TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 25.10.2025.
Iz Tivta donosimo kadrove s Press Houra Adriatic Film Awards. Susret sa dvoje mladih glumaca čije uloge već oblikuju regionalni film.
Drugi dan Adriatic Film Awards svečanosti u Tivtu donio je nešto mirniji, ali jednako uzbudljiv ritam. Nakon svečanog otvaranja i večeri ispunjene reflektorima i šampanjcem, filmska scena preselila se u Regent Lounge na tradicionalni Press Hour, trenutak rezervisan za novinare, glumce i intimne razgovore iza kamere. 
Dok su se ispred hotela polako počeli okupljati gosti za crveni tepih, mi smo iskoristili jutro da čujemo glasove koji su obilježili novu generaciju regionalne kinematografije.
Među njima, dvoje glumaca čije su uloge već izazvale pažnju publike i kritike. Lidija Kordić, nominovana za „Zvijezdu u usponu“ zahvaljujući upečatljivoj interpretaciji u filmu Radnička klasa ide u pakao, i Lazar Tasić, također nominovan za „Zvijezdu u usponu“ za ulogu u seriji Sablja, donosi mladalačku energiju i savremenu glumačku disciplinu.
U razgovoru za Bonjour.ba, otkrili su kako doživljavaju trenutak u kojem njihova imena postaju dio nove filmske mape regiona.
Dvoje glumaca, dvije vizije: O talentu, trenutku i onome što tek dolazi
Na press satu, Lidija djeluje smireno i fokusirano, gotovo suprotno energiji njenog lika iz filma Radnička klasa ide u pakao.
Dok priča o procesu rada, jasno je da u njenom glasu postoji kombinacija profesionalizma i radoznalosti, ona vrsta ozbiljnosti koja dolazi kad shvatiš da više nisi „mladi talent“, već neko koga publika već prati.
„Danica mi je bila jako važan lik još i tokom samog castinga,“ priča.
„Bilo je čudno raditi casting bez ijedne riječi, ali baš zato mi je otvorila neke potpuno nove tačke gledišta. Radila sam sve bez govora samo kroz lice, osjećanja, reakcije. I shvatila sam koliko snažno može djelovati ono što ne kažeš.“
O iskustvu snimanja govori s toplinom, ali i s distancom koju donosi vrijeme:
„Film je trajao dugo, dvije godine, i meni se kroz proces sve mijenjalo. Danas, s ovim par godina odmakom, voljela bih da opet imam takvu ulogu. Naučiš toliko o sebi i shvatiš koliko toga možeš reći bez riječi.“
U njenim riječima nema ni trunke poziranja, samo zahvalnost prema liku koji ju je, kako sama kaže, „naučio da se najviše vidi kad ništa ne kažeš.“
U razgovoru, Lazar nosi opuštenu sigurnost nekoga ko je već pronašao svoj glas. Njegov lik u seriji Sablja slojevit je i emotivno zahtjevan.
„Ova nominacija je potvrda da smo odradili posao onako kako smo željeli,“ kaže. „Sama činjenica da smo dio ovog festivala mnogo znači, jer je riječ o festivalu iz naše regije i smatram da je važno da ovakav događaj nastavi da živi.
Značajno je da unutar regiona imamo priliku da vidimo radove jedni drugih, jer su nam oni važni ida ih odavde, možda, pošaljemo i u svijet.““
Njegove riječi imaju jednostavnost i jasnoću onih koji znaju koliko vrijedi rad na projektu koji nosi smisao.
Kada govorimo o ulogama koje bi ga izbacile iz zone komfora, Lazar se nasmije i kratko zastane:
„Ne pada mi sad napamet nijedna konkretna, ali volio bih da dođu uloge koje su potpuna suprotnost onome što sam do sada radio, nešto što te natjera da ponovo gradiš lik.“
U tom odgovoru krije se njegova radoznalost, želja da svaki projekat bude nova lekcija, ne samo nova uloga.
Filmsko jutro koje obećava nastavak priče
Press Hour u Tivtu završio je lagano, uz kafu i pogled na Boku. Dok su Lidija i Lazar napustili lounge da se pripreme za večerašnji crveni tepih, atmosfera je zadržala onaj osjećaj da svjedočimo nečemu što tek počinje.
U nastavku svečanosti dodjela nagrada, ostajemo uz njih i ostale AFA nominovane glumce i režisere.
Pred nama je još jedna uzbudljiva stanica večeras donosimo priče sa crvenog tepiha i razgovore s glumcima neposredno pred svečanu dodjelu nagrada.
