Ako tražite razlog za kratku kulturnu pauzu u Sarajevu ovo je idealan trenutak. Povodom pravoslavnog Božića, danas je besplatan ulaz u Kuću Despića, jedan od najautentičnijih muzejskih prostora u gradu i važan dio zbirke Sarajevskog Muzeja.

Smještena u samom srcu stare gradske jezgre, Kuća Despića čuva priču o životu imućne sarajevske trgovačke porodice, ali i o prvim teatarskim iskoracima u gradu. Prije nego krenete, donosimo nekoliko stvari koje vrijedi znati kako biste posjetu doživjeli punim intenzitetom.

Foto: @nerminamemic_art

Kuća Despića je vremenska kapsula Sarajeva iz 18. i 19. stoljeća. Izgrađena i nastanjena od strane porodice Despić, danas djeluje kao jedan od najintimnijih i najautentičnijih muzejskih prostora u gradu. 

Kao dio Muzeja Sarajeva, kuća svjedoči o trgovačkom, kulturnom i društvenom životu tadašnjeg Sarajeva, ali i o njegovim prvim teatarskim koracima. Ako je do sada niste posjetili, današnji besplatan ulaz je savršena prilika.

Foto: @jacakalac

5 stvari koje vrijedi znati prije nego uđete u Kuću Despića

Ovdje je zapravo počela teatarska scena Sarajeva

Prve pozorišne predstave u Sarajevu održane su upravo u salonu Kuće Despića. U vrijeme kada grad nije imao institucionalno pozorište, ova privatna kuća postala je mjesto susreta umjetnika, publike i novih ideja. 

Zbog toga se Kuća Despića smatra pretečom modernog teatra u Sarajevu. Taj salon i danas zadržava atmosferu intimnog kulturnog okupljanja.




Kuća je rijedak primjer spoja orijentalne i austrougarske arhitekture

Arhitektonski, Kuća Despića predstavlja slojevit identitet Sarajeva. Orijentalni raspored prostora i detalji interijera susreću se s kasnijim austrougarskim utjecajima u namještaju i dekoraciji. 

Ovaj spoj nije dekorativan, već govori o stvarnim historijskim promjenama koje je grad prolazio. Upravo zato je kuća posebno zanimljiva i arhitektima i ljubiteljima dizajna.

Foto: @nerminamemic_art

Foto: @tramp_collection

Porodica Despić bila je među najutjecajnijim trgovačkim porodicama u gradu

Despići su bili imućni i društveno aktivni sarajevski trgovci, blisko povezani s kulturnim i političkim tokovima svog vremena. Njihov dom nije bio zatvoren porodični prostor, već mjesto okupljanja uglednih građana i putnika. 

Kroz lične predmete, dokumente i namještaj, muzej danas priča priču o svakodnevici gradske elite 19. stoljeća. To je rijedak uvid u privatni život tadašnjeg Sarajeva.

Foto: @jelenapojuzina

Foto: @nerminamemic_art

Foto: @tomislav.kovacevic.sestrinstvo

Interijeri su sačuvani kao autentičan prikaz građanskog života

Za razliku od mnogih muzeja koji rekonstruišu prostor, Kuća Despića čuva originalne elemente života jedne porodice. Namještaj, raspored soba i dekoracije ostavljaju utisak da su stanari tek nakratko izašli. Ovakav pristup čini posjetu intimnijom i emocionalnijom. Ne gledate eksponate nego ulazite u nečiji dom.

Foto: @poslednji_sarajlija

Foto: @nerminamemic_art

Foto: @tramp_collection

Grijanje u Kući Despića otkriva kako se živjelo kroz sarajevske zime

Kuća Despića grijala se kombinacijom peći na drva i ćumur, pažljivo raspoređenih po glavnim prostorijama kako bi se toplina zadržavala što duže. 

Debeli zidovi i manji otvori prema ulici dodatno su pomagali u očuvanju toplote, što je bio standard u tadašnjoj gradskoj arhitekturi. Zanimljivo je da su se prostorije grijale selektivno nisu svi dijelovi kuće bili jednako topli, već se život zimi koncentrisao oko nekoliko ključnih soba. 

Ovakav način grijanja jasno pokazuje koliko je svakodnevni ritam bio prilagođen prostoru, a ne obrnuto.

