TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 12.3.2026.
Ušli smo u Pozorište mladih Sarajevo na zatvorenu probu mjuzikla Be More Chill bez velikih očekivanja, a izašli s osjećajem kao da smo upravo gledali pravi mali Broadway trenutak.
Scena je već bila postavljena, ekipa je završavala posljednje tonske provjere, a atmosfera je imala onu posebnu energiju koju prepoznate samo kada se sprema nešto veliko.
Ono što nas je najviše iznenadilo nije bio samo talent ansambla, nego osjećaj radosti koji predstava budi, čak i ako niste tipičan fan mozičkog teatra.
Priča prati tinejdžera koji pokušava pronaći svoje mjesto u svijetu srednjoškolskih pravila, simpatija, rivalstava i želje da bude “cool”. Na papiru to zvuči kao poznata priča odrastanja, ali Be More Chill je pretvara u brzu, duhovitu i vrlo savremenu muzičku avanturu koja se obraća generaciji Z, ali u kojoj će se lako prepoznati i oni koji su srednju školu davno završili.
Prije nego što su se svjetla ugasila, a zavjesa zatvorila, ansambl se okupio u krug oko režisera Sanjina Arnautovića i muzičke redateljice Nikoline Vujić. Bio je to kratak, gotovo intiman trenutak zajedničke koncentracije i podrške, onaj tip pozorišne tišine u kojoj osjetite koliko je ljubavi i rada uloženo u predstavu.
Onda je proba počela. Energija ansambla, humor koji prirodno dolazi iz priče i pop-rock muzika koja nosi čitavu radnju stvaraju osjećaj predstave koja je istovremeno razigrana, emotivna i nevjerovatno zarazna.
Iza ove produkcije stoji veliki interdisciplinarni projekat koji okuplja studente i mlade umjetnike Akademije scenskih umjetnosti, Akademije likovnih umjetnosti i Muzičke akademije u Sarajevu.
Pod vodstvom režisera Sanjina Arnautovića i muzičke direktorice Nikoline Vujić, projekt ima ambiciju razviti dugoročnu platformu za muzički teatar u Bosni i Hercegovini.
Sanjin Arnautović, glumac i režiser sa Nikolinom Vujić, kantautoricom i muzičkom redateljicom
Nikolina, kako je uopće počela ideja da se mjuzikl Be More Chill postavi na scenu u Sarajevu?
Ideja o režiranju mjuzikla i uspostavljanju ovakve produkcije „kuhala“ se već dugo. Sanjin i ja smo razmišljali o mnogim drugim naslovima prije nego što smo donijeli konačnu odluku da to bude upravo Be More Chill.
Shvatili smo da želimo kreirati program koji će spojiti studente i mlade umjetnike triju akademija, Akademije scenskih umjetnosti, Muzičke akademije i Akademije likovnih umjetnosti. Ne samo da ih poveže, nego da im ponudi platformu za usavršavanje vještina, ali i za izgradnju profesionalne mreže.
Pored toga, Be More Chill govori generaciji za koju smatramo da nema dovoljno kulturnih sadržaja namijenjenih upravo njima. Teme mjuzikla su one s kojima se tinejdžeri lako mogu poistovijetiti, ali vjerujem da se u likovima i situacijama iz ove priče može prepoznati svako od nas.
Mjuzikl ima vrlo specifičan pop-rock zvuk. Kako ste pristupili muzičkom identitetu predstave u ovoj lokalnoj produkciji?
Muzički identitet Be More Chill već u originalu nosi snažan spoj pop-rocka, synth zvuka i elemenata punk energije. Taj zvuk nosi određenu vrstu pobune i sirove emocije, što mi je bilo posebno zanimljivo.
Najveći izazov bio je prepjev – kako ga uraditi a da se ne izgubi autentičnost likova, ritmičnost i energija numera, ali ni ono što je u mjuziklu najvažnije: storytelling. U muzičkom teatru pjesma nikada nije samo pjesma – ona je nastavak dramske radnje.
Glumac mora istovremeno voditi misao lika, razmišljati o situaciji, pjevati tehnički zahtjevnu muziku i biti potpuno prisutan u odnosu s partnerima na sceni. Zbog toga mi je bilo važno da tekst u prepjevu ostane prirodan za govor, ali i precizan u ritmu i namjeri.
Jedna od odluka bila je da u pojedinim numerama zadržimo engleske izraze ili čak cijele fraze, jer je to realnost jezika u kojem današnji tinejdžeri, ali i mi odrasli, zapravo komuniciramo.
Kako izgleda rad s mladim izvođačima na ovako zahtjevnom formatu kao što je mjuzikl?
Rad na mjuziklu je uvijek vrlo intenzivan, a za neke od umjetnika ovo je bio i prvi profesionalni projekat. Ono što nam je bilo važno kroz cijeli proces jeste da, uz sav rad i disciplinu, zadržimo entuzijazam i autentičnost izvođača.
