TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 12.2.2018.
Voditeljica Ines Mrenica je u svojoj emisiji 'Veliki ekran' kroz nekoliko sezona ugostila brojna poznata imena iz svijeta filma u regiji, a uskoro se bliži i dvjestota epizoda emisije kroz koju su gledatelji imali priliku saznati i naučiti puno toga. Zbog toga smo s Ines, koju smo često viđali i na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala, razgovarali o njenim poslovnim navikama, čarima voditeljskog
Zbog toga smo s Ines, koju smo često viđali i na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala, razgovarali o njenim poslovnim navikama, čarima voditeljskog posla, ali i o modi, inspiraciji i balansu između privatnog i poslovnog života.
Kako izgleda jedan tvoj radni dan?
Ovisno od toga šta kaže dispozicija produkcije. Snimanja i sati montaže se računaju kao pravi radni dani. Počinju toplom vodom i limunom, te šoljicom kave uz skrolanje po mailovima, Instagramu i Facebooku, koji mi omogućava da vijesti iz domena mog posla dolaze do mene odmah, a ne da tragam za njima. Potom se bude sin i kćer koje trebam pripremiti za školu i osigurati im zadaće, kvalitetan obrok i sate sportskih aktivnosti. Ne radim posao koji je limitiran 8-16h giljotinom i u principu svoj posao nikada ne prestajem raditi. Najviše napravim kada ne moram da radim, nedjeljom ili satima koje ukradem dok djeca spavaju.
Kako je započela tvoja karijera u novinarskom svijetu? Po struci si dramaturginja, a danas te mnogi prepoznaju kao prijatno lice iz emisije 'Veliki ekran' koja se prikazuje na BHRT televiziji.
Pa ja sam zapravo jako loš novinar, jer nemam osjećaj za taj protok informacija koje već sutradan nikome ništa ne znače. Dramaturzi nisu rijetkost na televizijama. Štoviše, svaka ozbiljna televizija ih želi imati u svom timu.
Uskoro će biti emitirana čak dvjestota epizoda emisija. Čestitamo na tome!
Što je po tebi ključno za uspjeh televizijske emisije? Kako zadržati pozornost gledatelja i njihovu vjernost?
Hvala! Morate gledatelje poštovati kao osobe i morate raditi emisije onako kako ih i sami želite gledati. Televizija danas nažalost funkcionira po zakonima neoliberalnog kapitalizma i sve se vrijednosti određuju upitnim metodama mjerenja gledanosti, jer se ogroman novac slijeva kroz reklame. Vi danas gledate beskonačan niz reklama, koje su isprekidane programom. Ljudi su pokazali tabloidne sklonosti i potrebu za kič programima, tako da je i pojam uspjeha relativiziran. Umrla bih kada bih u svojoj emisiji morala držati neku kutiju keksa ili reci kako pijem baš tu i tu vodu. Zato radim nešto što je za malo drugačije profiliranu publiku.
Najdraža emisija/gost Velikog ekrana?
Ciklus emisija o kino opusu Emira Kusturice. On je jedan od nekoliko redatelja na svijetu koji posjeduju dvije Zlatne palme. U tom ciklusu sam lebdjela kao nevjesta iz Doma za Vješanje i parafrazirala scenu Perhanovog sna s ćuranom u krilu.
Najneobičnije gostovanje i tema o kojoj si pričala u sklopu emisije je…?
Patologija na filmu i scene obdukcije. Pravi ljudski organi u formalinu na sceni uz vještaka sudske medicine… Imali smo jednom zaista neobičnu situaciju prilikom gostovanja odvjetnika koji je poznat po uspješno branjenim slučajevima najtežih krivičnih djela. Za vrijeme intervjua nazvao ga je odbjegli ubica i pitao da li da se preda policiji. Naravno, to smo snimili i emitirali.
A trema? Je li ona još uvijek aktualna tijekom snimanja? Kako se pripremaš za emisiju?
Tremu nemam i jako mi je žao što se nekako izgubila, jer mi se sviđala ta napetost pod kojom su nastajale emisije kada mislite da ćete umrijeti od pritiska. Te su mi emisije uvijek najbolje izgledale. Ja kamere uopće ne vidim, što zbog jakog svjetla, što zbog male dioptrije u minusu. Pripremam se tako što štreberski istražujem teme i onda se sve što govorim u studiju dotiče suštine. Kada sam radila emisiju o patologiji na filmu, zavirila sam u prostor mrtvačnice. Pričala sam o ovom u prethodnom pitanju.
Najizazovniji poslovni projekt s kojim si se susrela tijekom 15 godina karijere?
