Ona se sjajno slaže s našom jutarnjom šalicom kave, Instagram postom s ručka u omiljenom restoranu, a odlično se nosi i sa svim našim avanturama, koje od nje zahtijevaju potpunu predanost i jačinu – jer svi znamo da ženska torba skriva brojne sitnice koje su nam potrebne kroz dan. Zbog toga je našem uredništvu uvijek pravi izazov zaviriti u torbu uspješnih bh.dama, jer kroz njihove priče i sami

Ona se sjajno slaže s našom jutarnjom šalicom kave, Instagram postom s ručka u omiljenom restoranu, a odlično se nosi i sa svim našim avanturama, koje od nje zahtijevaju potpunu predanost i jačinu – jer svi znamo da ženska torba skriva brojne sitnice koje su nam potrebne kroz dan. Zbog toga je našem uredništvu uvijek pravi izazov zaviriti u torbu uspješnih bh.dama, jer kroz njihove priče i sami otkrivamo kako dodatno poboljšati sadržaj naše torbe i tako izgledati dotjerano i na poslu, roditeljskom sastanku i druženju s damama.
Današnja gošća naše rubrike #modamozaviruje je Nejla Manov, brand menadžerica za Max Factor u kompaniji Orbico Beauty. Koje su sitnice našle mjesto u njenoj torbi, saznajte kroz Nejlinu listu i fotografije u nastavku. 

 ***


 

• Mobitel – mobitel koji zvoni bez prestanka, pa čak i nakon završetka jednog radnog dana. Jednostavno kao brend menadžer svim kolegama i kolegicama želite i trebate biti na raspolaganju 24 sata, jer želite da sve funkcionira kako treba. Naravno, nađe se tu i poneka ljubavna porukica koja prosto izmami osmijeh tokom radnog dana .
   
• Sunčane naočale – u ovakvim ljetnim danima, kao što su sada, sunčane naočale su neizostavni modni dodatak. Posebno za mene, jer se inače jako rijetko šminkam, a kada se i šminkam to je neka prirodna varijanta s malo pudera, maskara na trepavice i ruž za usne u nekoj jarkoj boji.
   
• Rokovnik – vjerovatno jedna od stvarčica koja je ujedno i najpotrebnija jednoj brend menadžerici, kroz koji prati sve dogovore, aktivnosti i sprovođenje istih. Rokovnik je zaista stvar u koju upisujem sve bitne datume, aktivacije, detalje (iako se ponekad i sama teško snađem u svom tom mess-u od obaveza).
   
• Puder – Max Factor Miracle Touch puder kao idealno rješenje za ljetne vrućine. Puder koji moju kožu hidratizira i daje joj mat finiš, obzirom da se moja koža inače dosta sjaji.
  
  Ruž – Velvet ruž sa Matte efektom u rozkastoj nijansi je za mene neizostavan detalj make-up koji može u potpunosti transformirati izgled  Ujutro često koristim neke svježije i neutralnije nijanse, a za večernji look ipak se odlučujem za CRVENU – jarko crvenu.
   
• Maskara – maskara, maskara, maskara. Zasigurno je uvijek u mojoj torbi iako ponekad nemam ni vremena za nanošenje iste. Morat ću biti iskrena i priznati da čak ponekad budem lijena za nanošenje iste, jer nisam previše stručna u tome. 
   
• Labelo – u toku bilo kojeg godišnjeg doba, moje usne su suhe i trebaju potpunu njegu. Uz labelo čuvam ih od vjetra i najlakše mi je nanositi ga ovako u sticku. Tokom sastanka, ne moram se brinuti da li ću ga nanijeti pravilno jer je bezbojno i to je ono što mi zaista prija i zbog čega ovaj proizvod imam uvijek u svojoj torbi u više različitih primjeraka.
   
• Krema za ruke – svaka žena bi trebala njegovati svoje ruke i posvetiti im više pažnje. Kroz konstantne obaveze, ponekad ih zaboravimo, a one su zapravo oličenje naše mladosti i ljepote. Stoga, ja svoje ruke mažem i njegujem minimalno poslije svakog pranja ruku, ako ne i više. 
   
