TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 12.2.2018.
Voditeljica Ines Mrenica je u svojoj emisiji 'Veliki ekran' kroz nekoliko sezona ugostila brojna poznata imena iz svijeta filma u regiji, a uskoro se bliži i dvjestota epizoda emisije kroz koju su gledatelji imali priliku saznati i naučiti puno toga. Zbog toga smo s Ines, koju smo često viđali i na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala, razgovarali o njenim poslovnim navikama, čarima voditeljskog
Zbog toga smo s Ines, koju smo često viđali i na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala, razgovarali o njenim poslovnim navikama, čarima voditeljskog posla, ali i o modi, inspiraciji i balansu između privatnog i poslovnog života.
Kako izgleda jedan tvoj radni dan?
Ovisno od toga šta kaže dispozicija produkcije. Snimanja i sati montaže se računaju kao pravi radni dani. Počinju toplom vodom i limunom, te šoljicom kave uz skrolanje po mailovima, Instagramu i Facebooku, koji mi omogućava da vijesti iz domena mog posla dolaze do mene odmah, a ne da tragam za njima. Potom se bude sin i kćer koje trebam pripremiti za školu i osigurati im zadaće, kvalitetan obrok i sate sportskih aktivnosti. Ne radim posao koji je limitiran 8-16h giljotinom i u principu svoj posao nikada ne prestajem raditi. Najviše napravim kada ne moram da radim, nedjeljom ili satima koje ukradem dok djeca spavaju.
Kako je započela tvoja karijera u novinarskom svijetu? Po struci si dramaturginja, a danas te mnogi prepoznaju kao prijatno lice iz emisije 'Veliki ekran' koja se prikazuje na BHRT televiziji.
Pa ja sam zapravo jako loš novinar, jer nemam osjećaj za taj protok informacija koje već sutradan nikome ništa ne znače. Dramaturzi nisu rijetkost na televizijama. Štoviše, svaka ozbiljna televizija ih želi imati u svom timu.
Uskoro će biti emitirana čak dvjestota epizoda emisija. Čestitamo na tome!
Što je po tebi ključno za uspjeh televizijske emisije? Kako zadržati pozornost gledatelja i njihovu vjernost?
Hvala! Morate gledatelje poštovati kao osobe i morate raditi emisije onako kako ih i sami želite gledati. Televizija danas nažalost funkcionira po zakonima neoliberalnog kapitalizma i sve se vrijednosti određuju upitnim metodama mjerenja gledanosti, jer se ogroman novac slijeva kroz reklame. Vi danas gledate beskonačan niz reklama, koje su isprekidane programom. Ljudi su pokazali tabloidne sklonosti i potrebu za kič programima, tako da je i pojam uspjeha relativiziran. Umrla bih kada bih u svojoj emisiji morala držati neku kutiju keksa ili reci kako pijem baš tu i tu vodu. Zato radim nešto što je za malo drugačije profiliranu publiku.
Najdraža emisija/gost Velikog ekrana?
Ciklus emisija o kino opusu Emira Kusturice. On je jedan od nekoliko redatelja na svijetu koji posjeduju dvije Zlatne palme. U tom ciklusu sam lebdjela kao nevjesta iz Doma za Vješanje i parafrazirala scenu Perhanovog sna s ćuranom u krilu.
Najneobičnije gostovanje i tema o kojoj si pričala u sklopu emisije je…?
Patologija na filmu i scene obdukcije. Pravi ljudski organi u formalinu na sceni uz vještaka sudske medicine… Imali smo jednom zaista neobičnu situaciju prilikom gostovanja odvjetnika koji je poznat po uspješno branjenim slučajevima najtežih krivičnih djela. Za vrijeme intervjua nazvao ga je odbjegli ubica i pitao da li da se preda policiji. Naravno, to smo snimili i emitirali.
A trema? Je li ona još uvijek aktualna tijekom snimanja? Kako se pripremaš za emisiju?
Tremu nemam i jako mi je žao što se nekako izgubila, jer mi se sviđala ta napetost pod kojom su nastajale emisije kada mislite da ćete umrijeti od pritiska. Te su mi emisije uvijek najbolje izgledale. Ja kamere uopće ne vidim, što zbog jakog svjetla, što zbog male dioptrije u minusu. Pripremam se tako što štreberski istražujem teme i onda se sve što govorim u studiju dotiče suštine. Kada sam radila emisiju o patologiji na filmu, zavirila sam u prostor mrtvačnice. Pričala sam o ovom u prethodnom pitanju.
