TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 12.2.2018.
Voditeljica Ines Mrenica je u svojoj emisiji 'Veliki ekran' kroz nekoliko sezona ugostila brojna poznata imena iz svijeta filma u regiji, a uskoro se bliži i dvjestota epizoda emisije kroz koju su gledatelji imali priliku saznati i naučiti puno toga. Zbog toga smo s Ines, koju smo često viđali i na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala, razgovarali o njenim poslovnim navikama, čarima voditeljskog
Zbog toga smo s Ines, koju smo često viđali i na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala, razgovarali o njenim poslovnim navikama, čarima voditeljskog posla, ali i o modi, inspiraciji i balansu između privatnog i poslovnog života.
Kako izgleda jedan tvoj radni dan?
Ovisno od toga šta kaže dispozicija produkcije. Snimanja i sati montaže se računaju kao pravi radni dani. Počinju toplom vodom i limunom, te šoljicom kave uz skrolanje po mailovima, Instagramu i Facebooku, koji mi omogućava da vijesti iz domena mog posla dolaze do mene odmah, a ne da tragam za njima. Potom se bude sin i kćer koje trebam pripremiti za školu i osigurati im zadaće, kvalitetan obrok i sate sportskih aktivnosti. Ne radim posao koji je limitiran 8-16h giljotinom i u principu svoj posao nikada ne prestajem raditi. Najviše napravim kada ne moram da radim, nedjeljom ili satima koje ukradem dok djeca spavaju.
Kako je započela tvoja karijera u novinarskom svijetu? Po struci si dramaturginja, a danas te mnogi prepoznaju kao prijatno lice iz emisije 'Veliki ekran' koja se prikazuje na BHRT televiziji.
Pa ja sam zapravo jako loš novinar, jer nemam osjećaj za taj protok informacija koje već sutradan nikome ništa ne znače. Dramaturzi nisu rijetkost na televizijama. Štoviše, svaka ozbiljna televizija ih želi imati u svom timu.
Uskoro će biti emitirana čak dvjestota epizoda emisija. Čestitamo na tome!
Što je po tebi ključno za uspjeh televizijske emisije? Kako zadržati pozornost gledatelja i njihovu vjernost?
Hvala! Morate gledatelje poštovati kao osobe i morate raditi emisije onako kako ih i sami želite gledati. Televizija danas nažalost funkcionira po zakonima neoliberalnog kapitalizma i sve se vrijednosti određuju upitnim metodama mjerenja gledanosti, jer se ogroman novac slijeva kroz reklame. Vi danas gledate beskonačan niz reklama, koje su isprekidane programom. Ljudi su pokazali tabloidne sklonosti i potrebu za kič programima, tako da je i pojam uspjeha relativiziran. Umrla bih kada bih u svojoj emisiji morala držati neku kutiju keksa ili reci kako pijem baš tu i tu vodu. Zato radim nešto što je za malo drugačije profiliranu publiku.
Najdraža emisija/gost Velikog ekrana?
Ciklus emisija o kino opusu Emira Kusturice. On je jedan od nekoliko redatelja na svijetu koji posjeduju dvije Zlatne palme. U tom ciklusu sam lebdjela kao nevjesta iz Doma za Vješanje i parafrazirala scenu Perhanovog sna s ćuranom u krilu.
Najneobičnije gostovanje i tema o kojoj si pričala u sklopu emisije je…?
Patologija na filmu i scene obdukcije. Pravi ljudski organi u formalinu na sceni uz vještaka sudske medicine… Imali smo jednom zaista neobičnu situaciju prilikom gostovanja odvjetnika koji je poznat po uspješno branjenim slučajevima najtežih krivičnih djela. Za vrijeme intervjua nazvao ga je odbjegli ubica i pitao da li da se preda policiji. Naravno, to smo snimili i emitirali.
A trema? Je li ona još uvijek aktualna tijekom snimanja? Kako se pripremaš za emisiju?
Tremu nemam i jako mi je žao što se nekako izgubila, jer mi se sviđala ta napetost pod kojom su nastajale emisije kada mislite da ćete umrijeti od pritiska. Te su mi emisije uvijek najbolje izgledale. Ja kamere uopće ne vidim, što zbog jakog svjetla, što zbog male dioptrije u minusu. Pripremam se tako što štreberski istražujem teme i onda se sve što govorim u studiju dotiče suštine. Kada sam radila emisiju o patologiji na filmu, zavirila sam u prostor mrtvačnice. Pričala sam o ovom u prethodnom pitanju.
Najizazovniji poslovni projekt s kojim si se susrela tijekom 15 godina karijere?
To je svakako režiranje dokumentarnog filma o otoku Visu i produkcija u kojoj se snimalo po plažama do kojih se može doći samo brodom; produkcija u kojoj ujutro odledite hobotnicu da biste je snimali pod morem kako je tobože vade ostima. Snimanje na terenu za kriket u srpnju u podne na 42 stupnja... Preživjeli smo. Upravo taj film otvorio mi je vrata karijere koju nastavljam van Bosne i Hercegovine i bila bih beskrajno sretna kada biste neku sličicu iz tog filma podijelili s čitateljima u ovom tekstu.
Par kadrova iz prve epizode serijala 'S riječi na jela' koja je snimana na otoku Visu.
Koji je domaći film ili serija na tebe ostavila najviše utiska?
