Uz putopise, dizajnerske komade, različite savjete i intervjue, teško mi je izdvojiti omiljenu aktivnost koju donosim na portal. Ipak, odlučujem se za tzv. zavirivanje. Urednica i statistički podaci kažu da ni čitateljice/čitatelji nisu imuni. Nakon šarmantne pivnice, obrtničke radnje, stambenih prostora, zavirujem u arhitektonski ured (opet)!

Ovog puta zavirila sam u prirodnim svjetlom ispunjen prostor u tuzlanskom naselju Bećarevac, u kojem se arhitektonski ured Novi dom nalazi već 20 godina. Ana Bosankić i Juro Pranjić su tim koji se smjestio u cca 40 m² funkcionalnog ureda, a sve ostale detalje otkrivam kroz razgovor s Anom i kroz njene fotografije ureda.

Koliko dugo ured postoji i tko je šef? 

Ured je osnovao moj otac/direktor, arhitekt Juro Pranjić, 1996. godine. Ja sam dio tima od 2009. godine, a kako sam vlasnik 40% šef je i dalje tata s uvjerljivih 60%. :)

Je li firma od svojih početaka u istom prostoru?

Od nastanka smo na istoj adresi, ali smo prije šest godina projektirali i izgradili novi aneks uz postojeći objekt koji je od tada novi dom Novog doma.
Ovim objektom smo željeli formirati radno okruženje koje će govoriti o nama i na određen način biti prezentacija naših stavova u arhitekturi, ali i predstaviti način na koji radimo. Mi smo arhitektonski ured koji objedinjuje sve procese gradnje – projektiramo objekte, vodimo izgradnju i nadziremo i na kraju finalno dizajniramo i opremamo enterijere. Tu cjelovitost procesa u kojima sudjelujemo smo željeli prikazati i na ovoj mikro razini, kroz mali objekt našeg biroa.

Ured je sastavljen od više zasebnih cjelina koje se protežu kroz dvije etaže; opiši nam karaktere i različite ambijente.

Objekt je koncipiran kao kubus i u biti je to monovolumenski prostor s galerijom. Kolega Mirza Tursić mu je dao nadimak „Kockica“ koji se zadržao, a to je i najbolji opis. Formu kubusa smo dodatno potencirali projektiranjem velike kvadratne staklene stijene koja dominira pročeljem objekta i prolazi kroz ukupnu visinu galerijskog prostora. U našim projektima uvijek nastojimo osigurati povoljnu južnu orijentaciju otvora i kreirati svijetle, osunčane prostore s otvorenim vizurama, tako da smo to napravili i u našem slučaju.

U prizemlju je smještena jedna glavna radna jedinca, spojena na svu elektroniku, printere, plotere, skener, faks, telefon i naravno fiskalnu kasu i to je moj radni prostor – control desk Novog doma. Druga radna jedinca je direktorov radni stol/ stol za sastanke i prezentacije, a cijelu zadnju stranu prostora pokriva arhivni plakar koji je mreža raster polica za različite svrhe.
Iz prizemlja se spiralnim stubištem penje na galeriju na kojoj su smještene još dvije radne jedinice za suradnike, toalet i dio za odmor i druženje.

Transparentnost i otvorenost vizura galerije prema staklenoj stijeni i gradu smo osigurali tako što smo umjesto klasičnih ograda – vizualnih barijera postavili vertikalne inoksne sajle od poda galerije do stropa koje formiraju kubus unutar kubusa i čine zanimljiv detalj koji vizualno proširuje ovaj mali enterijer. Plakar na galeriji smo obložili ogledalima tako da smo i na taj način vizualno povećali širinu galerije.
U ovom dijelu ureda razgovaramo o idejama, pijemo kavu, listamo časopise i kataloge, održavamo neformalne sastanke i punimo baterije suncem. :)

Tvoj najdraži kutak u uredu?

Definitivno prostor za kontemplaciju na galeriji, tu nastaju najbolje ideje i koncepti. Čini mi se da ta stalna osunčanost, mogućnost pogleda u daljinu kroz taj veliki prozor prema vanjskom svijetu kontrira ovom zatvorenom i sigurnom kubusu i otvara mogućnost da se razmišlja i „outside of the box“. Prirodno osvijetljeni i visoki prostori su mi oduvijek bili ugodan i stimulirajući ambijent tako da se u „Kockici“ uistinu osjećam dobro.

