TEKST: Ana Rotim
DATUM OBJAVE: 18.8.2022.
Otkrivanje kulinarskog svijeta jedna je posebna avantura i vjerujemo da će se s tim mnogi složiti. Bogatstvo okusa, različite arome, preferencije i mirisi samo su dio čarolije koja gastronomsku priču svakog jela čini jedinstvenom.
Uz mnoštvo prepoznatljivih jela koje različite kulture kreiranju na svoj prepoznatljiv način, ne možemo sakriti ljubav prema onoj tradicionalnoj i karakterističnoj za područje regije.
Možda zbog toga što upravo ti okusi kriju neke posebne nostalgične trenutke ili pak razlog tomu su očaravajuće i neodoljive arome.
Istražujući lokalne recepture našu pažnju je ukrao zaljubljenik u gastronomiju Neno Svjetlanović - mnogima poznatiji pod pseudonimom @NenoCooks. Svojim receptima, koji su veoma često popraćeni zabavnim ali i šaljivim komentarima, Neno je osvojio široku publiku na TikToku i Instagramu. Ovog puta u razgovoru s našim uredništvom otkrio je zanimljive detalje o svom kulinarskom projektu, a kada smo ga pitali kako bi se opisao u par riječi, u svom prepoznatljivom stilu je odgovorio kao baš dobar čovjek bome :) .
* * *
Kako se rodila ljubav prema kulinarstvu?
Mislim da je ljubav uvijek bila tu, čak i od malih nogu sam počeo 'rokati' začine u jaja, iako su nakon toga bila odvratna. Pravio sam keks tortu još početkom osnovne. Ljubav je bila tu, samo nije bilo iskustva. Čak i u studentskim danima znao sam, da bih napravio pizzu, otići u pizzeriu i tražiti sirovo tijesto jer nisam znao da ga sam napravim. Tek oko 22-23 godine, kada sam malo proširio svoje znanje, otvorila su mi se vrata da tu ljubav još više prenesem u praksu.
U vašim receptima uživa široka publika. Kako ste došli na ideju snimanja svojih jela?
2018. gledajući najviše Binging with Babish-a, koji je došao sa unikatnom idejom pravljenja jela iz filmova. To se pokazalo kao pun pogodak i pomeo je konkurenciju. Smatrao sam da bih i ja mogao smisliti nešto kreativno i da bih trebao probati raditi nešto što volim kako ne bih krivio kičmu za računarom do penzije, obzirom da sam informatičar. Babish je pravio hranu iz kultnih filmova i serija, a ja nekada dam sebi izazov da pravim 'meme' hranu s Balkana kao što je zidarev sendvič ili Princess Ozanin sendvič, tako da se tu može naći uticaj i poveznica ili kao što ja to volim nazvati - Babish za sirotinju. Za realizaciju toga je trebalo par godina jer sam htio da to sve ispadne ozbiljno.
Možete li nam izdvojiti svoj omiljeni recept?
Mađarska gulaš supa. Kada sam se vratio iz Mađarske u kojoj sam je probao 2016., napravio sam svoju verziju iste i tad sam sebi rekao 'Neno, bit će nešto od tebe'. Odatle i hrabrost za eksperimentisanje i poduhvate u koje se rijetko ko upusti tipa somuni, traženje nove tehnike za peći tortilje... Recept za gulaš ćete vidjeti uskoro, a od postojećih bih izabrao vojnički grah. Ako ljudi žele da naprave nešto po mom receptu, savjetovao bih da izaberu taj, jer mislim da je moja metoda jedna od najboljih koju ćete naći na internetu.
Jeste li više ljubitelj moderne ili tradicionalne kuhinje?
Veliki sam ljubitelj tradicionalne kuhinje, a iako cijenim to što vrhunski kuhari rade i divim se njihovim idejama, taj moderniji fine dining pristup i molekularnu gastronomiju zaobilazim u širokom luku. S druge strane, u potpunosti podržavam eksperimentisanje sa tradicionalnom hranom. Sve na svijetu se može unaprijediti, pa tako i jelo, ali ljudi mnogo bježe od toga jer mnogi to nazivaju skrnavljenjem jela.
Kada biste morali kuhati samo jedno jelo do kraja života, koje bi to bilo?
Pizza Napoletana ili eventualno burek ali u tom slučaju bih zamolio na pravo da se igram sa filovima.
Što biste savjetovali onima koji se još uvijek ne mogu pohvaliti s kulinarskim vještinama?