Upravo su zaigranost i međusobno razumijevanje bili moje najveće gorivo tokom rada. Imali smo sreću da je čitav tim pristupio procesu otvorenog srca, sa mnogo strpljenja i podrške.
Sanjin i ja smo zajedno s timom ostvarili jedan dugogodišnji san, da imamo svoj prvi company. To je za nas velika stvar, jer smo još kao djeca maštali da jednog dana stvaramo ovakav kolektiv na sceni.
Postoji li neka pjesma iz mjuzikla koju jednostavno ne možete čuti a da je ne zapjevate?
S obzirom na to da sam posljednjih godinu dana najviše slušala Be More Chill, pjesma koja mi trenutno ne izlazi iz glave je “Smartphone Hour”.
Sanjine, ova priča govori o identitetu, pripadanju i pritisku okoline – temama koje su vrlo bliske mlađim generacijama. Kako ste pristupili tim motivima u režiji predstave?
Pričanju ove priče pristupio sam vrlo lično, jer mislim da su teme identiteta, pripadanja i pritiska okoline danas gotovo egzistencijalno pitanje za mlade, ali i za one sa malo više godina.
Nije me zanimalo da ih „ilustrujem“, želio sam da ih proživimo na sceni kroz svaki glumački izbor, kroz situacije, buku i tišinu.
Kada smo tek počinjali zajednički rad, sa ansamblom sam radio na tome da svako pronađe vlastiti odnos prema ovim temama. Tek tada naša priča prestaje biti priča o mladima i postaje priča mladih.
U režiji sam tragao za istinom, ranjivošću i hrabrošću da se pokaže nesigurnost, jer upravo tada dolazi do prepoznavanja i konekcije sa publikom.
Mjuzikl kao forma zahtijeva vrlo preciznu koordinaciju glume, muzike i pokreta. Šta je za vas bio najveći režijski izazov u ovom projektu?
Najveći izazov bio je kako zadržati emociju u formi koja traži tehničku perfekciju. Mjuzikl ne oprašta „otprilike“. Svaki pokret, svaki ton, svaki pogled mora imati razlog.
Moj zadatak bio je da ne izgubimo srce predstave dok gradimo jednu kompleksnu strukturu koja mora funkcionisati besprijekorno.
Tragali smo za organskim spojevima svih elemenata mjuzikla kako bismo postigli da pjesma ne bude prekid radnje nego njen vrhunac, a koreografija produžetak unutrašnjeg života svakog lika.
Koji vam je mjuzikl lično uvijek na vrhu liste favorita, onaj koji biste mogli gledati ili režirati iznova i iznova?
Privlače me naslovi koji spajaju pop-kulturu i emotivne priče: Hadestown, Kosa, Rent, Next to Normal… Lista je zapravo prilično duga, a to je vjerovatno i razlog zašto je mjuzikl moja najdraža teatarska forma.
Kada biste morali opisati energiju ove predstave u tri riječi, koje bi to bile?
Eksplozivna.
Intimna.
Oslobađajuća.
Premijera mjuzikla Be More Chill u Pozorištu mladih Sarajevo zakazana je za 13. mart u 20:00 sati i već je rasprodana, dok su reprize planirane 14. i 15. marta, što ovaj vikend čini savršenim trenutkom za večer u teatru.
Ako je suditi po onome što smo vidjeli na zatvorenoj probi, publiku čeka predstava koja je istovremeno smiješna, emotivna i muzički izuzetno snažna.
Signurni smo da ćete prepoznati isto što smo i mi, to je možda je njen najveći kvalitet, što u vama probudi onu malu iskru radosti zbog koje smo se mnogi i zaljubili u mjuzikle i teatar.
Zato ne čudi što su prve izvedbe već izazvale veliko interesovanje, jer kada se ovakva energija pojavi na sceni, publika to vrlo brzo prepozna.
TEKST: Ada Ćeremida
U Kamernom teatru 55 postoji prostor koji je intimniji čak i od njihove glavne scene. Galerija Gabriel, skrivena nekoliko koraka dalje od velikog auditorija, sa velikim prozorima koji gledaju na Titovu ulicu i ispunjena prirodnim svjetlom, koje otkriva svaku sitnicu u prostoru.
Upravo tu smo razgovarali s glumcima Džanom Pinjo i Alenom Muratovićem o predstavi Smrtni ishod atletskih povreda, nastaloj prema romanu Milice Vučković u režiji Tare Manić. Premijera predstave već je rasprodana, a interes publike potvrđuje da tema koju otvara, odnos koji polako prelazi granicu između ljubavi i manipulacije itekako rezonuje s publikom.
