TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 7.1.2026.
Ako tražite razlog za kratku kulturnu pauzu u Sarajevu ovo je idealan trenutak. Povodom pravoslavnog Božića, danas je besplatan ulaz u Kuću Despića, jedan od najautentičnijih muzejskih prostora u gradu i važan dio zbirke Sarajevskog Muzeja.
Smještena u samom srcu stare gradske jezgre, Kuća Despića čuva priču o životu imućne sarajevske trgovačke porodice, ali i o prvim teatarskim iskoracima u gradu. Prije nego krenete, donosimo nekoliko stvari koje vrijedi znati kako biste posjetu doživjeli punim intenzitetom.
Foto: @nerminamemic_art
Kuća Despića je vremenska kapsula Sarajeva iz 18. i 19. stoljeća. Izgrađena i nastanjena od strane porodice Despić, danas djeluje kao jedan od najintimnijih i najautentičnijih muzejskih prostora u gradu.
Kao dio Muzeja Sarajeva, kuća svjedoči o trgovačkom, kulturnom i društvenom životu tadašnjeg Sarajeva, ali i o njegovim prvim teatarskim koracima. Ako je do sada niste posjetili, današnji besplatan ulaz je savršena prilika.
Foto: @jacakalac
Ovdje je zapravo počela teatarska scena Sarajeva
Prve pozorišne predstave u Sarajevu održane su upravo u salonu Kuće Despića. U vrijeme kada grad nije imao institucionalno pozorište, ova privatna kuća postala je mjesto susreta umjetnika, publike i novih ideja.
Zbog toga se Kuća Despića smatra pretečom modernog teatra u Sarajevu. Taj salon i danas zadržava atmosferu intimnog kulturnog okupljanja.
Kuća je rijedak primjer spoja orijentalne i austrougarske arhitekture
Arhitektonski, Kuća Despića predstavlja slojevit identitet Sarajeva. Orijentalni raspored prostora i detalji interijera susreću se s kasnijim austrougarskim utjecajima u namještaju i dekoraciji.
Ovaj spoj nije dekorativan, već govori o stvarnim historijskim promjenama koje je grad prolazio. Upravo zato je kuća posebno zanimljiva i arhitektima i ljubiteljima dizajna.
Foto: @nerminamemic_art
Foto: @tramp_collection
Porodica Despić bila je među najutjecajnijim trgovačkim porodicama u gradu
Despići su bili imućni i društveno aktivni sarajevski trgovci, blisko povezani s kulturnim i političkim tokovima svog vremena. Njihov dom nije bio zatvoren porodični prostor, već mjesto okupljanja uglednih građana i putnika.
Kroz lične predmete, dokumente i namještaj, muzej danas priča priču o svakodnevici gradske elite 19. stoljeća. To je rijedak uvid u privatni život tadašnjeg Sarajeva.
Foto: @jelenapojuzina
Foto: @nerminamemic_art
Foto: @tomislav.kovacevic.sestrinstvo
Interijeri su sačuvani kao autentičan prikaz građanskog života
Za razliku od mnogih muzeja koji rekonstruišu prostor, Kuća Despića čuva originalne elemente života jedne porodice. Namještaj, raspored soba i dekoracije ostavljaju utisak da su stanari tek nakratko izašli. Ovakav pristup čini posjetu intimnijom i emocionalnijom. Ne gledate eksponate nego ulazite u nečiji dom.
Foto: @poslednji_sarajlija
Foto: @nerminamemic_art
Foto: @tramp_collection
Grijanje u Kući Despića otkriva kako se živjelo kroz sarajevske zime
Kuća Despića grijala se kombinacijom peći na drva i ćumur, pažljivo raspoređenih po glavnim prostorijama kako bi se toplina zadržavala što duže.
Debeli zidovi i manji otvori prema ulici dodatno su pomagali u očuvanju toplote, što je bio standard u tadašnjoj gradskoj arhitekturi. Zanimljivo je da su se prostorije grijale selektivno nisu svi dijelovi kuće bili jednako topli, već se život zimi koncentrisao oko nekoliko ključnih soba.
Ovakav način grijanja jasno pokazuje koliko je svakodnevni ritam bio prilagođen prostoru, a ne obrnuto.
Foto: @nerminamemic_art
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar
Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.
Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.
Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.
Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.
Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