To je svakako režiranje dokumentarnog filma o otoku Visu i produkcija u kojoj se snimalo po plažama do kojih se može doći samo brodom; produkcija u kojoj ujutro odledite hobotnicu da biste je snimali pod morem kako je tobože vade ostima. Snimanje na terenu za kriket u srpnju u podne na 42 stupnja... Preživjeli smo. Upravo taj film otvorio mi je vrata karijere koju nastavljam van Bosne i Hercegovine i bila bih beskrajno sretna kada biste neku sličicu iz tog filma podijelili s čitateljima u ovom tekstu.
Par kadrova iz prve epizode serijala 'S riječi na jela' koja je snimana na otoku Visu.
Koji je domaći film ili serija na tebe ostavila najviše utiska?
Predpostavljam da mislite na ovo naše jezično govorno područje, tj. kinematografiju i produkciju zemalja bivše Jugoslavije. To je svakako «Dom za vješanje». Za serije nemam vremena, ali sam nekad prije svog zahtjevnog majčinstva gledala «Vratiće se rode». Jedna od rijetkih serija koje su se odmakle od površnosti malih ekrana i koja je pokazala surovu realnost posttranzicijskih zemalja. Čini mi se da je to jedina serija u kojoj likovi govore kao u realnosti, za razliku od velikog broja kič sapunica, koje se proizvode možda čak iz nekog neoliberalnog koncepta po kojem potrošača treba držati u stanju žudnje za stvarima koje ne može imati. Tržište najviše voli nesretnog kupca i nesretne ljubavi. :-)
Odgovaram vam na ovo pitanje u trenutku dok se emitira emisija o Paolu Sorrentinu u Velikom ekranu. Njegova serija «Mladi papa», emitirana na HBO-u prošle jeseni je nešto potpuno revolucionarno kada je u pitanju televizija.
Kako pronalaziš inspiraciju za rad? Koji su tvoji hobiji i na koji način se odmaraš od svih obveza?
Sve je inspirativno. Romani. Filmovi. Život. Kič. Aerodromi. Jako puno čitam, a po inerciji posla gledam jako puno filmova. Ljeto je moje doba. Ronjenje, daska za jedrenje i sve što uključuje buljenje u horizont preko nožnih prstiju.
Što se nalazi u ormaru jedne voditeljice?
Jako puno ne-nosive odjeće, tj. one koja se kupuje na pristupačnim sniženjima prilikom putovanja, koja je ekstravagantna, a efektna samo u studiju. Tu su i vrtoglavo visoke i neudobne cipele, koje su uvijek nove jer se nose samo na snimanjima. To je onaj ženski paradoks o krpama koje ispadaju iz ormara i koje morate dobro zgurati da biste zatvorili njihova vrata, uz konstataciju «nemam što obući». A onda šest dana u tjednu hodam u farmericama i Uggsicama. Mislim da sam racionalna samo s torbama. LV neverfull i shopper nosim 10 godina. Jednom me je majka pitala zašto nosim te torbe, jer su preskupe, pa sam joj probala izračunati koliko je ona kupila torbi u desetogodišnjem periodu, a koje je odbacila ili koje u joj završile u podrumu, pa je shvatila da ipak za 10 godina potrošila više od mene.
3 stvari koje te najbolje opisuju su?
Horoskopski znak škorpion, pjege i jedan lijep tekst na MODAMO.info.
Fotografije: Marko Jovančić i Jelena Nišić
Koncept: 2AM marketing & advertising agency
Uz zahvalu: Antik Shop Sarajevo
TEKST: Ada Ćeremida
Dok odbrojavamo dane do prvih utakmica Svjetskog prvenstva i još jednog ljeta ispunjenog navijanjem, analizama i emocijama koje samo fudbal može donijeti, razgovarali smo s čovjekom čije je ime godinama povezano sa sportskim pričama koje pamtimo.
Jasmin Ligata je ime koje ćete prepoznati iz svijeta sporta, medija, humanitarnog rada i brojnih priča koje su godinama punile naslovnice.
Za mnoge je glas utakmica, za druge čovjek koji stoji iza velikih sportskih i humanitarnih projekata, a za neke jednostavno neko ko je cijeli život proveo među ljudima i njihovim pričama. 
Uoči početka Svjetskog prvenstva, razgovarali smo s njim o fudbalu, Edinu Džeki, reprezentaciji Bosne i Hercegovine, trenucima koji su ga obilježili, ali i lekcijama koje je naučio daleko od stadiona.
