TEKST: Bonjour.ba - PR
DATUM OBJAVE: 18.8.2025.
August u Sarajevu već je postao sinonim za trenutak kada grad prestaje biti samo grad i pretvara se u kolektivni san.
Posljednja noć Sarajevo Film Festivala je večer u kojoj se ulice zatvaraju za saobraćaj i otvaraju za ljude. Desetine hiljada okupljenih na Titovoj ulici, ispred Vječne vatre, plešu do kasno u noć, u trenutku koji je već prepoznat kao jedan od najvažnijih datuma u kalendaru grada.
Eternal Flame nije samo događaj. To je noć kada Sarajevo postaje epicentar elektronske muzike u regionu i domaćin najvećeg plesa na ulici u ovom dijelu Evrope.
Layla Benitez – nova snaga na balkonu
Nakon što su prethodnih godina na balkon iznad Vječne vatre stali Artbat i Adriatique, 2024. donosi novi presedan. Prvi put tu će stati žena: Layla Benitez. Ikona njujorške scene, prepoznata po setovima koji spajaju moć i sofisticiranost, Layla donosi zvuk koji prevazilazi granice. Njeno prisustvo u Sarajevu nije samo muzički trenutak, to je poruka da ova scena pripada svima, da različitost i energija stvaraju novu snagu.
Layla dolazi zatvoriti sezonu snova u Sarajevu. Njena muzika i prisutnost biće simbol završnice ljeta i trenutak koji će oblikovati uspomene hiljada ljudi.
Regionalne zvijezde rame uz rame sa svjetskom scenom
Uz Laylu, u noći Eternal Flame nastupit će After Affair, sarajevski dvojac čiji zvuk već godinama oblikuje duh grada. Njima će se pridružiti Doel i Lubnya, mladi umjetnici čija energija pokazuje zašto Garden of Dreams uvijek daje prostor novim imenima. Lokalna scena dobija jednaku pažnju kao i globalna, a upravo ta kombinacija čini Eternal Flame drugačijim od svih drugih događaja.
Vječna vatra – simbol koji spaja
Slika desetina hiljada ljudi okupljenih ispred Vječne vatre nije samo plesna atmosfera. Ona je simbol otpora, nade i zajedništva. Kada se plamen spoji sa svjetlom produkcije i ritmom muzike, Sarajevo dobija prizor koji je obišao svijet. Fotografije i snimci prethodnih godina postali su globalni simbol elektronske kulture, ali energija tog trenutka ostaje neponovljiva i nezamjenjiva.
Ko god jednom stane na to tlo, okružen masom koja diše kao jedno, shvati zašto se o ovoj noći priča mjesecima poslije.
Poklon gradu, otvoren za sve
Ono što Eternal Flame razlikuje od svih drugih događaja je njegova dostupnost. Ulaz je besplatan i otvoren za sve, bez barijera, bez granica. To je poklon Garden of Dreams kolektiva i partnera Sarajevu, trenutak u kojem svi imaju pravo biti dio iste energije i iste emocije.
“Ova noć ispred Vječne vatre je više od događaja. To je naš način da zahvalimo Sarajevu, da damo gradu ono što on zaslužuje: slobodu, muziku i zajednički san koji traje do jutra”, poručili su iz Garden of Dreams kolektiva.
Pogled unaprijed – august u znaku Garden of Dreams
Sarajevo je ove sedmice prestalo biti samo grad. Postalo je epicentar kulture i muzike, mjesto gdje se spajaju lokalno i globalno, prošlost i budućnost, stvarnost i san. 
Nakon dva nezaboravna plesa na krovu 15. i 16. augusta, Eternal Flame je vrhunac i finalni događaj ovog augusta u režiji Garden of Dreams. Ples na Titovoj ulici bit će nezaboravan trenutak za sve sanjare a vi ste pozvani da budete dio ove historijske noći.
Foto: PR
TEKST: Bonjour.ba
U našoj Kultura rubrici najčešće nas zanimaju trenuci kada umjetnost ne pokušava da bude “još jedna stvar” u feedu, nego iskustvo koje traži prisutnost. Upravo zato se ovom izdanju vraćamo s posebnom pažnjom: Electric Counterpoint, kompozicija Stevea Reicha u interpretaciji Mirze Redžepagića, debitirala je jučer uz video.
