Sarajevo Film Festival je međunarodni filmski festival i prava poslastica za sve filmoljupce, koji većinu ceremonije kao i projekcije filmova, koncentrira upravo unutar zgrade Narodnog pozorišta u Sarajevu. Ovaj Festival je još od 1994. godine polako transformirao Sarajevo i oživio filmsku industriju u njemu. Festival je postao i odlična platforma za promociju regionalnih i svjetskih filmova, te

Pozorište je osnovano 17.11.1919. godine - ispočetka je imao ulogu dramskog teatra, a danas je središte velikog broja dramskih, baletnih i opernih predstava. Njegova povijest je ispisana od strane mnoštva poznatih ansambla i uglednih umjetnika kako iz naše regije tako i iz inozemstva. Na sceni ove najstarije teatarske kuće u BiH izvele su se praizvedbe značajnih dramskih djela koje potpisuju čuvena imena poput Skendera Kulenovića, Meše Selimovića, Miroslava Jančića, Almira Bašovića, Abdulaha Sidrana i dr.

Kako razvoju drame, važan doprinos Narodno pozorište je dalo i razvoju novih i autentičnih dramskih oblika. Svoju ulogu je pronašlo i u drugačijem tumačenju klasike u drami, operi i baletu, kao i razvoju glazbene literature za operu i balet. ‘Jazavac pred sudom’ V. Miloševića, ‘Hasanaginica’, ‘Aska i vuk’ A. Horozića, ‘Katarina, bosanska kraljica’ Đ. Jusića - samo su neke od stanovitih opera koje su se izvele na daskama ovog sarajevskog teatra.
Ova povijesna građevina je za vrijeme Austro-Ugarske bila društveni dom s dvoranom u kojoj su se mogle održavati kazališne predstave, a cijelu zgradu projektirao je češki arhitekt Karlo Par. Zgradu je projektirao u historicističkom duhu po Paržikovoj izvornoj školi. Ovaj je objekt stilski neorenesansan, a uzor mu je bio u starijem Praškom Narodnom kazalištu te u bečkoj zgradi Burze koju je projektirao Paržikov učitelj Teofil von Hansen.


Narodno pozorište već 97 godina predstavlja teatarsku kuću u BiH koja je svojim umjetničkim rezultatima, radom generacija umjetnika, a posebno načinu organizacije (tri ansambla: Opera, Drama i Balet), važan element kazališnog i društvenog života u Bosni i Hercegovini.
Sva tri ansambla imala su dugu povijest koju su obilježili značajni događaji i prekretnice.
Narodno pozorište okuplja najznačajnija glumačka imena iz BiH te prostora bivše Jugoslavije gdje se vidi bitna komponenta rasta i razvoja dramske scene u BiH.
Prva glazbena djela u vlastitoj izvedbi u sarajevskom kazalištu bili su komadi s pjevanjem, koji su bili neobično popularni u našoj zemlji i koji su se intenzivno njegovali do početka Drugog svjetskog rata. Uprave sarajevskog Narodnog pozorišta davale su ovim komadima vidno mjesto u repertoaru, jer su oni privlačili publiku u većem broju nego dramska djela. Tako se 1921./22. godine formira kazališni orkestar, koji je iako skroman, bio prvi veći instrumentalni sastav koji je djelovao u Sarajevu na profesionalnoj osnovi. Prvi profesionalni zbor, u početku sa svega 18 članova, koji je kasnije osnovan, bio je glavni sudionik raznih glazbeno-scenskih i dramskih komada.

U razdoblju između dva svjetska rata, balet kao samostalno tijelo Narodnog pozorišta uopće nije postojao. Ali, kako se publika počela navikavati na balet kao novu i nepoznatu umjetnost zahvaljujući gostovanjima stranih ansambla i solista, sazrela je želja i potreba Narodnog pozorišta za stvaranjem vlastitog baletnog ansambla. Iako je uslijedilo nekoliko neuspjelih pokušaja, pri Društvu prijatelja umjetnosti Cvijeta Zuzori u prosincu 1934. godine osnovana je Ritmičko-baletna škola. Spomenuta gostovanja stranih ansambla, koncerti nastavnica i polaznica škole Cvijeta Zuzorić stvorili su okruženje u kojemu je za potrebe izvođenja prvih opernih predstava formiran mali baletni ansambl Narodnog pozorišta. Praizvedbom ‘Žetve’ 25.svibnja 1950. počinje uzbudljiva povijest sarajevskog baleta. Ansambl doživljava svoju stalni razvoj, osvaja repertoar i postaje ravnopravno baletno tijelo u širim okvirima te dobija i karakteristične osobine zbog kojih dugo godina kasnije ostaje cijenjen i prepoznatljiv u pojmu - sarajevski balet.

