MODAMO.zaviruje: U moderno uređen stan fotografkinje Aide Redžepagić
DIZAJN SAVJETI
Na petnaestom katu jednog sarajevskog nebodera smjestio se topao i šarmantan dom bh.fotografkinje.
Promatrajući fotografije glavnih prostorija u stanu, jasno je da u stanu žive strastveni ljubitelji glazbe i fotografije, krenuvši od gramofonskih ploča koje se nalaze gotovo svugdje, preko klavira u dnevnom boravku do brojnih fotografija na zidu i fotoaparata na policama, koji su se gotovo stopili s interijerom. Iako inspiraciju za opremanje stana nisu tražili u magazinima, par trikova iz njenog obiteljskog stana bi mogli ukrasti i portali posvećeni uređenju doma (čitajte: sofa pokraj prozora i mala kućna knjižnica u obliku nepravilnih polica). Većina namještaja rađena je po mjeri i na osnovu njihovih crteža, a u nastavku možete zaviriti u obiteljski kutak Aide Redžepagić.
***
Naš stan se nalazi na XV (posljednjem) spratu nebodera. I sada se sjećam kada smo prvi puta otvorili vrata, pogled nas je odmah osvojio, svi potencijalni nedostaci su pali u vodu jer je pogled bio i više nego dovoljan razlog da se odlučimo izabrati upravo ovo mjesto za naš budući dom.
Nikada nismo imali konkretan plan kako želimo da prostor izgleda, nismo imali pomoć dizajnera interijera niti listali mnogo magazina u potrazi za idejama.
Ono što najviše volimo u našem prostoru jeste upravo činjenica da su sve stvari same našle svoje mjesto i savršeno se uklopile u enterijer. Nikada nismo ni željeli kataloški lijep stan nego topao dom.
Polica sa knjigama, na primjer, nije savršeno složena, ali je zato puna uspomena i suvenira od Kine do Zanzibara. Mirza je muzičar pa je i stan ispunjen instrumentima: nekoliko gitara, klavir, cajon i nebrojeno mnogo manjih instrumenata koji zbog svoje upotrebe stalno mijenjaju svoje mjesto.
Oboje nas veže velika ljubav za muziku koja je vidljiva u svakom uglu stana. Posjedujemo preko 500 gramofonskih ploča i one imaju svoju posebnu policu, a ritual slušanja ploča je sastavni dio svakog zajedničkog obroka. Čak je i sat na zidu napravljen od naše omiljene ploče Pink Floyda.
Zid u dnevnom boravku je kao neki “memory lane” uspomena, od kćerkinog prvog otiska ruke do fotografija s putovanja, mojih prvih crteža i skica, uramljenih ceduljica koje smo Mirza i ja nekada ostavljali jedno drugome u knjigama još kao studenti…
Bijela prevladava jer daje prostoru širinu, a uz nju svakako sve ostale boje dolaze do izražaja.
Kao neko ko je odrastao u kući uz prostrano dvorište bilo mi je jako teško naviknuti se na stan pa je svježe cvijeće nešto sto mi pomaže da stan „utoplim”.
Svima nam je najdraži kutak pored prozora uz policu za knjige.
Nikada nisam voljela zavjese i jedva sam čekala prostor u kojem mi neće biti neophodne (iako moja mama još uvijek govori da stan bez zavjesa izgleda kao da su neki radovi u toku).
Ako bih morala navesti jedan nedostatak, onda je to definitivno balkon kojeg ovaj stan nema, a silno treba. Jedina olakšavajuća činjenica jeste što se nalazimo na posljednjem spratu, a krov zgrade pruža mogućnost ljetnog izležavanja na suncu.
