Voditeljica Ines Mrenica je u svojoj emisiji 'Veliki ekran' kroz nekoliko sezona ugostila brojna poznata imena iz svijeta filma u regiji, a uskoro se bliži i dvjestota epizoda emisije kroz koju su gledatelji imali priliku saznati i naučiti puno toga. Zbog toga smo s Ines, koju smo često viđali i na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala, razgovarali o njenim poslovnim navikama, čarima voditeljskog

Zbog toga smo s Ines, koju smo često viđali i na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala, razgovarali o njenim poslovnim navikama, čarima voditeljskog posla, ali i o modi, inspiraciji i balansu između privatnog i poslovnog života.
 

Kako izgleda jedan tvoj radni dan?

Ovisno od toga šta kaže dispozicija produkcije. Snimanja i sati montaže se računaju kao pravi radni dani. Počinju toplom vodom i limunom, te šoljicom kave uz skrolanje po mailovima, Instagramu i Facebooku, koji mi omogućava da vijesti iz domena mog posla dolaze do mene odmah, a ne da tragam za njima. Potom se bude sin i kćer koje trebam pripremiti za školu i osigurati im zadaće, kvalitetan obrok i sate sportskih aktivnosti. Ne radim posao koji je limitiran 8-16h giljotinom i u principu svoj posao nikada ne prestajem raditi. Najviše napravim kada ne moram da radim, nedjeljom ili satima koje ukradem dok djeca spavaju.

 

 

Kako je započela tvoja karijera u novinarskom svijetu? Po struci si dramaturginja, a danas te mnogi prepoznaju kao prijatno lice iz emisije 'Veliki ekran' koja se prikazuje na BHRT televiziji.

Pa ja sam zapravo jako loš novinar, jer nemam osjećaj za taj protok informacija koje već sutradan nikome ništa ne znače. Dramaturzi nisu rijetkost na televizijama. Štoviše, svaka ozbiljna televizija ih želi imati u svom timu.

Uskoro će biti emitirana čak dvjestota epizoda emisija. Čestitamo na tome!
Što je po tebi ključno za uspjeh televizijske emisije? Kako zadržati pozornost gledatelja i njihovu vjernost?

Hvala! Morate gledatelje poštovati kao osobe i morate raditi emisije onako kako ih i sami želite gledati. Televizija danas nažalost funkcionira po zakonima neoliberalnog kapitalizma i sve se vrijednosti određuju upitnim metodama mjerenja gledanosti, jer se ogroman novac slijeva kroz reklame. Vi danas gledate beskonačan niz reklama, koje su isprekidane programom. Ljudi su pokazali tabloidne sklonosti i potrebu za kič programima, tako da je i pojam uspjeha relativiziran. Umrla bih kada bih u svojoj emisiji morala držati neku kutiju keksa ili reci kako pijem baš tu i tu vodu. Zato radim nešto što je za malo drugačije profiliranu publiku.

 

 

Najdraža emisija/gost Velikog ekrana?

Ciklus emisija o kino opusu Emira Kusturice. On je jedan od nekoliko redatelja na svijetu koji posjeduju dvije Zlatne palme. U tom ciklusu sam lebdjela kao nevjesta iz Doma za Vješanje i parafrazirala scenu Perhanovog sna s ćuranom u krilu.

Najneobičnije gostovanje i tema o kojoj si pričala u sklopu emisije je…?

Patologija na filmu i scene obdukcije. Pravi ljudski organi u formalinu na sceni uz vještaka sudske medicine… Imali smo jednom zaista neobičnu situaciju prilikom gostovanja odvjetnika koji je poznat po uspješno branjenim slučajevima najtežih krivičnih djela. Za vrijeme intervjua nazvao ga je odbjegli ubica i pitao da li da se preda policiji. Naravno, to smo snimili i emitirali.

A trema? Je li ona još uvijek aktualna tijekom snimanja? Kako se pripremaš za emisiju?

Tremu nemam i jako mi je žao što se nekako izgubila, jer mi se sviđala ta napetost pod kojom su nastajale emisije kada mislite da ćete umrijeti od pritiska. Te su mi emisije uvijek najbolje izgledale. Ja kamere uopće ne vidim, što zbog jakog svjetla, što zbog male dioptrije u minusu. Pripremam se tako što štreberski istražujem teme i onda se sve što govorim u studiju dotiče suštine. Kada sam radila emisiju o patologiji na filmu, zavirila sam u prostor mrtvačnice. Pričala sam o ovom u prethodnom pitanju.

