TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 28.4.2020.
André Leon Talley je prvi afroamerički urednik u magazinu Vogue. Studirao je uz stipendiju na Sveučilištu Brown, radio je u magazinu Interview, zatim u Daily Wear Daily i W magazinu, volonterski je s Diane Vreeland radio na organizaciji MET izložbi, da bi svoj karijerni put nastavio u magazinu Vogue gdje je radio kao modni urednik, a zatim i kreativni direktor.
Postao je jedan od utjecajnijih glasova u svijetu mode i dobio uvod u glamurozni, ali i ne tako sjajni svijet mode.
U knjizi The Chiffon Trenches: A Memoir, osim o karijernim počecima, sasvim otvoreno i iskreno priča o tome kako je uspio u svijetu mode - usprkos rasizmu, raznim glasinama i zlobnim komentarima na račun izgleda. Govori i koje su njegove osobne borbe utjecale na njega tijekom desetljeća, kao i koje su ga inspirativne žene uvijek podržavale - Diana Vreeland, Diane von Fürstenberg, Lee Radziwill samo su neka od imena s liste.
Stekao je bogato iskustvo u modi kroz pedeset godina rada i surađivao s brojnim dizajnerima, modelima, fotografima, umjetnicima...
MEMOARI KOJI DAJU JOŠ INTIMNIJI I BOLJI UVID U MODNU INDUSTRIJU
Uz zanimljivu karijernu pozadinu, ono što je posebice privuklo pozornost javnosti upravo je njegov odnos s Annom Wintour o kojem također priča u knjizi.
Naime, Anna je, kao i za brojne druge modne insajdere, odigrala važnu ulogu u njegovom razvoju i rastu na modnoj sceni.
Često je isticao da je upravo ona bila važna za izgradnju njegove karijere, a imali su i prijateljski odnos.
No, cijela stvar se mijenja kada je unazad nekoliko godina Vogue počeo smanjivati broj projekata, kao i pozicije na kojima je radio.
"Čim su otpustili Dianu Vreeland, morali su zaključati vrata ureda. Nisu joj htjeli reći da je otpuštena. Samo su joj rekli da mora ići. Zatim je došla na posao, vrata su bila zaključena i promijenili su boju ureda iz crvenog u bež. Oni su okrutni. To je okrutan svijet. Valjda nije okrutniji od bilo kojeg drugog svijeta, ali nije humani svijet. To nije svijet dobrote. " - prokomentirao je.
Naveo je i da od Anne nije dobio nikakvo objašnjenje, a da je njihovo prijateljstvo završeno shvatio je kada mu nije čestitala rođendan niti mu se više javila.
"Imuna je na svakog tko nije moćan ili poznat poput ljudi koji krase stranice američkog Voguea” - napisao je.
André je naveo i da su njegove godine također uvelike utjecale na odnos prema njemu. Postao je, kako sam piše "prestar, predebeo i nimalo cool" za svijet modnog izdavalaštva.
Veselimo se saznati još više detalja o prekidu ovog modnog prijateljstva, kao i njegove inside komentare o cijelokupnoj industriji.
Knjiga izlazi u 9. mjesecu i sigurni smo da će biti modno štivo koje će brzo naći put do polica ljubitelja mode.
TEKST: Emina Smaka
Ok, na prvu djeluju kao da je neko na pola posla u izradi cipele jednostavno rekao:,, Znaš šta, bit će ovo dovoljno!''.
A onda se sjetimo da se nalazimo na Cruise 2026/27 pisti kuće Chanel, pod vodstvom Matthieu Blazy, i da nedovoljno u modi često znači upravo suprotno.
Ove sandale, koje su u suštini svedene na petu i ornamentalni okvir oko stopala, otvaraju jedno staro pitanje: gdje završava funkcija, a gdje počinje ideja? Ako cipela više ne štiti stopalo, nego ga gotovo u potpunosti izlaže, da li je ona i dalje cipela ili performativni objekt koji nosimo?
Ovo, naravno, nije prvi put da moda koketira s idejom redukcije do apsurda. Još 1999. Jeremy Scott je kroz svoje rane kolekcije ponudio sličan moment ironije i pomjeranja granica, igrajući se s formom obuće kao vizuelnim znakom, a ne nužno funkcionalnim predmetom. Njegov pristup je bio otvoreno duhovit, gotovo karikaturalan, dok Chanel danas bira suzdržaniju, ali ništa manje provokativnu verziju istog pitanja.
S druge strane, nedavni spoj Maison Margiela i Christian Louboutin iz 2024. godine također je istraživao granice konstrukcije i percepcije obuće, gdje forma postaje fragmentirana, a cipela više nalikuje ideji nego predmetu. U tom kontekstu, Chanelove polu-cipele djeluju kao nastavak tog dijaloga, ali kroz prizmu luksuza koji nikada ne gubi svoju estetsku disciplinu.
Ono što je ovdje posebno zanimljivo jeste kontrast između historijskog konteksta i radikalnosti dizajna. Povratak u Biarritz, gdje je Gabrielle Chanel 1915. otvorila svoju kuću, priziva ideju oslobođenog tijela, jednostavnosti i funkcionalne elegancije, vrijednosti koje su tada redefinisale žensku modu. I sada, više od stoljeća kasnije, Chanel ponovo govori o slobodi... samo ovaj put kroz gotovo potpuno odbacivanje zaštite koju cipela pruža.
Teško je ne osjetiti blagi sarkazam u svemu ovome.
No, jasno je da se vrijednost komada ne mjeri isključivo njegovom funkcijom. Naprotiv, često se mjeri njegovom sposobnošću da izazove reakciju, bilo da je to divljenje, zbunjenost ili blagi otpor.
U tom smislu i ove Chanel sandale funkcionišu kao komentar o tijelu, o luksuzu, o granicama između potrebe i želje. Možda nisu stvorene da postanu svakodnevni izbor, ali jesu da pomaknu perspektivu i da nas podsjete da moda, u svom najuzbudljivijem obliku, nikada nije bila potpuno racionalna.
Naslovna fotografija: @sourcewhere
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
