TEKST: Marija Perić
DATUM OBJAVE: 21.10.2022.
Prvi pogled na ovu kuću pokazao nam je da će ovaj dom, iako malen, biti izuzetno ugodan, cozy i lijepo uređen.
Idejno rješenje kuće zajedno s prijedlogom uređenja interijera glavno je djelo Milice Jakovljević koja ima master iz arhitekture i urbanizma, a ujedno je i vlasnica studija koji rado pratimo - A2 DESIGN STUDIO iz Banja Luke.
Foto: Dubravko Aleksić
Milica Jakovljević
Kuća prvo privlači pažnju svojim vanjskim izgledom s mnoštvo prozora i ravnim krovom, kao i lijepim vrtom. Zatim, kad zavirite u interijer osvajaju vas drvo, zelena boja i odličan raspored svih elemenata doma, od dnevnog boravka i trpezarije pa sve do sobe i kupaonice. Ograničen prostor tako postaje novo predivno mjesto za život sa svime što vam je potrebno u svega 26 m2.
Što je bio najveći izazov uređenja ovog doma, gdje je Milica crpila inspiraciju, kao i što joj je bio najljepši dio procesa, otkrijte u nastavku.
Što je bila vaša inspiracija za uređenje ovog doma?
Glavna inspiracija za projektovanje i uređenje tiny home MiniMi je bio spoj Bauhausa, kao arhitektonskog pravca, i japandi stila, koji je sve više popularan u uređenju enterijera. Ideja je bila da implementiram jednostavne geometrijske i lučne forme Bauhausa u kombinaciji sa minimalizmom i prirodnim materijalima, koji su karakteristični za japandi stil.
Današnji tiny objekti se najčešće uređuju u klasičnom skandinavskom stilu, tako da sam u samom procesu stvaranja tražila novu ideju, koja će tiny kući dati novi duh i stilski izražaj. Bauhaus mi je oduvijek bio interesantan kao arhitektonski pravac, tako da sam ovim projektom htjela da odem korak dalje i iskombinujem dva naizgled nespojiva stila.
Koji su bili najveći izazovi, a koje prednosti uređenja ove male kuće?
Projekat je rađen za kompaniju ODA homes, kao tipski prefabrikovani objekat u kategoriji tiny home. Osnovni zadatak je bio da uradim idejno arhitektonsko rješenje za tiny objekat, kao i dizajn enterijera. Nisam željela raditi klasičnu tiny kuću, gdje je jedna zona (najčešće spavaća) izdignuta na galerijski prostor, pa sam se odlučila prvenstveno za prizemni objekat sa ravnim krovom. Projekat je bio izazovan i u projektantskom i dizajnerskom smislu.
Funkcija objekta je ispoštovana u svega 26,55 m2, gdje se nalazi hodnik, kuhinja, trpezarija, dnevni boravak, spavaća soba sa radnom zonom, kupatilo i natkrivena terasa. Najveći izazov je upravo bila sama implementacija ideje na kompletan projekat, odnosno na eksterijer i enterijer objekta, a pri tome ispoštovati formu tiny kuće.
Kada istražite arhitekturu Bauhausa primijetićete da su svi objekti kubične forme, najčešće sa lučnim balkonima, elementima okruglih otvora... Odnosno, oštri geometrijski elementi se kombinuju sa lučnim formama. Upravo ove karakteristike su implementirane na dizajn ventilisane fasade objekta, čija je završna materijalizacija keramika. Japandi stil se na fasadi oslikava u jednostavnosti same forme objekta, kao i upotrebi keramike u imitaciji prirodnih materijala – kamena i gline.
Pored osnovne ideje spajanja dva stila, željela sam objektu dati i dozu ''monumentalnosti'', bez obzira što je u pitanju mali objekat. Ovaj efekat je postignut zakošenom formom objekta u zoni natkrivene terase, pa kada gledate fotografije 3D prikaza, nemate osjećaj da posmatrate tiny objekat.
Što se tiče dizajna enterijera, i tu je bio izazov odgovoriti na isti zadatak, ali kroz unutrašnjost objekta. Prilikom unutrašnjeg uređenja vodila sam se istim lučnim formama, ali u vidu otvora, motiva na zidnim tapetama, kao i forme kamina. Pošto je u pitanju objekat od ukupno 26,55 m2, ovdje je glavna vodilja bila jednostavnost dizajna i povezanost prostora u jednu cjelinu. Kompletan prostor je zamišljen u zemljanim tonovima sa akcentovanjem zelene boje.
Dnevni boravak je odvojen lučnim kaminom od zone kuhinje i trpezarije. U spavaćoj sobi se nalazi i radni prostor zajedno sa plakarom za skladištenje stvari.
Kupatilo je osmišljeno sa velikim formatima pločica, koji su vizuelno povećali prostor. Najveći izazov je definitivno bilo povezati i arhitekturu objekta i dizajn enterijera u istom maniru.
Osnovna prednost uređenja ove male kuće jeste njena sama funkcija. Sve prostorije su minimalnih površina i samim tim nameće se i jednostavnost dizajna.
Najdraži dio procesa?
Najdraži dio procesa je definitivno bilo istraživanje na koji način povezati Bauhaus i japandi, te kako implementirati ova dva stila i na arhitekturu objekta i na sam dizajn. Naravno proces 3D vizualizacije je uvijek najslađi dio posla, gdje u konačnici konkretno vidite produkt svoje ideje.
Više fotografija interijera i eksterijera otkrijte u nastavku.
***
Foto: A2 DESIGN STUDIO
TEKST: Ada Ćeremida
Kada je 29. novembra 1969. godine, tačno u 18 sati, Sarajevo dobilo svoj potpuno novi Kulturno-sportski centar, događaj nije ličio ni na šta što je grad do tada vidio.