Scena je ustvari samo središtu prostorije, a publika sjedi oko nje u malom auditorijskom rasporedu, taj format briše klasičnu distancu između gledatelja i izvođača. Umjesto da posmatrate predstavu izdaleka, nalazite se u istoj prostoriji s likovima i njihovim odnosima, dovoljno blizu da osjetite svaku promjenu u energiji.
Možda upravo zbog toga ova predstava ostavlja tako snažan utisak na publiku. Smrtni ishod atletskih povreda prati Evu, koji glumi Džana Pinjo, majku dječaka Marija u izvedbama mladih glumaca Dariana Mehmedbašića i Maka Misire, koja vjeruje u ljubav kakvu poznajemo iz bajki.
Međutim, njen odnos s Viktorom, kojeg glumi Alen Muratović, postupno prelazi granicu između šarma i manipulacije, otvarajući teme izolacije i emocionalnog nasilja.
Priča postavlja pitanje koje je u srži mnogih savremenih odnosa: gdje su granice ljudske izdržljivosti?
Džana Pinjo i Alen Muratović kroz ovu priču grade odnos koji publiku uvodi u proces raspada jedne veze, onaj koji se često dešava tiho i gotovo neprimjetno.
Kako kažu, posebno ih raduje činjenica da je premijera već rasprodana i da interes publike pokazuje koliko je važno govoriti o ovim temama. Predstava će igrati i u narednim mjesecima u Kamernom Teatru 55, a kako nam otkrivaju, svako novo izvođenje za njih nosi isti osjećaj uzbuđenja.
Alene, predstava govori o temama poput gaslighting-a, izolacije i emocionalnog nasilja, temama koje su danas vrlo prepoznatljive publici.
Koliko vam je bilo važno da taj aspekt priče bude autentičan i savremen?
U prvom redu jako bitno je bilo odlučiti staviti upravo te teme u fokus. Njihova važnost ogleda se u sve većem broju žrtava porodičnog nasilja. Autentičnost je cilj u svakoj predstavi koju radim.
Svjestan sam da putem iste publika stvara identifikaciju koja je presudna u stvaranju općeg doživljaja scenskog izraza.
Kako gradite povjerenje između glumaca kada radite na scenama koje su emocionalno zahtjevne ili psihološki teške?
Kada radite na način da birate autore i partnere na sceni, vodite se vlastitim osjećanjima i pokušavate pronaći tim koji će razumjeti vašu ideju i ući s dovoljno velikom strašću u samo stvaralaštvo. Povjerenje je jedan od ključnih elemenata.
Džana Pinjo je moj savršen izbor partnera. To se zrcalilo u svakom dijelu našeg procesa i u konačnici rezultata. Ne radi se samo o emocionalno zahtjevnim scenama. One su samo vrh piramide odnosa koji se gradi od prve čitaće probe.
Kada radite na ovako emocionalno zahtjevnoj priči, kako se nakon probe vratite sebi i izađete iz lika?
Pogrešna je pretpostavka o tzv. ulaženju i izlaženju iz lika. Nema tu nikakve kompleksnosti ili mistifikacije. Karaktere i likove koje radimo pronalazimo u sebi. U svakom od nas postoji i najljepše i najgore sjeme.
To je svojevrsno kopanje po sebi, po vlastitoj nutrini. Najviše iscrpljujete sebe, a ne nekog lika. U slučaju Viktora, uloge koju tumačim, morao sam zaroniti u tamne dubine i pronaći sve ono što ga karakteriše. To je proces koji jako emotivno, psihološki i fizički troši vlastito biće.
Moram ga razumjeti, shvatiti i opravdati kako bih stvorio autentičnost o kojoj sam već govorio.
Rad s mladim glumcima često zahtijeva posebnu vrstu partnerstva na sceni. Da li se desilo da su vas Darian ili Mak tokom proba nekom reakcijom potpuno iznenadili?
To je zaista posebno iskustvo. Čistoća i nevinost koju nose sa sobom ne mogu da vas ne pokrenu. Sretni smo što ih imamo u predstavi.
Njih dvojica su ogledalo prirode i njihova neposrednost je ono što i mi moramo dostići u našoj igri, jer u protivnom bivamo lažni. To je također jako zahtjevno, ali i izazovno u isto vrijeme.
Postoji li neki mali trenutak na probama koji vam je ostao posebno u sjećanju, iako je predstava vrlo ozbiljna?
Iskreno, čitav proces je jedan veliki trenutak za pamćenje, ali kada vam dječaci počnu donositi čokoladicu na probu koju najviše volite, onda je to definitivno taj trenutak.
Džana, predstava govori o odnosima koji postepeno prelaze granicu između ljubavi i manipulacije.
Koliko je bilo izazovno pronaći tu nijansu na sceni?
