U malenom mjestu Služanj u Hercegovini, nadomak Čitluka, krije se neodoljiva obiteljska vinarija Marijanović koja pruža odmor za duh i tijelo.

Vinariju Marijanović smo posjetili u idealno vrijeme godine, kada se degustacija ukusnih vina savršeno sljubljuje s raskošnom prirodom i tonovima koje donosi jesen. Tako nas je, već pri samom dolasku, oduševio prolaz kroz vinograd koji vodi do same vinarije. Tu nas je srdačno dočekao Josip Marijanović, jedan od vlasnika vinarije, a ujedno i veliki zaljubljenik u vina i Hercegovinu.




Vinarija je osnovana još 1936. godine, a sada ju vodi već četvrta generacija, jednako predana izradi vrhunskih vina i magije koju stvaraju u svojoj vinariji, gdje i započinje naša mala vinska posjeta.

Iako, riječ mala nije dostatna riječ za vinograd koji se proteže na 2.5 hektara na kojima su posađene autohtone sorte Žilavka i Blatina, ali i Syrah i Cabernet Sauvignon. Dok kročimo kroz vinograd koji se nalazi na laganoj padini, što osigurava uzgoj grožđa vrhunske kvalitete koja su preduvjet za vrhunska vina, Josip nam objašnjava njihov vizionarski pogled u budućnost.

Prostor oko vinarije trenutno prolazi kroz transformaciju koja će u budućnosti u tu neodoljivu, romantičnu oazu, smjestiti hotel kako bi se gosti mogli zadržati i osjetiti čari buđenja u srcu vinograda. Uz to, Josip nam pojašnjava kako će zasigurno najljepši dio hotela biti panoramski pogled na vinograde što će unijeti dodatnu magiju u već svakako čaroban čin degustacije vina.

Osim kvalitete vina, važna je i priča i ljubav koja se krije iza nastanka istoga. Kroz naš posjet vinariji Marijanović, shvatili smo koliku pažnju pridaju detaljima, koji za krajnji proizvod čine bitnu razliku. Tako su nam istaknuli da su posebno ponosni na činjenicu da se vinarija nalazi tik uz vinograd, a zahvaljujući tome, svježe ubrano grožđe se već kroz dvadesetak minuta prerađuje. Na ovaj način se grožđe ne gnječi i ne zagrijava u transportu, što dodaje na kvaliteti prilikom kreiranja vina.




Kada kažemo da je u čitav ovaj proces utkana ljubav, zaista to i mislimo. U ovoj maloj obiteljskoj vinariji se svake godine, krajem devetog mjeseca, okupi dvadesetak lokalaca koji rade ručnu berbu grožđa.

Na naš upit tko stoji iza kreiranja vina, Josip objašnjava kako on radi zajedno sa svojim ocem, koji je, baš kao i Josip, po struci enolog. Možemo zaključiti da je i jednako veliki kreativac kao i sin, što vodi do jedinstvenih vina koja smo imali priliku kušati. Kako je ovo prije svega jedna obiteljska priča, u nju je uključen i brat Vjeko bez čijeg velikog doprinosa ona ne bi bila potpuna.

Oni posebno ističu svoju svježu Žilavku, koja se nakon berbe, kroz naredna dva do tri mjeseca, već nalazi u prodaji. To je ujedno i prvo vino koje smo kušali, a koje karakterizira svježina i tropske voćne arome. Sve u svemu, jedno zaista „lepršavo“ i lagano vino koje nosi ugodno osvježenje za nepce.

Degustacija se nastavlja Marijanović Žilavkom, selekcijom iz 2022. godine, nastalom od grožđa koje dolazi s najboljeg položaja, a zatim dva mjeseca odležava u novim barrique bačvama, koje vinima daju poseban karakter i arome poput kokosa i vanilije. Možemo reći da se tu radi o jednoj ozbiljnoj i nesvakidašnjoj vinskoj kreaciji.




Nakon toga, kušali smo Blatinu iz 2020. godine, a zatim i Cabernet Sauvignon koji je odležao u hrastovim bačvama 18 mjeseci. Ishod odležavanja u takvim bačvama je izražena neodoljiva aroma bobičastog voća i začina.




Moramo napomenuti i da u svojoj kolekciji imaju popularni Marijanović Rosé, vino koje je već nekoliko mjeseci rasprodano.

Iako smo uživali u svakoj novoj butelji, moramo priznati da smo s nestrpljenjem čekali prezentaciju jedne od njihovih, po mišljenju mnogih vinskih stručnjaka, najbolje etikete – Marijanović 33.

Ovo specifično vino je cuvée, koji čine tri sorte vina u jednakom omjeru, pa se tako u ovim buteljama krije 33% Blatine, 33% Syrah i 33% Cabernet Sauvignon, a od 2014. godine, kada su ga izbacili na tržište, možete ga pronaći u podrumima istinskih vinskih zaljubljenika. Naravno, nismo odoljeli da ne pitamo što čini preostalih 1% u butelji, na što nam Josip odgovara – Ljubav!