Predpostavljam da mislite na ovo naše jezično govorno područje, tj. kinematografiju i produkciju zemalja bivše Jugoslavije. To je svakako «Dom za vješanje». Za serije nemam vremena, ali sam nekad prije svog zahtjevnog majčinstva gledala «Vratiće se rode». Jedna od rijetkih serija koje su se odmakle od površnosti malih ekrana i koja je pokazala surovu realnost posttranzicijskih zemalja. Čini mi se da je to jedina serija u kojoj likovi govore kao u realnosti, za razliku od velikog broja kič sapunica, koje se proizvode možda čak iz nekog neoliberalnog koncepta po kojem potrošača treba držati u stanju žudnje za stvarima koje ne može imati. Tržište najviše voli nesretnog kupca i nesretne ljubavi. :-)
Odgovaram vam na ovo pitanje u trenutku dok se emitira emisija o Paolu Sorrentinu u Velikom ekranu. Njegova serija «Mladi papa», emitirana na HBO-u prošle jeseni je nešto potpuno revolucionarno kada je u pitanju televizija.
Kako pronalaziš inspiraciju za rad? Koji su tvoji hobiji i na koji način se odmaraš od svih obveza?
Sve je inspirativno. Romani. Filmovi. Život. Kič. Aerodromi. Jako puno čitam, a po inerciji posla gledam jako puno filmova. Ljeto je moje doba. Ronjenje, daska za jedrenje i sve što uključuje buljenje u horizont preko nožnih prstiju.
Što se nalazi u ormaru jedne voditeljice?
Jako puno ne-nosive odjeće, tj. one koja se kupuje na pristupačnim sniženjima prilikom putovanja, koja je ekstravagantna, a efektna samo u studiju. Tu su i vrtoglavo visoke i neudobne cipele, koje su uvijek nove jer se nose samo na snimanjima. To je onaj ženski paradoks o krpama koje ispadaju iz ormara i koje morate dobro zgurati da biste zatvorili njihova vrata, uz konstataciju «nemam što obući». A onda šest dana u tjednu hodam u farmericama i Uggsicama. Mislim da sam racionalna samo s torbama. LV neverfull i shopper nosim 10 godina. Jednom me je majka pitala zašto nosim te torbe, jer su preskupe, pa sam joj probala izračunati koliko je ona kupila torbi u desetogodišnjem periodu, a koje je odbacila ili koje u joj završile u podrumu, pa je shvatila da ipak za 10 godina potrošila više od mene.
3 stvari koje te najbolje opisuju su?
Horoskopski znak škorpion, pjege i jedan lijep tekst na MODAMO.info.
Fotografije: Marko Jovančić i Jelena Nišić
Koncept: 2AM marketing & advertising agency
Uz zahvalu: Antik Shop Sarajevo
TEKST: Adelisa Mašić
LinkedIn se često doživljava kao stroga, poslovna mreža na kojoj svi zvuče isto. Međutim, profili koji zaista privlače prilike funkcionišu drugačije.
Oni ne pokušavaju da budu savršeni, nego prepoznatljivi. Umjesto suhoparnih opisa i nabrajanja titula, u fokusu je jasna poruka, lični stil i osjećaj da iza profila stoji stvarna osoba.
U nastavku izdvajamo ključne elemente koje LinkedIn profil mora imati ako želite da izgleda profesionalno, ali i autentično:
1. Naslov profila koji zvuči kao vi, a ne kao oglas
Naslov ispod imena prvi je filter kroz koji ljudi prolaze. Umjesto generičnih titula, mnogo bolje funkcionišu naslovi koji kratko i jasno opisuju čime se bavite, ali na način koji vam je prirodan. 
Autentičan naslov ne pokušava da impresionira, nego da objasni. Kada se u jednoj rečenici osjeti vaš profesionalni fokus i lični pristup, profil odmah djeluje uvjerljivije.
2. Fotografija koja ostavlja utisak stvarne osobe
Profilna fotografija ne mora biti stroga ni korporativna. Dovoljno je da bude jasna, uredna i da vas realno predstavlja.
Profili koji djeluju pristupačno i prirodno češće privlače pažnju jer ljudi žele komunicirati s osobama, ne s formalnim CV-ima. Dobar izbor fotografije često je prvi korak ka povjerenju.
3. ‘About’ sekcija koja priča priču, a ne nabraja činjenice
Ova sekcija je prostor u kojem možete pokazati ko ste iza titula. Umjesto klasičnih biografskih podataka, fokus stavite na ono što vas zanima, kako radite i zašto volite to što radite. 
Foto: @mobinapeiman
Autentičan ‘About’ tekst povezuje profesionalno iskustvo s ličnim stavom i daje profilu prepoznatljiv ton. Kada se čita lako i prirodno, veća je vjerovatnoća da će ga neko zapamtiti.
4. Iskustvo predstavljeno kroz lični doprinos
Opis radnog iskustva ne treba da zvuči kao formalni izvještaj. Umjesto toga, važno je pokazati gdje ste dali stvarni doprinos i šta ste naučili kroz svoj rad.
Profili koji iskreno govore o projektima, izazovima i rezultatima djeluju uvjerljivije od onih koji se oslanjaju na opšte fraze. Autentičnost u ovom dijelu pomaže drugima da vas lakše zamisle u budućim saradnjama.
5. Aktivnost koja odražava vaše interese i stil
LinkedIn ne traži stalnu prisutnost, ali cijeni dosljednost. Povremene objave, komentari ili dijeljenje sadržaja koji vam je zaista blizak pokazuju profesionalni identitet bez forsiranja.
Kada dijelite teme koje su vam prirodne i relevantne, profil dobija novu dimenziju i prestaje djelovati mehanički. Uz to, jasno naznačeni profesionalni interesi pomažu da vas prave prilike lakše pronađu.
Profil koji privlači prilike nije savršeno ispoliran, već promišljen i dosljedan. Kada LinkedIn profil kombinuje profesionalnu jasnoću s autentičnim pristupom, on postaje više od online biografije, postaje prostor u kojem se prilike prirodno otvaraju.
Naslovna foto: @mobinapeiman
Foto: pexels.com
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
