TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 2.3.2025.
Osmišljavanje prostora od nule može biti zastrašujuć proces, od mnoštva ideja do konačnih odluka.
Magdalena Paradžik, bh. lifestyle influenserica, prepoznatljiva je po sofisticiranoj estetici koja objedinjuje modu, interijer i putovanja.
No, ono što je nedavno privuklo najveću pažnju jeste proces dizajniranja njenog novog doma – od ideje do realizacije. Na svom Instagramu dijelila je isječke procesa koji su oduševili pratioce ali i nas, a sada za Bonjour.ba otkriva detalje svog doma i iskustva uređenja.
Magdalenin prostor odiše smirenošću i toplinom. Neutralne nijanse, prirodni materijali i bezvremenska elegancija definišu svaki kutak. Posebno će vas osvojiti pažljivo birani detalji koji interijeru daju autentičnost. Kroz ovaj razgovor, otkrit ćete šta je Magdalenin dom učinilo istinski posebnim i sigurno pronaći inspiraciju za vlastiti prostor.
Mi smo uzbuđeni da zavirimo, a vi?
Magdalena, tvoj dom odiše smirenošću i sofisticiranošću kroz nježne tonove, prirodne materijale i suptilne detalje. Koji je bio tvoj početni koncept pri osmišljavanju prostora? Da li si imala jasnu viziju od samog početka ili je dizajn evoluirao kroz proces?
Inicijalna ideja bila je stvoriti minimalistički prostor u skandinavskom stilu, i to je bila nit vodilja kojom sam se vodila od samog početka. Ipak, kroz proces sam shvatila da to nije uvijek lako ostvariti – često ti se svidi mnogo detalja i komada namještaja, ali važno je zadržati ravnotežu i ne prenatrpati prostor.
Bilo je izazova i prilagođavanja, ali cilj je uvijek bio stvoriti skladno i prozračno okruženje koje odiše jednostavnošću i toplinom.
Uređenje doma često zahtijeva balans između ličnih želja i praktičnih rješenja. Kako si pronašla tu ravnotežu? Jesu li određeni aspekti dizajna bili kompromis između estetike i funkcionalnosti?
Definitivno sam se i ja našla u toj dilemi – estetika mi je izuzetno bitna, ali ponekad funkcionalnost jednostavno mora prevagnuti. To se posebno pokazalo kod dizajna i realizacije kupaonice, gdje sam shvatila koliko različiti faktori, poput instalacija i prostora, diktiraju konačan izgled.
Tu sam morala napraviti kompromise i dati prednost praktičnim rješenjima. No, kod ostatka stana uspjeli smo postići savršen balans između estetike i funkcionalnosti, tako da prostor ne samo da izgleda lijepo, već je i ugodan za svakodnevni život.
Saradnja s dizajnerima interijera je ključna u realizaciji ideja. Jesi li radila s studiom ili si sama donosila većinu odluka? Kako je izgledao taj kreativni proces?
Iako sam imala jasnu ideju što i kako želim, brzo sam shvatila koliko je važno imati stručnu osobu koja ti može pomoći da te ideje pretočiš u stvarnost. Uređenje interijera je složen proces, i bez obzira na jasnu viziju, potrebno je iskustvo i znanje da bi se sve realiziralo na pravi način.
Tu mi je ogromnu pomoć pružila Sumeja Zukić iz S design-a – ne samo da je ubrzala i pojednostavila cijeli proces, već mi je pomogla da izbjegnem moguće greške i pronađem najbolje rješenje za svaki detalj. Suradnja s dizajnerom interijera donosi toliko prednosti – od optimizacije prostora, odabira pravih materijala i boja, pa do usklađivanja estetike i funkcionalnosti.
Koliko god znaš što želiš, profesionalac ti pomaže da to postigneš na način koji je izvediv, skladan i dugoročno održiv.
Izbor boja, materijala i tekstura može u potpunosti promijeniti atmosferu prostora. Kako si pristupila tom segmentu dizajna? Jesi li se vodila određenom paletom ili si dopuštala sebi slobodu eksperimentisanja?
U svom stanu uvijek sam željela postići osjećaj prozračnosti i smirenosti, pa sam se od početka držala toplih krem i bijelih tonova. Takve boje unose svježinu i lakoću u prostor, bez da ga vizualno opterećuju. Nisam ljubitelj jakih i upadljivih nijansi u interijeru – volim kada prostor diše i djeluje skladno.
Kod materijala sam znala da želim isključivo prirodne, pa su kamen i drvo bili moj prvi izbor. Kamen donosi dozu elegancije i stabilnosti, dok drvo prostoru daje toplinu i ugodnost. Upravo ta kombinacija stvorila mi je dom u kojem se osjećam opušteno, a istovremeno je sve jednostavno i bezvremensko, baš onako kako sam zamišljala.
