TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 12.2.2018.
Voditeljica Ines Mrenica je u svojoj emisiji 'Veliki ekran' kroz nekoliko sezona ugostila brojna poznata imena iz svijeta filma u regiji, a uskoro se bliži i dvjestota epizoda emisije kroz koju su gledatelji imali priliku saznati i naučiti puno toga. Zbog toga smo s Ines, koju smo često viđali i na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala, razgovarali o njenim poslovnim navikama, čarima voditeljskog
Zbog toga smo s Ines, koju smo često viđali i na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala, razgovarali o njenim poslovnim navikama, čarima voditeljskog posla, ali i o modi, inspiraciji i balansu između privatnog i poslovnog života.
Kako izgleda jedan tvoj radni dan?
Ovisno od toga šta kaže dispozicija produkcije. Snimanja i sati montaže se računaju kao pravi radni dani. Počinju toplom vodom i limunom, te šoljicom kave uz skrolanje po mailovima, Instagramu i Facebooku, koji mi omogućava da vijesti iz domena mog posla dolaze do mene odmah, a ne da tragam za njima. Potom se bude sin i kćer koje trebam pripremiti za školu i osigurati im zadaće, kvalitetan obrok i sate sportskih aktivnosti. Ne radim posao koji je limitiran 8-16h giljotinom i u principu svoj posao nikada ne prestajem raditi. Najviše napravim kada ne moram da radim, nedjeljom ili satima koje ukradem dok djeca spavaju.
Kako je započela tvoja karijera u novinarskom svijetu? Po struci si dramaturginja, a danas te mnogi prepoznaju kao prijatno lice iz emisije 'Veliki ekran' koja se prikazuje na BHRT televiziji.
Pa ja sam zapravo jako loš novinar, jer nemam osjećaj za taj protok informacija koje već sutradan nikome ništa ne znače. Dramaturzi nisu rijetkost na televizijama. Štoviše, svaka ozbiljna televizija ih želi imati u svom timu.
Uskoro će biti emitirana čak dvjestota epizoda emisija. Čestitamo na tome!
Što je po tebi ključno za uspjeh televizijske emisije? Kako zadržati pozornost gledatelja i njihovu vjernost?
Hvala! Morate gledatelje poštovati kao osobe i morate raditi emisije onako kako ih i sami želite gledati. Televizija danas nažalost funkcionira po zakonima neoliberalnog kapitalizma i sve se vrijednosti određuju upitnim metodama mjerenja gledanosti, jer se ogroman novac slijeva kroz reklame. Vi danas gledate beskonačan niz reklama, koje su isprekidane programom. Ljudi su pokazali tabloidne sklonosti i potrebu za kič programima, tako da je i pojam uspjeha relativiziran. Umrla bih kada bih u svojoj emisiji morala držati neku kutiju keksa ili reci kako pijem baš tu i tu vodu. Zato radim nešto što je za malo drugačije profiliranu publiku.
Najdraža emisija/gost Velikog ekrana?
Ciklus emisija o kino opusu Emira Kusturice. On je jedan od nekoliko redatelja na svijetu koji posjeduju dvije Zlatne palme. U tom ciklusu sam lebdjela kao nevjesta iz Doma za Vješanje i parafrazirala scenu Perhanovog sna s ćuranom u krilu.
Najneobičnije gostovanje i tema o kojoj si pričala u sklopu emisije je…?
Patologija na filmu i scene obdukcije. Pravi ljudski organi u formalinu na sceni uz vještaka sudske medicine… Imali smo jednom zaista neobičnu situaciju prilikom gostovanja odvjetnika koji je poznat po uspješno branjenim slučajevima najtežih krivičnih djela. Za vrijeme intervjua nazvao ga je odbjegli ubica i pitao da li da se preda policiji. Naravno, to smo snimili i emitirali.
A trema? Je li ona još uvijek aktualna tijekom snimanja? Kako se pripremaš za emisiju?