Izdanje dolazi kroz nezavisni sarajevski label REKORD, koji su osnovali Mirza Redžepagić i Livina Tanović, kao prostor u kojem se muzici pristupa kroz proces, saradnju i dugoročno slušanje, a ne kroz logiku trenutne vidljivosti.
Umjesto da se priča vrti oko vidljivosti, ritma objava ili “moranja”, fokus ovdje ostaje na samoj muzici na trajanju, slojevima i načinu na koji minimalizam mijenja naš odnos prema vremenu.
Ideja iza izdanja polazi od jednostavne tvrdnje: muzika postoji tek kada joj dozvolimo da traje i kada slušanje postane svjestan čin, a ne usputna navika. U tom smislu, Electric Counterpoint nije “novitet” koliko je gesta povjerenja: u sporost, u proces i u slušaoca.
Mirza Redžepagić gitarista i kompozitor
Djelo koje traži kontinuitet, ne fragment
Electric Counterpoint je minimalističko djelo koje svoju snagu ne gradi na dramatičnim preokretima, nego na postepenom otkrivanju unutrašnje arhitekture: ponavljanjima, slojevima i malim pomacima koji postaju čujni tek kad ostanemo dovoljno dugo.
U vremenu u kojem je i umjetnost često svedena na potrošni format, ovo izdanje svjesno insistira na suprotnom, na strpljenju, pažnji i ideji da trajanje nije nusproizvod, nego centralna vrijednost slušanja. Uz singl izlazi i video , kao dodatni ulaz u isti svijet bez potrebe da se objašnjava, samo da se doživi.
U nastavku donosimo intervju s Mirzom Redžepagićem.
Mirza, shvatili smo da Electric Counterpoint traži vrijeme. Ne samo za izvođenje, nego i za slušanje.
Šta se po tebi gubi kada muziku konzumiramo fragmentirano?
Kada muziku tretiramo kao potrošni resurs, uskraćujemo sebi trenutke u kojima smo zaista prisutni. Logika kulturnog konzumerizma: što brže, što kraće, što više sadržaja u što manje vremena, tretira muziku kao regulator raspoloženja ili kao alat za punjenje tišine.
Muzika traži kontinuitet, a u tom kontinuitetu mi postajemo svjesni sebe i trenutka u kojem postojimo, nebitno da li kao slušaoc, izvođač ili kao kompozitor. Slušajući muziku u fragmentima gubimo mogućnost da se nešto postepeno desi u nama.
Drugim riječima, gubi se iskustvo zaokruženost i kontinuiteta, a bez toga nestaje ono za čime čovjek prirodno teži a to je osjećaj cjelovitosti i mira u odnosu na okruženje.
Minimalizam, često i pogrešno, tumačimo kao redukciju, a ne kao intenzitet pažnje.
Šta se, po tvom iskustvu, otkriva tek kada se ostane dovoljno dugo u jednoj muzičkoj ideji?
Često se minimalizam pogrešno doživljava kao estetika siromašenja ili redukcije. Međum, minimalizam od nas traži da ostanemo dovoljno dugo u jednoj ideji da bismo primijetili njena unutrašnja kretanja. Tek kada ta ideja počne da se raslojava i otkriva svoju arhitekturu, postaje jasno kako i najmanja promjena u dinamici, harmoniji ili melodiji može stvoriti potpuno drugačiji osjećaj.
Današnji potrošački odnos prema umjetnosti ne trpi trajanje, jer trajanje ne generira “engagement”, a samim tim ni “vrijednost”, ali se upravo u trajanju otkriva složenost jer minimalizam reducira sadržaj kako bi nas fokusirao. 
Zato je konstantna repeticija toliko važna: kroz ponavljanje postajemo svjesni detalja gdje i najmanji pomaci odjednom postaju primjetni.
U tome leži česta zabuna u doživljaju minimalizma gdje mislimo da dobijamo manje, a zapravo dobijamo više, samo sporije.
Kažeš da ovo izdanje nije nastalo da bi ‘održavalo algoritam živim’, što je zanimljivo u današnjici.
Šta se zapravo dešava s muzikom kada je oslobođena potrebe da bude stalno prisutna, vidljiva, nova?
