Andrijanu i Svetu smo upoznali sasvim slučajno, jednog dana u našem MODAMO.kreARTiva Concept Storeu. Već prvim upoznavanjem jasno nam je bilo da se ne radi o tipičnom bračnom paru. Andrijana u trudnoći, odjevena u tuniku čija simetrija dodatno ističe neobično ošišanu kosu u nijansi crvene i bakra, kao i Sveto u hlačama, majici i nemarno obješenom šalu, su odisali nekim umjetničkim, pomalo boemskim

Kako to i obično biva, dobre energije se prepoznaju i naše oduševljenje Andrijaninim radovima je rezultiralo time da ih odnedavno možete kupiti u našem dućanu, no ono u što smo se zaljubili je njihov životni prostor koji smo vremenom, kroz druženje s ovim parom upoznali.

Naime, na putu prema Međugorju, oko kilometar od Širokog Brijega u mjestu zvanom Mokro se skrila sjajna građevina koja preciznošću izrade osvaja na prvu. Radi se o domu obitelji Cvetković – Mlinarević koji se prostire na površini od 200 kvadratnih metara raspoređenih na dva kata. Trenutno su izrađeni dnevni boravak, dvije sobe, spavaća i radna, toalet, kuhinja i ostava. Ubrzo bi trebala početi adaptacija kata na kojemu bi se trebali nalaziti dvije spavaće sobe, jedna mala radna soba, toalet i slikarski atelje.

Draga Andrijana, reci nam koliko dugo već živite u ovoj kući, u biti kada ste ju sagradili?

Kuću smo počeli graditi prije nepunih osam godina a u njoj živimo već nekih šest godina, teško je sad precizirati ali na kraju krajeva to nije toliko ni bitno, bitno je da smo uspjeli stvoriti dom po našoj mjeri.

Obzirom na neobičan, geometrijski pravilan oblik kuće, jeste li pri osmišljavanju surađivali sa nekim arhitektom?

Da, radili smo u suradnji sa Ivanom Spajićem, vlasnikom Urbisa iz Širokog Brijega koji je bio oduševljen činjenicom da je riječ o pomalo atipičnom pristupu rješavanja stambenog prostora, atipičnom obzirom na ono što smo navikli vidjeti u našoj sredini. Zadovoljstvo je u svakom slučaju bilo obostrano jer smo osjetili da se razumijemo i jako smo mu zahvalni jer nam je maksimalno izašao u susret. Znali smo što želimo od životnog prostora, naravno u skladu sa budžetom, a Ivan je napravio nekoliko rješenja između kojih je zaista bilo teško odlučiti se za ono najbolje a da ujedno ispunjava niz kriterija po kojima smo se vodili i koji su nam bili bitni. Geometrija se sama nametnula kao jednostavno i praktično rješenje koje pruža maksimum iskoristivosti prostora, a ujedno je karakterna, čvrsta, izražava stav. Nema nepotrebnih kićenja, rješenja koja su nesuvisla, pretencioznih silovanja arhitekture s namjerom da se pokuša reći puno, a na kraju dobijete arhitekturu koja je prije svega ne gledljiva, a zatim i ne praktična. Izvesti gomilu balkona, terasa, raznihpolu rješenja samo zato jer se može, nema smisla, a to je tako tipično za ove naše prostore.

{gallery}2015/2015_03/cvetkovic_mlinarevic/vrt{/gallery}

Kako smo i rekli, kuća je s vanjske strane veoma ''pravilna'', podsvjesno nas tjera da očekujemo minimalistički interijer, a unutra nalazimo pravi mali skup neobičnih detalja. Otkuda takav kontrast­?

Željeli smo da kuća izvana odaje dojam, da bude monumentalna, ali ne prestroga, otuda i pojedini detalji na fasadi koji su tu da razbiju strogoću geometrije. Interijer je nešto sasvim drugo. To je životni prostor koji mora odisati toplinom. Minimalistički pristupiti uređenju interijera nama je kao i uzeti istomu dušu. Za naš pojam to je sterilno, hladno, beživotno ali svakako cijenimo i takav pristup. Naravno, neko se pronalazi i u takvim prostorima i to je prije svega  stvar ukusa, a minimalizam je daleko prihvatljiviji od kiča koji je sasvim druga krajnost. Jedna prijateljica je nedavno primijetila kako fasada i vanjski dio kuće odaju Svetu, a interijer mene, međutim, nije tako. Oko svega se lako složimo jer imamo sličan ukus i prije svega se razumijemo, a ako se i pojave nesuglasice lako postignemo konsenzus. Stvar je u povjerenju i uzajamnom nadopunjavanju. Nekako po inerciji i intuiciji znamo kada tko mora popustiti i prepustiti inicijativu drugome.