Upravo zato danas, 56 godina kasnije, o Skenderiji ne govorimo samo kao o zgradi, govorimo o mitologiji grada Sarajeva. Postoje zgrade koje postanu orijentiri, a postoje one koje postanu dio kolektivnog pamćenja. Skenderija je u Sarajevu oduvijek bila oboje.
Sve je počelo 1969. godine, kada je grad pod Trebevićem otvorio vrata monumentalnog Kulturno-sportskog centra, zdanja koje će narednih pola stoljeća oblikovati kulturni, umjetnički i društveni život Sarajeva kao malo koji drugi prostor. Tog dana Sarajevo je dobilo scenu, ritam, ambiciju i osjećaj pripadanja vremenu koje je tek dolazilo.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Nastanak Skenderije bio je trenutak modernističke hrabrosti. Kompleks su projektovali arhitekti Živorad Janković, Halid Muhasinović i Ognjen Malkin, stvarajući zdanje koje je radikalno odbacilo dekorativnost i tradicionalna rješenja, nudeći umjesto toga arhitekturu koja je izgledala kao da je stigla iz budućnosti.
Masivni betonski volumeni, ogromne plohe, lepezasto krovno rješenje i široki plato koji se prirodno stapao s gradskim tkivom činili su da Skenderija ne bude samo jedan kompleks, nego urbana topografija.
Da je hrabrost bila ispravna, potvrdila je i godina njenog otvaranja: Skenderija je tada osvojila godišnju nagradu za najbolje arhitektonsko djelo u Jugoslaviji.
Sve oko nje djelovalo je kao pozornica, kao da je Sarajevo dobilo svoj otvoreni forum, prostor koji je živio s gradom, u ritmu koraka, događaja i generacija koje će tek sazrijeti uz nju.
Kada je stigao dan svečanog otvaranja, Skenderija je odisala ceremonijalnošću. Premijera filma Bitka na Neretvi, jedne od najskupljih jugoslavenskih filmskih produkcija, okupila je šest hiljada pažljivo odabranih uzvanika.
Pozivnice su, gotovo nestvarno, nosile Picassov pečat u vidu skice potopljenog broda kao vizuelni potpis.
Foto: @centar_skenderija
Na ulazu su hostese prodavale simbolične kartonske cigle za Dom mladih, podsjećajući svakoga da ova zgrada nije samo prostor predstave, nego mjesto koje ulaže u buduće generacije umjetnika.
Tribine u dvorani, monumentalne i precizno konstruisane, izradila je njemačka firma Telembach, čiji je vlasnik, fasciniran viđenim, izjavio da je Skenderija najljepša i najimpresivnija dvorana koju je ikada vidio.
Njegove riječi nisu bile pretjerivanje. Skenderija je zaista bila arhitektonski šok, struktura koja je spajala brutalistički izraz s iznenađujućom mekoćom javnog prostora.
Bila je moderna, ali nije bila hladna. Bila je monumentalna, ali nikada nepristupačna. A u vremenu kada su gradovi širom Evrope tragali za novim urbanim identitetima, Sarajevo ga je te večeri dobilo.
Dio te priče je i Dom mladih, zamišljen kao kreativno središte grada, mjesto gdje počinju karijere, gdje se pronalaze interesi, gdje generacije uče šta znači biti dio kulturne scene. 
Među ljudima koji su ostavili neizbrisiv trag u njegovoj historiji bila je i Gordana Magaš, balerina, glumica i pedagoginja, koja je u periodu od 1987. do 1991. vodila Baletni studio u Domu mladih.
Njeni treninzi oblikovali su čitave generacije plesača i unijeli u ovaj modernistički prostor nešto što ga je uvijek činilo posebnim: disciplinu, eleganciju i posvećenost.
Foto: @centar_skenderija
Dok se u Domu mladih stvarala nova urbana kultura, u Ledenoj dvorani stvarala su se potpuno drugačija, ali podjednako dragocjena sjećanja. Za mnoge građane, Ledena dvorana je bila prvi dodir s klizanjem, prvi pad, prvi stisak ruke, prvi izlazak s društvom, prvo takmičenje, prva revija Holiday on Ice.
U arhitekturi koja je spolja djelovala masivno i hladno, unutra se odvijao jedan od najtoplijih dijelova života grada: ritual zimskih druženja.
Skenderija je ubrzo postala mjesto za koje se zna daleko izvan Sarajeva. Veliki međunarodni događaji stizali su jedan za drugim, a kompleks je samo nekoliko mjeseci nakon otvaranja zvanično prepoznat kao jedno od najvažnijih arhitektonskih ostvarenja u Jugoslaviji.
Moglo bi se reći da je funkcionalnost pratila ambiciju, a ambicija grad i to je možda najveća tajna njene dugovječnosti.
Danas, 56 godina kasnije, Skenderija i dalje živi. U njenim dvoranama održavaju se koncerti, predstave, sajmovi, sportska takmičenja i festivalski programi.
Hiljade ljudi prelaze preko njenog platoa svakog dana, često nesvjesne činjenice da hodaju po prostoru koji je decenijama bio kulturni puls grada. Iako je vrijeme donijelo nove izazove, Skenderija je ostala dosljedna sebi: javna, otvorena, živa.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Možda je zato svaki njen rođendan više od pukog jubileja jer je podsjetnik na čitavu zajednicu, arhitekturu, navike, generacije, uspomene…
Podsjetnik da ponekad jedan kompleks može postati cijeli svijet koji traje već 56 godina i koji danas, uprkos svemu, uporno raste i diše u ritmu grada koji ga je izgradio.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