Foto: @nerminamemic_art

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: @nerminamemic_art

Ako govorimo o umjetnicama koje su obilježile i preoblikovale savremenu vizuelnu scenu Bosne i Hercegovine, ime Šejla Kamerić zauzima mjesto koje nosi i težinu i emociju, kao podsjetnik na generacije umjetnosti koje su iz ovog prostora otišle u svijet, ali ostale duboko vezane za njegovo iskustvo, memoriju i senzibilitet.  

 

Šejla Kamerić  
 

Jedna je od najistaknutijih savremenih umjetnica koja kroz svoj rad već godinama oblikuje snažan i prepoznatljiv umjetnički jezik koji povezuje lično iskustvo s univerzalnim temama zajednice, sjećanja i odgovornosti. Njena praksa razvija se kroz promišljene i emotivno slojevite radove koji publiku pozivaju na aktivno promišljanje i osjećanje.

Ako govorimo o ikonama savremene umjetnosti, Šejla zauzima posebno i neupitno mjesto, zahvaljujući dosljednoj i međunarodno prepoznatoj praksi.   

U MuseumsQuartier u Beču sutra predstavlja AWAKE , svjetlosnu instalaciju nastalu u dijalogu s prostorom i vremenom u kojem živimo. Tim povodom, razgovarali smo s njom o ovom radu, njegovim značenjima i kontekstu u kojem nastaje, ali i o širem umjetničkom istraživanju koje kontinuirano razvija.

Ovaj trenutak u MuseumsQuartieru predstavljen je vašim radom AWAKE. Da li ga doživljavate kao novu fazu ili logičan nastavak onoga što već gradite godinama?

AWAKE je intervencija u javnom prostoru i kao takva nastavak moje umjetničke prakse. U isto vrijeme ona je i tačka u kojoj se različiti slojevi mog rada susreću. Već dugo se bavim odnosom ličnog i kolektivnog, prije svega kroz pitanja sjećanja, tuge, gubitka, ali i empatije i odgovornosti. Preživjela sam rat i upravo iz tog iskustva razvila se potreba da promišljam šta spomenik može biti. Kako napraviti spomenik koji nije fiksan ni prostorno ni ideološki, već u procesu.   

Sa radom AWAKE pokušavam odgovoriti na ta pitanja. On oslikava vrijeme u kojem živimo – permanentnu krizu, nesigurnost i alarmantnu potrebu za promjenom. Zamišljen je kao svjetlosna instalacija koja pulsira i poziva. Koristim elemente koji su nam bliski, svijeće i rotaciona svjetla, ali njihova kombinacija mijenja značenje. Prostor oko njih je prilika za refleksiju. AWAKE tako postaje neka vrsta privremenog, živog spomenika. Ovaj rad nije nova faza, već daljnje istraživanje onoga čime se već godinama bavim. To je pokušaj da se kroz umjetnost otvori prostor zajedničkog iskustva, ali i način da se govori o važnim društvenim temama.  

 

AWAKE je najavljen kao svjetlosna instalacija koja poziva na kolektivnu refleksiju. Šta za vas danas znači “probuditi se”?

Probuditi se znači biti svjestan – sebe, ali i svijeta oko sebe. Ne pristajati na ravnodušnost, ne ostati pasivan. U javnom prostoru to znači prepoznati da nismo sami, da dijelimo odgovornost. AWAKE pokušava stvoriti upravo taj trenutak zastajanja, osvještavanja i moguće povezanosti. Probuditi se može značiti i promijeniti se, biti bolji, svjesniji, sigurniji, empatičniji.  

 

Radite u prostoru glavnog dvorišta MQ-a, koje je samo po sebi vrlo dinamično i specifično za Beč, kako pristupate intervenciji u prostoru koji već ima svoju energiju i ritam?

Imala sam ideju za AWAKE, ali on je zaista nastao tek kada se ta ideja povezala s prostorom. Velika je čast i privilegija raditi na tako značajnoj lokaciji. MuseumsQuartier ove godine slavi 25 godina postojanja; to je jedna od najvećih svjetskih kulturno-umjetničkih institucija, s više od pet miliona posjetilaca godišnje.  

 

Kustosica Verena Kaspar je prije dvije godine vidjela moj rad CEASE u Veneciji i pozvala me na saradnju. Ona, kao i kustosica moje izložbe Astrid Peterle te direktorica MQ-a Bettina Leidl, zaista su fantastične žene. Dale su mi mnogo slobode, ali su mi istovremeno pomogle da razumijem kako njihova institucija funkcioniše u odnosu s publikom i kako moj rad može doprinijeti njihovom programu, ali i širem javnom diskursu. Ritam i trajanje rada upravo su uslovljeni tim razumijevanjem prostora i konteksta u kojem se AWAKE prvi put pokazuje.  

