TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 13.3.2015.
Andrijanu i Svetu smo upoznali sasvim slučajno, jednog dana u našem MODAMO.kreARTiva Concept Storeu. Već prvim upoznavanjem jasno nam je bilo da se ne radi o tipičnom bračnom paru. Andrijana u trudnoći, odjevena u tuniku čija simetrija dodatno ističe neobično ošišanu kosu u nijansi crvene i bakra, kao i Sveto u hlačama, majici i nemarno obješenom šalu, su odisali nekim umjetničkim, pomalo boemskim
Kako to i obično biva, dobre energije se prepoznaju i naše oduševljenje Andrijaninim radovima je rezultiralo time da ih odnedavno možete kupiti u našem dućanu, no ono u što smo se zaljubili je njihov životni prostor koji smo vremenom, kroz druženje s ovim parom upoznali.
Naime, na putu prema Međugorju, oko kilometar od Širokog Brijega u mjestu zvanom Mokro se skrila sjajna građevina koja preciznošću izrade osvaja na prvu. Radi se o domu obitelji Cvetković – Mlinarević koji se prostire na površini od 200 kvadratnih metara raspoređenih na dva kata. Trenutno su izrađeni dnevni boravak, dvije sobe, spavaća i radna, toalet, kuhinja i ostava. Ubrzo bi trebala početi adaptacija kata na kojemu bi se trebali nalaziti dvije spavaće sobe, jedna mala radna soba, toalet i slikarski atelje.
Draga Andrijana, reci nam koliko dugo već živite u ovoj kući, u biti kada ste ju sagradili?
Kuću smo počeli graditi prije nepunih osam godina a u njoj živimo već nekih šest godina, teško je sad precizirati ali na kraju krajeva to nije toliko ni bitno, bitno je da smo uspjeli stvoriti dom po našoj mjeri.
Obzirom na neobičan, geometrijski pravilan oblik kuće, jeste li pri osmišljavanju surađivali sa nekim arhitektom?
Da, radili smo u suradnji sa Ivanom Spajićem, vlasnikom Urbisa iz Širokog Brijega koji je bio oduševljen činjenicom da je riječ o pomalo atipičnom pristupu rješavanja stambenog prostora, atipičnom obzirom na ono što smo navikli vidjeti u našoj sredini. Zadovoljstvo je u svakom slučaju bilo obostrano jer smo osjetili da se razumijemo i jako smo mu zahvalni jer nam je maksimalno izašao u susret. Znali smo što želimo od životnog prostora, naravno u skladu sa budžetom, a Ivan je napravio nekoliko rješenja između kojih je zaista bilo teško odlučiti se za ono najbolje a da ujedno ispunjava niz kriterija po kojima smo se vodili i koji su nam bili bitni. Geometrija se sama nametnula kao jednostavno i praktično rješenje koje pruža maksimum iskoristivosti prostora, a ujedno je karakterna, čvrsta, izražava stav. Nema nepotrebnih kićenja, rješenja koja su nesuvisla, pretencioznih silovanja arhitekture s namjerom da se pokuša reći puno, a na kraju dobijete arhitekturu koja je prije svega ne gledljiva, a zatim i ne praktična. Izvesti gomilu balkona, terasa, raznihpolu rješenja samo zato jer se može, nema smisla, a to je tako tipično za ove naše prostore.
{gallery}2015/2015_03/cvetkovic_mlinarevic/vrt{/gallery}
Kako smo i rekli, kuća je s vanjske strane veoma ''pravilna'', podsvjesno nas tjera da očekujemo minimalistički interijer, a unutra nalazimo pravi mali skup neobičnih detalja. Otkuda takav kontrast?
Željeli smo da kuća izvana odaje dojam, da bude monumentalna, ali ne prestroga, otuda i pojedini detalji na fasadi koji su tu da razbiju strogoću geometrije. Interijer je nešto sasvim drugo. To je životni prostor koji mora odisati toplinom. Minimalistički pristupiti uređenju interijera nama je kao i uzeti istomu dušu. Za naš pojam to je sterilno, hladno, beživotno ali svakako cijenimo i takav pristup. Naravno, neko se pronalazi i u takvim prostorima i to je prije svega stvar ukusa, a minimalizam je daleko prihvatljiviji od kiča koji je sasvim druga krajnost. Jedna prijateljica je nedavno primijetila kako fasada i vanjski dio kuće odaju Svetu, a interijer mene, međutim, nije tako. Oko svega se lako složimo jer imamo sličan ukus i prije svega se razumijemo, a ako se i pojave nesuglasice lako postignemo konsenzus. Stvar je u povjerenju i uzajamnom nadopunjavanju. Nekako po inerciji i intuiciji znamo kada tko mora popustiti i prepustiti inicijativu drugome.
