Projekti restauracije prepoznatljivih objekata i zgrada koje su polako postale kultni dijelovi određenih gradova unutar granica Bosne i Hercegovine nerijetko privuku pažnju našeg uredništva.

Dio jednog takvog projekta koji zahtijeva iznimnu stručnosti, ali i posvećenost bila je bh. arhitektica Mersiha Karić. Naime, riječ je o projektu pod nazivom Park Residence Sales Center koji je zahtijevao restauraciju objekta utkanog duboko u povijesti arhitekture grada Sarajeva. Pri našem upitu o ovom projektu Mersiha je na simpatičan način odgovorila da bi ga pisala kao nezaboravno iskustvo, prepuno izazova, a same detalje kao i prije i poslije fotografije donosimo u nastavku.





Možete li nam otkriti nešto više o projektu Park Residence Sales Center?

Stara Električna Centrala i Upravna zgrada o kojoj danas pišemo jedni su od najznačajnih objekata Sarajeva, stoga je odgovornost prema istoriji i arhitekturi bila ogromna. Prvi zahtjev je bio objekat tlocrtno i organizacijski vratiti u prvobitno stanje.

Iako je zatečena situacija na prvi pogled bila mnogo kompleksna, jasna vizija je bila od pomoći: približiti se što više onome što gledamo na starim fotografijama i zaštiti sve ono što je očuvano do tog trena.

Najteži i najzahtjevniji je bio građevinski dio koji je tražio mnogo prilagođavanja postojećem stanju. Dok je najinteresantniji naravno bio enterijersko uređenje. U tome smo svi uživali i konačno vidjeli rezultate i zgradu koja se od ruševine pretvara u pravu ljepoticu. I moram vam priznati mnogo smo ponosni na rezultate. :)



 

Restauracija zgrada često je izazovan projekt. Možete li nam otkriti neke o izazova s kojima ste se susreli?

Restauracija predstavlja proces koji zahtjeva mnogo istraživanja i posvećenosti. Tačnije, restauracija se bavi produženjem postojanja, te integriteta karaktera arhitektonske baštine. To se odnosi na očuvanje objekta u smislu oblika, stila, ali i materijala koji se nalaze u enterijeru i eksterijeru.

Na projektu, Upravne zgrade, poznatom danas kao Park Residence Sales Center imali smo mnogo toga za očuvati poput: stropova i zidova od cigle, kamena u lobiju, ograde na stepeništu, proporcija i detalja koje ovaj objekat čine posebnim...

Arhitektica Mersiha Karić

Cijeli proces je bio izazov i teško je izdvojiti bilo koji dio, od dizajna, preko izvođenja do finalnih odluka koje su morale biti donesene baš u tom trenutku kada je otvoreno pitanje bio pred nama.

Ali jedan dio projekta i samog izvođenja bio je specifičan i na njemu je bio najveći fokus, a to je fasada. Obnova i zaštita svega što je očuvano, ali i izrada novih detalja, boja i taj konačni dojam nešto je čemu smo svi težili da bude savršeno.

Restauracija se u praksi odnosi na profesionalno korištenje kombinacije znanosti, umjetnosti, zanatskog umijeća i tehnologije. Dakle, timski rad, konstantno prilagođavanje i mnogo, mnogo fokusiranosti na svaki detalj!

Koliko je trajao sam proces?

Proces obnavljanja trajao je oko godinu dana, a u tom zahtjevnom periodu, učestvovao je veliki broj stručnjaka iz različitih oblasti, koji su sa mnogo strpljenja i želje za svaki problem konsultovali jedni druge, te timski rješavali svaki detalj.

Što biste rekli, koji vam je bio omiljeni dio ovog projekta?

Budući da sam arhitektica po zanimanju, sa velikom strašću prema dizajnu entrijera, najinteresantniji dio mi je svakako bio onaj 'final touch' koji nam je pokazao da smo napravili pozitivan rezultat.

Drveni podovi, štukature, zidne tehnike, draperije, lusteri, tepisi i još poneki detalj bili su sasvim dovoljni da enterijer zablista u klasičnom duhu sa primjesom minimalističkih komada poput dizajnerskih talijanskih sofa i fotelja iz multibrand store-a Finest Selection.

Cilj je bio napraviti impresivan enterijerski prostor, ali njime nikako ne umanjiti vrijednost samog objekta i njegov značaj staviti u drugi plan.

Odgovornost prema naslijeđu dovela nas je sve zajedno do ovakvih rezultata kakvim danas svjedočimo. Od ruine do predivne male poslovne zgrade koja je ponovo zablistala i Skenderiji vratila dio starog šarma.

* * *
Foto: Larisa Hadžić, Adi Šehić, Nihad Mujačić

Od neorenesansnih stubova do secesijskih portala obišli smo osam zgrada koje i danas pričaju priču o vremenu kada se Sarajevo gradilo kao srednjoevropski grad.

Nakon brojnih tekstova o modi uz serijal Bonjour Picks, koje ste, sudeći po čitanosti voljeli jednako koliko smo ih mi voljeli pisati, The Bonjour List se ovoga puta okreće arhitekturi.

Krećemo u malu gradsku šetnju kroz prošla stoljeća, između neorenesansnih fasada, kupola i portala koji su oblikovali vizuelni identitet Sarajeva. U prvom arhitektonskom izdanju donosimo priču o dvojici arhitekata koji su doslovno ucrtali Sarajevo u evropsku mapu stila: Karlu Paržiku i Josipu Vančašu.

Njihove zgrade i danas čine DNK grada monumentalne, prepoznatljive i podjednako fotogenične koliko i značajne.