Osnivanje Opere Narodnog pozorišta u Sarajevu 1946. godine je događaj velike vrijednosti za kulturnu povijest i razvoj glazbene kulture, kako u Sarajevu tako i u Bosni i Hercegovini. Početak njenog rada značio je obnavljanje Sarajevske filharmonije i osnivanje Glazbene akademije u Sarajevu - ustanove koja je uz Operu stvorila put razvoja glazbene kulture i umjetnosti u Bosni i Hercegovini.
12. rujna 2007. godine Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika je donijelo odluku kojom se ova neorenesansna građevina proglašava nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.





Za MODAMO.info piše: Marija Perić
Foto:.visitmycountry.net, wikipedia.com, nps.ba

Postoji nešto gotovo meditativno u ritmu ruku koje oblikuju drvo.

U Bosni i Hercegovini riječ zanat nije samo vještina ona je kultura, način postojanja, veza između prošlog i sadašnjeg. Prije deset godina, jedan brend je odlučio upravo to naslijeđe pretvoriti u savremeni jezik dizajna. Danas, Zanat je sinonim za spoj tradicije i inovacije, prepoznat širom svijeta, ali duboko ukorijenjen u bosansku stvarnost.

Povodom desete godišnjice, Zanat je u Bosni i Hercegovini okupio sve svoje saradnike i prijatelje u događaju simboličnog naziva The Zanat Ten, trodnevnom susretu koji je spojio prošlost, sadašnjost i ono što tek dolazi.




Tri dana posvećena dizajnu, kulturi i budućnosti  

Događaj “The Zanat Ten” je slavio jubilej kroz kulturno putovanje kroz slojeve bosanskohercegovačkog identiteta i zajedničko promišljanje budućnosti dizajna. Od ateljea Safeta Zeca u Počitelju, do sarajevskih muzeja i galerija, gosti su otkrivali kulturu koja je inspirisala brend od samog početka. 

Među zvanicama su bila i neka od najpoznatijih imena svjetskog dizajna: Ilse Crawford, Yves Béhar, Naoto Fukasawa, Monica Förster, Sebastian Herkner, Michele De Lucchi, Harri Koskinen, Jasna Mujkić, Patrick Norguet, Jean-Marie Massaud, te Ludovica i Roberto Palomba.




Deset godina kasnije: Razgovor s Orhanom Nikšićem  

Nakon događaja The Zanat Ten, koji je okupio dizajnere i saradnike iz cijelog svijeta, razgovarali smo s Orhanom Nikšićem o trenucima koji su obilježili proteklu deceniju, o naslijeđu koje Zanat čuva i o izazovu da tradiciju zadrži autentičnom, a istovremeno savremenom.

Foto: Irfan  Redžović 

Od Počitelja do Sarajeva, događaj je gostima pokazao slojeve bosanskog naslijeđa.   

Zašto vam je bilo važno da ovu godišnjicu ugradite u prostor i kulturu iz koje je sve krenulo?  

To je dobro pitanje. Zanat se gradi na temeljima bosansko-hercegovačkog kulturno-istorijskog naslijeđa. Konjičko drvorezbarstvo je prvi element nematerijale baštine iz Federacije BiH koji je uvršten na UNESCO listu nematerijalne baštine čovječanstva, a taj element nije nastao u izolaciji od ostatka bosansko-hercegovačke kulture, odnosno kulturnog naslijeđa.

Mislimo da će naši partneri bolje razumjeti Zanat ako bolje upoznaju našu kulturu. Pored toga, od prvog trenutka kad smo krenuli u projekat zvani Zanat, naša ideja bila je da Zanat pored toga što koristi tehniku tradicionalnog konjičkog drvorezbarstva kao metod izrade svojih proizvoda, postane i sinonim za instituciju, brend ili poslovni model čija je misija između ostalog da promoviše različite elemente kulture našeg prostora. Obilježavanje godišnjice je samo jedan od načina na koji to radimo. 




