TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 12.4.2017.
Na petnaestom katu jednog sarajevskog nebodera smjestio se topao i šarmantan dom bh.fotografkinje.
Promatrajući fotografije glavnih prostorija u stanu, jasno je da u stanu žive strastveni ljubitelji glazbe i fotografije, krenuvši od gramofonskih ploča koje se nalaze gotovo svugdje, preko klavira u dnevnom boravku do brojnih fotografija na zidu i fotoaparata na policama, koji su se gotovo stopili s interijerom. Iako inspiraciju za opremanje stana nisu tražili u magazinima, par trikova iz njenog obiteljskog stana bi mogli ukrasti i portali posvećeni uređenju doma (čitajte: sofa pokraj prozora i mala kućna knjižnica u obliku nepravilnih polica). Većina namještaja rađena je po mjeri i na osnovu njihovih crteža, a u nastavku možete zaviriti u obiteljski kutak Aide Redžepagić.
***
Naš stan se nalazi na XV (posljednjem) spratu nebodera. I sada se sjećam kada smo prvi puta otvorili vrata, pogled nas je odmah osvojio, svi potencijalni nedostaci su pali u vodu jer je pogled bio i više nego dovoljan razlog da se odlučimo izabrati upravo ovo mjesto za naš budući dom.
Nikada nismo imali konkretan plan kako želimo da prostor izgleda, nismo imali pomoć dizajnera interijera niti listali mnogo magazina u potrazi za idejama.
Ono što najviše volimo u našem prostoru jeste upravo činjenica da su sve stvari same našle svoje mjesto i savršeno se uklopile u enterijer. Nikada nismo ni željeli kataloški lijep stan nego topao dom.
Polica sa knjigama, na primjer, nije savršeno složena, ali je zato puna uspomena i suvenira od Kine do Zanzibara. Mirza je muzičar pa je i stan ispunjen instrumentima: nekoliko gitara, klavir, cajon i nebrojeno mnogo manjih instrumenata koji zbog svoje upotrebe stalno mijenjaju svoje mjesto.
Oboje nas veže velika ljubav za muziku koja je vidljiva u svakom uglu stana. Posjedujemo preko 500 gramofonskih ploča i one imaju svoju posebnu policu, a ritual slušanja ploča je sastavni dio svakog zajedničkog obroka. Čak je i sat na zidu napravljen od naše omiljene ploče Pink Floyda.
Zid u dnevnom boravku je kao neki “memory lane” uspomena, od kćerkinog prvog otiska ruke do fotografija s putovanja, mojih prvih crteža i skica, uramljenih ceduljica koje smo Mirza i ja nekada ostavljali jedno drugome u knjigama još kao studenti…
Bijela prevladava jer daje prostoru širinu, a uz nju svakako sve ostale boje dolaze do izražaja.
Kao neko ko je odrastao u kući uz prostrano dvorište bilo mi je jako teško naviknuti se na stan pa je svježe cvijeće nešto sto mi pomaže da stan „utoplim”.
Svima nam je najdraži kutak pored prozora uz policu za knjige.
Nikada nisam voljela zavjese i jedva sam čekala prostor u kojem mi neće biti neophodne (iako moja mama još uvijek govori da stan bez zavjesa izgleda kao da su neki radovi u toku).
Ako bih morala navesti jedan nedostatak, onda je to definitivno balkon kojeg ovaj stan nema, a silno treba. Jedina olakšavajuća činjenica jeste što se nalazimo na posljednjem spratu, a krov zgrade pruža mogućnost ljetnog izležavanja na suncu.
TEKST: Ada Ćeremida
Prije nego što su algoritmi krenuli diktirati estetike domova, Lenny Kravitz je u Miamiju živio u domu na pragu futurizma s dušom 70-ih.
Krajem devedesetih, u trenutku kada je digitalna budućnost tek nazirala svoje obrise, Lenny Kravitz gradi dom u Miamiju koji danas djeluje gotovo kao vremenska kapsula.
Projektovan 1999. godine od strane studija Architröpolis, ovaj interijer spaja futurističku arhitekturu kasnih 90-ih s dubokim referencama na estetiku kasnih 60-ih i 70-ih godina.
Iako se često površno veže uz Y2K estetiku, duh ovog prostora bliži je disco modernizmu, vremenu utonulih dnevnih boravaka, organskim formama i snažnom osjećaju senzualnosti.
To je dom nastao u vremenu kada trendovi nisu dolazili kroz feed, već kroz lični ukus, muziku i arhitekturu. Upravo zato, i danas djeluje svježe, autentično i gotovo subverzivno u odnosu na savremene interijere.
Arhitektura između budućnosti i sjećanja
Arhitektura ovog doma oslanja se na čiste linije, snažne volumene i otvorene prostore, ali nikada ne djeluje hladno. Architröpolis balansira između modernističke strogoće i emocionalnog prostora, stvarajući interijer koji poziva na boravak, razgovor i sporiji ritam života.
Upravo tu se javlja veza s kasnim 60-im i 70-im godinama, erom u kojoj su domovi bili zamišljeni kao mjesta susreta, a ne savršene kulise. Conversation pits ili utonuli dnevni boravci, spušteni nivoi i fluidni prelazi između prostorija podsjećaju na dizajnerski jezik tog perioda, reinterpretiran kroz tehnologiju i materijale kasnih 90-ih.
Disco modernizam i duh Vernera Pantona
U ovom interijeru jasno se osjeća omaž radu danskog dizajnera Verner Panton kroz upotrebu boja, oblika i senzualnih silueta. Pantonova ideja prostora kao iskustva, a ne samo funkcije, ovdje dobija savremeni okvir.
Plasticizirani osjećaj, sjajni materijali i futurističke forme ne djeluju kao trend, već kao produžetak raspoloženja. To je interijer koji se ne gleda samo očima, već se osjeća tijelom baš kao i muzika.
Ako bi jedna Kravitzova pjesma imala prostor, kuću ili sobu, teško je ne pomisliti na Blue Electric Fantasy. Taj spoj električne energije, nostalgije i senzualnosti savršeno opisuje atmosferu doma u Miamiju.
Prostor djeluje kao fizička manifestacija njegove muzike intiman, ali snažan, futuristički, ali ukorijenjen u prošlosti. Nije riječ o reprezentaciji luksuza, već o karakteru.
Rijetko dokumentovan, ali važan
Iako danas često dijeljen na društvenim mrežama, ovaj dom je originalno predstavljen u časopisu interijera, u izdanju iz oktobra 1999. godine. Decenijama kasnije, fotografije su ponovo isplivale, skenirane iz starih magazina, podsjećajući koliko je ovaj prostor bio ispred svog vremena.
U poređenju s Kravitzovim kasnije medijski eksponiranim domovima pariškom gradskom kućom i boemskim imanjem na Bahamima miamijski interijer ostaje najintimniji i možda najiskreniji.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
