TEKST: Ilda Lihić-Isović
DATUM OBJAVE: 3.3.2025.
Inspiracija je čudna stvar. Nekad je to jedna osoba, jedan trenutak, a ponekad je to tišina koju čuješ dok se boriš s vlastitim ograničenjima.
Za Ismaila Barlova, 14 - godišnjeg plivačkog virtuoza iz Sarajeva, inspiracija je životni pokretač. Ismail je naučio još od malena da se ne bori protiv drugih, već protiv svog vlastitog vremena i svojih granica, a iza svih tih neprestanih napora, uz njega stoji i Amel Kapo, njegov trener. Posvećenost Ismailu koju pruža Amel nije samo sportskog karaktera, već je duboko ljudska.
Iako se Ismail svakodnevno suočava s izazovima koje nosi njegova dijagnoza, spastična kvadripareza, stanje koje utječe na njegovu motoričku funkciju, on nikada ne odustaje od svog sna. Svaki njegov trening, svaki zaron u vodu, prava je borba protiv vlastitih limita.
Kao lifestyle portal koji uvijek traži inspiraciju u nevjerovatnim pričama, Bonjour.ba je imao privilegiju dobiti priliku da priča s mladim plivačem i njegovim trenerom.
Ovaj intervju nije samo prilika da se približimo njegovoj nevjerovatnoj borbi i uspjesima, već je i testament tome koliko je važno pratiti svakog pojedinca na njegovom putu, otvoriti oči na izazove s kojima se suočava i dijeliti te priče s čitateljima/-icama.
Ismaile, kako bi opisao osjećaj kada dotakneš ciljnu liniju?
Ismail: Od malena trener me uči da se borim samo protiv svog vremena samim tim kada završim trku prvo što pogledam jeste moje vrijeme.
Je li bilo trenutaka kada si poželio odustati i šta te je tada zadržalo u bazenu?
Ismail: Do sada sam imao sreću da nikada nisam ni pomislio da odustanem i uvijek rado dolazim na svaki novi trening jer je to ono što me čini sretnim i zadovoljnim.
Ako bi mogao da uzmeš jednog sportistu, bilo kog iz prošlosti ili sadašnjosti, izuzevši tvog trenera, kao svog ‘mentora za jedan dan’, ko bi to bio i šta bi ga pitao?
Ismail: Sigurno da bih za mentora uzeo mladog momka iz Brazila Gabriel Arujo koji je na ovim paraolimpijskim igrama u Parizu osvojio 3 zlatne medalje. Pitao bih ga šta njega motiviše pored toliko uspjeha da nastavi dalje.
Amele, koliko vas je ovaj posao promijenio kao čovjeka i u kojem smislu?
Amel: Definitivno mogu reći da se desila jedna velika transformacija u pozitivnom smislu. Većina ljudi misli da mi treneri učimo djecu, ali u ovom slučaju, mislim da oni uče nas mnogo više nego mi njih. Počeo sam više da cijenim uslovno rečeno male stvari. Ustali smo jutros živi, zdravi, nasmijani. Mnogo ljudi na svijetu nema taj benefit.
Koliko je teško ubijediti ljude da paraolimpijci nisu "inspirativne priče" već ozbiljni profesionalci?
Amel: Definitivno u našem narodu i dalje vlada to mišljenje da je sport osoba s invaliditetom „rekreacija“ igra i da to nije ništa ozbiljno. Mi svojim radom, trudom i zalaganjem, pokazujemo da to nije tako te rušimo stereotipe i barijere u našim glavama nas odraslih ljudi.
Kada nekom pokažete šta sve osoba s invaliditetom treba uraditi da bi došla u priliku da se takmiči, tada ljudi drugačije razmišljaju i gledaju na stvari. Činjenica je da je Ismail na pripremama pred Paraolimpijadu za 21 dan isplivao 109 kilometara, a ako uzmemo u obzir da ne koristi ruke i da su mu noge savijene onda shvatimo koliko je to teško.
Koji bi savjet dali nekome ko se boji vode?
Amel: Da se javi nekome od stručnjaka koji ima pedagoški pristup jer se taj strah stvorio nekom od trauma od ranije, a stručnim i adekvatnim pristupom može se taj strah prevazići. Voda je medij gdje svaka osoba na svijetu može i treba uživati u tim čarima.
Amele i Ismaile, postoji li nešto što olimpijski sportisti ili generalno sportisti mogu naučiti od paraolimpijaca, a što se često zanemaruje?
Amel: Apsolutno postoji. Upravo to nešto što je ključno, a to je voljni momenat, motivacija jer paraolimpijcima treba mnogo više pripreme i organizacije oko nekih bazičnih stvari na koje olimpijci i ne obraćaju pažnju jer se sve to podrazumijeva. Od organizacije treninga, putovanja, smještaja, pomoćnog osoblja i slično.
