Projekti restauracije prepoznatljivih objekata i zgrada koje su polako postale kultni dijelovi određenih gradova unutar granica Bosne i Hercegovine nerijetko privuku pažnju našeg uredništva.

Dio jednog takvog projekta koji zahtijeva iznimnu stručnosti, ali i posvećenost bila je bh. arhitektica Mersiha Karić. Naime, riječ je o projektu pod nazivom Park Residence Sales Center koji je zahtijevao restauraciju objekta utkanog duboko u povijesti arhitekture grada Sarajeva. Pri našem upitu o ovom projektu Mersiha je na simpatičan način odgovorila da bi ga pisala kao nezaboravno iskustvo, prepuno izazova, a same detalje kao i prije i poslije fotografije donosimo u nastavku.





Možete li nam otkriti nešto više o projektu Park Residence Sales Center?

Stara Električna Centrala i Upravna zgrada o kojoj danas pišemo jedni su od najznačajnih objekata Sarajeva, stoga je odgovornost prema istoriji i arhitekturi bila ogromna. Prvi zahtjev je bio objekat tlocrtno i organizacijski vratiti u prvobitno stanje.

Iako je zatečena situacija na prvi pogled bila mnogo kompleksna, jasna vizija je bila od pomoći: približiti se što više onome što gledamo na starim fotografijama i zaštiti sve ono što je očuvano do tog trena.

Najteži i najzahtjevniji je bio građevinski dio koji je tražio mnogo prilagođavanja postojećem stanju. Dok je najinteresantniji naravno bio enterijersko uređenje. U tome smo svi uživali i konačno vidjeli rezultate i zgradu koja se od ruševine pretvara u pravu ljepoticu. I moram vam priznati mnogo smo ponosni na rezultate. :)



 

Restauracija zgrada često je izazovan projekt. Možete li nam otkriti neke o izazova s kojima ste se susreli?

Restauracija predstavlja proces koji zahtjeva mnogo istraživanja i posvećenosti. Tačnije, restauracija se bavi produženjem postojanja, te integriteta karaktera arhitektonske baštine. To se odnosi na očuvanje objekta u smislu oblika, stila, ali i materijala koji se nalaze u enterijeru i eksterijeru.

Na projektu, Upravne zgrade, poznatom danas kao Park Residence Sales Center imali smo mnogo toga za očuvati poput: stropova i zidova od cigle, kamena u lobiju, ograde na stepeništu, proporcija i detalja koje ovaj objekat čine posebnim...

Arhitektica Mersiha Karić

Cijeli proces je bio izazov i teško je izdvojiti bilo koji dio, od dizajna, preko izvođenja do finalnih odluka koje su morale biti donesene baš u tom trenutku kada je otvoreno pitanje bio pred nama.

Ali jedan dio projekta i samog izvođenja bio je specifičan i na njemu je bio najveći fokus, a to je fasada. Obnova i zaštita svega što je očuvano, ali i izrada novih detalja, boja i taj konačni dojam nešto je čemu smo svi težili da bude savršeno.

Restauracija se u praksi odnosi na profesionalno korištenje kombinacije znanosti, umjetnosti, zanatskog umijeća i tehnologije. Dakle, timski rad, konstantno prilagođavanje i mnogo, mnogo fokusiranosti na svaki detalj!

Koliko je trajao sam proces?

Proces obnavljanja trajao je oko godinu dana, a u tom zahtjevnom periodu, učestvovao je veliki broj stručnjaka iz različitih oblasti, koji su sa mnogo strpljenja i želje za svaki problem konsultovali jedni druge, te timski rješavali svaki detalj.

Što biste rekli, koji vam je bio omiljeni dio ovog projekta?

Budući da sam arhitektica po zanimanju, sa velikom strašću prema dizajnu entrijera, najinteresantniji dio mi je svakako bio onaj 'final touch' koji nam je pokazao da smo napravili pozitivan rezultat.

Drveni podovi, štukature, zidne tehnike, draperije, lusteri, tepisi i još poneki detalj bili su sasvim dovoljni da enterijer zablista u klasičnom duhu sa primjesom minimalističkih komada poput dizajnerskih talijanskih sofa i fotelja iz multibrand store-a Finest Selection.

Cilj je bio napraviti impresivan enterijerski prostor, ali njime nikako ne umanjiti vrijednost samog objekta i njegov značaj staviti u drugi plan.

Odgovornost prema naslijeđu dovela nas je sve zajedno do ovakvih rezultata kakvim danas svjedočimo. Od ruine do predivne male poslovne zgrade koja je ponovo zablistala i Skenderiji vratila dio starog šarma.

