TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 20.8.2026.
Alban Ukaj je 2001. kao student prvi put stigao u Sarajevo upravo zbog Film Festivala. Četvrt stoljeća kasnije ovdje smo ga uhvatili za naš Bonjour.portraits, u sedmici u kojoj se festivalskoj publici predstavlja s jednim od najuspješnijih regionalnih filmova godine.
Postoji lijepa simetrija u tome što smo Albana Ukaja za naš Bonjour.portraits uhvatili baš tokom Sarajevo Film Festivala.
Kada je 2001. godine prvi put došao u Sarajevo, povod je bio upravo Festival . Tada je još studirao glumu u Prištini, a taj dolazak pretvorio se u mnogo dužu priču. Nastavio je studij na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, grad u koji je došao zbog nekoliko festivalskih dana pretvorio u svoju profesionalnu bazu.
Dvadeset pet godina kasnije odvojili smo ga na nekoliko minuta tokom festivalske večeri i napravili ono što u Bonjour.ba kultura formatu najviše volimo: mali editorial portret između dvije mnogo veće priče.
Jedna je karijera koja već dugo prelazi granice između Sarajeva, Prištine i evropskih filmskih setova. Druga je film zbog kojeg se ovog augusta ponovo nalazi u centru festivalskog programa.
Shame and Money Visara Morine u Takmičarski program 32. Sarajevo Film Festivala dolazi s prilično ozbiljnim festivalskim pedigreom.
Film je početkom godine imao svjetsku premijeru u World Cinema Dramatic Competition programu Sundance Film Festivala, gdje je osvojio Grand Jury Prize: Dramatic. U Sarajevu ima regionalnu premijeru i takmiči se u konkurenciji dugometražnog igranog filma.
U središtu filma je porodica koja nakon gubitka izvora prihoda napušta selo i pokušava iznova izgraditi život u Prištini. Ukaj igra Albana, imućnijeg člana porodice koji Shabanu i Hatixhe pokušava pomoći pri dolasku u grad. Uz njega glume Astrit Kabashi, Flonja Kodheli, Kumrije Hoxha i Fiona Gllavica.
Od Sundancea je film nastavio ozbiljan festivalski put kroz Sydney, München i Karlovy Vary prije dolaska u Sarajevo.
Za Ukaja je to još jedan naslov u filmografiji koja već dugo izgleda kao mala mapa evropskog autorskog filma. 
Ako bismo njegovu filmografiju pokušali čitati samo kroz imena reditelja, već bismo dobili prilično dobar portret.
U ranoj fazi karijere pojavio se u Notre Musique Jean-Luca Godarda. Nekoliko godina kasnije igrao je Sokola u Lorninoj šutnji Jean-Pierrea i Luca Dardennea, filmu koji je 2008. bio u konkurenciji Cannesa. Slijedili su projekti Jasmile Žbanić, Blerta Zeqiri, Nermina Hamzagića, Igora Drljače i brojnih drugih autora iz regije i Evrope.
To je filmografija koja se razvijala bez potrebe da Ukaj pripada samo jednoj nacionalnoj kinematografiji ili jednom jeziku.
Priština i Sarajevo su njene dvije prirodne tačke, ali između njih stoje Belgija, Francuska, Grčka, Hrvatska, Albanija i niz međunarodnih koprodukcija.
Prvi bi gotovo sigurno bio Lornina šutnja . Ne samo zbog Dardennea, nego zato što je riječ o jednom od njegovih prvih velikih međunarodnih filmskih koraka.
Zatim Brak Blerta Zeqiri, gdje igra Bekima. Za tu je ulogu osvojio nagradu za najbolje glumačko ostvarenje na Tallinn Black Nights Film Festivalu. Nakon njega dolazi Pun mjesec Nermina Hamzagića, koji mu je donio nagradu za najboljeg glumca na FilmFestivalu Cottbus.
Na našoj listi mora biti i Quo Vadis, Aida? Jasmile Žbanić, u kojem igra Tarika, kao i Tori and Lokita braće Dardenne i The White Fortress Igora Drljače.
A ako želimo njegovu filmografiju dovesti sasvim do danas, tu su i prošlogodišnji Paviljon Dine Mustafića te novi For the Love of a Woman Guida Chiese, u kojem igra Moshea. 
Kod Ukaja je lako otići duboko u filmografiju i zaboraviti da je teatar već više od dvije decenije jednako važna linija njegovog rada.
Stalni je član ansambla Sarajevskog ratnog teatra, a tokom karijere igrao je u produkcijama SARTR-a, MESS-a, Narodnog pozorišta Sarajevo, Kamernog teatra 55, Pozorišta mladih Sarajevo i teatara širom regije.
O svom odnosu prema pozorištu jednom je govorio gotovo kao o ritualu, nazivajući ga svojim „hramom“ i početkom iz kojeg za njega sve ostalo proizlazi.
A nije ostao ni samo ispred kamere i na sceni. Napisao je i režirao kratki film Horse , koji je prošao niz međunarodnih festivala, a kasnije se nastavio baviti i režijom.