Iako ga mnogi povezuju prvenstveno sa sportom, Jasmin Ligata je tokom karijere bio mnogo više od posmatrača sa strane. Kao novinar, PR menadžer, humanitarac i dugogodišnji saradnik nekih od najvećih imena regionalnog sporta, svjedočio je trenucima koji su obilježili generacije navijača. 
U razgovoru, otkrio nam je kako je doživio plasman Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo, šta ga je Edin Džeko naučio o životu i zašto je fudbal i dalje njegova najdraža stresna stvar na svijetu. 
Fudbal je i dalje tema oko koje se u našoj regiji okuplja najviše emocija.
Nakon svih godina provedenih uz ovaj sport, šta je ono zbog čega vas fudbal i dalje jednako privlači?
Mogu sada pričati o tome kako fudbal spaja ljude, kako su mnogi fudbaleri najveći ambasadori svojih država, kako je to najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali za mene je najjednostavnije objašnjenje da je to nešto bez čega ne mogu.
Ne mislim samo na gledanje, jer sam u životu pogledao i previše utakmica, nego na sam sport, na sam taj fenomen, globalnu ljubav. Fudbal iz ljudi izvlači najbolje i najgore osobine, frustracije na tribinama, strast na terenu, zato ga toliko i volimo, a plus je što je i dobar ispusni ventil.
Godinama ste blisko sarađivali s Edinom Džekom i imali priliku vidjeti ga i van terena.
Koja osobina kod njega najviše iznenadi ljude koji ga poznaju samo kroz fudbal?
Ta njegova skromnost, poniznost i strpljenje za sve ljude. Nevjerovatno je koliko je strpljiv i koliko je dobra osoba.
Svi oni koji ga prvi put vide ostanu oduševljeni njegovom skromnošću, a to je osobina koju je ponio iz porodice i koja ga je, zaista, i nakon svih ovih godina Edinovih uspjeha zadržala čvrsto na zemlji.
Što bismo rekli narodski: „O sebi, pri sebi“.
Postoji li situacija u kojoj ste kao PR menadžer morali reagovati u nekoliko minuta, a koja vam je danas ostala u sjećanju kao jedna od najstresnijih u karijeri?
Niz je takvih situacija bilo, ali najstresnija je bila s Mirzom Teletovićem i Džananom Musom nakon „incidenta“ na utakmici između BiH i Rusije.
Desio se jedan sukob njih dvojice, a navijači su stali na stranu mlađeg, kao što bih i ja lično, da nisam znao cijeli kontekst. Te noći Mirza Teletović je dobio 1.000 prijetnji i ružnih psovki na svojim profilima i lično, i situacija je zaista izmakla kontroli, toliko da se Teletović odlučio napustiti kamp. 
Sutradan smo organizovali press konferenciju, gdje je prva Mirzina rečenica bila izvinjenje svima – navijačima, Musi, medijima i javnosti.
Nakon toga svi novinari su saslušali Teletovića, koji je bio iskren i dao pojašnjenje onoga što se dogodilo. Isti dan sam spojio Mirzu i Džanana, gdje su oni jedan drugom pružili ruku, zagrlili se, pomirili, gdje je i Džanan priznao da je i on snosio dobar dio krivice. 
Objavili smo to i cijela stvar se izgladila, barem što se tiče javnosti, jer od onih 1.000 prijetnji došli smo do 990 pohvala. Par dana poslije neka marketing agencija iz Amerike radila je analizu tog događaja i načina na koji je reagovano u kriznom PR-u te napisala tekst o tome kako je tim Mirze Teletovića skoro savršeno izgladio situaciju u manje od 24 sata.
Pisao sam im i zahvalio se, uz naglasak da nisam imao tim ljudi iza sebe, što ih je prilično iznenadilo. Međutim, imao sam Mirzu, koji je jako inteligentan i dobar čovjek i koji je bio svjestan onoga što je uradio, a kada si iskren i kada to svi prepoznaju, onda je mnogo lakše raditi.
Svjetsko prvenstvo 2026. sve je bliže. Kao neko ko je pratio brojne velike turnire, po čemu mislite da će ovo prvenstvo biti drugačije od prethodnih?
Osim što je najveći broj reprezentacija ikad na jednom SP-u, smatram da će ovo prvenstvo donijeti pregršt iznenađenja. Velike reprezentacije su umorne, imaju mnogo igrača koji iza sebe imaju po 50–60 utakmica na visokom nivou.
Izašli su iz sezone u kojoj nije bilo mnogo prostora za odmaranje i sada ih očekuje prvenstvo dugo 39 dana. Vjerujem da će favoriti pobjeđivati, ali da će se jako mnogo mučiti i da ćemo biti svjedoci velikih iznenađenja.
