TEKST: Bonjour.ba/PR
DATUM OBJAVE: 15.8.2026.
Sarajevo je sinoć bilo mjesto jednog od onih koncerata koji se ne završavaju posljednjim tonom. Nastup The Prodigy donio je u grad energiju velikih svjetskih festivalskih pozornica, a publika je od prvih taktova do posljednje pjesme pokazala da je Sarajevo spremno za koncerte najvećih svjetskih imena.
Čim su se začuli prvi prepoznatljivi zvukovi, bilo je jasno da će ovo biti noć u kojoj će publika teško ostati na mjestu. Ples, skakanje, zajedničko pjevanje i neprestana energija ispunili su prostor, dok je The Prodigy kroz svoj prepoznatljivi spoj elektronike i sirove koncertne energije držao publiku u pokretu od početka do kraja.
Taktovi koje generacije poznajuiI osjećaju pretvorili su koncert u kolektivni trenutak, a publika je svaku novu pjesmu dočekala uz ogroman val energije. Plesni podij u pojedinim trenucima izgledao je više kao veliki festivalski prostor nego kao koncert u gradu. Sarajevo je još jednom pokazalo ono po čemu je poznato: publiku koja se ne ustručava potpuno prepustiti muzici i koja zna napraviti atmosferu koju izvođači pamte.
The Prodigy je u Sarajevo donio vrhunsku produkciju, zvuk i intenzitet kakav se očekuje od jednog od najvažnijih imena elektronske muzike, ali je upravo reakcija domaće publike bila ono što je ovoj večeri dalo posebnu dimenziju.
Ovakvi koncerti mnogo su više od jednog muzičkog događaja. Oni pokazuju potencijal Sarajeva kao grada koji može ugostiti velike međunarodne produkcije i publiku koja je spremna za njih.
Dolazak The Prodigyja otvorio je vrata jednom drugačijem nivou koncertne ponude u Sarajevu. Grad je pokazao da za velike svjetske izvođače postoji publika, energija i prostor za događaje koji mogu privući pažnju cijele regije.
“The Prodigy je otišao, ali energija koju je ostavio iza sebe još uvijek traje. Sarajevo je dobilo potvrdu da može biti domaćin velikih svjetskih koncerata, a publika je pokazala da ih želi. I upravo zato ova noć može biti posmatrana kao početak, a ne kao kraj.” Poručili su organizatori iz kolektiva Garden of Dreams.
Ako je suditi po sinoćnjoj atmosferi, Sarajevo je spremno za još veće pozornice, još veća imena i još mnogo noći koje će se dugo pamtiti.
TEKST: Ada Ćeremida
Prije sinoćnjeg koncerta u Sarajevu, s Ninom Badrić razgovarali smo o tremi koja nije nestala, ritualima koje i dalje čuva i odnosu s publikom koja je prati godinama.
Ako ste Ninu Badrić barem jednom gledali uživo, znate da veliki dio koncerta u jednom trenutku počne pripadati i publici. Upravo nas je zanimalo šta se događa prije nego što dođe do tog trenutka, u onih nekoliko minuta koje ljudi ispred bine nikada ne vide.
Razgovarali smo s njom o malim ritualima prije izlaska na pozornicu, tremi koja se nije izgubila ni nakon godina nastupa, mladim generacijama i pravilu kojem se uvijek vraća. Pitali smo je i za Sarajevo, grad za koji kaže da se u njemu nikada nije osjećala kao gost.
Ima li Nina neko pravilo po kojem živi, nešto čemu se uvijek vraćate bez obzira na to u kojoj ste životnoj ili profesionalnoj fazi?
Imam jedno vrlo jednostavno pravilo: ‘’Ne radi drugome ono što ne želiš da netko radi tebi.''
Što sam starija, sve više shvaćam koliko su zapravo najjednostavnije stvari najvažnije. Biti čovjek, ostati svoj, ne izgubiti sebe pokušavajući zadovoljiti očekivanja drugih.
Naučila sam da se sve u životu nekako vrati. I dobro i loše. Zato se trudim kroz život ići čistog srca, mirno spavati i znati da nikome svjesno nisam učinila nešto loše. Sve drugo dođe i prođe, uspjesi, neuspjesi, aplauzi, popularnost, ali ono s čim ostaneš kada se svjetla ugase jest čovjek kakav jesi.
Kada danas gledate nove generacije koje odrastaju uz potpuno drugačiji tempo, način komunikacije i odnos prema karijeri, šta vas kod mladih ljudi najviše inspiriše?
Njihova hrabrost. Mislim da su mladi danas puno hrabriji u tome da kažu što žele, ali i što ne žele. Mi smo odrastali u vremenu u kojem si često morao šutjeti, biti strpljiv, čekati svoju priliku. Danas mladi ljudi sami stvaraju svoje prilike.
Fascinira me i koliko brzo razmišljaju, koliko su povezani sa svijetom i koliko se ne boje mijenjati stvari. Ali uvijek im želim reći i da ne dopuste da ih taj tempo pojede. Ne mora sve biti odmah. Ne moraš sa 20 godina znati što ćeš raditi cijeli život. Ne moraš svaki svoj trenutak pretvoriti u sadržaj i pokazati svijetu.
