U Mostaru svi putevi vode na Rondo. Bilo da putujete, pa ste samo u prolazu, bilo da lijeno šetate pa ćete „krug po gradu“. I na redovnih +45°C i izvanrednih 80 centimetara snijega 2012. godine, Rondo je uvijek usput.

U početku je Rondo bio tek kružni cvijetnjak La Rondelle, a tadašnji stanovnici su ovo mjesto godinama kolokvijalno nazivali starim imenom lokacije - Gumno. Izgrađen je 1897. godine na pola puta dužine 1,5 kilometar, koji je povezivao Veliku gimnaziju i Balinovac. Priču o dolasku prestolonasljednika i njegove supruge, o sadnji platana i pretvaranju puta u šetalište sigurno već znate.

Šetnica, hlad ispod stoljetnih platana i popularni HETMOS-ov buffet Rondo motiv su svih starih fotografija Mostara, i razlog popularnosti Rondoa. Od 1959. razlog popularnosti, ali i motiv fotografija je i Dom kulture, današnji HD Herceg Stjepan Kosača.

Objekt je projektirao arhitekt Reuf Kadić. Rođen je u Sarajevu 1908. godine, a 1927. godine upisuje Arhitektonski fakultet u Pragu. Uz brata Muhameda, Dušana Simića, Dušana Grabrijana i Juraja Neidhardta pripadao je grupi prvih arhitekata s naših prostora školovanih u Pragu, Beču, Ljubljani i Zagrebu. To su imena uz koja se veže jezik modernog funkcionalizma u arhitekturi Bosne i Hercegovine.

Radovi na zgradi su započeli 1959. godine, na zemljištu koje je bez naknade oduzeto od Mostarsko-duvanjske biskupije. Građevinski materijal od kojeg je građen objekt HD Herceg Stjepan Kosača, ali i zgrada tzv. Kamenog MUP-a, trebao je biti upotrijebljen upravo za katedralu, koja se trebala naći na ovoj lokaciji. Prvo krilo zgrade je izgrađeno u srpnju 1959. godine, a drugo u rujnu iste godine. Kompletna zgrada je dovršena 1960. godine. Izmjene i korekcije na zgradi objekta je vršio arhitekt Romeo Tiberio i ing. Izudin Mahmutspahić.

Izgledom i položajem bočnih krila zgrada dodatno naglašava kružni oblik Rondoa, stvara pješački trg i zelene površine na kojima su smještene umjetničke skulpture i spomenik. Otvara se prema parku pročeljem dužine cca 90 metara i formom stvara najveću slobodnu površinu na Rondou.  

Na južnom krilu zgrade postavljen je sat promjera 2,5 metra, s kazaljkom dugom čak 1,2 metra, identičan onom na Ćerekovića dućanu u Starom gradu, u kojem je smješten Interpretacijski centar MuM Mostar.

Pod nazivima Radnički dom, Dom kulture, Dom omladine, Dom mladih i konačno, Hrvatski dom Herceg Stjepan Kosača dao je neizbrisiv trag duhovnom, kulturnom, glazbenom i umjetničkom razvoju grada. Sa 726 mjesta u velikoj koncertnoj dvorani, 120 mjesta u maloj dvorani, umjetničkom galerijom i višenamjenskim predvorjem zgrada gotovo svakodnevno ugosti koncert, izložbu, promociju, predavanje ili neki drugi kulturni događaj.

U iščekivanju prve hrvatske opere u BiH, koncerta Massima Savića ili izraelske etno grupe „Oud in the middle west“ svratite barem u caffe Kosača i zavirite u stare fotografije Mostara.

Za MODAMO.info piše: Martina Penava

_{Izvor: www.kosaca-mostar.com, www.hercegovina.info, www.facebook.com/tibor.vrancic, www.terracon-news.com, Martina Penava privat}

Postoji nešto gotovo meditativno u ritmu ruku koje oblikuju drvo.

U Bosni i Hercegovini riječ zanat nije samo vještina ona je kultura, način postojanja, veza između prošlog i sadašnjeg. Prije deset godina, jedan brend je odlučio upravo to naslijeđe pretvoriti u savremeni jezik dizajna. Danas, Zanat je sinonim za spoj tradicije i inovacije, prepoznat širom svijeta, ali duboko ukorijenjen u bosansku stvarnost.

Povodom desete godišnjice, Zanat je u Bosni i Hercegovini okupio sve svoje saradnike i prijatelje u događaju simboličnog naziva The Zanat Ten, trodnevnom susretu koji je spojio prošlost, sadašnjost i ono što tek dolazi.




Tri dana posvećena dizajnu, kulturi i budućnosti  

Događaj “The Zanat Ten” je slavio jubilej kroz kulturno putovanje kroz slojeve bosanskohercegovačkog identiteta i zajedničko promišljanje budućnosti dizajna. Od ateljea Safeta Zeca u Počitelju, do sarajevskih muzeja i galerija, gosti su otkrivali kulturu koja je inspirisala brend od samog početka. 

Među zvanicama su bila i neka od najpoznatijih imena svjetskog dizajna: Ilse Crawford, Yves Béhar, Naoto Fukasawa, Monica Förster, Sebastian Herkner, Michele De Lucchi, Harri Koskinen, Jasna Mujkić, Patrick Norguet, Jean-Marie Massaud, te Ludovica i Roberto Palomba.




Deset godina kasnije: Razgovor s Orhanom Nikšićem  

Nakon događaja The Zanat Ten, koji je okupio dizajnere i saradnike iz cijelog svijeta, razgovarali smo s Orhanom Nikšićem o trenucima koji su obilježili proteklu deceniju, o naslijeđu koje Zanat čuva i o izazovu da tradiciju zadrži autentičnom, a istovremeno savremenom.