Paržik i Vančaš: 8 sarajevskih fasada koja su oblikovala lice grada  

Naša šetnja počinje na zapadnom rubu centra, kod Nacionalnog muzeja i Srednje tehničke škole dviju zgrada koje su Paržik projektovao s idejom obrazovanja i znanja kao temelja novog grada.

Odavde, nekoliko koraka dalje, Marijin Dvor uvodi nas u prvi planirani gradski kvart, svojevrsni most između monumentalnog i svakodnevnog Sarajeva.

Nacionalni muzej BiH monumentalna simetrija znanja

Karlo Paržik je ovim zdanjem (1888–1913) postavio temelj za monumentalni urbanizam Sarajeva.
Kompleks u neorenesansnom stilu, inspirisan bečkim muzejima, građen je kao sistem od četiri paviljona povezanih peristilom.

Elegantne arkade, ritmični niz stubova i detaljna ornamentika svjedoče o Paržikovoj viziji Sarajeva kao kulturnog centra Monarhije.
Čak i danas, ulazak u Muzej djeluje kao prolazak kroz vremenski portal znanja.





Srednja tehnička škola klasika koja odgaja stvaraoce

Masivna, ozbiljna i geometrijski stroga, ova Paržikova škola odražava duh industrijskog optimizma s kraja 19. stoljeća.
Figura radnika i učenika na vrhu fasade simboliziraju vezu između teorije i prakse znanja i zanata.

Iako građena u neoklasičnom duhu, njena proporcija i svjetlo nagovještavaju prelazak u modernu epohu obrazovanja.




Prateći obalu Miljacke, stižemo do Akademije likovnih umjetnosti, Pravnog fakulteta i Glavne pošte, tri zgrade koje čine možda najimpresivniji arhitektonski niz uz rijeku.

Tu, u jednom pogledu, možete vidjeti gotovo cijelu stilsku hronologiju austrougarskog perioda: od neorenesansnih proporcija, preko suptilnih baroknih obrisa, do secesijskih detalja koji su tada nagovještavali modernizam.

Marijin Dvor: Kvart koji je najavio moderno Sarajevo

Paržikov i Butschev projekat iz 1880-ih bio je prvi planirani stambeno-poslovni kompleks u gradu.
Smješten na zapadnom ulazu u centar, ovaj ansambl objedinjuje neorenesansne i barokne motive, sa simetričnim fasadama i mansardnim krovovima.

Danas je Marijin Dvor urbani znak, vizuelna granica između starog i novog Sarajeva.




Akademija likovnih umjetnosti od crkve do ateljea

Nekada evangelistička crkva, a danas Akademija, jedno je od najpoznatijih Paržikovih djela (1899). Njena kupola, vitki prozori i kontrastni krov podsjećaju na bečke i praške romaničke revival crkve, dok današnja funkcija unosi savremeni sloj kreativnosti.

Ironično, zgrada koja je izvorno simbolizirala vjeru sada simbolizira umjetnost.






Pravni fakultet ozbiljnost u kamenu

Fasada Pravnog fakulteta odiše disciplinom i redom upravo onim osobinama koje njeguje i sama struka.

Paržikov neorenesansni izraz ovdje se spaja s baroknim ritmom stubova i gornjom lođom koja podsjeća na javne palate Venecije. To je zgrada koja ne pokušava biti spektakularna, već autoritativna.



Glavna pošta komunikacija kao imperijalni simbol

Jedno od najpoznatijih djela Josipa Vančaša (1913), Pošta Sarajevo kombinira neorenesansne i neobarokne elemente.
Grandiozno pročelje s masivnim stubovima i simetričnim prozorima govori o moći komunikacije u doba telegrafa.

Zgrada je do danas ostala jedno od najfotografiranijih mjesta u gradu spoj funkcionalnosti i reprezentacije.



Završavamo kod Narodnog pozorišta i Umjetničke galerije BiH, dvije zgrade koje i danas nose simboliku kulture i okupljanja.
I dok su monumentalne fasade Paržikovih i Vančaševih javnih zdanja stvarale ritam grada, stotine manjih secesijskih portala u okolnim ulicama dodavale su mu šarm i intimnost.

Narodno pozorište teatar monumentalnosti

Kada je Paržik projektovao Narodno pozorište (1897–1899), zamislio ga je kao scenu grada, ne samo umjetnosti.
Njegova fasada, slična bečkim teatarskim zdanjima, odlikuje se skladom između klasične kompozicije i suzdržane dekoracije.

To je zgrada koja i danas, pri svakom ulasku, stvara osjećaj ceremonije jer arhitektura ovdje igra prvu ulogu.




Umjetnička galerija BiH: Bankarski luksuz pretvoren u galerijski mir

Iako danas umjetnička institucija, ova zgrada je izvorno sagrađena kao banka (1906–1908).
Vančaš je spojio monumentalnost s profinjenošću: visoki prozori i fasadna plastika sugeriraju sigurnost i bogatstvo.

Njena unutrašnjost danas zrači tihom elegancijom baš kao i nekadašnji klijenti koji su tu dolazili s povjerenjem.




Sarajevski portali: Secesijski detalji svakodnevice

Kućni ulazi iz 1900-ih godina često su prava mala remek-djela.

Valovite linije, cvjetni ornamenti i kovano željezo odražavaju duh bečke secesije i novu estetiku urbanog života.
Iako manje poznati od monumentalnih zdanja, upravo ti portali čuvaju intimniju, ljudsku stranu arhitektonskog nasljeđa.





Sarajevo, ako ga gledamo kroz Paržikove i Vančaševe fasade, postaje galerija na otvorenom.

Zato, sljedeći put kada prođete pored žute fasade Muzeja, ispod kupole Akademije ili kraj vrata s godinom 1906, sjetite se da svaki kamen u ovom gradu nosi potpis i priču.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Bonjour.ba