Već pri prvom pogledu na kuhinju i biblioteku koju Lucija ima u svom novom domu znali smo da želimo saznati više detalja o uređenju.

Lucija Vukojević je dama koju na Instagramu pratimo na profilu @lushumashi, a njezin interijer izgleda poput fotografija s Pinteresta. Ona je sa svojim mužem i malenom djevojčicom nedavno uselila u novi dom koji još uređuju, a nas je posebno osvojila kuhinja, kao i dječja soba u kojima ćete brzo pronaći inspiraciju i za svoj dom.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Lucija (@lushumashi)

Lucija Vukojević

U razgovoru s Lucijom saznali smo tko je sve sudjelovao u uređenju njihovog doma, kao i koji dio uređenja je bio najzahtjevniji. Otkrili smo i što im je bila inspiracija za uređenje, a Lucija nas je uvela u cijeli proces korak po korak o čemu više možete otkriti u nastavku. Uživajte!

 

Tko potpisuje uređenje vašeg doma?
 

Tijekom zadnjih cca 5 godina, kad sam počela razmišljati o obitelji, počela sam razmišljati i o uređenju tada budućeg doma pa sam tako na mobitelu kreirala album „Stan“. Svaki put kad bih negdje naletjela na fotografiju interijera koji mi se svidio, bilo na Instagramu, Pinterestu ili po raznim člancima, screenshot bih spremila u taj folder.

Kad smo napokon kupili stan i kad sam prolazila kroz te fotografije (a skupilo ih se skoro 500), shvatila sam da se zapravo radi o jednom te istom stilu. Nije da se meni drugi stilovi ne sviđaju, sviđa mi se i skandi stil i eklektični stil prepun boja i drugi stilovi, međutim svoj dom nisam zamišljala tako. Uvijek sam znala da će u stanu biti tip ormara s profilacijama, da će ormari biti od poda do stropa, da će biti neke lijepe podne lajsne, da će biti puno detalja, da će biti dekori i zavjese koji se vuku po podu...

 

I mislila sam da će stan biti uređen u klasičnom stilu, međutim prije nego što smo počeli uređivati stan izradila sam svoj moodboard na kojem je bilo jasno vidljivo da mi se sviđa zapravo moderan interijer s klasičnim elementima. Nekoliko sam stvari znala odmah – da želim biblioteku, da želim točno ovaj blagovaonski stol kakav sad imamo, da želim zlatne pipe, tapetu u WC-u ili kupaoni, da želim u dječjoj sobi ormar s integriranom bibliotekom, kamin, maske za radijatore i da želim zelenu kuhinju, a sve ostalo se onda vrtjelo oko toga. Odnosno prema tim elementima smo gradili sve ostalo.

 

Tko potpisuje uređenje našeg doma? Pa rekla bih da je ovo što vidite ono što i kako sam ja to zamislila. Imala sam i veliku pomoć svoje mame koja mi je beskrajno pomogla sa savjetima, ali i u biranju pojedinih komada namještaja, materijala, boja i slično. To je u praksi funkcioniralo tako da bih ja našla npr. nekoliko opcija za rasvjetu za svaku prostoriju, a ona mi je pomogla oko konačnog izbora, dimenzija i sl.

 

Osim toga, angažirali smo i dizajnericu interijera Ivu Pavičić (Eter Art dizajn) koja nam je također jako puno pomogla, ali više oko stvari koje se na prvu možda ne vide.

Naprimjer, ona nam je napravila nacrte elektroinstalacija, nacrte za soboslikara i ostale majstore, pomogla nam je oko koordinacije i redoslijeda izvođenja radova i sa svime onime u što se mi ne razumijemo. Zahvaljujući njenim rješenjima za indirektnu rasvjetu, nismo trebali spuštati stropove, a to jako puno znači za ukupan dojam stana. Dakle, izvedbeno nam je njena pomoć i stručnost bila neprocjenjiva. U startu je bila ideja da i idejno da veći doprinos, ali nije imala lak zadatak s obzirom da sam ja znala kako bih htjela da prostor izgleda i nisam dopuštala velika odstupanja od toga.

 

Mi smo birali svu rasvjetu, sve boje, tepih, blagovaonski stol, fotelje, kauč, materijal i dizajn zavjesa, ručkice, tapete i dr., ali uz odobravanje mame i dizajnerice tako da na ovo pitanje nisam mogla odgovoriti jednostavnije.

 

Našu pozornost je prvo ukrala kuhinja. Što je bila vaša inspiracija za odabir bijele boje i štukatura na ormarićima?
 