Tremu nemam i jako mi je žao što se nekako izgubila, jer mi se sviđala ta napetost pod kojom su nastajale emisije kada mislite da ćete umrijeti od pritiska. Te su mi emisije uvijek najbolje izgledale. Ja kamere uopće ne vidim, što zbog jakog svjetla, što zbog male dioptrije u minusu. Pripremam se tako što štreberski istražujem teme i onda se sve što govorim u studiju dotiče suštine. Kada sam radila emisiju o patologiji na filmu, zavirila sam u prostor mrtvačnice. Pričala sam o ovom u prethodnom pitanju.
Najizazovniji poslovni projekt s kojim si se susrela tijekom 15 godina karijere?
To je svakako režiranje dokumentarnog filma o otoku Visu i produkcija u kojoj se snimalo po plažama do kojih se može doći samo brodom; produkcija u kojoj ujutro odledite hobotnicu da biste je snimali pod morem kako je tobože vade ostima. Snimanje na terenu za kriket u srpnju u podne na 42 stupnja... Preživjeli smo. Upravo taj film otvorio mi je vrata karijere koju nastavljam van Bosne i Hercegovine i bila bih beskrajno sretna kada biste neku sličicu iz tog filma podijelili s čitateljima u ovom tekstu.
Par kadrova iz prve epizode serijala 'S riječi na jela' koja je snimana na otoku Visu.
Koji je domaći film ili serija na tebe ostavila najviše utiska?
Predpostavljam da mislite na ovo naše jezično govorno područje, tj. kinematografiju i produkciju zemalja bivše Jugoslavije. To je svakako «Dom za vješanje». Za serije nemam vremena, ali sam nekad prije svog zahtjevnog majčinstva gledala «Vratiće se rode». Jedna od rijetkih serija koje su se odmakle od površnosti malih ekrana i koja je pokazala surovu realnost posttranzicijskih zemalja. Čini mi se da je to jedina serija u kojoj likovi govore kao u realnosti, za razliku od velikog broja kič sapunica, koje se proizvode možda čak iz nekog neoliberalnog koncepta po kojem potrošača treba držati u stanju žudnje za stvarima koje ne može imati. Tržište najviše voli nesretnog kupca i nesretne ljubavi. :-)
Odgovaram vam na ovo pitanje u trenutku dok se emitira emisija o Paolu Sorrentinu u Velikom ekranu. Njegova serija «Mladi papa», emitirana na HBO-u prošle jeseni je nešto potpuno revolucionarno kada je u pitanju televizija.
Kako pronalaziš inspiraciju za rad? Koji su tvoji hobiji i na koji način se odmaraš od svih obveza?
Sve je inspirativno. Romani. Filmovi. Život. Kič. Aerodromi. Jako puno čitam, a po inerciji posla gledam jako puno filmova. Ljeto je moje doba. Ronjenje, daska za jedrenje i sve što uključuje buljenje u horizont preko nožnih prstiju.
Što se nalazi u ormaru jedne voditeljice?
Jako puno ne-nosive odjeće, tj. one koja se kupuje na pristupačnim sniženjima prilikom putovanja, koja je ekstravagantna, a efektna samo u studiju. Tu su i vrtoglavo visoke i neudobne cipele, koje su uvijek nove jer se nose samo na snimanjima. To je onaj ženski paradoks o krpama koje ispadaju iz ormara i koje morate dobro zgurati da biste zatvorili njihova vrata, uz konstataciju «nemam što obući». A onda šest dana u tjednu hodam u farmericama i Uggsicama. Mislim da sam racionalna samo s torbama. LV neverfull i shopper nosim 10 godina. Jednom me je majka pitala zašto nosim te torbe, jer su preskupe, pa sam joj probala izračunati koliko je ona kupila torbi u desetogodišnjem periodu, a koje je odbacila ili koje u joj završile u podrumu, pa je shvatila da ipak za 10 godina potrošila više od mene.
3 stvari koje te najbolje opisuju su?
Horoskopski znak škorpion, pjege i jedan lijep tekst na MODAMO.info.
Fotografije: Marko Jovančić i Jelena Nišić
Koncept: 2AM marketing & advertising agency
Uz zahvalu: Antik Shop Sarajevo
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Pokrenuti biznis u BiH samo po sebi nosi niz neizvjesnosti. Kada si žena, taj put često dolazi s još više pitanja, sumnji i nevidljivih prepreka. Od toga da li je pravi trenutak, preko toga da li znaš dovoljno pa do onog osjećaja da svi drugi djeluju sigurnije i spremnije od tebe.