Ti i Sveto ste umjetnici, stoga vi potpisujete veliki dio interijera. Možeš li nam reći što ste sve sami oslikali?
Što se tiče interijera, on je u potpunosti naš autorski rad, naravno u smislu uloženog truda, rada i vremena pri njegovom uređenju. Sami smo bojali zidove, dizajnirali pojedine dijelove namještaja, Sveto je čak uradio tri zida, jedan od prirodnog kamena i dva od glinene opeke.
Morali smo štedjeti i to je bio jedan od načina. S druge strane nitko ne bi posvetio tome toliko pažnje što čitavoj priči daje drugu dimenziju. Kada znate da ste se potrudili oko nečega i unijeli dašak vlastitoga duha i vlastitim rukama kreirali vlastiti životni prostor, onda je on puno ugodniji za život i lakše se stapate sa njim. Slikarije su moj rad i nalaze se svuda po zidovima. Obožavam cvijeće i organske oblike i kreiram ih spontano, neopterećeno gdje god osjetim da bi se zgodno uklopili. Obožavam detalje i sitnice i želim ih implementirati u zajednički životni prostor.
Slikarije su znale nastati i kao odgovor na neko slučajno oštećenje, umjesto da se ono popravi, jednostavno bi ga iskoristila i povezala sa naslikanim detaljemi svjesno mu dala na važnosti, tako da i ono slučajno postane svjesno.Sve je zapravo kao živi organizam, mi ustvari ne živimo u našem domu nego živimo sa njim. Za ovo relativno kratko vrijeme koliko smo u njemu konstantno smo mijenjali koncepciju interijera što nam pričinjava izrazito zadovoljstvo.
Što ćemo naći na ovom kolažu uramljenih fotografija? Tko je autor?
Autor je Sveto, obožava fotografiju. Zadnjih par godina ga privlači više nego slikarstvo i više joj se posvećuje. Motiva ima raznih, od dijelova pojedinih ciklusa do zasebnih, samostalnih fotografija, različitih, dimenzija, vrsta i boja okvira, sve djeluje pomalo rustikalno i vintage i lijepo se uklapa na zid od opeke. Fotografija ima jednu značajku, a to je da bilježi i zaustavlja vrijeme, a Svetine fotografije usto imaju i jaku psihološku podlogu, tako da je ovaj zid opterećen i više nego što se nekome na letimičan pogled čini.
Koji je tvoj najdraži dio kuće, a koji Svetin?
Tu nema dileme ni kod jednog ni kod drugog. Dnevni boravak je srce kuće i u njemu se najugodnije osjećamo. Uredili smo ga da nam pruži maksimalnu ugodu potpuno po našem ukusu pa i više od onoga što smo realno očekivali.
Foto: Svetislav Cvetković
TEKST: Ada Ćeremida
Kada je 29. novembra 1969. godine, tačno u 18 sati, Sarajevo dobilo svoj potpuno novi Kulturno-sportski centar, događaj nije ličio ni na šta što je grad do tada vidio.
Upravo zato danas, 56 godina kasnije, o Skenderiji ne govorimo samo kao o zgradi, govorimo o mitologiji grada Sarajeva. Postoje zgrade koje postanu orijentiri, a postoje one koje postanu dio kolektivnog pamćenja. Skenderija je u Sarajevu oduvijek bila oboje.
Sve je počelo 1969. godine, kada je grad pod Trebevićem otvorio vrata monumentalnog Kulturno-sportskog centra, zdanja koje će narednih pola stoljeća oblikovati kulturni, umjetnički i društveni život Sarajeva kao malo koji drugi prostor. Tog dana Sarajevo je dobilo scenu, ritam, ambiciju i osjećaj pripadanja vremenu koje je tek dolazilo.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Nastanak Skenderije bio je trenutak modernističke hrabrosti. Kompleks su projektovali arhitekti Živorad Janković, Halid Muhasinović i Ognjen Malkin, stvarajući zdanje koje je radikalno odbacilo dekorativnost i tradicionalna rješenja, nudeći umjesto toga arhitekturu koja je izgledala kao da je stigla iz budućnosti.
