TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 4.2.2026.
Jedan milion pregleda. Za studentski kratki film iz Bosne i Hercegovine to nije samo broj, nego možda još uvijek rijedak kulturni fenomen. Majkino zlato, film koji je započeo svoj život na festivalskom platnu, danas živi novu, digitalnu fazu i to punom snagom.
Od studentske vježbe do filma koji je prešao festivalske okvire, Majkino zlato nastaje 2018. godine kao diplomski film, u produkcijskim uslovima tipičnim za studentski rad skromnim, ali fokusiranim.
Već na samom startu film ulazi u Takmičarski program studentskog filma na Sarajevo Film Festival, gdje osvaja nagradu za najbolji studentski film. Time priča ne završava, zapravo, tek počinje.
Foto: IMDb
Autorski potpis koji se pamti
Režiju potpisuje Irfan Avdić , tada student Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Zajedno sa scenaristom Adijem Lučićem, Avdić gradi film koji ne pokušava da “objasni” društvo, već da ga pokaže.
Kamera Alena Alilovića dodatno pojačava osjećaj nelagode – bliski kadrovi, prirodno svjetlo i sirova atmosfera čine da gledalac nema gdje pobjeći od priče.
Festivalski život: nagrade, publika i međunarodno priznanje
Nakon Sarajeva, film nastavlja svoj put evropskim festivalima. Osvojio je nagradu publike na Premiers Plans festivalu u Angersu, kao i posebna priznanja na regionalnim festivalima.
Posebno važan trenutak dolazi selekcijom u program Future Frames na Karlovy Vary International Film Festival , koji okuplja najperspektivnije mlade evropske autore. Za jedan studentski film to je potvrda ozbiljnog autorskog potencijala.
Radnja koja boli jer je previše stvarna
U središtu filma je Alem, sedamnaestogodišnjak koji živi s bakom i pokušava da zaradi novac za školski izlet. Kada sistem zakaže, ostaje mu samo vlastita snalažljivost – i moralne granice koje se brzo brišu pod pritiskom siromaštva. Film ne nudi laka rješenja, niti traži empatiju na silu. Njegova snaga je u tišini, pogledima i odlukama koje djeluju sitno, a nose ogromnu težinu.
Zašto se Majkino zlato i danas gleda? Zato što ne zastarijeva. Teme klasnih razlika, srama zbog siromaštva i mladosti koja prerano mora odrasti danas su možda još vidljivije nego prije osam godina. Film ne nudi spektakl, nego istinu – onu tihu, nelagodnu, ali univerzalnu. 
Digitalni život filma: Kako se dođe do milion pregleda?
Godinama nakon festivalskog kruga, Majkino zlato dobija novu publiku online, na YouTubeu je objavljen prije pet godina, gdje se potom počeo širiti organski kroz dijeljenje, preporuke i komentare. Upravo ta sporost i postepenost rasta govore mnogo: milion pregleda nije rezultat trenda već dugotrajne relevantnosti. Publika se u Alemovoj priči i dalje prepoznaje.
Da je riječ o uspjehu koji nadilazi lokalni i studentski okvir, potvrđuje i podatak da film na IMDb ima ocjenu 8.4, što je izuzetno visoko i za mnogo veće, produkcijski snažnije projekte. Majkino zlato tako postaje dokaz da studentski film može imati dug život, da festivalska nagrada nije krajnja stanica i da kvalitetna, iskrena priča uvijek pronađe publiku.
Osam godina kasnije, ovaj bh. kratki film nije samo uspomena na jedan uspjeh nego snažan podsjetnik koliko daleko može stići autorski glas koji ostaje vjeran svojoj priči.
TEKST: Ada Ćeremida
Jedan zimski dan proveli smo s Lamineom Guèyeom dok se dokumentarni film ''Sarajevski spust 1984.'' snimao na Bjelašnici, u gradu i u hotelu Apeiro, mjestima gdje se prošlost i sadašnjost prirodno prepliću.
Ekipa filma bila je u punom zamahu, atmosfera uzbuđena, a Lamine, miran, otvoren i potpuno prisutan u svakom trenutku. Između kadrova na planini i gradskih lokacija, sjeli smo s njim na razgovor koji je vrlo brzo otišao dalje od sporta.
Pratiti snimanje dokumentarca i istovremeno zaroniti u njegovu priču značilo je ići punom brzinom, ali bez straha. Ta energija osjeti se i u ovom razgovoru, jednako kao i jasna autorska namjera iza projekta. 
Iza filma stoji Adnan Hasković, jedan od najprepoznatljivijih bosanskohercegovačkih glumaca, koji se nakon međunarodnih i holivudskih angažmana svjesno okreće filmovima s jasnom društvenom porukom i globalnim dometom.
Ideju za ‘’Sarajevski spust 1984.'' potpisuje autorica i rediteljica Aleksandra Fracassa-Kostić, koja je ovu snažnu priču prvi put predstavila Haskoviću prije tri godine.
Od tada, njihova zajednička posvećenost projektu rasla je u filmu koji s jednakom pažnjom gleda u prošlost i govori o sadašnjem trenutku.
