TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 26.6.2025.
Nezavisna, višejezična, nepredvidiva. Macha Ravel ponovo mijenja pravila dok uvodi vlastiti alt-pop u novu dimenziju.
Nakon zapaženog singla “Ako smo isti”, kojim je početkom godine zacrtala svoj povratak na scenu, Macha Ravel nastavlja istraživati granice osobnog i žanrovskog izraza.
Novi singl “Lutkica”, otpjevan na francuskom i hrvatskom jeziku, donosi elektro-pop ekspresiju isprepletenu s hipnotičkim ritmom. Kinematografski spot koji prati pjesmu zamišljen je kao simboličko oslobađanje, koreografiran kao pokret iznutra, a isproduciran uz njen kreativni tim.
Prvi put, Macha ne stoji samo iza riječi i melodije već i produkcije, ideje, slike. Sve je pod njenom rukom. Razgovarali smo s Machom o novom singlu, njenom kreativnom putu i zvuku. Zaronimo u detalje koji stoje iza njene najosobnije faze do sada.
"Lutkica" je pjesma koju opisuješ kao svoj najoslobađajući projekt do sada. Šta ti je bilo najizazovnije u tom prelasku iz kompozitorice i tekstopisca u ulogu producentice?
Desilo se prirodno zapravo, godinama već želim da se bacim u produkciju, ali kao mnogi nisam znala odakle da krenem. Kako sam upoznala producenticu Endži Dolores, tako sam počela producirati, jer sam gledala kako je ona radila te me je bodrila da sjednem ja za programom i radim.
Tako malo po malo dok se nije desila Lutkica – koju sam ja započela te smo je Endži i ja završile uz beogradskog producenta A.N.D.R. 
U spotu vidimo kako se ‘’lutkica'' oslobađa i stvara novi svijet po vlastitim pravilima. Šta je bio ključni simbol ili osjećaj koji si željela prenijeti kroz taj vizualni narativ?
Od početka sam znala da u spotu želim periku — električno plavi paž. Paž je bio moj potpis kao Muha, a spot prikazuje kao što ste rekli “oslobađanje i stvaranje svijeta po vlastitim pravilima”. Od momenata kada u spotu više nisam na tavanu, perika nestaje.
Htjela sam da se razumije da je meni moja umjetnička i kreativna sloboda jedina suština bavljenja ovim poslom, i da mi je moja muzička transformacija iz repa u pop, iz Muhe u Machu Ravel, bila izuzetno bitna i prirodna. 
Oslobodila me. Kroz Muhu sam samo počela da se upoznajem sa samom sobom, a danas sve više i više znam ko sam. U svojoj karijeri trenutnoj, iako sam jako usamljena i neshvaćena zasad, izuzetno sam slobodna.
Moja nova publika slavi sa mnom moj razvoj, ne stavlja me u kutiju, ne osuđuje me, ne govori mi da “dobro repam/pjevam za žensko”. 
Nisam rođena da budem reperica na Balkanu, rođena sam da budem pop lice na internacionalnom tržištu i ja to znam od kako sam dijete i radit ću na tome dok sam živa.
Nije mi nikada bilo u planu da se zaključam i smanjujem u svom stvaralaštvu i identitetu da bi se svidjela nekoliko ljudi kada znam da imam potencijal i snagu da postanem ono što želim. 
Tvoje pjesme sve češće uključuju i francuski jezik, koliko ti je važno da kroz muziku očuvaš tu dvojezičnost i kako publika reagira na to?
Publiku svoju, koju god, sam već od svojeg samog početaka navikla na višejezičnost. Moja sadašnja publika me već neko vrijeme tražila da napravim opet nešto na francuskom te sam to i uradila za Lutkicu. 
Mislim da je višejezičnost kod mene adut koji nisam dosada koristila dovoljno, ali je to sada itekako u planu. Moj sljedeći album će imati pjesme na hrvatskom/bosanskom, francuskom, engleskom i španjolskom jeziku, kao moj prvi EP Identitet. 
Kako izgleda tvoje idealno jutro kada ne radiš na muzici? Imamo osjećaj da tvoj dan počinje uz dobru kafu, knjigu ili možda šetnju gradom?
Tako i počinje definitivno najčešće. Ustanem, popijem zeleni čaj, te pišem u dnevniku kada imam disciplinu za to, volim sada kako je ljeto izaći odmah u šetnju na tašte, sa knjigom u ruci ili crnom kavom.
Hodam i pijem kavu/čitam kroz park ili, kada sam u Sarajevu, Aleju Ambasadora.
Macha Ravel gradi svijet u kojem ima prostora za sve verzije sebe, a “Lutkica” nosi tu intimnu arhitekturu. Njen glas dolazi iz mjesta gdje su sumnje pretvorene u odluke, a estetika u jasan stav.
Svaka nova pjesma djeluje kao dokument jedne verzije nje same, a prostora, čini se, ima još mnogo.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Alexander Baptiste Keiser i Mara Prpić
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