Zato se njegov portrait zapravo teško može svesti samo na riječ glumac. Tu su film, teatar, režija i dvije kulturne sredine između kojih već godinama radi bez potrebe da bira samo jednu.
Njegova veza s Festivalom odavno nije samo ona iz 2001.
Godine 2018. upravo je Alban Ukaj vodio ceremoniju otvaranja 24. Sarajevo Film Festivala. Tokom narednih godina ovdje su se prikazivali brojni filmovi u kojima je igrao, a prošlogodišnji Festival otvorio je Paviljon , također s Ukajem u glumačkoj postavi.
Ove godine krug se nastavlja sa Shame and Money .
Možda zato njegovo prisustvo tokom festivalske sedmice djeluje manje kao klasičan povratak gosta, a više kao još jedno poglavlje odnosa koji traje gotovo koliko i njegova profesionalna karijera.
Bonjour.portraits | Okupili smo Nikolu, Hristinu i Predraga pred samu premijeru filma koji se iščekuje
Pročitaj više
Bonjour.portraits | Goran Višnjić stigao je u Sarajevo, a mi smo ga na 10 minuta odveli pred naš objektiv
Pročitaj više
Bonjour.portraits | Merjem Šiljak pred velikim je novim poglavljem, a mi smo je uhvatili prije njega
Pročitaj više
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Posljednji Masterclass ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala završili smo uz Emily Watson i razgovor nakon kojeg nam je u bilješkama ostalo mnogo manje o slavi, a mnogo više o tome kako glumac zapravo opstaje pred kamerom.
Ako postoji dobar način da završimo ovogodišnji niz Masterclassova, onda je to razgovor koji vas posljednjeg festivalskog jutra ponovo vrati na samu osnovu filma: priču, glumca i kameru između njih. Nakon Paweła Pawlikowskog i Woodyja Harrelsona, posljednje stranice našeg festivalskog dnevnika misli pripale su Emily Watson, glumici koja je tokom razgovora mnogo manje govorila o velikim titulama svoje karijere, a mnogo više o onome što se događa prije nego što kadar uopće postane kadar.
Ovogodišnji Sarajevo Film Festival doveo ju je u grad u nekoliko uloga odjednom: kao predsjednicu žirija Takmičarskog programa - igrani film, dobitnicu Počasnog Srca Sarajeva i gošću jednog od festivalskih Masterclassova. Posebnu težinu svemu daje činjenica da se u Sarajevo vratila dvadeset godina nakon svog prethodnog dolaska.
Vraćala se svom prvom velikom filmskom iskustvu u Breaking the Waves, učenju kako kamera vidi ono što glumac ponekad ni sam ne zna da pokazuje, odnosima s kolegama koji vas mogu odvesti dublje u scenu i izborima koji s vremenom oblikuju vrstu umjetnika kakav postajete. Bilo je tu i humora, samoironije i vrlo malo potrebe da od glumačkog procesa napravi nešto mistično. Umjesto toga dobili smo niz vrlo konkretnih iskustava iz više od tri decenije rada.
Ovo je posljednjih 10 bilješki ovogodišnjeg Dnevnika misli.
Jednu od najljepših ideja Masterclassa Watson je izvela iz svog prvog velikog filmskog iskustva na Breaking the Waves. Na tom setu kamera nije stajala izvan scene kao tehnički aparat koji registruje izvedbu. Kretala se među glumcima i postajala gotovo još jedan učesnik u prostoru.
Tek kasnije je shvatila šta ju je taj način rada naučio: kamera može uhvatiti stvari koje glumac ni sam nije svjestan da radi. Može vidjeti ono što pokušava sakriti od drugog lika, nesigurnost iza rečenice ili nešto što još nije stiglo do svjesnog glumačkog izbora. Zato mladim glumcima danas govori da kameru ne doživljavaju kao prijetnju nego kao najintimnijeg saveznika kojeg imaju na filmskom setu.
Watson se prisjetila osjećaja kada je dobila Breaking the Waves bez stvarnog iskustva igranja glavne filmske uloge. Nije imala preciznu metodu niti predstavu šta bi “ispravan” filmski proces trebao izgledati.
Opisala je to kao odlazak preko planine bez mape i bez svega što biste normalno ponijeli sa sobom. Jedina mogućnost bila je nastaviti dalje. U retrospektivi je upravo to neznanje postalo jedna od prednosti: nije imala ustaljena pravila koja je trebala razbijati, pa je mogla ući u potpuno nekonvencionalan način snimanja bez stalnog poređenja s nekim ranijim iskustvom.
Prije snimanja Watson je od kolega tražila savjet kako da pristupi ulozi koja joj je djelovala potpuno nepoznato. Jedan od odgovora koji je zapamtila bio je vrlo jednostavan: ne pokušavati stići do unaprijed zamišljenog rezultata i pustiti stvari da se dogode.