Lamine Guèye je prvi i do danas jedini senegalski sportista koji se takmičio u alpskom skijanju na Zimskim olimpijskim igrama, upravo u Sarajevu 1984. godine. Danas se, nakon četiri decenije, vraća u grad koji za njega nije samo olimpijska destinacija, već simbol susreta, otvorenosti i zajedništva.
U razgovoru koji slijedi govori o identitetu, solidarnosti i vrijednostima sporta koje nadilaze medalje. Neki od najličnijih trenutaka iz ovog susreta ostali su zabilježeni i van samog intervjua kao mali uvidi u to ko je Lamine danas.
Lamine Guèye, Senegalski skijaš i predsjednik Senegalske skijaške federacije sa Eminom Smakom, glavnom urednicom Bonjour.ba
Lamine, povratak u Sarajevo nakon četiri decenije: koje su vas emocije najviše iznenadile tokom ovog povratka?
Iskreno, nije to bilo iznenađenje, već potvrda. Potvrda onoga što sam osjetio kada sam prvi put došao ovdje sa 24 godine. Taj grad, ti ljudi, ta toplina i osjećaj dobrodošlice. Tokom Olimpijskih igara ste stalno u žurbi, sastanci kapitena, treninzi, trke, priprema skija i nemate vremena da sve to zaista osjetite.
Danas, zahvaljujući ovom projektu, mogao sam sve upiti, poput spužve. I to je bila velika potvrda. Hodate ulicom, ljudi su ljubazni, topli. Sarajevo je primjer. Ovdje se osjećam dobro.
To je, istovremeno, najbolji način da izgradite sebe. U takvom okruženju ne možete opstati ako niste duboko svoji i sigurni u ono što jeste. Ali, s druge strane, to je bilo neočekivano i neobično, pa ste prisiljeni da upoznajete druge i dijelite s njima. U opasnom sportu kao što je alpsko skijanje, nemate drugog izbora.
Ostajući svoj i spuštajući se tim stazama punom brzinom, stekao sam poštovanje drugih. Na kraju su se razvila i vrlo vrijedna prijateljstva s takmičarima i ljudima iz tog svijeta koji mi u početku nije bio blizak.
Sarajevo 1984. postalo je simboličan trenutak u olimpijskoj historiji. Šta danas, gledajući unazad, taj trenutak predstavlja izvan sporta?
Sarajevo nije samo grad. Historijski i geografski, to je mjesto gdje katolička crkva, pravoslavna crkva, sinagoga i džamija postoje zajedno. To je mjesto gdje se svijet može susresti.
Olimpijske igre bi trebale biti upravo to. Za mene je Sarajevo 1984. bilo spajanje te dvije ideje: Olimpijade, gdje se svijet susreće i Sarajeva, grada u kojem se svijet već susreće. Svaka od tih ideja je sama po sebi ogromna, ali zajedno postaju nešto posebno. Vrijednosti su iste i zato je taj događaj bio toliko poseban.
Film ‘’Sarajevski spust 1984.'' se vraća u prošlost, ali snažno govori o sadašnjosti. Zašto mislite da je ovu priču bilo važno ispričati baš sada?
Ne prođe dan da ne uključite televiziju, pogledate telefon ili pročitate novine, a da ne dobijete katastrofalne vijesti. Kao da vozimo voz punom brzinom prema zidu. Čini se da je dio čovječanstva zaboravio da smo prije svega ljudi. Bez obzira na boju kože, religiju ili imovinsko stanje.
Ova priča pokazuje da je, čak i kada smo različiti, moguće raditi zajedno. Ja sam se takmičio za Senegal, sam, bez trenera, bez novca, bez infrastrukture.
To je bilo moguće zahvaljujući pomoći drugih: francuske i italijanske skijaške federacije, drugih takmičara, ljudi ovdje u Sarajevu. Kada sam tražio pomoć, uvijek su govorili: ‘’Nema problema''.
To pamtim cijeli život. Ako želimo ići naprijed, jedini put je uz međusobno poštovanje. Posebno vjerujem u mlađe generacije. Pitanje je samo kako tu većinu pretvoriti u stvarnu promjenu.
Ako neko pogleda dokumentarac, a da ne zna ništa o vama, šta biste voljeli da razumije o svijetu u kojem danas živimo?
Sport bi trebao promovisati poštovanje, pravila, protivnika, saradnje. Sport vas uči prijateljstvu i bratstvu. Na kraju, recimo, hokejaške utakmice, rukujete se s protivnikom. Te vrijednosti su ključne. Kada to povežete s mojom pričom, nekim ko dolazi iz zemlje u kojoj taj sport nije uobičajen, shvatite da ništa nije nemoguće.
Kada sam sa 18 godina odlučio osnovati Senegalsku skijašku federaciju, svi su mi govorili da sam lud. Važno je imati cilj i znati da ćete tokom puta učiti.
Nije presudno šta znate danas, već vaša sposobnost da učite svakog dana. Tako postaje moguće i ono što drugima izgleda nedostižno.
U kratkim pauzama između snimanja, razgovor je odlazio i u intimnijem smjeru, o tome kako njegova priča pripada i drugima, te kako danas vidi sebe, slojevitog i oblikovanog svim iskustvima kroz koja je prošao. Te odgovore poslušajte u reels-u ispod.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