Vježbajte, eksperimentišite, probavajte sve što vam padne na pamet i radujte se svojim neuspjesima. Mnogo više ćete naučiti kada vidite kako hrana i namirnice reaguju kada uradite nešto neispravno, nego kada uradite nešto ispravno, tako da meni bude drago kada god napravim neki fail u kuhinji jer znam da sam u tom trenutku naučio nešto novo. Rutom kojom ide većina kuhara u domaćinstvima – nauči pravit pitu i još pet sporo kuhanih narodnih jela, ispraksaj se u njima i pravi ih savršeno svaki put - nećete puno postići. Ujedno, za kuhanje vam ne treba talenat kao za muziku, glumu, sport... Kuhanje je 95% čisto znanje i iskustvo tako da u kuhanju nema onoga 'nije ovo za mene'. Sa druge strane ako vam kuhanje ne stvara zadovoljstvo i nije vam zanimljivo, to je druga stvar. Onda ga ostavite nekom drugom.
* * *
Foto: Neno Stojanović / Damir Hodžić
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Mario Mandarić i Nikola Stojaković spojili su svoje autorske kuhinje na jednoj večeri u sarajevskom Amberu, uz vina Ateljea Šapat. Ada i ja vratile smo se za njihov sto, ovog puta s nešto više pitanja i ponekim iznenađujuće jednostavnim odgovorom.
Kada smo Maria Mandarića i Nikolu Stojakovića pitale šta je na večerašnjem meniju nastalo upravo zato što su radili zajedno, odgovor je bio kratak.
Ništa.
Za večeru koju pripremaju dvojica chefova s Michelin iskustvom očekivala sam barem malo kreativnog pregovaranja. Možda i pokoju raspravu oko menija. Ispostavilo se da je njima za cijeli meni trebalo manje dogovaranja nego meni da odlučim koja pitanja da im postavim.
Taj detalj je bio sjajan uvod u ono što smo Ada i ja te večeri doživjele u Amberu.
Samo osam dana ranije sjedile smo za istim stolom, isprobavale novi jesenski tasting meni i kasnije raspravljale o klepama, mliječnim redukcijama, neobičnim koktelima i Portobellu. Sada smo se vratile zbog posebne večere na kojoj je Mario, chef Ambera i nekadašnji chef zagrebačkog Noela, ugostio Nikolu Stojakovića, čovjeka iza kuhinje restorana Fleur de Sel u Novom Slankamenu, nagrađenog Michelinovom zvjezdicom.
Na meniju smo prepoznale nekoliko jela iz prethodne posjete. Moglo je biti malo déjà vua, ali zapravo smo im se ponovo obradovale. Ponovljeno gradivo, i dalje čista petica.
Ovog puta nekim poznatim okusima pridružila se Nikolina kuhinja, a svaki slijed pratilo je vino iz Ateljea Šapat.
I tako smo krenule.
Mario je prije otprilike godinu dana posjetio Nikolin Fleur de Sel sa suprugom i kćerkom. Nikola nam je ispričao da su tada imali priliku upoznati se kroz njegovu kuhinju, a kasnije je stigao poziv za Sarajevo.
Kada je došlo vrijeme da slože meni, svaki je predložio svoja jela. Uskladili su ih s vinima, malo promijenili redoslijed sljedova i završili dogovor.
Tri poruke, prema Nikolinoj procjeni.
Razlike između njihovih stilova bile su očigledne. Mario Nikolino kuhanje opisuje kroz snažne umake, intenzivne okuse i klasične francuske tehnike. Za sebe kaže da kuha nešto laganije. Nikola je, govoreći o Mariovoj tartaleti s tartarom od gljiva, odmah počeo nabrajati ono što je u njoj prepoznao: odnos kiselosti i slatkoće, teksturu gljiva, hrskavost tijesta.
Posebno mi se dopalo koliko precizno govore jedan o drugome. Kada Nikola hvali Mariovo jelo, zna tačno šta mu se sviđa. Kada Mario govori o Nikolinom kuhanju, odmah prepoznaje njegov rukopis.
Nije mala stvar imati vlastiti stil koji kolega može prepoznati i bez potpisa na meniju.
Tokom večeri obojica su prilazili gostima, razgovarali, pratili posluživanje. Timovi Ambera i Šapata radili su zajedno, a posebno je bilo zanimljivo posmatrati Nikolu i njegov tim kako uživo završavaju posljednje jelo, juneći pithivier.
Volimo zamišljati chefa kao jedinog autora onoga što stigne na sto. Onda gledate završno serviranje jednog slijeda i shvatite koliko ruku učestvuje u toj naizgled jednostavnoj radnji. Nečije ime ostaje na jelovniku, ali dobar servis nije nužno solo nastup.
S hranom uglavnom nemam mnogo pravila. Znatiželja mi je češće jača strana od izbirljivosti, mada presovana teleća glava i goveđi jezik teško da bi se našli u mojoj narudžbi da sam sama birala.
Na degustacijskom meniju nemate taj luksuz, ili ga barem svjesno prepuštate nekome drugom.