Također, otkrio nam je i da je vino nastalo 2012. godine, kada su on i otac kupili tri bačve izrađene od bosanskog hrasta. Da bi testirali što takva bačva čini vinima, napunili su svaku s jednom sortom crnog grožđa iz vinograda i nakon stalnog kušanja u periodu od dvije godine, odlučili za svoje prijatelje i vinske znalce organizirati blind tasting. Tu su im ponudili kombinaciju ova tri vina nakon čega su se svi složili kako upravo taj spoj tri vrste u jednakom omjeru, donosi zaista jedinstvenu aromu.




Tako je nastala, danas veoma poznata etiketa, Marijanović 33. Ona se uvijek radi u ograničenoj količini (od kojih zadnja iznosi 5.900 butelja) pa ako ju negdje primijetite, ne propustite svoju priliku da ju dodate u kolekciju.

Kada i vi osjetite da vas priroda i sav raskoš jeseni zovu u svoje okrilje, preporučujemo ovu šarmantnu destinaciju u kojoj ćete ugodno iznenaditi svoja okusna, ali i vizualna osjetila. Dok se sunce spušta ispod horizonta i obasjava ovaj hercegovački vinograd zlatnim sjajem i toplinom, nazdravite ljepoti života uz njihova vrhunska vina i podsjetite se kako sreću zaista čine male stvari.

Foto: Privatna arhiva

Tufting je glasan, grub i fizički zahtjevan proces. Ono što iza njega ostaje djeluje potpuno suprotno. Meko, taktilno i umirujuće. Dok smo posmatrali radove izložene u Domu Zanata, upravo je taj kontrast bio jedan od prvih elemenata koji se mogao osjetiti u prostoru.

Samostalna izložba In Between the Threads okuplja tapiserije kroz koje Amila Mujanović-Hodžić istražuje pripadanje, sjećanje i ličnu transformaciju. U razgovoru za Bonjour.ba među izloženim radovima govorila nam je o njihovom nastanku, odnosu prema materijalu i iskustvima koja su oblikovala njen stvaralački proces.

Amila Mujanović-Hodžić, produkt dizajnerica i umjetnica

Foto: Edvin Kalić  
 

Amila vunu oblikuje kroz reljef, volumen i formu, a značenja radova otvaraju se postepeno, zajedno s detaljima njihove izrade i pričama koje stoje iza njih.

Izložbu je posvetila kćerkama Amal i Djuli, koje donedavno nisu ni znale čime se njihova mama bavi. 

Amila nam je otkrila da je upravo zbog njih ova postavka za nju mnogo više od predstavljanja novih radova. U njoj je sažela vrijednosti, znanje i odnos prema stvaranju koje želi prenijeti dalje.




 

Mjesta koja ostaju u nama  

Sarajevo i Berlin danas su dvije tačke Amilinog privatnog i stvaralačkog života. Kretanje između njih promijenilo je način na koji razmišlja o pripadanju, ali i o tragovima koje ostavljamo u prostorima kroz koje prolazimo.

Koliko je život između Berlina i Sarajeva promijenio način na koji posmatrate dom?

„Nekada sam dom doživljavala kao mjesto. Danas ga mnogo više doživljavam kao osjećaj. Život između dva grada naučio me da pripadanje nije nužno vezano za jednu adresu, već za ljude, uspomene i male rituale koje nosimo sa sobom. Zanimaju me tragovi koje ostavljamo u prostorima, ali i tragovi koje prostori ostavljaju u nama.“

I naziv studija SELICE proizašao je iz te ideje kretanja i povratka. Amila u pticama selicama prepoznaje sposobnost prilagođavanja novim prostorima uz zadržavanje veze s vlastitim korijenima.



 

Rad počinje mnogo prije alata  

Amilin odnos prema tekstilu nije započeo savremenom popularnošću tuftinga. S tradicionalnim tkanjem susrela se još tokom školovanja u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, a kasnije je učestvovala u realizaciji radova Šejle Kamerić, tkajući njene ćilime u radionici Amile Smajović-Pozder.

Na projektu Poetika šare razvijala je vlastite predmete na tradicionalnim tkalačkim stanovima. Upravo su joj ta iskustva pokazala koliko su vremena, vještine i koncentracije sadržani u svakom centimetru tekstila.



 

Tufting je došao kasnije, tokom izrazito teškog životnog perioda. U njemu nije pronašla samo drugačiju tehniku nego mogućnost da emociju prevede u fizički materijal. Sam proces je grub, glasan i repetitivan, dok je njegova završena površina meka i topla. Taj kontrast nije tek zanimljivost zanata, nego emotivna osnova njenog rada.

Koliko dugo u prosjeku nastaje jedna tapiserija i šta taj proces od vas zahtijeva?

 „Teško je reći koliko dugo nastaje jedna tapiserija jer svaka ima svoj ritam. Nekada je završim za nekoliko dana, nekada su potrebne sedmice ili čak mjesec dana. Ne mislim samo na vrijeme izrade, već i na sve ono što joj prethodi, promišljanje, istraživanje, skiciranje, odabir materijala i traženje prave forme. Najveći dio procesa zapravo se odvija mnogo prije nego što uzmem tufting alat u ruke.