Ti i Sveto ste umjetnici, stoga vi potpisujete veliki dio interijera. Možeš li nam reći što ste sve sami oslikali?

Što se tiče interijera, on je u potpunosti naš autorski rad, naravno u smislu uloženog truda, rada i vremena pri njegovom uređenju. Sami smo bojali zidove, dizajnirali pojedine dijelove namještaja, Sveto je čak uradio tri zida, jedan od prirodnog kamena i dva od glinene opeke.

Morali smo štedjeti i to je bio jedan od načina. S druge strane nitko ne bi posvetio tome toliko pažnje što čitavoj priči daje drugu dimenziju. Kada znate da ste se potrudili oko nečega i unijeli dašak vlastitoga duha i vlastitim rukama kreirali vlastiti životni prostor, onda je on puno ugodniji za život i lakše se stapate sa njim. Slikarije su moj rad i nalaze se svuda po zidovima. Obožavam cvijeće i organske oblike i kreiram ih spontano, neopterećeno  gdje god osjetim da bi se zgodno uklopili. Obožavam detalje i sitnice i želim ih implementirati u zajednički životni prostor.

Slikarije su znale nastati i kao odgovor na neko slučajno oštećenje, umjesto da se ono popravi, jednostavno bi ga iskoristila i povezala sa naslikanim detaljemi svjesno mu dala na važnosti, tako da i ono slučajno postane svjesno.Sve je zapravo kao živi organizam, mi ustvari ne živimo u našem domu nego živimo sa njim. Za ovo relativno kratko vrijeme koliko smo u njemu konstantno smo mijenjali koncepciju interijera što nam pričinjava izrazito zadovoljstvo.       

Što ćemo naći na ovom kolažu uramljenih fotografija? Tko je autor?

Autor je Sveto, obožava fotografiju. Zadnjih par godina ga privlači više nego slikarstvo i više joj se posvećuje. Motiva ima raznih, od dijelova pojedinih ciklusa do zasebnih, samostalnih fotografija, različitih, dimenzija, vrsta i boja okvira, sve djeluje pomalo rustikalno i vintage i lijepo se uklapa na zid od opeke. Fotografija ima jednu značajku, a to je da bilježi i zaustavlja vrijeme, a Svetine fotografije usto imaju i jaku psihološku podlogu, tako da je ovaj zid opterećen i više nego što se nekome na letimičan pogled čini.

Koji je tvoj najdraži dio kuće, a koji Svetin?

Tu nema dileme ni kod jednog ni kod drugog. Dnevni boravak je srce kuće i u njemu se najugodnije osjećamo. Uredili smo ga da nam pruži maksimalnu ugodu potpuno po našem ukusu pa i više od onoga što smo realno očekivali.

_{Foto: Svetislav Cvetković}

Holandski MVRDV gradi “The Grand Ballroom”, ogromnu sferu koja spaja arenu, stanove, hotel i park i već sada najavljuje novu eru urbanog dizajna u regionu.

U posljednjih nekoliko godina Tirana je postala poligon za velike međunarodne arhitektonske kuće: od ikoničnih stambenih zgrada do javnih prostora koji mijenjaju ritam grada. 

Sada stiže i možda najglasniji projekt do sada: ogromna sfera koja će zamijeniti postojeću dvoranu Asllan Rusi i ponuditi mješavinu arene, hotela, stanova i prizemnih sadržaja otvorenih prema gradu. 

Za regionalni kontekst ovo je važna vijest jer rijetko viđamo ovako snažno oblikovane urbane objekte koji su zaista multifunkcionalni.