Ako postoji jedna zajednička tačka među ženama koje danas vode ozbiljne projekte i timove u BiH, onda je to ova: nisu čekale da se sve posloži. Nisu čekale savršen plan, savršene okolnosti ni savršenu sigurnost. Krenule su dok je još bilo nejasno i usput naučile ono što se ne može pročitati u vodičima.
Na akademiji dm x Bonjour.ba, upravo su takve lekcije bile najglasnije jer dolaze iz konkretnih iskustava žena koje svakodnevno donose odluke, vode ljude i grade sisteme koji funkcionišu.
Zato smo iskoristili priliku da im postavimo pitanja koja svako od nas sebi postavi kada razmišlja o poslu, odlukama i sljedećem koraku.
REELS
Kod pokretanja biznisa ili donošenja većih odluka, mnoge žene ostanu zaglavljene u toj ideji da još treba “malo vremena”. Upravo to pitanje, osjećaj da još nisi spremna, jedno je od najčešćih koje žene sebi postavljaju na početku.
Emina Mušinović, članica Poslovodstva dm BiH
Emina Mušinović, članica Poslovodstva dm BiH, kaže vrlo direktno:
“Nikada nećeš biti spremna. Bitno je da učiniš prvi korak. Kada učiniš prvi korak, počet će ti se dešavati stvari. Kako se stvari budu dešavale, ti ćeš učiti, razvijati se i napredovati i tako ćeš doći do svog cilja.”
U praksi, problem rijetko leži u manjku znanja ili iskustva. Mnogo češće je u tome kako žene gledaju na ono što već znaju i rade. Prije nego što se uopće dođe do pitanja cijene, ključno je kako žene percipiraju vrijednost vlastitog rada.
Ena Fejzović, menadžerica asortimana u nabavi dm BiH
Kako to izgleda iz ugla svakodnevnog poslovanja, objašnjava Ena Fejzović, menadžerica asortimana u nabavi dm BiH:
“Žene često pretpostavljaju da vještine koje su gradile godinama nisu ništa posebno. To dovodi do potčinjavanja njihove stručnosti. Vrijednost nije samo u uloženom radu i trudu, nego i onome što dodatno pružamo.”
Na pitanje o novcu, njen odgovor ostaje jasan: “Novac je važan, ali ne i presudan. To što određuje tvoju vrijednost nije cijena.”
Marketing se često posmatra kao lijepa ideja i dobra kampanja. U stvarnosti, iza njega stoji niz odluka koje se donose svaki dan, bez velike buke.
Ajla Hadžić, marketing menadžerica dm drogerie markt BiH
Upravo takvi uvidi često se najjasnije vide tokom rada na akademiji, kada teorija vrlo brzo postane praksa. Na to podsjeća Ajla Hadžić, marketing menadžerica dm drogerie markt BiH.
“Često se misli da je marketing samo jedna lijepa reklama i da je potrebno biti jako kreativan da bi se radilo u marketingu. Naravno da je potrebno, međutim ono što se iza pojma marketing krije jesu dinamika, volja za radom, želja za radom, upornost. Dakle, to je mnogo više od samo kreative i lijepe reklame.”
Ponekad nije problem u tome što ne znamo šta dalje, nego u tome što predugo čekamo da odluka postane lakša.
Ana Ćavar, vlasnica portala Bonjour.ba
Na pitanje koji je jedan mali korak koji svaka žena može napraviti već danas, a koji dugoročno mijenja profesionalni put, objašnjava Ana Ćavar, vlasnica portala Bonjour.ba: “Ono što bih savjetovala jeste da jednostavno započnu. Ujutru kad se probude, prva stavka na to-do listi da bude jednostavno početi.”
Zajedničko svim ovim iskustvima nije savršen put, niti univerzalna formula. Ono što se jasno vidi jeste spremnost da se krene i da se odluke donose i onda kada nisu lagane. Bez čekanja idealnih okolnosti, bez umanjivanja vlastite vrijednosti i bez oslanjanja na spoljašnju potvrdu.
A ako se u nekom od ovih trenutaka prepoznaješ, pitanje je jednostavno: šta je ono što ti već dugo odgađaš?
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