 

Instalacija traje samo jednu noć. Koliko vam je važna ta prolaznost i da li ona mijenja način na koji publika doživljava rad?

Željela sam da rad u prvom pokazivanju ima karakter performansa, upravo sa takvim kratkim trajanjem i dinamikom svjetla, smjene dana i noći. Ovaj rad postaje aktivan i tako aktivira publiku i prolaznike. Kao dokumentacija ili sjećanje, rad će nastaviti da živi. Kao skulptura, AWAKE će biti prikazan u maju u galerijskom kontekstu Fondacije Dr. Eva Kahan u Budimpešti. Izazov je napraviti rad koji može funkcionisati u različitim formatima i kontekstima. I sama sam radoznala da vidim kako će se rad dalje razvijati.  

 

Svjetlo u vašem radu često nosi simboličku težinu, u ovom slučaju, da li je ono više alat komunikacije ili prostor tišine?

I jedno i drugo. U posljednjih nekoliko godina sve češće koristim svjetlo u svojim radovima. Radovi poput Refugees Welcome, Place to Stay i Present nastavak su serije u kojoj koristim i svjetlo i tekst. Ovaj put svjetlo je neka vrsta koda, jezika, signal koji publika mora pročitati.

U okviru saradnje sa MQ koji podržava UNIQA SEE Future Fondacija preuzimate i ulogu mentorice. Šta ste prepoznali u radu i senzibilitetu Milice Živojević što vas je navelo da uđete u ovaj mentorski odnos?

Divno je stvarati odnose koji su zasnovani na razmjeni znanja i iskustva i koji su mreža podrške nužna za stvaranje umjetnosti. Posebno mi je važno što se ovakav oblik saradnje dešava kroz podršku UNIQA SEE Future fondacije. Oni su me pozvali da budem mentor jednoj mladoj umjetnici iz regiona. Oni, kao i partneri poput MuseumsQuartiera i NOMAD-a, platforme su koje omogućavaju kontinuitet, razmjenu i jačanje umjetničke scene u našem regionu.  

Rad sa Milicom Živojević bio je divan. U njenom radu prepoznala sam senzibilitet i promišljenost, kao i sposobnost da lično i društveno poveže na suptilan način, bez potrebe za pojednostavljivanjem. Upravo ta otvorenost i spremnost svih uključenih da ulože u razmjenu bili su mi važni za odluku da uđem u ovaj mentorski odnos.  

 

Ove godine učestvujete na međunarodnim bijenalima u Mardinu i na Manifesti 16, radite li nove produkcije i da li vas takve prilike i dalje jednako uzbuđuju kao na početku karijere?

Da, ove godine učestvujem na dva međunarodna bijenala – u Mardinu u Turskoj i na Manifesti 16, Evropskom bijenalu savremene umjetnosti – i za oba radim nove radove. Takve prilike su važne i uvijek ih prihvatam s velikom odgovornošću, ali i radoznalošću. Svaki novi kontekst traži da ponovo promislim vlastitu poziciju, način rada i odnos prema temama kojima se bavim. Sve mi je to još uvijek izazovno.  

Važno mi je da svaki rad nastane iz stvarne potrebe, a ne samo kao odgovor na izložbenu priliku. Upravo taj balans između konteksta i lične pozicije čini proces živim i uzbudljivim, bez obzira na to gdje se nalazim u karijeri.  

 

Prošle godine smo u Sarajevu imali priliku vidjeti vašu izložbu “Vile” u saradnji sa ZANAT-om . Postoji li mogućnost da vas uskoro ponovo vidimo u BiH?

Saradnja sa Zanatom je zaista bila čisti užitak, nadam se da će se nastaviti, a  Vile   će se sigurno dalje razvijati. Sretna sam kad imam priliku raditi u BiH i ove godine se ona ponovo stvorila. Na poziv direktorice SARTR-a Maje Salkić i producenta Ishaka Jalimama, po prvi put ću raditi režiju u pozorištu. Radi se o projektu ZID, a premijera će biti krajem juna, pa pozivam i vas i vaše čitatelje da nam se tada pridružite u SARTR-u.   

 

Fotografije: Monika Andrić