Reci nam nešto o materijalima i bojama korištenim u uredu?

Kako se radi o relativno malom uredu od ukupno 40 m² korisne površine, izbor materijala i boja je bio uvjetovan potrebom za vizualnim povećavanjem prostora da bi se očuvala lakoća i svjetlina enterijera. Podovi su izliveni ekpoksidi, tamne petrolej plave boje. Ovaj tip poda smo odabrali jer njegova homogena struktura, pored toga što vizualno povećava prostor, također je vrlo jednostavna za održavanje.

Svi zidovi su bijeli kao i većina namještaja koji je u završnoj obradi visokog sjaja, a aluminijski profili staklene stijene su crne boje i čine raster mrežu okvira raznih slika/vizura vanjskog okruženja. Stubište i prozorska klupica je od drveta izbijeljenog sibirskog ariša što cjelokupnom interijeru daje dozu skandinavskog stila sa monokromatskim namještajem i drvenim detaljima.
Pjeskareno staklo, inox, akril viskokog sjaja, ogledala, bijela boja i glatke reflektirajuće površine vizualno su povećale prostor, a jedina prava boja koja se pojavljuje kao akcent je tamna rubin crvena na plakarima polica.

Osim maksimalno iskorištenog dnevnog svjetla, tu su i neka zanimljiva rasvjetna tijela?

Osnovna funkcionalna umjetna rasvjeta je diskretna i to su LED downlighteri integrirani u strop, a jedino naglašeno rasvjetno tijelo je središnji viseći luster u prostoru galerije. Njega smo formirali od jedne rasklopljene Eglo plafonjere koju smo redizajnirali i formirali luster koji čini 5 visećih asimetrično postavljenih svjetlećih kubusa.

Rub galerije smo dodatno naglasili skrivenim LED trakama koje potenciraju formu kocke unutar kocke.

Maštaš li o nekom dizajnerskom komadu namještaja u uredu?

Naravno, lista je duga i konstantno se širi. Kako većinu objekata koje projektiramo naknadno opremamo i namještajem, a i dizajniramo svoj, puno slobodnog vremena provodim prateći novitete iz produkt dizajna a posebno dizajna namještaja. Ultimativni favorit bi vjerojatno bio klasik dizajna -  Barcelona chair koju su dizajnirali Ludwig Mies van der Rohe i Lilly Reich, a nakon toga bilo koja stolica iz linije Aluminium chair od Charlesa i Ray Eames.

Obišla si Vitra campus – koji su tvoji utisci?!

Kako je Vitra licencirani proizvođač velikog broja najpoznatijih klasika dizajnerskog namještaja dugo mi je bila želja posjetiti tu tvornicu gdje nastaju svi ovi komadi s moje liste želja. Već od ranije sam poznavala veliki broj modela koje proizvode, ali nisam znala u kakvom okruženju nastaju. Ostala sam fascinirana organiziranošću i cjelokupnim dizajnom tvorničkog kompleksa koji čini više objekata a svaki od njih su projektirali najpoznatiji svjetski arhitekti – Tadao Ando, Richard Buckminster Fuller, Frank Gehry, Zaha Hadid, Herzog & de Meuron, SANAA, Álvaro Siza i drugi.

Enterijeri izložbenih, radnih i konferencijskih prostora su opremljeni Vitra namještajem. Svi ovi arhitektonski objekti i dizajnerski namještaj u njima formiraju jedan uistinu kompletan prizor total dizajna u svom najboljem obliku.

Posebno mi je bilo zanimljivo vidjeti na koje se sve načine namještaj testira na izdržljivost, tek tada sam shvatila zašto daju dugogodišnje garancije na sve proizvode.

Ovakav komad namještaja uistinu može postati obiteljsko naslijeđe i služiti više generacija.

Putem društvenih mreža otkrila si i poneki detalj iz novouređenog stana. Je li kultni Eames stolac omiljeni predmet u stanu?