Najizazovniji poslovni projekt s kojim si se susrela tijekom 15 godina karijere?

To je svakako režiranje dokumentarnog filma o otoku Visu i produkcija u kojoj se snimalo po plažama do kojih se može doći samo brodom; produkcija u kojoj ujutro odledite hobotnicu da biste je snimali pod morem kako je tobože vade ostima. Snimanje na terenu za kriket u srpnju u podne na 42 stupnja... Preživjeli smo. Upravo taj film otvorio mi je vrata karijere koju nastavljam van Bosne i Hercegovine i bila bih beskrajno sretna kada biste neku sličicu iz tog filma podijelili s čitateljima u ovom tekstu.

Par kadrova iz prve epizode serijala 'S riječi na jela' koja je snimana na otoku Visu.

Koji je domaći film ili serija na tebe ostavila najviše utiska?

Predpostavljam da mislite na ovo naše jezično govorno područje, tj. kinematografiju i produkciju zemalja bivše Jugoslavije. To je svakako «Dom za vješanje». Za serije nemam vremena, ali sam nekad prije svog zahtjevnog majčinstva gledala «Vratiće se rode». Jedna od rijetkih serija koje su se odmakle od površnosti malih ekrana i koja je pokazala surovu realnost posttranzicijskih zemalja. Čini mi se da je to jedina serija u kojoj likovi govore kao u realnosti, za razliku od velikog broja kič sapunica, koje se proizvode možda čak iz nekog neoliberalnog koncepta po kojem potrošača treba držati u stanju žudnje za stvarima koje ne može imati. Tržište najviše voli nesretnog kupca i nesretne ljubavi. :-)
Odgovaram vam na ovo pitanje u trenutku dok se emitira emisija o Paolu Sorrentinu u Velikom ekranu. Njegova serija «Mladi papa», emitirana na HBO-u prošle jeseni je nešto potpuno revolucionarno kada je u pitanju televizija.

Kako pronalaziš inspiraciju za rad? Koji su tvoji hobiji i na koji način se odmaraš od svih obveza?

Sve je inspirativno. Romani. Filmovi. Život. Kič. Aerodromi. Jako puno čitam, a po inerciji posla gledam jako puno filmova. Ljeto je moje doba. Ronjenje, daska za jedrenje i sve što uključuje buljenje u horizont preko nožnih prstiju.

Što se nalazi u ormaru jedne voditeljice?

Jako puno ne-nosive odjeće, tj. one koja se kupuje na pristupačnim sniženjima prilikom putovanja, koja je ekstravagantna, a efektna samo u studiju. Tu su i vrtoglavo visoke i neudobne cipele, koje su uvijek nove jer se nose samo na snimanjima. To je onaj ženski paradoks o krpama koje ispadaju iz ormara i koje morate dobro zgurati da biste zatvorili njihova vrata, uz konstataciju «nemam što obući». A onda šest dana u tjednu hodam u farmericama i Uggsicama. Mislim da sam racionalna samo s torbama. LV neverfull i shopper nosim 10 godina. Jednom me je majka pitala zašto nosim te torbe, jer su preskupe, pa sam joj probala izračunati koliko je ona kupila torbi u desetogodišnjem periodu, a koje je odbacila ili koje u joj završile u podrumu, pa je shvatila da ipak za 10 godina potrošila više od mene.

3 stvari koje te najbolje opisuju su?
Horoskopski znak škorpion, pjege i jedan lijep tekst na MODAMO.info.

 

 

Fotografije: Marko Jovančić i Jelena Nišić
Koncept: 2AM marketing & advertising agency
Uz zahvalu: Antik Shop Sarajevo

Šta ostaje važno kada profesionalna priznanja i rezultati prestanu biti jedino mjerilo uspjeha? Povodom osvajanja Rising Star nagrade, koju dodjeljuje Woman.Comm Club, s Nadinom Muminović razgovarale smo o karijeri u dm-u, društvenoj odgovornosti i lekcijama koje su oblikovale njen odnos prema uspjehu.