TEKST: Ada Ćeremida
Dok čekamo da Christopher Nolan povede Odiseja na veliko platno, Netflix nas je već vratio nekoliko stoljeća unazad, ali mnogo prljavijim putem. In the Hand of Dante spaja Dantea, izgubljeni rukopis Božanstvene komedije, njujoršku mafiju i jednu od najneobičnijih glumačkih postava ovog ljeta.
Nećemo vam ovdje reći da li In the Hand of Dante morate gledati ili preskočiti.
Zanimljiviji nam je trenutak u kojem se pojavio: neposredno prije Nolanove Odiseje, dok književni klasici i historijske epohe ponovo postaju veliki filmski i pop culture događaji. Film Juliana Schnabela, dostupan na Netflixu od 24. juna, nastao je prema istoimenom romanu Nicka Toschesa iz 2002. godine.
Na papiru spaja sve što bi trebalo pripadati različitim policama: Dantea Alighierija, Božanstvenu komediju, njujoršku mafiju, trgovinu umjetninama, religiju i ljubavnu opsesiju.
Zato se oko njega ne vodi samo razgovor o tome je li dobar, već i koliko ambicije publika želi od historijskog filma koji traje više od dva i po sata.
U savremenoj liniji priče pratimo njujorškog pisca kojeg mafijaški boss angažuje zbog rukopisa za koji se vjeruje da je originalna verzija Božanstvene komedije, ispisana Danteovom rukom. Paralelno se vraćamo u 14. stoljeće i pratimo Dantea dok pokušava pronaći inspiraciju, smisao i duhovni put prema djelu po kojem će ostati zapamćen.
Oscar Isaac igra oba muškarca, povezujući ih kroz udaljenost od gotovo sedam stoljeća, ali i kroz njihove opsesije umjetnošću, ljubavlju i besmrtnošću. Film tako ne ekranizira direktno Danteove krugove pakla, već istražuje nastanak djela, njegovu vrijednost i ono što su ljudi spremni uraditi kako bi posjedovali nešto što pripada historiji.
U istom kadru, barem metaforički, završavaju srednjovjekovna Firenca, New York 2000-ih, religiozna potraga i mafijaški noir.
Možda najbolji opis reakcija na film dolazi iz dva potpuno različita festivalska trenutka. Nakon premijere izvan konkurencije na Filmskom festivalu u Veneciji, zabilježena je ovacija duga približno devet i po minuta, dok su mjesecima kasnije deseci gledalaca napustili projekciju na Sonoma International Film Festivalu.
Kritike su jednako udaljene: jedni u filmu vide fascinantnu, živu i neustrašivu filmsku ludost, dok ga drugi opisuju kao predugačak i narativno zbunjujući projekat. Čak i pozitivnije reakcije uglavnom priznaju da film pokušava obuhvatiti više ideja nego što ih može uredno povezati. To ga čini nezgodnim za jednostavnu preporuku, ali odličnim materijalom za razgovor.
Oscar Isaac predvodi film u dvostrukoj ulozi, ali spisak poznatih imena tu tek počinje. U filmu se pojavljuju Gal Gadot, Gerard Butler, John Malkovich, Al Pacino, Jason Momoa, Sabrina Impacciatore, Franco Nero i Benjamin Clementine, dok Martin Scorsese ovoga puta dolazi pred kameru.
Takav casting odgovara Schnabelovom maksimalističkom pristupu u kojem se historijska drama može pretvoriti u crnu komediju, pa zatim u kriminalistički film, romansu ili filozofsku raspravu. 
In the Hand of Dante i Nolanova Odiseja ne pripadaju istoj vrsti filma, ali dijele ideju da kanonski tekst ne mora ostati zatvoren u školskoj lektiri ili muzeju. Schnabel ga provlači kroz mafiju, nasilje i savremenu krizu smisla, dok Nolan Homerov ep pretvara u veliki kino spektakl snimljen u potpunosti IMAX filmskim kamerama. 
Ovakve adaptacije više ne pokreću samo pitanje jesu li vjerne izvorniku, već ko danas ima pravo mijenjati klasike, koliko daleko može otići savremena interpretacija i treba li historijska priča uopće izgledati historijski tačno.
Tu se nalazi i dio užitka: rasprava počinje već s trailerom, castingom i prvim fotografijama, mnogo prije nego što publika uđe u kino.
Zato In the Hand of Dante može poslužiti kao vrlo neobičan warm-up za Odiseju , ne zato što obećava isto iskustvo, već zato što nas priprema za još jedno ljeto u kojem će drevni tekstovi ponovo završiti u grupnom chatu.
Za grupni chat nakon gledanja: pitanje je li ovo hrabra interpretacija klasika, fascinantan filmski haos ili pomalo oboje.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