Eames DSR stolica je definitivno jedan od najdražih elemenata. Charles i Ray Eames su mi najimpresivniji dizajnerski tim, njihov život, način rada i konstantna kreativna energija kojom su zajedno stvarali bezvremeni dizajn su odlična inspiracija i motivacija, tako da me ta njihova stolica konstantno podsjeća na tu kreativnu energiju koju i sama nastojim pronaći i zadržati. Veliki sam fan i otvorenih raster polica, kućnih biblioteka, tako da je taj element namještaja dominantan kako u uredu tako i u stanu.

Smatram da taj element unosi osobnu notu u svaki enterijer i postaje kao neko platno gdje se prezentiraju životne priče, uspomene, pročitane knjige a s njima i interesi i stavovi. Suprug i ja se tako šalimo da je naša polica postala prava slika fuzije naših života i interesa.

Koji bi projekt izdvojila kao najuspješniji primjer total dizajna Novog doma?

Trenutno završavamo kompleks od tri stambeno-administrativna objekta na Bjelavama u Sarajevu i mislim da će to biti jedan dobar primjer cjelovitog pristupa. Samo kroz uključenost i vođenje svih ovih faza projekta od strane projektanta se može osigurati da finalni rezultat uistinu bude dobar i da svi elementi budu usklađeni kako dizajnom tako i cjenovno.

Kapela sv.Franje u Gornjem Vukšiću je možda ipak naše najcjelovitije rješenje jer je po našem projektu izveden objekt kapele, vanjsko uređenje parka oko kapele, kao i enterijer i sva oprema enterijera. Autor vitraja je akademski slikar, magistar sakralne umjetnosti, Josip Mijić.

Koji su novi planovi? Rezolucije u 2017.-oj?

Projektirati, dizajnirati i raditi još više i bolje. Zdravije se hraniti i možda više vježbati, ali to je jedna od onih rezolucija koje redovito imam a nikada ne ispunim. :)

{gallery}2017/2017_033/galerija{/gallery}

Za MODAMO.info piše: Martina Penava

Sarajevo Film Festival je još 2014. godine kroz svoju profesionalnu platformu CineLink Industry Days pokrenuo niz inicijativa s ciljem promocije rodne ravnopravnosti, osnaživanja filmskih radnica i borbe protiv sistemskih nejednakosti u regionalnom i europskom filmskom okruženju.

Jedan od simbola te posvećenosti je Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti koju podržava Mastercard, priznanje koje se dodjeljuje redateljici debitantici čiji rad nosi snažan autorski glas i doprinosi rodnoj ravnoteži u kinematografiji. 

Ove godine, o dobitnici nagrade odlučuje tročlani žiri koji čine Anna Croneman, Ivan Marinović i Norika Sefa.



 

Norika Sefa je kosovska redateljica, scenaristica i producentica, koja se proslavila sa debitantskim filmom Tražeći Veneru (2021.), koji je osvojio priznanja širom svijeta i etablirao je kao jedno od najautentičnijih novih imena evropske kinematografije. Upravo sa ovim filmom je postala prva dobitnica Specijalne nagrade za promicanje rodne ravnopravnosti. 

Njeno stvaralaštvo karakteriše hrabro istraživanje forme i emocije: od dokumentarca Desde Arriba, snimljenog u peruanskoj džungli pod mentorstvom Wernera Herzoga, do najnovijeg avangardnog kratkog filma Kao bolesno žuta (2024.).

 

Osim autorskog rada, Norika aktivno podučava i učestvuje na kulturnim i umjetničkim događajima, a članica je i Europske filmske akademije. U ovom razgovoru govori o iskustvu rada u žiriju, o tome kako vidi proces ocjenjivanja i šta je danas najviše inspiriše u filmskom stvaralaštvu.

 

Ove godine ste član žirija za Specijalnu nagradu za promicanje rodne ravnopravnosti, koju podržava Mastercard. Kako je biti „s druge strane” slušati, procjenjivati i birati, umjesto biti onaj čiji se rad ocjenjuje? Kako je donijeti odluku koja može oblikovati nečiji put?

