Blatine, 33% Syrah i 33% Cabernet Sauvignon, a od 2014. godine, kada su ga izbacili na tržište, možete ga pronaći u podrumima istinskih vinskih zaljubljenika. Naravno, nismo odoljeli da ne pitamo što čini preostalih 1% u butelji, na što nam Josip odgovara – Ljubav!
Također, otkrio nam je i da je vino nastalo 2012. godine, kada su on i otac kupili tri bačve izrađene od bosanskog hrasta. Da bi testirali što takva bačva čini vinima, napunili su svaku s jednom sortom crnog grožđa iz vinograda i nakon stalnog kušanja u periodu od dvije godine, odlučili za svoje prijatelje i vinske znalce organizirati blind tasting. Tu su im ponudili kombinaciju ova tri vina nakon čega su se svi složili kako upravo taj spoj tri vrste u jednakom omjeru, donosi zaista jedinstvenu aromu.
Tako je nastala, danas veoma poznata etiketa, Marijanović 33. Ona se uvijek radi u ograničenoj količini (od kojih zadnja iznosi 5.900 butelja) pa ako ju negdje primijetite, ne propustite svoju priliku da ju dodate u kolekciju.
Kada i vi osjetite da vas priroda i sav raskoš jeseni zovu u svoje okrilje, preporučujemo ovu šarmantnu destinaciju u kojoj ćete ugodno iznenaditi svoja okusna, ali i vizualna osjetila. Dok se sunce spušta ispod horizonta i obasjava ovaj hercegovački vinograd zlatnim sjajem i toplinom, nazdravite ljepoti života uz njihova vrhunska vina i podsjetite se kako sreću zaista čine male stvari.
Foto: Privatna arhiva
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