Neke od najljepših stvari u životu događaju se upravo onda kada nitko ne gleda.
Nakon toliko godina nastupa i velikih pozornica, imate li i dalje neki mali ritual prije koncerta koji vam je važan i bez kojeg nekako ne volite izaći pred publiku?
Imam. Treba mi nekoliko trenutaka mira. Bez obzira na to je li ispred mene nekoliko tisuća ili nekoliko desetaka tisuća ljudi, neposredno prije izlaska na pozornicu volim ostati sama sa sobom.
Pomolim se. Zahvalim se što sam još uvijek tu, što nakon svih ovih godina imam privilegiju raditi ono što volim i što ljudi još uvijek dolaze slušati moje pjesme.
I onda duboko udahnem. Jer koliko god koncerata napravila, nikada ne želim da mi izlazak pred publiku postane rutina. Onog dana kada mi postane svejedno, mislim da više neću imati što tražiti na pozornici.
Svaki koncert ima svoju atmosferu, ali kako vi prepoznate onu večer koja je zaista bila posebna? Postoji li trenutak tokom nastupa kada već znate da ćete taj koncert dugo pamtiti?
Postoji nešto što se ne može objasniti ni produkcijom, ni brojem ljudi, ni veličinom pozornice. To je energija koja se dogodi između mene i publike.
Nekada već nakon prve pjesme znaš da će to biti jedna od tih večeri. Pogledaš ljude i vidiš da oni ne pjevaju samo tekst pjesme – oni je osjećaju. I onda se dogodi ta čudesna razmjena energije gdje više ne znaš da li ti daješ njima ili oni daju tebi.
Posebno me dirne kada stanem pjevati, a publika nastavi umjesto mene. Tada shvatiš da pjesma koju si jednom napisao ili otpjevao više zapravo nije samo tvoja. Postala je dio nečijeg života, neke ljubavi, rastanka, uspomene. Mislim da je to najveća nagrada koju jedan izvođač može dobiti.
Koncerti nose potpuno različite emocije, od prvog izlaska na binu do posljednje pjesme. Koji vam je dio nastupa i danas najemotivniji i mijenja li se taj osjećaj kroz godine?
Prvi izlazak i posljednja pjesma. To su za mene dva potpuno različita osjećaja.
Prije prve pjesme još uvijek postoji ona mala trema. Čuješ publiku, stojiš iza pozornice i znaš da te s druge strane čekaju tisuće ljudi. Bez obzira na iskustvo, srce uvijek malo brže zakuca.
Ali posljednja pjesma nosi neku drugu emociju. Pogotovo kada je koncert bio poseban. Gledaš ljude, znaš da se večer bliži kraju i pokušavaš zapamtiti taj trenutak.
S godinama sam možda još emotivnija jer sam svjesnija koliko ništa nije zauvijek i koliko je privilegija imati publiku koja raste zajedno s tobom. Danas na koncertima vidim ljude koji su nekada dolazili kao djevojke i mladići, a sada dolaze sa svojom djecom. Kada to vidiš, shvatiš da više ne brojiš koncerte, brojiš zajedničke godine.
Sa Sarajevom i sarajevskom publikom veže vas mnogo nastupa kroz godine. Postoji li jedan koncert ili trenutak u Sarajevu koji vam je ostao posebno urezan u pamćenje i kojem se često vraćate?
Sarajevo za mene nikada nije samo još jedan grad na turneji. Postoje gradovi u kojima jednostavno osjetiš neku posebnu bliskost čim dođeš, a Sarajevo je za mene upravo takvo.
Teško mi je izdvojiti samo jedan koncert jer sam ovdje doživjela toliko prekrasnih trenutaka, ali uvijek pamtim način na koji sarajevska publika pjeva. Sarajevo ne zna biti publika napola. Kada vas voli, onda vam to pokaže cijelim srcem.
Ima nešto posebno u tome kada čuješ tisuće ljudi kako zajedno s tobom pjevaju pjesmu od prve do posljednje riječi. U tim trenucima nema Zagreba, Sarajeva, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, postoji samo pjesma i emocija koja nas povezuje.
Zbog toga se Sarajevu uvijek vraćam s posebnim osjećajem. Ovdje se nikada nisam osjećala kao gost.
Neposredno prije izlaska na binu postoji tih nekoliko trenutaka koje publika nikada ne vidi. Koja vas emocija najčešće prati tada?
Zanimljivo je da nakon svih ovih godina još uvijek postoji trema. Ali danas je to lijepa trema. Više nije strah, to je uzbuđenje i ogromno poštovanje prema publici.
U tih nekoliko sekundi prije nego što izađem na pozornicu kroz glavu mi prođe svašta. Čujem ljude, čujem prve taktove, srce počne jače lupati i pomislim: „Bože, kako sam sretna što još uvijek ovo živim.“
Jer lako se čovjek navikne na lijepe stvari i počne ih uzimati zdravo za gotovo. Ja to ne želim. Želim svaki put izaći kao da je prvi put.
A onda napravim prvi korak na pozornicu, ugledam publiku i sve nestane. Ostanu samo glazba, ljudi i taj trenutak. I mislim da je upravo zbog tog osjećaja pozornica nakon svih ovih godina još uvijek moje najdraže mjesto.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