Od Počitelja do Sarajeva, događaj je gostima pokazao slojeve bosanskog naslijeđa.   

Zašto vam je bilo važno da ovu godišnjicu ugradite u prostor i kulturu iz koje je sve krenulo?  

To je dobro pitanje. Zanat se gradi na temeljima bosansko-hercegovačkog kulturno-istorijskog naslijeđa. Konjičko drvorezbarstvo je prvi element nematerijale baštine iz Federacije BiH koji je uvršten na UNESCO listu nematerijalne baštine čovječanstva, a taj element nije nastao u izolaciji od ostatka bosansko-hercegovačke kulture, odnosno kulturnog naslijeđa.

Mislimo da će naši partneri bolje razumjeti Zanat ako bolje upoznaju našu kulturu. Pored toga, od prvog trenutka kad smo krenuli u projekat zvani Zanat, naša ideja bila je da Zanat pored toga što koristi tehniku tradicionalnog konjičkog drvorezbarstva kao metod izrade svojih proizvoda, postane i sinonim za instituciju, brend ili poslovni model čija je misija između ostalog da promoviše različite elemente kulture našeg prostora. Obilježavanje godišnjice je samo jedan od načina na koji to radimo. 




Ove godine smo u Londonu bili koorganizator eventa sa arhitekticom Aidom Bratović, gdje smo britanskoj publici htjeli predstaviti bosansko-hercegovačko arhitektonsko kulturno naslijeđe kroz prezentaciju profesorice Nermine Zagore i rad Aide Bratović, tradicionalnu muziku Bosne i Hercegovine kroz nastup Damira Imamovića... 

Zanat za nas nije samo firma, nego i platforma koja promoviše određene vrijednosti.   



Vidjeti sve dizajnere zajedno u Bosni i Hercegovini po prvi put mora da je bio poseban trenutak.   

Da li je bio neki momenat u tom susretu, možda razgovor ili reakcija, što vam je ostalo posebno u sjećanju?  

U Bosni i Hercegovini, a siguran sam i u našoj široj regiji nikad se nije okupio ovoliki broj vodećih imena u svijetu dizajna.  Veliko je to ne samo za Zanat nego i za Bosnu i Hercegovinu i na to smo ponosni. Bilo je zaista puno divnih momenata, emotivnih i dirljivih trenutaka. Više njih ću sigurno dugo pamititi.

Dvije stvari koje su me posebno dojmile mi sad padaju na pamet.  Nakon obilaska ateljea Safeta Zeca u Poćitelju, novinarka New York Times-a koja piše o arhitekturi, dizajnu i naravno enterijeru, mi je rekla da je njegov dom i atelje u Počitelju najljepši enterijer u kojem je ikad bila. Kako je rekla, „ovdje je sve savršeno“.



Druga stvar, Michele de Lucchi, koji je ikona talijanskog dizajna, arhitekture i umjetnosti me pozvao da popijemo kafu prije njegovog samog odlaska. Htio je da mi kaže koliko je za njega značajajan event koji smo organizovali. Veli, a ja parafraziram, ovakve stvari se trenutno ne dešavaju ni u  Italiji, a ni šire u Evropi.

Mi smo se ovdje sastali da govorimo o bitnim stvarima kao što je budučnost dizajna kao profesije i naučne dicipline, da govorimo o široj društvenoj ulozi dizajna. Za mene lično je logično da dizajneri govore o široj društvenoj ulozi dizajna, jer dizajn ima moč da utiče na društvene procese. 



Kako uspijevate sačuvati autentičnost tradicionalnog zanata, a istovremeno ostati dio globalnog dizajnerskog dijaloga koji stalno traži nešto novo?  

Prije svega treba postaviti pitanje šta je to što neko smatra autentičnim? Kad smo radili na procesu uvrštenja konjičkog drvorezbarstva na UNESCO listu nematerijalne baštine čovječanstva, zanimljivo mi je bilo otkriti da UNESCO nikako ne voli riječ autentičnost.   

Kad čovjek bolje razmisli, zapita se sljedeće: šta je zaista autentično. Tradicija konjičkog drvorezbastva razvijala se pod različitim uticajima.  Konjičko drvorezbarstvo je jedna mikro slika pluralizma u našem društvu, ako i slika istorije kroz koju je Zanat prošao.  




Mi u Zanatu imamo otvoren pristup u načinu na koji doživljavamo tradiciju. Čuvati tradiciju za nas ne znači slijepo kopirati određene paterne ili oblike koji su nastali u određenom trenutku kao dio te tradicije.   

Za nas je vrijednost konjičkog drvorezbarstva sadržana u njegovom nematerijalnom dijelu, u vještini izrade i emotivnoj vezi stvaraoca, kupaca i svih onih koji dolaze u dodir s konjičim drvorezbarstvom upravo prema tom načinu rada, posvečenosti kvalitetu.  

Kada na ovaj način shvatamo tradiciju, onda dizajn postaje metod za stalno inoviranje, učenje i svježinu zanata.     



Zanat kao priča o kontinuitetu

Kroz deset godina rada, Zanat je pokazao da dizajn može biti i čuvar kulture i pokretač promjene. Njihov uspjeh leži u sposobnosti da svijet podsjete da ručni rad nije nostalgičan čin, već savremeni izraz identiteta. 

Svaki komad koji izađe iz njihove radionice nosi tu priču o vremenu, o pažnji i o vjerovanju da naslijeđe može imati budućnost.

Foto: Monika Andrić

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Irfan Redžović