Zapravo je osnovna boja od početka bila zelena, iako sam isto tako od početka planirala negdje ubaciti i bijelu pa smo kombinirali što će biti bijelo, a što zeleno. Dizajnerica nam je napravila nekoliko opcija pa smo kad smo to vidjeli na papiru puno lakše izabrali.

Što se tiče štukatura na ormarićima, meni su one odraz stila koji volim. Svi ormari, uključujući kuhinjske ormariće sa profilacijama su mi nekako posebniji. Meni je jedino bilo teško odlučiti se za tip uklada pa sam se oduševila kad je dizajnerica predložila kombinaciju uklada. U zelenom dijelu smo se odlučili za klasične uklade kakve se mogu vidjeti na mnogim kuhinjama danas, a što se tiče bijelih ormarića, oni su veći od nekih standardnih dimenzija gornjih kuhinjskih ormarića pa je ideja bila da oponašaju zid sa štukaturama, da nemaju ručkice i da se istaknu od ostatka kuhinje.

 

Mislim da je na kraju sve jako lijepo ispalo i da smo dobro odabrali. Alternativa je bila više manjih ormarića, takve su najčešće kuhinje po Pinterestu, ali ja sam od početka inzistirala na manje većih ormarića. Prva opcija je bila nekako preklasična jer puno malih ormarića = puno uklada, sveukupno previše za moj ukus odnosno preklasičan stil uređenja.

 

Ideja za vitrinu je od moje mame i mislim da je ta vitrina također pun pogodak. S obzirom da se uz zelenu boju jako lijepo slaže drvo, od početka smo htjeli ubaciti drvene/furnir elemente u kuhinju, a nismo htjeli da to bude radna ploča jer smo htjeli neki otporniji materijal, tako da smo furnir uklopili u vitrinu za čaše i vitrinu za vina.

 

Soba za djevojčicu prava je malena dječja oaza. Zašto ste birali upravo ovakvo uređenje?
 

Njezina soba je ujedno i moja omiljena prostorija u stanu iako moram napomenuti da nije još gotova. Ne volim tipične dječje sobice s puno detalja koji u konačnici samo skupljaju prašinu. Draža mi je varijanta s velikim ormarom gdje sve ima svoje mjesto pa soba djeluje prozračno, čisto i uredno.

 

Stil uređenja je kao i u cijelom stanu, a što se tiče boja, prvo smo izabrali tapetu, a onda smo prema tapeti birali ostale boje. Opcije za boju ormara su bile i zelena i roza, ali smo se ipak odlučili za bijelu s malom, zelenom integriranom bibliotekom. Dobila je i svoju malu, nježno rozu nišu u kojoj je sad kinderbet, ali uskoro stiže i krevet. Što se tiče rasvjete i tepiha, svaki put kad bih gledala na raznim online shopovima u kategoriji, npr. „dječja rasvjeta“ ili „dječji tepisi“ nailazila bih samo na sve ono što ne želim. Nisam zamislila njen luster sa šarenim slikama zečeva, leptirića, cvijeća i sl., niti stolnu lampu u obliku sove, psa ili mačke.

 

Što se tiče dekora i zavjesa, moja mama se bavi šivanjem, između ostalog dekora i zavjesa i kad sam prvi put vidjela uzorak svile i predivne nijanse boja, znala sam da će jednog dana upravo od takve svile biti dekor u dječjoj sobi. Sve u svemu, zahvaljujući razigranoj tapeti, živahnim bojama, slažem se da smo stvorili pravu malu dječju oazu, usprkos tome što su svi ostali elementi takvi da bi se mogli uklopiti i u bilo koji drugi dio stana, a ne tipični dječji.

 

Koja prostorija je bila najizazovnija u ovom procesu i zašto?
 

WC, kupaona i kuhinja. Iz razloga što smo stan pronašli kad su već bile postavljene podne i zidne pločice, montirana ogledala u kupaoni, kupaonski ormarići u WC-u i kupaoni, sanitarije i sl., a željeli smo mijenjati. Tako da smo prvo rušili postojeće podne pločice i demontirali namještaj, a onda krenuli ispočetka s uređenjem.