 

Prije svega, presretna sam što sam ponovo u Sarajevu. Do sada sam ovdje dolazila kako bih predstavila film, i to je bio poseban osjećaj. Sada je drugačije, ovaj zadatak nije stvar zanosa ili strasti, nego razmišljanja. Ne doživljavam ovu ulogu kao oblikovanje nečijeg života, svako oblikuje svoj život na način koji je često tajanstven i van domašaja jedne odluke. Procjenjivanje drugoga više otkriva o osobi koja žirira nego o onome koga on ocjenjuje. 

Kao članica žirija osjećam se kao ogledalo, jer svaka odluka odražava moje vrijednosti, moj osjećaj ljepote, moje skrivene pristrasnosti. Potrebno je da vidim ne samo ono što je prikazano, nego i ono što je namjeravano kroz proces stvaranja. Na kraju, ocjenjivanje filma nije samo o filmu, to je tihi dijalog između platna i priče u meni.

U svijetu filma postoje trenuci koje nije moguće izmjeriti brojkama.

Kada pogledate na svoj put od trenutka kada ste dobili nagradu, pa do članstva u žiriju, koji je za vas bio onaj poseban, neprocjenjiv trenutak?

 

Ne postoji jedan trenutak, već možda osjećaj, koji je nastao kao posljedica mnogih neprocjenjivih trenutaka. Dok sam snimala filmove, postajala sam svjesna svijeta od kojeg sam se udaljavala. To su oni trenuci kada se iluzija na trenutak rasprši i stvari vidite drugačije. To je otvorilo prostor u kojem nisam morala da zauzmem stav, već sam jednostavno mogla biti radoznalija.

 

Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti daje podstrek rediteljicama na početku njihovog puta. Koliko ovakva podrška može donijeti nove ideje ili dodatnu hrabrost u kreativnom procesu? Iz vlastitog iskustva, možete li podijeliti trenutak kada vas je takva podrška ohrabrila na naredni korak?

 

Za mene, rad u kinematografiji koja pomjera granice jezika i forme znači i traganje za novim načinima finansiranja i preuzimanje većih kreativnih rizika. Industrija se brzo mijenja i na svakom koraku morate biti spremni da se prilagodite. Žene, posebno iz manjih zajednica poput moje, često odrastaju učeći da budu otporne, da moraju, te im se drugačije usađuje i način kako da prihvate neuspjeh kao dio puta. 

Nagrade poput ove donose posebnu vrstu svijesti. Podsjećaju nas da je rodna ravnopravnost u filmu još uvijek proces u nastajanju. Ova vrsta podrške ne odnosi se na status ili priznanje, nego na njegovanje tog procesa i perspektive. Tako ja to doživljavam i kod sebe. 



 

 

Podrška ženama u filmu  
 

Kada gledate na vlastiti put, ali i na rad drugih rediteljica, šta vidite kao ključ jačanja ženskih glasova u filmskoj industriji?

 

Za mene, jačanje ženskih glasova u filmu znači dati sebi dozvolu da preuzmemo rizike i da budemo uključene u svaki dio procesa stvaranja filma. Prečesto se žene usmjeravaju na uloge poput pisanja ili planiranja, dok se tehnička područja, rješavanje problema ili budžetiranje i dalje posmatraju kao  „muški poslovi“. 

Nije stvar samo u pristupu, već u preispitivanju naslijeđenog načina razmišljanja, i vrste obrazovanja koje dijeli poslove po spolu. Srećom, to se mijenja.

 

Pogled u budućnost  
 

Od osvajanja nagrade do uloge u žiriju – vaš put već povezuje dva važna trenutka. Šta vas danas, u kreativnom smislu, najviše uzbuđuje i inspiriše u onome što dolazi?

 

Ne razmišljam zaista o prekretnicama, one postaju jasne tek kada se osvrnete unazad. A kada ih ugledate, sve što možete jeste da zastanete i zahvalite na tome. Najvažnije je ostati prisutan. 

Ono što me sada inspiriše jeste napetost između svijeta kakav nam se prikazuje i svijeta kakav zaista jeste. Inspiriše me širina kinematografije, ono što ona može da bude i mogućnosti koje otvara da istražujemo, preispitujemo i zamišljamo.

 

Foto: PR