TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 12.2.2018.
Voditeljica Ines Mrenica je u svojoj emisiji 'Veliki ekran' kroz nekoliko sezona ugostila brojna poznata imena iz svijeta filma u regiji, a uskoro se bliži i dvjestota epizoda emisije kroz koju su gledatelji imali priliku saznati i naučiti puno toga. Zbog toga smo s Ines, koju smo često viđali i na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala, razgovarali o njenim poslovnim navikama, čarima voditeljskog
Zbog toga smo s Ines, koju smo često viđali i na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala, razgovarali o njenim poslovnim navikama, čarima voditeljskog posla, ali i o modi, inspiraciji i balansu između privatnog i poslovnog života.
Kako izgleda jedan tvoj radni dan?
Ovisno od toga šta kaže dispozicija produkcije. Snimanja i sati montaže se računaju kao pravi radni dani. Počinju toplom vodom i limunom, te šoljicom kave uz skrolanje po mailovima, Instagramu i Facebooku, koji mi omogućava da vijesti iz domena mog posla dolaze do mene odmah, a ne da tragam za njima. Potom se bude sin i kćer koje trebam pripremiti za školu i osigurati im zadaće, kvalitetan obrok i sate sportskih aktivnosti. Ne radim posao koji je limitiran 8-16h giljotinom i u principu svoj posao nikada ne prestajem raditi. Najviše napravim kada ne moram da radim, nedjeljom ili satima koje ukradem dok djeca spavaju.
Kako je započela tvoja karijera u novinarskom svijetu? Po struci si dramaturginja, a danas te mnogi prepoznaju kao prijatno lice iz emisije 'Veliki ekran' koja se prikazuje na BHRT televiziji.
Pa ja sam zapravo jako loš novinar, jer nemam osjećaj za taj protok informacija koje već sutradan nikome ništa ne znače. Dramaturzi nisu rijetkost na televizijama. Štoviše, svaka ozbiljna televizija ih želi imati u svom timu.
Uskoro će biti emitirana čak dvjestota epizoda emisija. Čestitamo na tome!
Što je po tebi ključno za uspjeh televizijske emisije? Kako zadržati pozornost gledatelja i njihovu vjernost?
Hvala! Morate gledatelje poštovati kao osobe i morate raditi emisije onako kako ih i sami želite gledati. Televizija danas nažalost funkcionira po zakonima neoliberalnog kapitalizma i sve se vrijednosti određuju upitnim metodama mjerenja gledanosti, jer se ogroman novac slijeva kroz reklame. Vi danas gledate beskonačan niz reklama, koje su isprekidane programom. Ljudi su pokazali tabloidne sklonosti i potrebu za kič programima, tako da je i pojam uspjeha relativiziran. Umrla bih kada bih u svojoj emisiji morala držati neku kutiju keksa ili reci kako pijem baš tu i tu vodu. Zato radim nešto što je za malo drugačije profiliranu publiku.
Najdraža emisija/gost Velikog ekrana?
Ciklus emisija o kino opusu Emira Kusturice. On je jedan od nekoliko redatelja na svijetu koji posjeduju dvije Zlatne palme. U tom ciklusu sam lebdjela kao nevjesta iz Doma za Vješanje i parafrazirala scenu Perhanovog sna s ćuranom u krilu.
Najneobičnije gostovanje i tema o kojoj si pričala u sklopu emisije je…?
Patologija na filmu i scene obdukcije. Pravi ljudski organi u formalinu na sceni uz vještaka sudske medicine… Imali smo jednom zaista neobičnu situaciju prilikom gostovanja odvjetnika koji je poznat po uspješno branjenim slučajevima najtežih krivičnih djela. Za vrijeme intervjua nazvao ga je odbjegli ubica i pitao da li da se preda policiji. Naravno, to smo snimili i emitirali.
A trema? Je li ona još uvijek aktualna tijekom snimanja? Kako se pripremaš za emisiju?
Tremu nemam i jako mi je žao što se nekako izgubila, jer mi se sviđala ta napetost pod kojom su nastajale emisije kada mislite da ćete umrijeti od pritiska. Te su mi emisije uvijek najbolje izgledale. Ja kamere uopće ne vidim, što zbog jakog svjetla, što zbog male dioptrije u minusu. Pripremam se tako što štreberski istražujem teme i onda se sve što govorim u studiju dotiče suštine. Kada sam radila emisiju o patologiji na filmu, zavirila sam u prostor mrtvačnice. Pričala sam o ovom u prethodnom pitanju.
Najizazovniji poslovni projekt s kojim si se susrela tijekom 15 godina karijere?
To je svakako režiranje dokumentarnog filma o otoku Visu i produkcija u kojoj se snimalo po plažama do kojih se može doći samo brodom; produkcija u kojoj ujutro odledite hobotnicu da biste je snimali pod morem kako je tobože vade ostima. Snimanje na terenu za kriket u srpnju u podne na 42 stupnja... Preživjeli smo. Upravo taj film otvorio mi je vrata karijere koju nastavljam van Bosne i Hercegovine i bila bih beskrajno sretna kada biste neku sličicu iz tog filma podijelili s čitateljima u ovom tekstu.