Na setu je to dobilo vrlo konkretan oblik. Scene su se igrale dugo, kamera se slobodno kretala među glumcima, a rediteljske intervencije bile su male i precizne. Umjesto da svaki trenutak unaprijed izgradi, mogla je ostati unutar situacije dovoljno dugo da lik počne djelovati kao nešto što svakog jutra jednostavno ponovo pronađe.
Govoreći o Stellanu Skarsgårdu i Katrin Cartlidge, Watson se nije prvo sjetila njihove tehnike nego njihovog odnosa prema poslu. Opisala ih je kao glumce potpuno predane priči, bez potrebe da energiju troše na ego, status ili vlastitu sliku na setu.
To joj je kao mladoj glumici postalo važna lekcija. Umjesto da izvedbu stalno vraća sebi i razmišlja o tome kako izgleda, mogla je sve preusmjeriti prema priči koju zajedno stvaraju. U procesu koji traži veliku otvorenost, upravo joj je osjećaj da pored sebe ima ljude koji su jednako predani sceni omogućio da ode dalje nego što bi možda mogla sama.
Nakon uspjeha Breaking the Waves, Watson je odjednom počela dobijati mnogo drugačijih ponuda. Ipak, nije željela samo ponavljati ono što je već napravila niti prihvatiti projekte zato što su izgledali kao logičan sljedeći korak.
Kada joj je predstavljena priča o Jacqueline du Pré za Hilary and Jackie, privukla ju je upravo činjenica da je zadatak djelovao zastrašujuće. U tom periodu počela je, možda još nesvjesno, postavljati vlastiti standard: tražiti uloge koje je vode prema nečemu što još nije radila i koje od nje traže da se rastegne dalje od poznatog.
Za Hilary and Jackie nije bilo dovoljno razumjeti lik. Watson je morala učiniti da publika povjeruje da pred sobom gleda jednu od najvećih čelistkinja svog vremena.
Vježbala je držanje instrumenta, pokrete prstiju i način vođenja gudala, koristeći i posebno pripremljen gudalo koje nije proizvodilo zvuk dok uvježbava pokret. Okružena profesionalnim muzičarima, pripremala je tijelo za nešto što joj do tada nije pripadalo. Taj dio razgovora bio je lijep podsjetnik koliko gluma ponekad ima malo veze s apstraktnim “ulaskom u lik”, a mnogo s vrlo konkretnim ponavljanjem jednog pokreta dok tijelo ne prestane izgledati kao da ga uči.
Na pitanje kako bira projekte, Watson je odbacila ideju da glumac može potpuno kontrolisati vlastitu karijeru. Ponude ne dolaze kao savršeno uređena lista između koje birate tačno ono što želite.
Ali jedan film ipak može promijeniti smjer svega što dolazi poslije. Za nju je Breaking the Waves otvorio dug period zanimljivih i kompleksnijih ponuda, toliko da je njegov trag prepoznavala i mnogo godina kasnije. Izbori se zato ne slažu nužno u precizan plan, ali s vremenom ipak stvaraju sliku vrste rada s kojom vas drugi počinju povezivati.
Watson je izbor projekata usporedila s čekanjem u redu za taksi. Kada dođete na red, možete odbiti jedno vozilo, možda i sljedeće, ali ako želite nastaviti put, u jednom trenutku morate ući.
To je bio jedan od praktičnijih trenutaka razgovora jer potpuno skida romantičnu sliku glumca koji s potpunom kontrolom bira svaki projekt. Postoje računi, porodica, periodi s više ili manje ponuda i činjenica da nikada ne možete tačno znati ko će biti dio sljedećeg filma. Možete odbiti ono što jasno nije za vas, ali ostatak puta uvijek ima određenu količinu slučajnosti.
Govoreći o saradnji s Jessie Buckley, Watson je otvorila još jednu stranu glumačkog posla: ono što ostaje između projekata. Njihov odnos počeo je godinama ranije, kada ju je Buckley izabrala za mentoricu, a kasnije su zajedno radile i pred kamerom.
Kada je došao emocionalno zahtjevan projekt, Watson je bila tu dijelom upravo zato što je među njima već postojalo povjerenje. Naglasila je koliko je važno razumjeti šta intenzivan materijal može tražiti od glumca i koliko je briga o osobi koja kroz njega prolazi dio posla koji industrija često zanemaruje. Neke saradnje zato nisu samo pitanje castinga, nego odnosa koji se gradi mnogo prije početka snimanja.
Jedno pitanje iz publike vratilo je Watson na filmove kojima su autori dali godine rada, a koji nakon završetka jednostavno ne pronađu dovoljno veliku publiku. Za nju je to jedan od najtežih dijelova filmskog posla.
Spomenula je Small Things Like These i God's Creatures kao filmove iza kojih stoji ogromna količina predanosti, a čiji put do publike nije nužno proporcionalan radu koji je uložen u njih. Film može biti završen, voljen od ljudi koji su ga napravili i još uvijek imati vrlo kratak život izvan festivalskog kruga. Možda je upravo zato njen opis Sarajeva kao mjesta gdje svi zajedno “plivaju u rijeci pripovijedanja” bio lijep način da završimo posljednji Masterclass ove festivalske sedmice.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