Takav rad od mene traži strpljenje, potpunu prisutnost i spremnost da usporim. U vremenu u kojem smo navikli da sve nastaje brzo, upravo mi ta sporost daje osjećaj smisla. Mislim da se ona na kraju osjeti i u samim radovima.“

Tapiserije su izrađene od visokokvalitetne novozelandske vune i drugih održivih materijala. Njihove boje, volumen i mekoća neposredno privlače pogled, ali Amili je podjednako važno sve ono što na površini ne možemo odmah pročitati. Porijeklo materijala, ljudsko znanje i vrijeme sadržano u svakom dijelu rada.

Sporost je ovdje sastavni dio stvaralačkog procesa i kvaliteta koji ostaje utkan u konačni rad. Ona je sastavni dio forme. Ukloniti vrijeme iz tog procesa značilo bi ukloniti dio vrijednosti samog rada.




 

Jedna nit nikada ne počinje u ateljeu  

Posebno mjesto u postavci zauzima instalacija od sirove vune pramenke. Njome Amila pogled vraća na početak procesa, mnogo prije umjetničke ideje, dizajnerske skice i galerijskog zida.

Put jedne niti, kaže Amila, počinje mnogo prije tapiserije: od ovce, šišanja i pranja vune, preko češljanja, vunovlačarstva i predenja, do tkanja ili tuftinga. U tom procesu učestvuju brojni ljudi i zanati čiji rad u gotovom predmetu često ostaje nevidljiv.





Posebno skreće pažnju na vunovlačarstvo, zanat koji polako nestaje. S njim ne odlazi samo jedna tehnika, nego i znanje o materijalu, lokalnom podneblju i procesu kojim su generacije sirovu vunu pretvarale u trajne i vrijedne predmete.
 

„Danas često vidimo samo gotov proizvod, a zaboravljamo koliko rada, vremena i vještine stoji iza njega“, kaže Amila.

Za nju se vrijednost ručnog rada zato ne iscrpljuje u činjenici da je predmet izrađen rukama. Ona se nalazi u pažnji, znanju i malim odstupanjima koja ga čine neponovljivim. U svijetu serijske preciznosti trag ljudske ruke postaje ono što se ne može proizvesti u beskonačnom broju identičnih primjeraka.

Nesavršenost tada nije nedostatak koji treba sakriti, nego dokaz da je proces zaista postojao.

Predmeti koji ostaju  

Održivost je jedno od temeljnih polazišta studija SELICE i prisutna je u izboru materijala, ritmu izrade i ideji da predmet treba trajati.

Amila nam je govorila o dizajnu kao načinu oblikovanja svakodnevnih navika. Predmet koji čuvamo, popravljamo i s vremenom prenosimo dalje za nju ima vrijednost koja raste zajedno s odnosom koji prema njemu razvijamo.



 

Koji kompromis u svom radu nikada ne biste napravili?

 „Nikada ne bih pristala da ubrzam proces nauštrb kvaliteta ili da biram materijale koji nisu u skladu s vrijednostima u koje vjerujem. Važno mi je da iza svakog rada mogu potpuno stajati, od prve ideje do posljednje niti. Mislim da se iskren odnos prema materijalu i procesu uvijek osjeti u konačnom rezultatu.“

Kada rad dobije novi život  

Dok smo posmatrali postavku, zanimalo nas je koliko se značenje radova mijenja sa svakom osobom koja pred njima zastane.

Šta se nadate da će neko prepoznati o sebi dok stoji pred vašim radovima?

 „Ne očekujem da ljudi u mojim radovima vide isto što i ja. Zapravo, volim kada svako pronađe vlastito značenje. Ako se neko pred njima na trenutak zaustavi, prisjeti nekog mjesta, osobe ili osjećaja koji je možda dugo bio zaboravljen, onda mislim da je rad ostvario svoju svrhu. Za mene umjetnost ne mora dati odgovore, ponekad je dovoljno da postavi pitanje koje ostane s nama i nakon što odemo.“

 



In Between the Threads povezuje porijeklo, zanatsko znanje i savremeni umjetnički izraz, predstavljajući tradiciju kao živi materijal koji se prenosi, razvija i iznova tumači.

Jedna nit tako postaje zapis ljudi, prostora i vremena koji su joj omogućili da nastane, ali i svega što će u njoj prepoznati oni koji pred radom zastanu.



 
 

Izložba In Between the Threads realizovana je uz kustosku saradnju Džane Ajanović iz Doma Zanata. Strateški kreativni koncept, vizuelni identitet i komunikacijsku strategiju projekta oblikovala je Selma Obarčanin, ispred SO.. Quantum Growth Agency, dok je fotografkinja Amna Geljo dokumentovala postavku i otvorenje izložbe.
 

Izložba ostaje otvorena do 29. augusta 2026. godine u Domu Zanata u Sarajevu, na adresi Zelenih beretki 8. Ulaz je besplatan.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba  
Foto: Amna Geljo ( @amnassiaa ) / Bonjour.ba