Vjerujem da se umjetnik najprije mora osloboditi pritiska da bude stalno prisutan kako bi uopšte mogao slobodno da stvara. Muzička industrija već odavno ne vrijednuje kvalitet koliko vrijednuje kontinuitet prisustva, jer je jedini prioritet da opskrbi algoritam sadržajem.
Takva atmosfera neminovno proizvodi osjećaj neuspjeha, posebno kod mladih umjetnika koji, nakon sto odbijenih mailova, počnu misliti da je problem u njihovoj umjetnosti.
Kada taj pritisak popusti i kada umjetnik uspije osvijestiti unutrašnji poriv za stvaranjem, otvaraju se vrata svjetova koji vraćaju povjerenje u sopstvenu kreativnost. Tada se jača i svijest o sebi, odbacuje potreba da budemo dio te neprirodne kulture koja realno ubija kreativnost.
Electric Counterpoint sam snimio upravo zato što sam osjetio unutrašnji poriv da ga izvedem i podijelim. Samo zbog toga.
Iako nisi autor kompozicije, doživljavaš je kao svoju.
Gdje za tebe prestaje interpretacija, a počinje inmni odnos s djelom?
Još od studentskih dana Electric Counterpoint me je oduševljavao zbog nenapadne repetitivnosti, kompleksne zvučne slojevitosti i izvođačke izazovnosti. Kompozicija zahtijeva perfekciju, kako u tehničko-izvođačkom smislu, tako i u produkcijskom.
Djelo je napisano za jedanaest gitara i dvije bas gitare i uvijek sam ga sebi postavljao kao izazov, jer je koncipirano tako da se svaki instrument mora posebno navježbati i snimiti. Još je zahtjevniji proces postprodukcije, koji traži nevjerovatno mnogo vremena da bi se svi slojevi složili i isproducirali na način koji zadovoljava zahtjeve kompozitora, vrlo jasno naznačene u partituri.
Iako često volim kompleksne umjetničke forme, moj umjetnički senzibilitet oduvijek gravitira less is more principu, gdje se sa minimalnim sredstvima otvara najveći prostor značenja.
Kod takvih djela se briše jasna granica između onoga što je zapisano u partituri i onoga što zapravo osjećam. U tom trenutku znam da je djelo, iako nije moje, postalo dio mene, te ga sebično prisvajam.
Kažeš i da ovo nije čin otpora, već gesta povjerenja. Kome je to povjerenje upućeno? Slušaocu, samom djelu ili procesu?
Rekao bih svima, ali na različite načine. Povjerenje djelu znači vjerovati da ono ima nešto reći, bez potrebe za pojašnjenjem. Povjerenje u slušaoca podrazumijeva uvjerenje da on nije pasivna publika koju treba zavesti ili zabaviti, nego biće koje može čuti i razumjeti kada mu se nešto ponudi bez objašnjenja.
Posljednjih godinu dana sam kao kompozitor poprilično aktivan u teatru i to mi je ogolilo pogled prema istni jer se tu istina ne može simulirati.
Ako bi slušalac ovom izdanju pristupio bez ikakvog konteksta, bez znanja o Reichu, minimalizmu ili savremenoj sceni, šta bi volio da mu se dogodi tokom slušanja?
Volio bih da mu se desi jedna jednostavna stvar: da vrijeme nakratko prestane biti problem. Da prestane bi nešto što treba savladati, kontrolisati ili opmizirati.
Ako se u tih 14 minuta desi i najmanji pomak, da se osjeti mirnije ili prisutnije, onda je to dovoljno. Možda je to skroman cilj, ali mislim da je to najuzvišenije što umjetnost može učini: da nas vrati nama samima.
U ovom izdanju Electric Counterpoint ne nudi instant-efekat, nego prostor u kojem se promjena dešava tiho: kroz ponavljanje, slojevitost i pažnju.
Ideja nije da muzika bude stalno “nova”, nego da bude stvarna da traje dovoljno dugo da u nama nešto pomjeri. Ako joj priđemo bez očekivanja i bez presijecanja na fragmente, djelo postaje jednostavan test prisutnosti: koliko smo spremni da ostanemo.
A možda je upravo to najradikalnije što danas jedan singl može tražiti od nas.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