• Parfem – ovo je sigurno must-have svake dame, žene, pa i brend menadžerice. Obzirom na okruženje u kojem radim, gdje je jako puno kolegica, (kolege su nam ovdje u manjini), navikli smo da svaki dan ujutro postavimo pitanje jedna drugoj, a koji si danas parfem stavila? Good Girl je sigurno veliki blockbuster ove godine i moj omiljeni moram priznati.
   
• Držač za kartice – ovo je nešto najbolje što sam dobila u posljednih godinu dana. Prije nekoliko dana izgubila sam novčanik, ali laknulo mi je kada sam shvatila da su kartice i lična odvojene i da u biti nisam izgubila ništa previše vrijedno (novca ne držim jako puno u novčaniku, veći sam fan skidanja sa kartice i trošenja u kratkom roku).

• Mobitel
• Sunčane naočale
• Rokovnik
• Puder
• Ruž
• Maskara
• Labelo
• Krema za ruke
• Parfem
• Držač za kartice
• Vizit kartice
• Ključevi – ključevi su uvijek u mojoj torbi, iako ih jako teško pronađem. Pokušavam da uvijek držim neki veliki privjesak, ali opet kažem ženska torba – rupa bez dna.
• Slušalice  - muzika je sve, opušta i stavlja osmijeh na lice čak i kada nisam raspoložena.

Sarajevo Photography Festival sinoć je otvoren izložbom No Man's Land, arhivskim projektom koji 25 godina nakon premijere istoimenog Oscarom nagrađenog filma Danisa Tanovića vraća fokus na fotografiju kao prostor sjećanja, svjedočenja i reinterpretacije.  

Kroz do sada neobjavljene fotografije sa snimanja, publika ima priliku ponovo promišljati teme kolektivnog pamćenja, ali i vidjeti kako jedna priča nastavlja živjeti.  






Među desetinama izložbi koje će tokom sedmice biti otvorene širom Sarajeva, izdvojili smo troje regionalnih autora čiji radovi na različite načine promišljaju dom, identitet i pripadanje.  

Od Jadrana i Zagreba do Sarajeva i Libana, njihove fotografije pokazuju da prostor nikada nije samo pozadina priče, nego njen aktivni učesnik.  

One istražuju odnos koji prema tim prostorima gradimo.  

Foto: Inia Herenčić

Foto: Vedad Divović

Foto: Matea Leš  
 

Matea Leš: Jadran kao mjesto kojem se uvijek vraćamo  

U projektu Jadran: Snapshots of Belonging hrvatska fotografkinja i pejzažna arhitektica Matea Leš tokom pet godina bilježi život uz obalu, daleko od turističkih razglednica i sezonskih stereotipa. Njene fotografije more posmatraju kao prostor svakodnevice, rutine i sjećanja. 

"Kroz fotografiju me najviše privlače mjesta i ljudi koji nose neku tihu emociju. Lokacije koje možda na prvi pogled djeluju obično, ali u sebi imaju osjećaj pripadanja, nostalgije ili prolaznosti."   




Kako je podijelila za Bonjour.ba, upravo takva mjesta najčešće postaju polazna tačka njenog rada. Zanimaju je lokacije koje na prvi pogled djeluju sasvim obično, ali u sebi nose osjećaj pripadanja, nostalgije ili prolaznosti. 

Fotografiju opisuje kao način dokumentovanja emocija koje je ponekad teško objasniti riječima, a kroz proces fotografisanja prirodno joj se otvaraju i pitanja identiteta, korijena i odnosa prema prostorima kroz koje prolazimo.




Upravo takvi prizori čine okosnicu njenog rada. Ljudi, pejzaži i mali svakodnevni momenti postaju svojevrsni vizuelni dnevnik odnosa između prostora i identiteta.  

"Fotografija mi je način da dokumentiram emocije koje je ponekad teško objasniti riječima." 

Matea Leš na ovogodišnjem Sarajevo Photography Festivalu predstavlja projekat i publikaciju u okviru programa Book Table – Independent Publishing, koji se održava u petak, 5. juna od 13:30 sati u Goethe-Institutu.