* * *
Foto: Larisa Hadžić, Adi Šehić, Nihad Mujačić

Kako postići sklad u prostoru u kojem su zidovi pod uglovima, plafoni niski, a svaka površina dragocjena?

Odgovor stiže iz Švicarske, gdje je mlada učiteljica i influencerica Mary Jean svoj dvoetažni stan u potkrovlju pretvorila u pravu lekciju iz harmonije, tekstura i funkcionalnosti.

Na dva nivoa, ovaj stan postaje primjer kako arhitektura, ako joj dopustimo, može oblikovati ritam svakodnevnog života. U njemu nema ničeg slučajnog svaka tekstura ima svoj razlog, svaka boja svoju težinu, svaka površina funkciju.



Ono što bi za mnoge bio izazov niski plafoni, kosi zidovi, asimetrične linije Mary je pretvorila u arhitektonski dijalog svjetlosti i materijala. Crne spiralne stepenice, koje nisu originalni dio prostora, sada postaje njegov najzanimljiviji arhitektonski detalj. Osim što vizualno povezuje dva nivoa, ona zauzima minimalno prostora i upravo zato je idealno rješenje za male domove.

Nježno spajajući tople nijanse drveta, neutralne tonove i taktilne materijale, Mary je pokazala da i izazovni tlocrt može postati prednost uz dozu kreativnosti, precizno odabrane komade i osjećaj za proporciju. 



Kako iskoristiti svaki ugao doma?

U prostoru pod krovom, svaki ugao diktira drugačiji ritam. Umjesto da se bori protiv arhitekture, Mary je odlučila sarađivati s njom. Kosi zidovi postali su okvir za intimne zone, dok strateški postavljene police i komadi namještaja prate linije krova, stvarajući osjećaj reda bez rigidnosti.

Zidovi koji bi drugdje „oduzimali prostor“ ovdje stvaraju dinamiku daju prostoru dubinu i osjećaj topline.



U dnevnom boravku, ona je iskoristila najneobičniji ugao prostora i pretvorila ga u fokusnu tačku: biblioteku u dubokoj plavoj nijansi, koja prati liniju zida i savršeno se uklapa u arhitekturu prostorije. 

Ovaj element ne samo da vizualno sidri prostor, već nudi dragocjeno spremište, nešto što u malim dnevnim sobama uvijek nedostaje.


Čak i kuhinja prati istu logiku pametnog planiranja, u njoj Mary koristi svaki ugao bez narušavanja vizualne lakoće. Prozorska niša postaje prirodno mjesto za sudoper, dok se ostatak prostora razvija u obliku slova U, s malim ostrvom koje povezuje kuhinju s trpezarijom i dnevnim dijelom. 

Umjesto gornjih elemenata, postavljena je jednostavna polica na koju se odlažu svakodnevni predmeti i ukrasi, dok skriveni ormarići nude sve ono što ne mora biti na vidiku.




U nastavku, okrugli trpezarijski sto u tamnom drvetu savršeno odgovara toj logici. Osim što štedi prostor, omogućava lakše kretanje i druženje, što ga čini izvrsnim izborom za otvorene koncepte.




Tiha harmonija tekstura i linija

Tekstura u ovom stanu nije samo dekorativna; ona je suština njegove atmosfere. Kombinacija bouclé tkanine, tamnog drveta, mramornih i chrome akcenata stvara sklad koji djeluje gotovo taktilno. 

U domu koji mjeri svaki centimetar, komadi namještaja ne mogu biti samo estetski oni moraju raditi. Mary bira oblike koji su skulpturalni, ali i intuitivno praktični: sto s refleksnom površinom koja vizualno širi prostor, sofa koja definiše dnevnu zonu, a ne zauzima je.




Tonovi se kreću između toplih bež nijansi i prigušenih sivih, s pokojim kontrastom tamnog drveta i crnih detalja. To je paleta koja ne pokušava impresionirati već umiriti. Sve izgleda kao da je tu oduvijek.




Kada svjetlo i boja postanu arhitektonski alat

Mary se poigrava s bojama kao s prostorom strateški i s namjerom. Tamnoplavi zid u dnevnom boravku stvara osjećaj dubine i vizualno skraćuje prostor koji bi inače djelovao predugačak. Bijeli plafoni, s druge strane, otvaraju pogled i daju osjećaj visine.



U toj igri svjetla i tonova nastaje savršen balans: prostor koji djeluje prozračno, ali ne hladno; suvremen, ali topao. Dok se dnevna svjetlost prelijeva preko tekstura, stan se pretvara u pejzaž u kojem je svaka nijansa pažljivo orkestrirana.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: @maryljean