Najizazovniji poslovni projekt s kojim si se susrela tijekom 15 godina karijere?
To je svakako režiranje dokumentarnog filma o otoku Visu i produkcija u kojoj se snimalo po plažama do kojih se može doći samo brodom; produkcija u kojoj ujutro odledite hobotnicu da biste je snimali pod morem kako je tobože vade ostima. Snimanje na terenu za kriket u srpnju u podne na 42 stupnja... Preživjeli smo. Upravo taj film otvorio mi je vrata karijere koju nastavljam van Bosne i Hercegovine i bila bih beskrajno sretna kada biste neku sličicu iz tog filma podijelili s čitateljima u ovom tekstu.
Par kadrova iz prve epizode serijala 'S riječi na jela' koja je snimana na otoku Visu.
Koji je domaći film ili serija na tebe ostavila najviše utiska?
Predpostavljam da mislite na ovo naše jezično govorno područje, tj. kinematografiju i produkciju zemalja bivše Jugoslavije. To je svakako «Dom za vješanje». Za serije nemam vremena, ali sam nekad prije svog zahtjevnog majčinstva gledala «Vratiće se rode». Jedna od rijetkih serija koje su se odmakle od površnosti malih ekrana i koja je pokazala surovu realnost posttranzicijskih zemalja. Čini mi se da je to jedina serija u kojoj likovi govore kao u realnosti, za razliku od velikog broja kič sapunica, koje se proizvode možda čak iz nekog neoliberalnog koncepta po kojem potrošača treba držati u stanju žudnje za stvarima koje ne može imati. Tržište najviše voli nesretnog kupca i nesretne ljubavi. :-)
Odgovaram vam na ovo pitanje u trenutku dok se emitira emisija o Paolu Sorrentinu u Velikom ekranu. Njegova serija «Mladi papa», emitirana na HBO-u prošle jeseni je nešto potpuno revolucionarno kada je u pitanju televizija.
Kako pronalaziš inspiraciju za rad? Koji su tvoji hobiji i na koji način se odmaraš od svih obveza?
Sve je inspirativno. Romani. Filmovi. Život. Kič. Aerodromi. Jako puno čitam, a po inerciji posla gledam jako puno filmova. Ljeto je moje doba. Ronjenje, daska za jedrenje i sve što uključuje buljenje u horizont preko nožnih prstiju.
Što se nalazi u ormaru jedne voditeljice?
Jako puno ne-nosive odjeće, tj. one koja se kupuje na pristupačnim sniženjima prilikom putovanja, koja je ekstravagantna, a efektna samo u studiju. Tu su i vrtoglavo visoke i neudobne cipele, koje su uvijek nove jer se nose samo na snimanjima. To je onaj ženski paradoks o krpama koje ispadaju iz ormara i koje morate dobro zgurati da biste zatvorili njihova vrata, uz konstataciju «nemam što obući». A onda šest dana u tjednu hodam u farmericama i Uggsicama. Mislim da sam racionalna samo s torbama. LV neverfull i shopper nosim 10 godina. Jednom me je majka pitala zašto nosim te torbe, jer su preskupe, pa sam joj probala izračunati koliko je ona kupila torbi u desetogodišnjem periodu, a koje je odbacila ili koje u joj završile u podrumu, pa je shvatila da ipak za 10 godina potrošila više od mene.
3 stvari koje te najbolje opisuju su?
Horoskopski znak škorpion, pjege i jedan lijep tekst na MODAMO.info.
Fotografije: Marko Jovančić i Jelena Nišić
Koncept: 2AM marketing & advertising agency
Uz zahvalu: Antik Shop Sarajevo
TEKST: Bonjour.ba
Neke priče o uspjehu ne počinju velikim planom, nego znatiželjom, potrebom da se stvori nešto svoje i hrabrošću da se krene i kada putevi nisu sasvim jasni.
Upravo takva atmosfera ispunila je Europsku kuću kulture i nacionalnih manjina u Sarajevu, gdje je akademija by dm drogerie markt i Bonjour.ba okupila 100 žena iz cijele Bosne i Hercegovine: one koje tek ulaze na tržište rada, one koje grade brend, studentice koje traže pravac i žene koje svoje ideje pretvaraju u prve korake.