Nadina Muminović osvojila je Rising Star priznanje. Razgovarale smo o uspjehu iza nagrade. 

Nadina Muminović, voditeljica PR i CSR tima u kompaniji dm, ovogodišnja je dobitnica priznanja Rising Star na dodjeli nagrada Woman.Comm of the Year 2026. Riječ je o priznanju koje ističe novu generaciju profesionalaca u komunikacijskoj industriji, a Nadini je pripalo nakon gotovo deset godina rada u kompaniji dm.

Nagrade su dodijeljene 14. oktobra u sarajevskoj Vijećnici, gdje su predstavljene žene čiji rad doprinosi razvoju komunikacijske industrije u Bosni i Hercegovini i regiji. 



 

No, kako deset godina profesionalnog razvoja izgleda iz perspektive osobe koja je upravo dobila takvo priznanje? Šta ostaje važno kada prođu čestitke i kada se vratimo svakodnevnim obavezama?

S Nadinom smo razgovarale o lekcijama koje se ne uče iz poslovnih rezultata, odlukama koje su oblikovale njen profesionalni put i onome što joj danas znači više od same nagrade. A neki od njenih odgovora posebno su nas potaknuli da razmislimo o tome koliko smo stroge prema vlastitim postignućima.

Gotovo deset godina gradite karijeru u dm-u, a nedavno ste dobili priznanje Rising Star. Kada biste iz svih tih godina morali izdvojiti jedan trenutak koji Vam danas znači više od same nagrade, gdje biste nas vratili?

Nadina Muminović: U deset godina stane mnogo divnih trenutaka, onih zbog kojih znate da se na kraju svaki trud isplati. No, ono što bih izdvojila jeste upravo ta prekretnica kada me je njemački jezik odveo u jednom potpuno neočekivanom smjeru i doveo me u svijet marketinga.

Mogućnosti koje sam tada spoznala i perspektive koje sam počela otkrivati zapravo su mi omogućile da se nastavim razvijati onako kako sam to uvijek željela, uz jedan uzbudljiv ritam i trenutke koji su mi omogućili da spoznam i prepoznam sebe.

Koji ste profesionalni savjet s vremenom prestali slijediti, iako ste na početku karijere vjerovali da je potpuno ispravan?

Nadina Muminović: Da mora sve sada i odmah, i to besprijekorno.

To možda čak i nije bio izrečeni savjet koji sam dobila, već intuitivni, koji sam stekla tokom obrazovanja, a i poslije njega. Naravno, pridodajem to i svom karakteru (smijeh).

Naučila sam da sebi dam ono vrijeme i razumijevanje koje rado poklanjam drugima. I da je uredu da nekad nešto i nije uredu. Sve su to situacije koje jedan profesionalni, ali i privatni put čine uzbudljivim.

Iza dm-ovih društveno odgovornih projekata stoje i ljudi čije priče ne stanu uvijek u završne izvještaje. Voljeli bismo čuti za jedan susret koji Vam je posebno ostao u sjećanju, možda čak i promijenio način na koji gledate svoj posao.

Nadina Muminović: Izdvojila bih dva susreta koja su me, svaki na svoj način, potakla na razmišljanje, posebno kada je u pitanju društvena odgovornost.

Prvi je bio 2023. godine, kada smo u saradnji s bh. umjetnicima oslikavali dm trgovine. Taj susret me je, s jedne strane, podsjetio koliko je važna umjetnost, ali i razvoj svijesti kod ljudi kada je umjetnost u pitanju. S druge strane, osvijestila sam koliko izazova, pored svih predivnih benefita, nosi rad u toj sferi djelovanja.

Društvo u cjelini, rekla bih, još uvijek nije spremno na kreativne izričaje i poruke koje oni nose, iako možda mislimo da jesmo. Naivno bih željela da živimo u svijetu u kojem većina prepoznaje ljepotu koju umjetnost donosi.

Drugi susret bio je s predstavnicima udruženja u Bosni i Hercegovini koja rade s djecom, posebno onom koja odrastaju u uvjetima socioekonomske deprivacije.

Jednostavno rečeno, to su moji heroji.