Prostor u kojem živimo često odražava našu ličnost i stil. Ako bi morala izdvojiti jedan kutak doma koji ti je najdraži, koji bi to bio i zašto? Da li postoji neki detalj koji nosi posebnu priču ili sentimentalnu vrijednost?
Moj najdraži kutak doma definitivno je spavaća soba – moja mala oaza mira. Tu sam uspjela stvoriti prostor u kojem se potpuno opuštam, od kutka za šminkanje koji mi pruža onaj trenutak za sebe, do ormara koji je baš onakav kakav sam oduvijek željela. Sve je uređeno tako da mi daje osjećaj udobnosti i smirenosti, a istovremeno mi pruža funkcionalnost koja mi je bitna.
Osim toga, svaki dio našeg doma ispunjen je sitnicama koje za mene imaju posebnu vrijednost. Puno detalja nosi sentimentalnu priču jer smo muž i ja prostor ispunili uspomenama s putovanja, poklonima koji imaju posebno značenje i stvarima koje su vezane uz naše zajedničke trenutke.
Svaki predmet podsjeća nas na neki lijep period ili mjesto koje smo posjetili, zbog čega naš dom nije samo lijepo uređen, već ima i onu toplinu i priču koju samo mi znamo.
Ormari u garderobi nisu samo praktično rješenje, već i elegantan vizuelni element. Kako si osmislila ovaj segment doma i koliko ti je bilo važno da prostor za odjeću odražava stil ostatka enterijera?
Krenula sam od toga da želim da prostor za odjeću bude u skladu s ostatkom interijera, jer smatram da svaki kutak doma treba biti usklađen. Odabrala sam jednostavne linije i prirodne materijale koji se lijepo uklapaju u ostatak prostora, a boje koje sam koristila u garderobi provlače se i kroz kuhinju, blagovaonicu i dnevni boravak.
Na taj način, garderoba postaje prirodan nastavak drugih prostora u domu. Kroz cijeli interijer sam željela postići povezanost, ne samo kroz materijale, nego i kroz stil, kako bi cijeli prostor bio ujedinjen i skladan.
Mnogi ljudi žele transformisati svoj prostor, ali često ne znaju odakle da počnu. Tvoj dom je savršen primjer sofisticirane estetike uz zadržavanje topline i funkcionalnosti. Koji bi bio tvoj savjet nekome ko želi postići sličan balans u svom prostoru?
Moj savjet bi bio da je najvažnije krenuti od jasne ideje koja ti se sviđa i da se držiš nje kroz cijeli proces. U početku ćeš možda imati mnogo inspiracija i ideja, ali tokom realizacije često ćeš naići na stvari koje ne odgovaraju tvojoj početnoj viziji i koje mogu poremetiti balans.
Ključ je da se stalno vraćaš na tu početnu ideju, da ne dozvoliš da te odvedu stvari koje nisu u skladu s njom. Lakše je nego što misliš izgubiti fokus, posebno kada se pojave mnoge opcije koje ti se sviđaju, ali mogu poremetiti sklad i estetiku koju želiš postići.
Održavanje tog balansa je izazov, ali je moguće ako ostaneš dosljedan svojoj prvobitnoj viziji i ne dopustiš da te nešto odvlači s puta.
***
Foto: Anna Lukenda
TEKST: Ada Ćeremida
Kada je 29. novembra 1969. godine, tačno u 18 sati, Sarajevo dobilo svoj potpuno novi Kulturno-sportski centar, događaj nije ličio ni na šta što je grad do tada vidio.
Upravo zato danas, 56 godina kasnije, o Skenderiji ne govorimo samo kao o zgradi, govorimo o mitologiji grada Sarajeva. Postoje zgrade koje postanu orijentiri, a postoje one koje postanu dio kolektivnog pamćenja. Skenderija je u Sarajevu oduvijek bila oboje.
Sve je počelo 1969. godine, kada je grad pod Trebevićem otvorio vrata monumentalnog Kulturno-sportskog centra, zdanja koje će narednih pola stoljeća oblikovati kulturni, umjetnički i društveni život Sarajeva kao malo koji drugi prostor. Tog dana Sarajevo je dobilo scenu, ritam, ambiciju i osjećaj pripadanja vremenu koje je tek dolazilo.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Nastanak Skenderije bio je trenutak modernističke hrabrosti. Kompleks su projektovali arhitekti Živorad Janković, Halid Muhasinović i Ognjen Malkin, stvarajući zdanje koje je radikalno odbacilo dekorativnost i tradicionalna rješenja, nudeći umjesto toga arhitekturu koja je izgledala kao da je stigla iz budućnosti.