Ismail: Trebali bi da nauče da nikada ne odustaju i da se ne žale za neke sitne probleme jer pored svih problema opet se može doći do vrhunskog rezultata.
Postoji li anegdota s treninga koja vas uvijek nasmije?
Ismail: Sigurno da ima mnogo anegdota kojih se mogu sjetiti. Ne bih izdvojio trenutke neke posebno, ali izdvojio bih sigurno prijateljstvo s mojim najboljim drugom Ismailom Zulfićem.
Amel: Često se sjetim situacije kada je Ismail prije par godine uslijed teškog trenažnog procesa znao doći u situaciju da mu brada malo zaigra kao da bi plakao. Nakon nekog vremena i opet uslijed teških treninga, vidim Ismail se ne žali. Ja ga pitam: "Šta je, Ismaile, hoćeš to plakati?" Na šta Ismail odgovara: "Ma, prošla me ta faza."
Ako ste pažljivo čitali ovaj intervju shvatit ćete da ovo nije samo priča o sportu. To je priča o tome kako ljubav prema onome što radiš može preći granice svega: fizičkih, psihičkih, društvenih. Ismail i Amel su dokaz da prava inspiracija nije u onim savršenim trenucima kad sve ide glatko, već u onim teškim, borbenim trenucima, kad misliš da si na rubu, a ipak ideš dalje.
Podučavaju nas da ustrajnost i ljubav prema onome što činimo imaju moć mijenjati svijet... jedan zaron u vodu, jedan dan, jednu borbu za vrijeme.
* * *
Foto: Adnan Lingo
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Društvene mreže nas uče da stalno budemo prisutni. Da objavimo, provjerimo reakcije, refreshamo, odgovorimo. I dok se sve to čini normalnim, rijetko zastanemo da se zapitamo gdje je granica, koliko dijelimo zato što želimo, a koliko zato što mislimo da trebamo.
U Cedevita Reci tako kako je showu upravo su se takva pitanja prirodno otvorila. Između smijeha, brzih odgovora i opuštene atmosfere, isplivali su i oni momenti koji te malo zaustave i natjeraju da se zapitaš: da li bih ja ovo objavila, da li je ovo još uvijek „ja“ i koliko nam je uopće važno šta će drugi reći.
Ilda Humić bila je jedna od onih osoba koje su na ta pitanja odgovarale bez zadrške glasno, duhovito i iskreno. Nakon showa, nastavili smo razgovor i dotakli se tema koje se tiču svih nas: refresh navike, granica na mrežama, galame koju volimo i onih rijetkih trenutaka kad ipak odlučimo stati.
Ilda Humić
Ilda: Objava i refresh.
„Normalno“, kaže kroz smijeh. Taj mali refleks joj je poznat kao i svima nama, ali bez pretvaranja da je nešto drugo. Društvene mreže su dinamične, a ona ih doživljava upravo takvima kao prostor u kojem si prisutan, ali svjestan onoga što radiš.
Ilda: Nisam nikad neki post, ali jesam nedavno video. U pitanju je viralni trend koji sam snimila s prijateljicama, ali sam shvatila da taj trend ipak nije za mene i da neke stvari i ja moram da razgraničim šta i koliko trebam da objavljujem.
Ilda: Facebook jer je iznimno toksičan. Ja ga svakako godinama ne koristim, moj sadržaj se tamo automatski objavljuje.
Ilda: Jako rijetko, kada je nema ja je obično napravim jer nekako volim i navikla sam da se oko mene dešava život i sretna sam kada je ta neka pozitivna frka i galama.
Ilda: Limun i ananas definitivno, volim taj spoj i generalno sve što je citrusno.
Ilda: Rebeka definitivno, jako mi se dopala njena energija, direktna, odlučna, duhovita i sposobna žena. Josip je također bio jako zabavan, najviše sam se njemu smijala, baš mu je bio dan, mislim da će se raja baš njemu dosta smijati onako od srca.
Ilda sve to kaže prilično jednostavno i bez potrebe da nešto dodatno objašnjava. Galama joj prija, refresh je navika, ali zna i gdje povući crtu. I možda je baš to ono što najviše ostane nakon ovog razgovora: da ne moraš birati između prisutnosti i granica, niti stalno objašnjavati svoje izbore.
Ako ste se u nekom njenom odgovoru prepoznali, vjerovatno ćete se prepoznati i u ostatku Reci tako kako je showa. Neki razgovori vas samo nasmiju, a neki vas, uz smijeh, natjeraju da se malo zamislite. Ovaj je upravo takav. Cedevita Reci tako kako je show možete pogledati na YouTube linku ovdje.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