Foto: Matea Leš  
 

Inia Herenčić: Fotografija kao prostor pitanja  

Naziv izložbe I Carried a Pine Cone in My Backpack već sugeriše da Iniju Herenčić zanimaju tragovi koje mjesta ostavljaju na nama. Njena fotografija ne slijedi unaprijed zadanu priču. Nastaje intuitivno, kroz susrete sa prostorom, svjetlom i pokretom, a izložba u Sarajevu otvara se u petak, 5. juna u 18:00 sati u Galeriji MAK.

"Proces fotografiranja za mene je način razumijevanja vlastitog odnosa prema prostoru, osjećajima i ljudima koji me okružuju."

Fotografije se u njenom radu ponašaju poput fragmenata sjećanja. Značenje se ne otkriva odjednom, nego se postepeno gradi kroz posmatranje.  






U razgovoru za Bonjour govori kako fotografije često nastaju intuitivno, privučene određenim svjetlom, atmosferom ili uglom nekog novog mjesta. Tek naknadno, kroz ponovno promatranje snimljenih prizora, u njima prepoznaje pitanja pripadnosti i identiteta. Kroz gradove, svakodnevne prostore i intimne situacije pokušava razumjeti vlastite korijene, ali i slojevite odnose koji nas oblikuju.

“Fotografija za mene nije konačan odgovor, već prostor za kontinuirano propitivanje, bliskost i razumijevanje slojevitosti odnosa koji me oblikuju.”  

Njena izložba ne nudi jasne odgovore. Umjesto toga, poziva posmatrača da uspori i pronađe vlastita značenja između pejzaža, tijela, svjetla i uspomena.  

Foto: Inia Herenčić  
 

Vedad Divović: Potraga za domom između prošlosti i sadašnjosti  

Dok Matea i Inia polaze od intimnih prostora, Vedad Divović fotografiju koristi kao alat za razumijevanje društava, političkih sistema i ljudi koji kroz njih prolaze.

Njegova samostalna izložba Home of the Perpetually Lost , koja se otvara u srijedu, 3. juna u 19:00 sati na Trgu Susan Sontag, nastala je u kontekstu Libana i istražuje ideju doma kao nečega što se stalno gradi, gubi i ponovo pronalazi.

"Fotografija je za mene alat da razumijem svijet oko sebe, političke sisteme i ljude koji ih oblikuju."   





Kako je rekao za Bonjour, najčešće radi na dugoročnim projektima koji nastaju godinama i bave se temama identiteta, doma, političkih sistema i kolektivnog sjećanja. Ne zanimaju ga fotografije koje nude brze odgovore. Mnogo mu je važnije prenijeti osjećaj i ostaviti prostor za lično čitanje rada.

U njegovim radovima identitet nije fiksna kategorija. On se neprestano pregovara između prošlosti i sadašnjosti, između odlaska i povratka, između pripadanja i udaljenosti.  




"Važno mi je da ne nudim odgovore, nego da potaknem na razmišljanje."

U njegovim radovima protagonisti nisu tu da ispričaju vlastitu biografiju, nego da postanu dio šire priče o prostoru, društvu i vremenu u kojem živimo. Posebnu pažnju posvećuje tihim svakodnevnim momentima jer, kako kaže, upravo u njima vidi ono najiskrenije.

"Nedavno sam imao ideju da je možda sevdah upravo taj osjećaj koji tražim kroz fotografiju."   





Nije slučajno što se u njegovom radu često vraća i Sarajevo. Za Bonjour je podijelio da su teme doma, identiteta i pripadnosti duboko povezane s njegovim odrastanjem u ovom gradu te da je upravo Sarajevo u velikoj mjeri oblikovalo način na koji danas promišlja fotografiju i gradi vlastiti fotografski jezik.

Foto: Vedad Divović

Možda upravo ta misao najbolje povezuje i sva tri autora. Svako od njih fotografijom pokušava uhvatiti nešto što je teško definisati riječima osjećaj pripadanja, doma, nostalgije ili bliskosti.   

Kroz Jadran, Zagreb i Liban, njihovi radovi govore o univerzalnim pitanjima koja svi nosimo sa sobom bez obzira gdje živimo.   

Sarajevo Photography Festival nastavlja se tokom cijele sedmice, a mi ćemo nastaviti pratiti priče koje nastaju između fotografija, prostora i ljudi koji ih stvaraju.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto:  Matea Leš, Inia Herenčić, Vedad Divović