Masivni betonski volumeni, ogromne plohe, lepezasto krovno rješenje i široki plato koji se prirodno stapao s gradskim tkivom činili su da Skenderija ne bude samo jedan kompleks, nego urbana topografija.
Da je hrabrost bila ispravna, potvrdila je i godina njenog otvaranja: Skenderija je tada osvojila godišnju nagradu za najbolje arhitektonsko djelo u Jugoslaviji.
Sve oko nje djelovalo je kao pozornica, kao da je Sarajevo dobilo svoj otvoreni forum, prostor koji je živio s gradom, u ritmu koraka, događaja i generacija koje će tek sazrijeti uz nju.
Kada je stigao dan svečanog otvaranja, Skenderija je odisala ceremonijalnošću. Premijera filma Bitka na Neretvi, jedne od najskupljih jugoslavenskih filmskih produkcija, okupila je šest hiljada pažljivo odabranih uzvanika.
Pozivnice su, gotovo nestvarno, nosile Picassov pečat u vidu skice potopljenog broda kao vizuelni potpis.
Foto: @centar_skenderija
Na ulazu su hostese prodavale simbolične kartonske cigle za Dom mladih, podsjećajući svakoga da ova zgrada nije samo prostor predstave, nego mjesto koje ulaže u buduće generacije umjetnika.
Tribine u dvorani, monumentalne i precizno konstruisane, izradila je njemačka firma Telembach, čiji je vlasnik, fasciniran viđenim, izjavio da je Skenderija najljepša i najimpresivnija dvorana koju je ikada vidio.
Njegove riječi nisu bile pretjerivanje. Skenderija je zaista bila arhitektonski šok, struktura koja je spajala brutalistički izraz s iznenađujućom mekoćom javnog prostora.
Bila je moderna, ali nije bila hladna. Bila je monumentalna, ali nikada nepristupačna. A u vremenu kada su gradovi širom Evrope tragali za novim urbanim identitetima, Sarajevo ga je te večeri dobilo.
Dio te priče je i Dom mladih, zamišljen kao kreativno središte grada, mjesto gdje počinju karijere, gdje se pronalaze interesi, gdje generacije uče šta znači biti dio kulturne scene. 
Među ljudima koji su ostavili neizbrisiv trag u njegovoj historiji bila je i Gordana Magaš, balerina, glumica i pedagoginja, koja je u periodu od 1987. do 1991. vodila Baletni studio u Domu mladih.
Njeni treninzi oblikovali su čitave generacije plesača i unijeli u ovaj modernistički prostor nešto što ga je uvijek činilo posebnim: disciplinu, eleganciju i posvećenost.
Foto: @centar_skenderija
Dok se u Domu mladih stvarala nova urbana kultura, u Ledenoj dvorani stvarala su se potpuno drugačija, ali podjednako dragocjena sjećanja. Za mnoge građane, Ledena dvorana je bila prvi dodir s klizanjem, prvi pad, prvi stisak ruke, prvi izlazak s društvom, prvo takmičenje, prva revija Holiday on Ice.
U arhitekturi koja je spolja djelovala masivno i hladno, unutra se odvijao jedan od najtoplijih dijelova života grada: ritual zimskih druženja.
Skenderija je ubrzo postala mjesto za koje se zna daleko izvan Sarajeva. Veliki međunarodni događaji stizali su jedan za drugim, a kompleks je samo nekoliko mjeseci nakon otvaranja zvanično prepoznat kao jedno od najvažnijih arhitektonskih ostvarenja u Jugoslaviji.
Moglo bi se reći da je funkcionalnost pratila ambiciju, a ambicija grad i to je možda najveća tajna njene dugovječnosti.
Danas, 56 godina kasnije, Skenderija i dalje živi. U njenim dvoranama održavaju se koncerti, predstave, sajmovi, sportska takmičenja i festivalski programi.
Hiljade ljudi prelaze preko njenog platoa svakog dana, često nesvjesne činjenice da hodaju po prostoru koji je decenijama bio kulturni puls grada. Iako je vrijeme donijelo nove izazove, Skenderija je ostala dosljedna sebi: javna, otvorena, živa.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Možda je zato svaki njen rođendan više od pukog jubileja jer je podsjetnik na čitavu zajednicu, arhitekturu, navike, generacije, uspomene…
Podsjetnik da ponekad jedan kompleks može postati cijeli svijet koji traje već 56 godina i koji danas, uprkos svemu, uporno raste i diše u ritmu grada koji ga je izgradio.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