Masivni betonski volumeni, ogromne plohe, lepezasto krovno rješenje i široki plato koji se prirodno stapao s gradskim tkivom činili su da Skenderija ne bude samo jedan kompleks, nego urbana topografija.
Da je hrabrost bila ispravna, potvrdila je i godina njenog otvaranja: Skenderija je tada osvojila godišnju nagradu za najbolje arhitektonsko djelo u Jugoslaviji.
Sve oko nje djelovalo je kao pozornica, kao da je Sarajevo dobilo svoj otvoreni forum, prostor koji je živio s gradom, u ritmu koraka, događaja i generacija koje će tek sazrijeti uz nju.
Kada je stigao dan svečanog otvaranja, Skenderija je odisala ceremonijalnošću. Premijera filma Bitka na Neretvi, jedne od najskupljih jugoslavenskih filmskih produkcija, okupila je šest hiljada pažljivo odabranih uzvanika.
Pozivnice su, gotovo nestvarno, nosile Picassov pečat u vidu skice potopljenog broda kao vizuelni potpis.
Foto: @centar_skenderija
Na ulazu su hostese prodavale simbolične kartonske cigle za Dom mladih, podsjećajući svakoga da ova zgrada nije samo prostor predstave, nego mjesto koje ulaže u buduće generacije umjetnika.
Tribine u dvorani, monumentalne i precizno konstruisane, izradila je njemačka firma Telembach, čiji je vlasnik, fasciniran viđenim, izjavio da je Skenderija najljepša i najimpresivnija dvorana koju je ikada vidio.
Njegove riječi nisu bile pretjerivanje. Skenderija je zaista bila arhitektonski šok, struktura koja je spajala brutalistički izraz s iznenađujućom mekoćom javnog prostora.
Bila je moderna, ali nije bila hladna. Bila je monumentalna, ali nikada nepristupačna. A u vremenu kada su gradovi širom Evrope tragali za novim urbanim identitetima, Sarajevo ga je te večeri dobilo.
Dio te priče je i Dom mladih, zamišljen kao kreativno središte grada, mjesto gdje počinju karijere, gdje se pronalaze interesi, gdje generacije uče šta znači biti dio kulturne scene. 
Među ljudima koji su ostavili neizbrisiv trag u njegovoj historiji bila je i Gordana Magaš, balerina, glumica i pedagoginja, koja je u periodu od 1987. do 1991. vodila Baletni studio u Domu mladih.
Njeni treninzi oblikovali su čitave generacije plesača i unijeli u ovaj modernistički prostor nešto što ga je uvijek činilo posebnim: disciplinu, eleganciju i posvećenost.
Foto: @centar_skenderija
Dok se u Domu mladih stvarala nova urbana kultura, u Ledenoj dvorani stvarala su se potpuno drugačija, ali podjednako dragocjena sjećanja. Za mnoge građane, Ledena dvorana je bila prvi dodir s klizanjem, prvi pad, prvi stisak ruke, prvi izlazak s društvom, prvo takmičenje, prva revija Holiday on Ice.
U arhitekturi koja je spolja djelovala masivno i hladno, unutra se odvijao jedan od najtoplijih dijelova života grada: ritual zimskih druženja.
Skenderija je ubrzo postala mjesto za koje se zna daleko izvan Sarajeva. Veliki međunarodni događaji stizali su jedan za drugim, a kompleks je samo nekoliko mjeseci nakon otvaranja zvanično prepoznat kao jedno od najvažnijih arhitektonskih ostvarenja u Jugoslaviji.
Moglo bi se reći da je funkcionalnost pratila ambiciju, a ambicija grad i to je možda najveća tajna njene dugovječnosti.
Danas, 56 godina kasnije, Skenderija i dalje živi. U njenim dvoranama održavaju se koncerti, predstave, sajmovi, sportska takmičenja i festivalski programi.
Hiljade ljudi prelaze preko njenog platoa svakog dana, često nesvjesne činjenice da hodaju po prostoru koji je decenijama bio kulturni puls grada. Iako je vrijeme donijelo nove izazove, Skenderija je ostala dosljedna sebi: javna, otvorena, živa.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Možda je zato svaki njen rođendan više od pukog jubileja jer je podsjetnik na čitavu zajednicu, arhitekturu, navike, generacije, uspomene…
Podsjetnik da ponekad jedan kompleks može postati cijeli svijet koji traje već 56 godina i koji danas, uprkos svemu, uporno raste i diše u ritmu grada koji ga je izgradio.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