Mnogo smo kroz proces istraživali i razgovarali o toksičnim odnosima: manipulaciji, gaslightingu, omalovažavanju, ponižavanju, agresiji i nasilju. Statistike su poražavajuće kada je u pitanju ženska populacija i iskustva psihičkog i fizičkog nasilja od strane muškaraca. Nažalost, tu sam imala mnogo materijala za istražiti i tako propitati matrice ponašanja i emocionalne vrtloge u koje zapadaju žrtve nasilja.
Način na koji sam dolazila do razumijevanja lika Eve, koju igram, jeste empatija. Ta velika alatka za glumačku igru. Sposobnost da osjetite tuđu bol, da razumijete sva stanja, misli i emocije druge osobe bez osude, ključna je u prepoznavanju ljudskog bića u njegovoj suštini.
Empatija je krucijalna za zdrave međuljudske odnose. Ona nas čini mekšima, nježnijima i ljubaznijima jedni prema drugima. Kada bismo svi više ulagali u ovu sposobnost i trudili se da je razvijamo, kao što u prvom razredu učimo slova da bismo mogli čitati, možda bismo bolje razumijevali i ljudske odnose.
Nadam se da ćemo ovom predstavom probuditi empatiju kod ljudi, jer tema je važna. Treba je osjetiti i razumjeti da bismo na kraju mogli imati vlastito mišljenje.
Eva na početku priče čvrsto vjeruje u ljubav iz bajke. Kako ste pristupili tom liku i njenoj transformaciji kroz predstavu?
Eva je čisto i ludo zaljubljena. Vjeruje u idealnu ljubav iz bajke. Tu počinje njena tragedija.
Ona nesvjesno prati sve matrice patrijarhata i dobro utabane postulate o ženama koje treba da trpe i šute. Ljubav je u svojoj esenciji lijepa i moćna sila koja pokreće svijet, ali kada se pogrešno razumije i primjenjuje može postati razarajuća i pogubna.
Nebrojeno puta smo čuli da ljubav boli. Tako i Eva pokušava da uguši osjećaj u stomaku koji joj para utrobu jer pogrešno misli da je to ljubav.
Po meni je Eva tragičan lik. Njena velika promjena, od iskreno zaljubljene žene do žene na ivici samoubistva – životna je transformacija i put koji, nažalost, mnoge žene dožive.
Trudila sam se da taj put gradim kroz stalna previranja i preispitivanja, ali bez toga da od Eve napravim samo žrtvu. Za mene je ona zdrava, “obična” žena koja je izgubila sebe. A izgubiti sebe je najopasnija i najteža stvar koja se može desiti jednoj mladoj ženi.
Zato mislim da je izgradnja samopouzdanja kod djevojčica i mladih djevojaka najveći ulog za zdrav život. Obrazovanje o prepoznavanju matrica emocionalnog, ekonomskog i fizičkog nasilja ne nalazimo u školama. Zato vjerujem da gledanje ove predstave ima i svoju odgojnu ulogu, da publika sa sigurne distance može prepoznati te obrasce i pobjeći što dalje od njih.
Ova predstava u velikoj mjeri počiva na odnosu između Eve i Viktora. Kako se vaša dinamika s Alenom razvijala tokom rada?
Mi, zaljubljenici u glumu, tu divnu profesiju, često kažemo da je partner sve. Bez “tebe” nema “mene”.
To je lijepa uputnica za zajedništvo, partnerstvo, dijeljenje i razmjenu. Sve to sam prošla sa Alenom. On je partner kakvog možete samo poželjeti.
Njegova potreba da radi ovaj tekst meni je bila znak da se radi o feministi, umjetniku, saborcu – hrabrom i toplom muškarcu kojeg ponosno zovem svojim drugom.
U scenama u kojima se pojavljuje Mario, prisustvo djeteta odmah mijenja emocionalnu dinamiku.
Kako je rad s njima uticao na način na koji gradite Evu kao majku?
Prisustvo djeteta, kako u životu tako i u pozorištu, donosi sa sobom povećan osjećaj odgovornosti i ranjivosti.
Ispričati ovu priču o nasilju dok vas gledaju par bistrih i nevinih očiju je srceparajuće. Djeca su motiv, razlog više da pričamo i širimo ovakve priče, da ih zaštitimo i budemo odgovorni prema tim malim bićima.
Nijedno dijete ne zaslužuje da bude dio ili svjedok nasilja. Gdje god i u kakvom god obliku nasilje postoji, djecu treba zaštititi i skloniti.
Eva misli da će spasiti porodicu ako ostane i zadrži privid zajedništva, iako duboko osjeća da je jedini spas da uzme dijete za ruku i ode. To je zamjena teza. Ne ruši dom onaj koji odlazi da bi se spasio, nego onaj koji proizvodi nasilje, strah i agresiju.
Naši mali glumci, koji su zaigrano dolazili na probe i predstave, nadam se da će pričati neke ljepše priče kada porastu.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