The Grand Ballroom: Nova ikona bez uglova  

Zamišljena kao ogromna kugla, visoka više od 100 metara, nova zgrada djeluje kao arhitektonska metafora igre referenca na loptu, ali i na arhitektonske utopije prosvjetiteljstva. No, njena forma nije samo vizuelni potpis. Kružni oblik omogućava da zgrada nema “stražnju fasadu” nema iza, nema periferiju. Svaka strana komunicira s gradom podjednako, otvara se prema ulicama i stvarnim životima ljudi oko nje.



Upravo u toj ideji jednakosti, MVRDV pronalazi balans između urbanog spektakla i svakodnevne funkcionalnosti. Na relativno maloj parceli uspjeli su složiti čitav mali svijet: arena u središtu, hotel iznad nje, stambeni prostori u višim zonama, a prizemlje otvoreno svima. 

Kako se sfera sužava pri dnu, oslobađa prostor za trgove, male parkove i vanjske sportske terene koji će, barem prema vizijama arhitekata,ostati dostupni i djeci iz komšiluka. 

Donji dio sfere kao da se utisnuo u teren, stvarajući amfiteatarske stepenice i kafiće koji će funkcionisati i kada nema utakmica.

Sve to zajedno čini da The Grand Ballroom ne djeluje kao izolovana arena, već kao živa zgrada koja diše s gradom, koja ima ritam svakodnevice, a ne samo ritam sportskih događaja.



Interijer sfere: Vrt, arena i hotel u jednom  

Kada se uđe u unutrašnjost sfere, prvo što dočekuje pogled je ogromni oculus, stakleni otvor koji na vrhu propušta svjetlost i povezuje različite slojeve zgrade. 

U središtu je arena s 6.000 sjedišta, okružena tribinama i prostorima koji se mogu koristiti i za druge događaje. Iznad nje, u neobičnom arhitektonskom obratu, smješten je hotel čije sobe gledaju direktno na teren. Neki gosti će, doslovno, moći gledati utakmicu iz kreveta.



Još više fascinira ono što se krije iznad hotela: stambeni prstenovi koji formiraju dvostruku ljusku sfere. U toj debljini zida razvija se unutrašnji vrt, gotovo kao obrnut odraz arene ispod, mjesto s drvećem, klupama i tišinom. Taj prostor, iako unutar sfere, djeluje kao park pod nebom.

Kako se zgrada sužava prema vrhu, rastu i terase. Vanjski zidovi stanova blago su uvučeni unutar konstrukcije, pa svaka etaža iznad stvara prirodan hlad. Na samom vrhu nalaze se dupleksi s privatnim krovnim terasama i sky-bar koji obećava panoramski pogled na Tiranu, novu tačku s koje će se posmatrati grad koji ne prestaje da raste.



Život oko sfere  

Jedna od najvećih prednosti projekta leži u prizemlju prostoru koji je MVRDV pretvorio u park i javni trg. Kako se sfera sužava, otvara se prostor za sedenje, kafu, igru i druženje. Na betonskim platoima i zelenim “džepovima” očekuje se svakodnevni život: studenti s laptopima, djeca s lopticama, i svi oni koji žele biti dio grada čak i kada se ništa spektakularno ne dešava.

Sve je osmišljeno da se kreće pješke, polako. Kružne staze oko prizemlja vode posjetioce prema ulazu u arenu, ali i omogućavaju laganu šetnju za one koji samo prolaze. Zgrada ‘’diše'' sa velikim otvorima između slojeva sfere koji stvaraju prirodnu ventilaciju, dok debeli betonski prstenovi prave hlad i štite od ljetnog sunca.



Tirana je u posljednjih nekoliko godina otvoreno pozvala međunarodne arhitekte da eksperimentišu. The Grand Ballroom se savršeno uklapa u taj niz kao svojevrsna kulminacija ideje da arhitektura može biti i skulptura i infrastruktura istovremeno.



Za region koji često zazire od velikih arhitektonskih gesti, ovo je ohrabrujući primjer. Pokazuje da monumentalnost ne mora biti hladna, da arena može postati kvart, da sfera može postati komšinica. Sve zavisi od toga hoće li Tirana uspjeti održati duh javnosti oko nje ako to pođe za rukom, The Grand Ballroom bi zaista mogao postati ono što mu i ime sugeriše: velika, zajednička dvorana grada.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Renderi: MVDRV