Dan je započeo energijom i tihim žamorom upoznavanja još prije zvaničnog početka. 'It’s time to glow!', poruka jutarnje registracije, bila je više od pozdrava; postala je najava dana u kojem je svaka učesnica mogla doći onakva kakva jeste i krenuti prema verziji sebe kojoj pravi prostor.
Dobrodošlica koja je otvorila dan
Pozdravni govor Ajle Hadžić i Ane Ćavar donio je prvu dozu inspiracije i stvorio atmosferu u kojoj se osjećalo povjerenje. Njihova autentičnost i otvorenost dale su ton cijelom danu: topao, poticajan i dovoljno siguran da žene pitaju, sumnjaju, dijele i uče.
Ana Ćavar, vlasnica portala Bonjour.ba i Ajla Hadžić, marketing menadžerica dm drogerie markt BiH
Prva sesija, Q&A s Eminom Mušinović, članicom Poslovodstva dm BiH, otvorila je važne teme o pronalasku mjesta na tržištu, jačanju ličnog brenda i hrabrosti da se napravi zaokret kada je on zaista potreban. Ovaj razgovor je brzo prešao iz teorije u situacije koje su žene već proživjele ili bi ih tek mogle doživjeti.
Emina Mušinović, članica Poslovodstva dm BiH
Kratki coffee break pretvorio se u spontani prostor za upoznavanje, mini-mentorske razgovore i dogovorene prve saradnje. 
Upravo tada jasno se osjetila energija boja koje su pratile akademiju: motivirajuća žuta, patelna roze koja unosi kreativnost i toplinu i tamno zelena koja daje osjećaj stabilnosti i fokusa. Zajedno, one su nosile poruku dana, a to su optimizam, podrška i prostor za rast.
Razgovori koji mijenjaju perspektivu
Slijedila je sesija 'Women Who Grow', u kojoj su Ajla Hadžić i Ana Ćavar, svaka iz svoje uloge, otvoreno govorile o lekcijama koje nose nakon godina rada: o greškama koje su ih oblikovale, ambiciji koja traži balans i hrabrosti koja se gradi tek nakon prvog pokušaja, pa čak i pada.
To je bio trenutak u kojem su se studentice, poduzetnice, menadžerice i kreativke prepoznale u istoj rečenici; različite priče, a isti osjećaj, da je rast put i da se gradi korak po korak.
Nakon pauze za ručak, fokus se prebacio na ono što mnogima predstavlja najveći izazov: određivanje cijene.
Ena Fejzović, menadžerica asortimana u nabavi dm BiH, govorila je o realnim brojkama, procesima i financijskoj strukturi brenda, ali i o tome kako se samopouzdanje reflektuje kroz cijene koje postavljamo. Bila je to jedna od sesija koju su učesnice slušale s najviše koncentracije.
Ena Fejzović, menadžerica asortimana u nabavi dm BiH
Iskustva koja ostaju i nakon što se vrata sale zatvore
Dan je zaključen okruglim stolom 'A što ako uspije?', na kojem su učestvovale Martina Djordjevski, Dragana Rauš i Maja Topčagić. Kao bivše polaznice akademije, govorile su o svojim prvim koracima i svim onim trenucima koji ne stanu u Instagram objavu: sumnjama, neuspjesima, prekretnicama i malim pobjedama.
Njihove priče donijele su onu vrstu inspiracije koju može podijeliti samo neko ko je već prošao put kojim mnoge tek kreću. Bio je to trenutak u kojem se u sali osjetila kombinacija olakšanja i motivacije, potvrda da put postoji i da je dostižan za svaku ženu koja se želi odvažiti.
Snaga zajednice koja raste
Na kraju dana postalo je jasno da se akademija neće pamtiti samo po programu, govornicama i temama, nego po iskustvu. Po pažnji prema detaljima, po identitetu događaja koji je bio više osjećaj nego estetika i po timu koji je kreirao okruženje u kojem su žene osjetile da imaju prostor da pitaju, slušaju, uče i vjeruju sebi.
Možda je najtačnije reći da je ovo bio dan koji je pokazao koliko daleko može otići jedna ideja kada ima zajednicu oko sebe i kada žene dobiju prostor i podršku da postanu ono što jesu, ali i ono što tek mogu postati.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