 

I zato što je izazov bio pronaći keramičara koji će nam postaviti pločice kakve smo mi zamislili, na način koji smo mi zamislili, po donekle prihvatljivoj cijeni. Za kupaonu i WC smo odabrali mramorni mozaik koji očito nije omiljen za postavljanje. U kuhinji smo uz veliku dimenziju pločica, 120 x 60, odlučili i slagati „sliku“ od kombinacije pločica na podu. Razgovarala sam s nekoliko keramičara (6 ili 7) i svakome je pao mrak na oči kad je to vidio (iako su pločice prethodno izrezane na CNC stroju i trebalo ih je samo postaviti).

 

Vaš najdraži kutak?
 

Pa ne mogu reći da imam najdraži kutak. Mislim da smo sveukupno postigli jednu skladnu cjelinu, ugodan i topao dom u kojem uživamo. Nije još sve gotovo, fali nam i puno detalja, slike, pomoćni stolići, zavjese, uzglavlje kreveta u spavaćoj sobi, noćni ormarići, nekim elementima nismo potpuno zadovoljni pa ćemo mijenjati. Ni lusteri još nisu namješteni na idealnu visinu pa vise žice na sve strane, terase tek čekaju da ih se uredi, ali imamo sve potrebno i sad kad smo tu, nekako nam se ne žuri završiti sve odmah sad. Sad mi je to u redu, ali baš zbog toga mi je drago da smo jako puno stvari napravili prije preseljenja.

 

Više fotografija interijera otkrijte u nastavku.

 

 ***
Naslovna fotografija: Lucija Vuković

U dizajnu postoje oni koji prate formu i oni koji je redefinišu. Neira Sinanbašić, produkt dizajnerica i suosnivačica brenda MatejaNeira, pripada ovoj drugoj grupi, onoj koja formom istražuje odnos prostora i prisutnosti.

Nakon godina provedenih u modi, gdje je kroz zajednički brend s Matejom Dujić gradila prepoznatljiv spoj konstrukcije i poezije tkanine, Neira se vratila svojim profesionalnim korijenima, produkt dizajnu koji je i studirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu.

Danas kroz Neira Studio oblikuje predmete koji nose jasnoću misli i smirenost pokreta. Njezin Groke pouf podsjeća na trenutak kada se tkanina zaustavi u zraku, dok IQRA stol reinterpretira ritual čitanja i introspekciju kroz formu metala. 

Foto: Karlo Pavlić

Oba komada, iako kontrastna u materijalu i karakteru, dijele isti impuls potrebu da u prostoru ostave pauzu, trenutak tišine između funkcionalnog i kontemplativnog.

O dizajnu koji spaja geometriju i emociju, o procesu stvaranja koji ne trpi ubrzanje i o povratku formi koja diše, razgovarali smo s Neirom.




Neira, kada govorimo o tvom radu, lako je prepoznati onaj trenutak kad moda i produkt dizajn prestaju biti odvojene discipline. Tvoje forme nose senzibilitet odjeće, ali i konstruktivnost arhitekture.

Kako si kroz vrijeme pronašla vlastiti jezik u produkt dizajnu, onaj prepoznatljivi balans između skulpturalnog i svakodnevnog?  

Produkt dizajn je tako široka i, rekla bih, slobodna disciplina dizajna koja daje mogućnost rada u različitim materijalima i to je ono što me najviše inspiriše. 

Još od prvih projekata na akademiji težila sam deformaciji jednostavnih ili osnovnih formi, kao što je projekat presvlake za školsku stolicu izveden iz jednostavne forme valjka, koji savijanjem daje novo ruho stolici. Tako je tabure Groke imao zamrznuti pokret nastao iz osnovnog oblika, punog kruga.

Taj balans između skulpturalnog i svakodnevnog za mene je i balans između zanimljivog i jednostavnog rješenja ili intervencije.



Tvoj studio nastao je u trenutku kad se činilo da se prostor između umjetnosti i industrijskog dizajna sužava.

Kako vidiš poziciju lokalnog dizajna unutar te globalne estetike koja teži tihom luksuzu i funkcionalnoj skulpturalnosti?

Mislim da se lokalni dizajn uklapa u estetiku i filozofiju tihog luksuza i funkcionalne estetike jer većina lokalnih dizajnera radi po narudžbi, ekskluzivno za naručitelja, čak personalizirano ili u ograničenim serijama. 

Kao lokalni dizajneri i mali proizvođači, taj izostanak masovne proizvodnje je, između ostalog, nešto što nas stavlja u kategoriju high-end proizvoda, posvećujemo se svakom klijentu ponaosob, a svakom proizvodu kao da je jedini.



Tvoj dizajn ima geometriju koja djeluje strogo, ali rezultat je uvijek topao i human.