Par kadrova iz prve epizode serijala 'S riječi na jela' koja je snimana na otoku Visu.
Koji je domaći film ili serija na tebe ostavila najviše utiska?
Predpostavljam da mislite na ovo naše jezično govorno područje, tj. kinematografiju i produkciju zemalja bivše Jugoslavije. To je svakako «Dom za vješanje». Za serije nemam vremena, ali sam nekad prije svog zahtjevnog majčinstva gledala «Vratiće se rode». Jedna od rijetkih serija koje su se odmakle od površnosti malih ekrana i koja je pokazala surovu realnost posttranzicijskih zemalja. Čini mi se da je to jedina serija u kojoj likovi govore kao u realnosti, za razliku od velikog broja kič sapunica, koje se proizvode možda čak iz nekog neoliberalnog koncepta po kojem potrošača treba držati u stanju žudnje za stvarima koje ne može imati. Tržište najviše voli nesretnog kupca i nesretne ljubavi. :-)
Odgovaram vam na ovo pitanje u trenutku dok se emitira emisija o Paolu Sorrentinu u Velikom ekranu. Njegova serija «Mladi papa», emitirana na HBO-u prošle jeseni je nešto potpuno revolucionarno kada je u pitanju televizija.
Kako pronalaziš inspiraciju za rad? Koji su tvoji hobiji i na koji način se odmaraš od svih obveza?
Sve je inspirativno. Romani. Filmovi. Život. Kič. Aerodromi. Jako puno čitam, a po inerciji posla gledam jako puno filmova. Ljeto je moje doba. Ronjenje, daska za jedrenje i sve što uključuje buljenje u horizont preko nožnih prstiju.
Što se nalazi u ormaru jedne voditeljice?
Jako puno ne-nosive odjeće, tj. one koja se kupuje na pristupačnim sniženjima prilikom putovanja, koja je ekstravagantna, a efektna samo u studiju. Tu su i vrtoglavo visoke i neudobne cipele, koje su uvijek nove jer se nose samo na snimanjima. To je onaj ženski paradoks o krpama koje ispadaju iz ormara i koje morate dobro zgurati da biste zatvorili njihova vrata, uz konstataciju «nemam što obući». A onda šest dana u tjednu hodam u farmericama i Uggsicama. Mislim da sam racionalna samo s torbama. LV neverfull i shopper nosim 10 godina. Jednom me je majka pitala zašto nosim te torbe, jer su preskupe, pa sam joj probala izračunati koliko je ona kupila torbi u desetogodišnjem periodu, a koje je odbacila ili koje u joj završile u podrumu, pa je shvatila da ipak za 10 godina potrošila više od mene.
3 stvari koje te najbolje opisuju su?
Horoskopski znak škorpion, pjege i jedan lijep tekst na MODAMO.info.
Fotografije: Marko Jovančić i Jelena Nišić
Koncept: 2AM marketing & advertising agency
Uz zahvalu: Antik Shop Sarajevo
TEKST: Bonjour.ba
Neke odluke ne donesu promjenu preko noći, ali pokrenu nešto u nama... misao, ideju, vjeru da možemo više.
Za Aidu, Hanu i Anu, tri žene koje su prije godinu dana bile dio aktivnosti koje su zajednički organizovali dm drogerie markt Bosna i Hercegovina i Bonjour.ba, to je bila važna stanica na njihovom putovanju. 
Trenutak u kojem su zastale, pogledale gdje su i zapitale se kuda žele dalje i šta mogu učiniti da stignu tamo.
Nisu tada dobile gotove odgovore, ali su pronašle ono što je svakoj od nas ponekad najpotrebnije, a to su podrška, zajedništvo i podsjetnik da se hrabrost gradi malim koracima.
Danas njihove priče pokazuju koliko daleko možeš stići kada vjeruješ sebi i odlučiš da pokušati zapravo vrijedi, čak i ako ne znaš kako će završiti. 
Šta kada hobi preraste u nešto veće i promijeni te zauvijek?
Kod Aide se sve dogodilo spontano. Nije postojala ideja o biznisu, ni plan, ni vizija. Postojala je ljubav prema biljkama, bojama i stvaranju i onaj tihi osjećaj zadovoljstva koji dolazi kad nešto napraviš vlastitim rukama.
Iz male kućne radionice nastao je Katkus Shop, prostor u kojem su se njene strasti spojile u nešto što je, kako kaže, 'konačno imalo smisla'.
Na početku, najveći izazov nije bio tehnički ni logistički, već onaj unutrašnji, a to je povjerovati da je dovoljno dobra da to što voli može postati više od hobija: „Naučila sam da se rast i hrabrost rađaju tek kad izađeš iz zone komfora", govori Aida.