Utakmica protiv Italije izazvala je mnogo emocija među navijačima.
Gdje ste vi bili u tom trenutku, kako ste je pratili i šta vam je prvo prošlo kroz glavu nakon posljednjeg zvižduka?
Dugo poslije penala nisam bio uopšte siguran da smo prošli.
Neki šok je bio u meni, koji mi nije dao priliku da se odmah radujem, da uživam, jer sam bio u nevjerici. Danima prije toga sam pisao o tome kako je Edin Džeko, zbog svega što je on mimo fudbala, ali i u fudbalu, zaslužio da ode na još jedno veliko takmičenje i onda kada se to desilo, sve sam čekao da će neko doći i reći: „E, nije, šalili smo se“.
Tek nakon pola sata, kada me je šok prošao, počeo sam i slaviti i pjevati, pa čak sam i zaplakao Ninoslavu Milenkoviću na ramenu.
Osjećaj je i dalje nevjerovatan, pogotovo kada vidim koliko to našem narodu znači, koliko znači Edinu, koliko znači svima onima kojima je Bosna i Hercegovina u srcu.
Koja je najčešća rečenica koju vam ljudi izgovore kada vas sretnu, a koja je najčešća rečenica koju ste vi izgovarali tokom utakmica pa je s vremenom postala interna šala među vašim prijateljima?
Kakav si da mi završiš dres Edina Džeke, ili bilo šta vezano za Edina. E, to je nekako sada u posljednje vrijeme zaista rečenica koja preovladava, ali ja sam mnogo toga mimo onoga što radim za Edina ili što sam radio za Mirzu, Tuku i ostale sportiste. 
Trudim se da budem odan i lojalan prijatelj svima i da, u svojim mogućnostima, svima pomognem. A internih šala ima i previše, s obzirom na to da sam u međuvremenu komentarisao futsal utakmice i postao viralan zbog svojih šala. Mnogo je toga, ali papir je premali da bi sve na njega moglo stati.
Da možete ponovo proživjeti jednu utakmicu koju ste gledali ili pratili tokom svoje karijere, bez da znate njen ishod, koju biste odabrali?
5. juni i utakmica između Želje i Sarajeva na Koševu, kada je Zuban dao gol za pobjedu, na moj 20. rođendan.
Postoji li poziv ili poruka koju ste primili zahvaljujući fudbalu, a koju nikada nećete zaboraviti?
S obzirom na dugogodišnje iskustvo i rad u medijima, u humanitarnom udruženju, bilo je više takvih poruka i poziva. Svaka poruka ili poziv koji se tiču fudbala, a koji za cilj imaju pomaganje drugima, za mene su zaista velika stvar.
Organizovao sam mnoge sportske događaje, ali Remake utakmica između Želje i Sarajeva, nakon 26 godina, sa istim akterima, za mene je bila poseban događaj i posebna emocija.
Bilo je stresno okupiti iste ljude na istom mjestu 26 godina nakon što su igrali međusobnu utakmicu, ali onog trenutka kada je počela ta utakmica, sjeo sam na tribinu, uživao i nekako je suza potekla, ona radosnica.
Koji je trenutak u fudbalu kod vas izazvao najviše emocija, kao navijača, novinara ili čovjeka?
Pa sigurno da je bilo više takvih trenutaka. Volim lijepe priče, poput te od 5. juna, kada je Željo bio autsajder protiv moćnog Sarajeva, a presudilo je veće srce. I sam sam tada bio dio kolektiva FK Željezničar, pa mi ta pobjeda jako znači.
Utakmica u Kaunasu mi je bila jako stresna, kada je Džeko asistirao Vedi za gol koji nas je odveo na SP. Pa zatim pobjeda protiv Slovačke u gostima, kada je Hajrović dao gol, pa onda himna naše zemlje protiv Argentine na Svjetskom prvenstvu.
Milion malih i velikih stvari zbog kojih je fudbal najomiljenija stresna stvar na svijetu.
I za kraj, kada bi vaš život danas imao naslov sportske rubrike, kako bi on glasio?
„Liga bez briga“
Daleko od toga da sam bez briga i da u karijeri nisam imao briga, jesam, itekako, ali to me je oblikovalo kao čovjeka.
Velike nepravde su od mene učinile i napravile me čovjekom koji se trudi pomoći drugima, jer znam koliko boli nepravda i uvijek sam spreman pomoći drugima, jer me to zaista ispunjuje kao čovjeka.
Nesebično pomaganje je blagodat i svi oni koji se tako ponašaju znaju koliko je to dobro za čovjeka, koliko donosi olakšanja, koliko se ljepše živi i spava.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