Tako su se pred nama našli Nikolina presovana teleća glava i riječni rakovi s kremom od komorača, uz Mariovu tartaletu, japrak s raguom od teleće džigerice i srca te goveđi jezik s kinojom i punjenom datulom. Za kraj je stigao Nikolin juneći pithivier.
Okusi su bili puni i intenzivni, a prelazak s jednog autorskog pristupa na drugi nije prolazio nezapaženo.
Kod ovakvih večera zanimljivo mi je koliko se vlastiti odnos prema hrani mijenja čim prestanete sami sastavljati narudžbu. Namirnica koju biste možda zaobišli na jelovniku odjednom je pred vama, pripremljena onako kako ju je zamislio neko ko s njom radi godinama.
Ne moram poželjeti da kod kuće pripremam teleću glavu da bih razumjela zašto je neko odlučio staviti je na svoj meni. Sasvim mi odgovara da taj dio posla prepustim Nikoli.
Uz svaki slijed dolazilo je i drugo vino iz Ateljea Šapat, od pjenušavog Trofeja 2023 i Grašca 2025, preko Sauvignona Blanca i Chardonnaya iz linije Atila, do Atila Plavog, Nera Merlota i Caberneta Atila.
Ono što je uparivanja učinilo zanimljivijim bila su objašnjenja tima Šapata. Uz svaku čašu dobile smo kontekst o vinu i razlog zbog kojeg se našlo upravo uz to jelo.
Postoji velika razlika između toga da vam neko natoči vino i da vam objasni šta biste mogli primijetiti kada ga probate uz hranu. A kada su objašnjenja dovoljno razumljiva da ih možete pratiti bez malog rječnika vinskih termina, utoliko bolje.
Michelinova zvjezdica prilično je moćna stvar. Dovoljno je spomenuti je uz ime restorana i razgovor vrlo brzo počne uključivati standarde, preciznost, očekivanja i gotovo vojničku disciplinu.
Zato nas je zanimalo koliko ta vrsta priznanja može ograničiti kreativnu slobodu.
„Michelinova zvjezdica je nagrada za rad koji ti radiš, za koji ti smatraš da je dobar. To ne bi trebala biti nekakva vodilja kako ćeš ti kuhati.“
Nikola je bio jednako jasan.
„Ti ako dobro kuvaš i dobro sklapaš ukuse, Michelinova zvezdica će doći svakako.“
Michelin je u njihovim odgovorima zauzimao mjesto priznanja koje dolazi nakon rada. Nisu govorili o kuhanju kao pokušaju da ispune nečiju unaprijed zadanu sliku savršenog tanjira.
Naravno, jednostavno je to reći nakon godina profesionalnog iskustva. Ali možda je baš zato vrijedilo čuti.
A onda smo ih pitale za neko gastronomsko mišljenje s kojim se drugi možda ne bi složili.
Mario:
„Da je gost uvijek u pravu. Jer nije.“
Nikolu smo zatim pitale koji mu kompliment gosta najviše znači.
“Da se vrati.”
Ispričao nam je kako u restoranima koje vodi postoje jela koja su gosti toliko prihvatili da ih više gotovo i ne smiju mijenjati.
Zadržavanje tih jela na meniju možda je i najkonkretniji odgovor na pitanje kako izgleda dugoročan odnos između chefa i njegovih gostiju. Neka jela jednostavno prerastu početnu ideju autora i postanu razlog zbog kojeg ljudi ponovo rezervišu sto.
Razgovor je u međuvremenu stigao i do nešto prizemnijih tema. Recimo, šta dvojica profesionalnih chefova kuhaju kada im se ne kuha?
Nikola je odabrao pastu aglio, olio e peperoncino.
Mario je odgovorio:
„Ništa. Naručim.“ :)
Ada i ja nastavile smo večer tamo gdje smo završile i prethodnu posjetu Amberu, u Sans Cesseu.
Ada ima posebnu slabost prema viskiju i koktelima na njegovoj bazi, pa je ostala pri Platinum Old Fashionedu, a ja sam završila s Boulevardierom. Kao neko ko u koktel-karti gotovo instinktivno traži Negroni ili nešto iz njegove porodice, teško da sam ikoga iznenadila izborom. Sebe najmanje.
Iza nas je ostala još jedna lijepa večer u Amberu. Ponovo smo uživale u poznatim Mariovim jelima, upoznale Nikolin kulinarski rukopis i kroz vina Šapat otkrile još jednu dimenziju cijelog menija. Jednako su nam zanimljivi bili razgovori između sljedova, međusobno poštovanje dvojice chefova i način na koji su funkcionirali sa svojim timovima. Ovog puta imale smo podjednako mnogo toga za reći o hrani i o ljudima koji stoje iza nje.
A nakon svih novih okusa i ponekog izlaska iz vlastitih gastronomskih navika, za posljednju narudžbu obje smo se vratile prilično poznatim izborima.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