Ove godine smo u Londonu bili koorganizator eventa sa arhitekticom Aidom Bratović, gdje smo britanskoj publici htjeli predstaviti bosansko-hercegovačko arhitektonsko kulturno naslijeđe kroz prezentaciju profesorice Nermine Zagore i rad Aide Bratović, tradicionalnu muziku Bosne i Hercegovine kroz nastup Damira Imamovića... 

Zanat za nas nije samo firma, nego i platforma koja promoviše određene vrijednosti.   



Vidjeti sve dizajnere zajedno u Bosni i Hercegovini po prvi put mora da je bio poseban trenutak.   

Da li je bio neki momenat u tom susretu, možda razgovor ili reakcija, što vam je ostalo posebno u sjećanju?  

U Bosni i Hercegovini, a siguran sam i u našoj široj regiji nikad se nije okupio ovoliki broj vodećih imena u svijetu dizajna.  Veliko je to ne samo za Zanat nego i za Bosnu i Hercegovinu i na to smo ponosni. Bilo je zaista puno divnih momenata, emotivnih i dirljivih trenutaka. Više njih ću sigurno dugo pamititi.

Dvije stvari koje su me posebno dojmile mi sad padaju na pamet.  Nakon obilaska ateljea Safeta Zeca u Poćitelju, novinarka New York Times-a koja piše o arhitekturi, dizajnu i naravno enterijeru, mi je rekla da je njegov dom i atelje u Počitelju najljepši enterijer u kojem je ikad bila. Kako je rekla, „ovdje je sve savršeno“.



Druga stvar, Michele de Lucchi, koji je ikona talijanskog dizajna, arhitekture i umjetnosti me pozvao da popijemo kafu prije njegovog samog odlaska. Htio je da mi kaže koliko je za njega značajajan event koji smo organizovali. Veli, a ja parafraziram, ovakve stvari se trenutno ne dešavaju ni u  Italiji, a ni šire u Evropi.

Mi smo se ovdje sastali da govorimo o bitnim stvarima kao što je budučnost dizajna kao profesije i naučne dicipline, da govorimo o široj društvenoj ulozi dizajna. Za mene lično je logično da dizajneri govore o široj društvenoj ulozi dizajna, jer dizajn ima moč da utiče na društvene procese. 



Kako uspijevate sačuvati autentičnost tradicionalnog zanata, a istovremeno ostati dio globalnog dizajnerskog dijaloga koji stalno traži nešto novo?  

Prije svega treba postaviti pitanje šta je to što neko smatra autentičnim? Kad smo radili na procesu uvrštenja konjičkog drvorezbarstva na UNESCO listu nematerijalne baštine čovječanstva, zanimljivo mi je bilo otkriti da UNESCO nikako ne voli riječ autentičnost.   

Kad čovjek bolje razmisli, zapita se sljedeće: šta je zaista autentično. Tradicija konjičkog drvorezbastva razvijala se pod različitim uticajima.  Konjičko drvorezbarstvo je jedna mikro slika pluralizma u našem društvu, ako i slika istorije kroz koju je Zanat prošao.  




Mi u Zanatu imamo otvoren pristup u načinu na koji doživljavamo tradiciju. Čuvati tradiciju za nas ne znači slijepo kopirati određene paterne ili oblike koji su nastali u određenom trenutku kao dio te tradicije.   

Za nas je vrijednost konjičkog drvorezbarstva sadržana u njegovom nematerijalnom dijelu, u vještini izrade i emotivnoj vezi stvaraoca, kupaca i svih onih koji dolaze u dodir s konjičim drvorezbarstvom upravo prema tom načinu rada, posvečenosti kvalitetu.  

Kada na ovaj način shvatamo tradiciju, onda dizajn postaje metod za stalno inoviranje, učenje i svježinu zanata.     



Zanat kao priča o kontinuitetu

Kroz deset godina rada, Zanat je pokazao da dizajn može biti i čuvar kulture i pokretač promjene. Njihov uspjeh leži u sposobnosti da svijet podsjete da ručni rad nije nostalgičan čin, već savremeni izraz identiteta. 

Svaki komad koji izađe iz njihove radionice nosi tu priču o vremenu, o pažnji i o vjerovanju da naslijeđe može imati budućnost.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Monika Andrić