Kako balansiraš između racionalnog i intuitivnog u trenutku oblikovanja, koji je tvoj redoslijed misli, skice, materijala?

Prvo intuitivno, a onda racionalno, time se vodim. Proces dizajna je obično takav da mi prvo nešto padne na pamet, što zatim vrtim danima. Često prijateljima ispričam šta sam mislila napraviti (jer vjerujem da će se materijalizirati brže ako izgovorim), pa pustim da podsvijest odradi svoje i zatim nekoliko verzija te ideje stavim na papir. 

Fun fact: skice nisu estetične, kako to ljudi obično zamišljaju. 

Ona prva, intuitivna ideja prolazi kroz odstranjivanje svega suvišnog, kako bih ostvarila onu jednostavnost kojoj težim.



Produkti koje stvaraš djeluju kao “pauza u prostoru”, unose mir i pozivaju na usporavanje ritma prostora oko sebe.

Šta je za tebe mjera tog “disanja”? Koliko jedan produkt ili objekat treba biti prisutan?

Postoje tihi komadi namještaja i oni koji treba da budu akcent prostorije, to su različite kategorije. Ovi koji su akcent prostorije, njihova “glasnoća” je bez ograničenja, no potrebno je da ostatak namještaja u prostoru surađuje s njima.

Vrlo je teško, možda i nemoguće, odrediti idealnu prisutnost jednog objekta bez konteksta prostora u kojem se nalazi.




Kada neko poželi imati tvoj komad u svom prostoru, proces narudžbe nije instantan i to je dio njegove posebnosti.

Koliko se u prosjeku čeka na gotov proizvod i koliko ti je važno da taj proces zadrži svoj ritam, bez ubrzanja koje diktira tržište?

Da, čeka se između 15 i 30 dana od momenta narudžbe. To nije nešto što želim ubrzavati jer svaki komad prođe kroz proizvodnju pa kroz moje ruke. IQRA stolove ručno četkam prije pakiranja i fotkam, dok za taburee Groke pravim svaku navlaku.

Tvoj najnoviji rad, stol IQRA, donosi vrlo smirenu, ali snažnu prisutnost u prostoru, kao objekat koji spaja formu, ritual i introspekciju.

Kako je nastala ideja za IQRA stol i šta ti je bilo važno da preneseš kroz njegovu formu i materijalnost?

Upravo to, htjela sam da imam stol koji je sam po sebi funkcionalan, ali da ima posebnu stranu koja će pozivati na introspekciju i ritual, unositi mir svojom svrhom. Inače volim pomoćne stoliće, tako da ćete sigurno vidjeti još nekoliko od mene u budućnosti.

Kod IQRA stola mi je bilo važno da se osjeti prisutnost, ali kroz prozračnost. Uvijek kažem da volim to što na njemu knjiga izgleda kao da lebdi u prostoriji.



Kroz tvoje komade osjeti se da si dizajnerica koja voli tišinu i strukturu podjednako.

Šta ti je danas ritual stvaranja, imaš li svoj vlastiti “IQRA” trenutak koji te vraća fokusu?

Kad ne znam šta bih prije, recimo da imam ritual popisivanja obaveza uz kafu. Pored regularnog kalendara u planeru imam i A3 format na stolu, kao neku mapu uma gdje se osim obaveza nalaze brzinske skice, mjere, nasumične ideje i misli. Neko bi mogao pomisliti da je u pitanju sistem, ali to je toliko hektično da je daleko od strukture. Navečer uzmem par minuta za precrtavanje obavljenih stvari i tu je sve pod crtu i u boji.

Foto: Edvin Kalić

Na prvi pogled, Groke podsjeća na trenutak kad se tkanina zaustavi u zraku, kao da si zamrznula pokret.

Koliko je u nastanku Groke bilo eksperimenta, a koliko kontrole? Kako si istraživala granicu između iluzije i materijalnosti u tom dizajnu?  

Groke je projekt koji se poprilično promijenio zahvaljujući procesu izrade; od taburea koji je trebao imati deformacije na osnovnom obliku, kako bi tkanina padala nepravilno što je na kraju izgledalo previše nasumično i neuredno, došlo je do dinamične, repetitivne forme i faldi koje ostavljaju dojam rotacije. 

Idejno, vrlo brzo sam došla do forme koja je bila ono što želim, no izrada i zadržavanje te forme bilo je to što mi je zadavalo najviše problema i što je zahtijevalo dosta eksperimentiranja.

Foto: Karlo Pavlić

 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Karlo Pavlić