Kao pojedinci zaboravimo šta sve jedan život sa sobom nosi i koji prtljag vuče za sobom. U životu sam imala sreću da me upravo razgovori s djecom koja odrastaju u takvim okolnostima nauče najvrednijim lekcijama i da me njihove mudre riječi podignu i onda kada sam najviše sumnjala u sebe.

Saradnja s takvim udruženjima naučila me da se vratim na fabričke postavke. U našim životima uvijek mora i treba postojati prostor i vrijeme za one kojima je podrška najpotrebnija.

U poslu se uspjeh često mjeri rezultatima i brojkama. Postoji li trenutak iz neke kampanje koji Vam je značio više od svih tih pokazatelja?

Nadina Muminović: Dugo sam radila i radim na realizaciji društveno odgovornih kampanja u dm-u.

Zauvijek će mi najveći, odnosno najdraži pokazatelj našeg uspjeha biti telefonski razgovori s predstavnicima udruženja i njihovo oduševljenje što smo u mogućnosti zajedno pružiti pomoć onima kojima je ona najpotrebnija.

To osjetno zadovoljstvo neposredno izaziva toliko sreće. Tada znam da smo na pravom tragu.

Da danas sjednete na kafu sa sobom iz ranih dvadesetih, oko čega biste se najviše razišle kada je riječ o uspjehu?

Nadina Muminović: Mislim da smo uvijek imale slična razmišljanja o uspjehu, jer smo uspjeh mjerile emocijom koju taj uspjeh izazove.

Obje bismo mnogo toga mogle naučiti jedna od druge, ali smo suštinski ostale srodne, posebno kada su u pitanju one bitne stvari.

Nedavno ste pisali o važnosti toga da žene prepoznaju i vrednuju uspjehe drugih žena. Ipak, podrška se najviše vidi u svakodnevnim situacijama. Koji biste gest voljeli češće viđati među ženama u poslovnom svijetu?

Nadina Muminović: Čak i kada je u pitanju svakodnevica, rekla bih da to prepoznavanje nedostaje. Štaviše, žena samu sebe ne prepoznaje i ne priznaje sebi vlastite uspjehe i postignuća.

Žena se sebi podrazumijeva.

Naučila je da može i da treba, da je čarobnjak, heroj i inspiracija, a da pritom sama sebi ne kaže i ne ukaže na to da je čarobnjak, heroj ili inspiracija.

Voljela bih da svaka žena za sebe odvoji vrijeme u danu, da udahne i izdahne, sebi uputi motivirajuće riječi, naglas izgovori sve što napravi i da vjeruje u sebe, čak i onda kada sumnja u smisao.

A onda to isto prenijeti i u poslovni svijet. Drugoj ženi pokloniti osmijeh, obradovati se njenom uspjehu i reći joj: „Možeš ti to!“

Profesionalno samopouzdanje često se razvija mnogo tiše nego što zamišljamo. Postoji li nešto što danas na poslu radite s lakoćom, a za šta Vam je nekada trebalo mnogo hrabrosti?

Nadina Muminović: Po prirodi sam perfekcionista, a to i nije uvijek vrlina, posebno u poslu.

Zapravo sam tek posljednjih godina osvijestila koliko sam nesvjesno počela otpuštati omču perfekcionizma, a istovremeno jačati samopouzdanje i vjeru u ono što uradim i napravim.

Naravno, i dalje volim raditi temeljito, ali znam da tražiti savršenstvo nije rješenje.

Za kraj, pogledajmo malo dalje od narednog profesionalnog koraka. Ako ponovo budemo razgovarli za deset godina, šta biste voljeli da u Vašem odnosu prema poslu ostane potpuno isto?

Nadina Muminović: Želim osjećati isti žar i ponos koji osjećam u trenucima kada projekt privedem kraju.

Intenzivni rast dehumanizacije i gubitka empatije navode me često na razmišljanje i preispitivanje smisla svega što radim, bilo profesionalno ili privatno.

Voljela bih da znam da ću se s istim intenzitetom boriti za profesionalna, ali i privatna uvjerenja i da ću biti tu za one kojima je to najpotrebnije.

I za deset godina želim osjećati žar za budućnost. Zbog toga ovogodišnja društveno odgovorna kampanja dm-a kod mene zauzima posebno mjesto.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba 
Foto: Privatna arhiva - Nadina Muminović / @womancomm.club