Danas su Aidine saksije lako prepoznatljive po pažljivo biranim detaljima i bojama, a kroz radionice koje vodi, mnogi otkrivaju ljepotu stvaranja vlastitim rukama. Za nju, svaki novi komad ima svoje simbolično značenje, to je podsjetnik da se u malim stvarima krije prostor za rast i radost.
“Svaki put kad neko izabere moju saksiju kao poklon dragoj osobi, to me podsjeti da stvaram nešto što ima emociju i priču”, kaže Aida.
Ona vjeruje da uspjeh ne mora izgledati grandiozno. Ponekad se krije upravo u tim malim trenucima koji pokazuju da ono što voliš može dotaknuti i druge. Zato često kaže da je najvažnije samo početi, jer usput shvatiš koliko možeš i koliko daleko tvoja ideja može narasti.
Šta se dogodi kad odlučiš da više ne čekaš 'jednog dana'?
Prije nego što je imala brend, Hana je imala viziju. Skice i misli godinama su se gomilale po bilježnicama, ideje su se rađale i nestajale, sve dok jednog dana nije shvatila da taj trenutak ‘jednog dana’ zapravo nikada neće doći, osim ako ga sama ne napravi.
Tako je, u 2020. godini kada je svijet zastao, Hana odlučila da krene. Iz te odluke, iz hrabrosti da se ne vrati na početak nego da ga prepravi, nastao je Vicéro, modni brend koji spaja emociju, estetiku i snagu žene koja stoji iza njega.
Prva kolekcija kaputa rasprodala se u rekordnom roku. Taj trenutak pamtit će, kaže, kao dokaz da intuicija i trud zaista pronalaze svoj put: “Kada sam kao potpuno novi brend na tržištu dobila povjerenje žena i rasprodala kolekciju, pomislila sam... okej, mora da radim nešto kako treba.”, ispričala nam je Hana.
Od tada, ona svakodnevno pronalazi ravnotežu između kreativnosti i biznisa, između onoga što osjeća i onoga što tržište traži. Iako svaka nova kolekcija donosi svoje izazove, za nju je najvrijedniji trenutak onaj kada slučajno vidi ženu na ulici koja nosi njen komad odjeće.
“To nije samo odjevni predmet. To je veza između vizije u mojoj glavi i žene koja je izabrala baš taj kaput ili haljinu da se osjeća dobro.”, kaže.
Danas, Vicéro nije samo brend. To je priča o hrabrosti, o odluci da se vjeruje sebi i o putu koji pokazuje da granice postoje samo dok ih sami ne pomaknemo.
Šta se dogodi kad jednostavna ideja promijeni način na koji živiš (i radiš)?
Za Anu je sve počelo s jednostavnim pitanjem: zašto bi udobnost bila rezervisana samo za trenutke odmora?
Tokom mjeseci usporenosti i tišine u lockdownu, to pitanje postalo je ideja, a ideja se pretvorila u Pulvinaris, brend koji je od nekoliko ručno izrađenih prototipova prerastao u prepoznatljive komade za dom, izrađene s pažnjom, toplinom i vjerom u jednostavnost.
Prvi proizvodi nastajali su polako, uz mnogo učenja i nesigurnosti, ali i sa željom da svaki predmet ima smisao i osjećaj. Ljudi su, kaže Ana, brzo prepoznali tu emociju. Shvatili su da se kvalitet života ne mjeri stvarima koje posjedujemo, već onim trenucima mira koje stvaramo.
„U ranim fazama bilo je mnogo neizvjesnosti i neprospavanih noći, ali ono što me održavalo bila je ideja da stvaram nešto svoje, nešto u što zaista vjerujem i što ne ovisim ni o kome“, prisjeća se.
Kroz vrijeme, Pulvinaris je postao mnogo više od posla. Postao je prostor saradnje, povjerenja i zajedničkog rasta. Ana s osmijehom govori o trenutku kada joj je jedna uposlenica rekla da joj je to ‘najbolje radno mjesto do sada’. Taj osjećaj pripadnosti i zajedništva, kaže, vrijedi više od svake brojke.
Danas, kad razmišlja o svima koji tek kreću, poručuje: „Puno radite, još više sanjajte i vjerujte u sebe. Ponekad ćete sumnjati, ali osjećaj slobode i uspjeha koji gradite vlastitim rukama vrijedi svakog truda.“
Njihove priče podsjećaju da hrabrost rijetko dolazi glasno. Ponekad se pojavi tiho: u odluci da pokušaš, u trenutku kada više ne tražiš potvrdu, već vjeruješ sebi.
Aida, Hana i Ana danas pokazuju da promjena ne mora biti velika da bi bila značajna. Dovoljno je da je iskrena, da dolazi iz mjesta gdje se ideja i srce sretnu.
Svaka njihova saksija, kroj ili jastuk priča istu priču: da uspjeh ne nastaje iz savršenstva, već iz upornosti, vjere i one male rečenice koja sve pokrene... šta ako uspije?
Prijave za akademiju su otvorene do 20. novembra, a prijaviti se možeš na ovom linku. Svaka promjena, bez obzira koliko mala, počinje jednom odlukom, onom da vjeruješ sebi.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
