TEKST: Ilda Lihić-Isović
DATUM OBJAVE: 3.3.2025.
Inspiracija je čudna stvar. Nekad je to jedna osoba, jedan trenutak, a ponekad je to tišina koju čuješ dok se boriš s vlastitim ograničenjima.
Za Ismaila Barlova, 14 - godišnjeg plivačkog virtuoza iz Sarajeva, inspiracija je životni pokretač. Ismail je naučio još od malena da se ne bori protiv drugih, već protiv svog vlastitog vremena i svojih granica, a iza svih tih neprestanih napora, uz njega stoji i Amel Kapo, njegov trener. Posvećenost Ismailu koju pruža Amel nije samo sportskog karaktera, već je duboko ljudska.
Iako se Ismail svakodnevno suočava s izazovima koje nosi njegova dijagnoza, spastična kvadripareza, stanje koje utječe na njegovu motoričku funkciju, on nikada ne odustaje od svog sna. Svaki njegov trening, svaki zaron u vodu, prava je borba protiv vlastitih limita.
Kao lifestyle portal koji uvijek traži inspiraciju u nevjerovatnim pričama, Bonjour.ba je imao privilegiju dobiti priliku da priča s mladim plivačem i njegovim trenerom.
Ovaj intervju nije samo prilika da se približimo njegovoj nevjerovatnoj borbi i uspjesima, već je i testament tome koliko je važno pratiti svakog pojedinca na njegovom putu, otvoriti oči na izazove s kojima se suočava i dijeliti te priče s čitateljima/-icama.
Ismaile, kako bi opisao osjećaj kada dotakneš ciljnu liniju?
Ismail: Od malena trener me uči da se borim samo protiv svog vremena samim tim kada završim trku prvo što pogledam jeste moje vrijeme.
Je li bilo trenutaka kada si poželio odustati i šta te je tada zadržalo u bazenu?
Ismail: Do sada sam imao sreću da nikada nisam ni pomislio da odustanem i uvijek rado dolazim na svaki novi trening jer je to ono što me čini sretnim i zadovoljnim.
Ako bi mogao da uzmeš jednog sportistu, bilo kog iz prošlosti ili sadašnjosti, izuzevši tvog trenera, kao svog ‘mentora za jedan dan’, ko bi to bio i šta bi ga pitao?
Ismail: Sigurno da bih za mentora uzeo mladog momka iz Brazila Gabriel Arujo koji je na ovim paraolimpijskim igrama u Parizu osvojio 3 zlatne medalje. Pitao bih ga šta njega motiviše pored toliko uspjeha da nastavi dalje.
Amele, koliko vas je ovaj posao promijenio kao čovjeka i u kojem smislu?
Amel: Definitivno mogu reći da se desila jedna velika transformacija u pozitivnom smislu. Većina ljudi misli da mi treneri učimo djecu, ali u ovom slučaju, mislim da oni uče nas mnogo više nego mi njih. Počeo sam više da cijenim uslovno rečeno male stvari. Ustali smo jutros živi, zdravi, nasmijani. Mnogo ljudi na svijetu nema taj benefit.
Koliko je teško ubijediti ljude da paraolimpijci nisu "inspirativne priče" već ozbiljni profesionalci?
Amel: Definitivno u našem narodu i dalje vlada to mišljenje da je sport osoba s invaliditetom „rekreacija“ igra i da to nije ništa ozbiljno. Mi svojim radom, trudom i zalaganjem, pokazujemo da to nije tako te rušimo stereotipe i barijere u našim glavama nas odraslih ljudi.
Kada nekom pokažete šta sve osoba s invaliditetom treba uraditi da bi došla u priliku da se takmiči, tada ljudi drugačije razmišljaju i gledaju na stvari. Činjenica je da je Ismail na pripremama pred Paraolimpijadu za 21 dan isplivao 109 kilometara, a ako uzmemo u obzir da ne koristi ruke i da su mu noge savijene onda shvatimo koliko je to teško.
Koji bi savjet dali nekome ko se boji vode?
Amel: Da se javi nekome od stručnjaka koji ima pedagoški pristup jer se taj strah stvorio nekom od trauma od ranije, a stručnim i adekvatnim pristupom može se taj strah prevazići. Voda je medij gdje svaka osoba na svijetu može i treba uživati u tim čarima.
Amele i Ismaile, postoji li nešto što olimpijski sportisti ili generalno sportisti mogu naučiti od paraolimpijaca, a što se često zanemaruje?
Amel: Apsolutno postoji. Upravo to nešto što je ključno, a to je voljni momenat, motivacija jer paraolimpijcima treba mnogo više pripreme i organizacije oko nekih bazičnih stvari na koje olimpijci i ne obraćaju pažnju jer se sve to podrazumijeva. Od organizacije treninga, putovanja, smještaja, pomoćnog osoblja i slično.
Ismail: Trebali bi da nauče da nikada ne odustaju i da se ne žale za neke sitne probleme jer pored svih problema opet se može doći do vrhunskog rezultata.
Postoji li anegdota s treninga koja vas uvijek nasmije?
Ismail: Sigurno da ima mnogo anegdota kojih se mogu sjetiti. Ne bih izdvojio trenutke neke posebno, ali izdvojio bih sigurno prijateljstvo s mojim najboljim drugom Ismailom Zulfićem.
Amel: Često se sjetim situacije kada je Ismail prije par godine uslijed teškog trenažnog procesa znao doći u situaciju da mu brada malo zaigra kao da bi plakao. Nakon nekog vremena i opet uslijed teških treninga, vidim Ismail se ne žali. Ja ga pitam: "Šta je, Ismaile, hoćeš to plakati?" Na šta Ismail odgovara: "Ma, prošla me ta faza."
Ako ste pažljivo čitali ovaj intervju shvatit ćete da ovo nije samo priča o sportu. To je priča o tome kako ljubav prema onome što radiš može preći granice svega: fizičkih, psihičkih, društvenih. Ismail i Amel su dokaz da prava inspiracija nije u onim savršenim trenucima kad sve ide glatko, već u onim teškim, borbenim trenucima, kad misliš da si na rubu, a ipak ideš dalje.
Podučavaju nas da ustrajnost i ljubav prema onome što činimo imaju moć mijenjati svijet... jedan zaron u vodu, jedan dan, jednu borbu za vrijeme.
* * *
Foto: Adnan Lingo
TEKST: Ada Ćeremida
Ova zbirka, protkana ironičnim humorom, svakodnevnim zapažanjima i slojevitim društvenim temama, u međuvremenu je osvojila čitatelje.
Nakon što smo nedavno pisali o knjizi Varijacije uobičajenih zabluda i predložili je kao savršeno štivo za plažu, vrijeme je da se upoznamo i s čovjekom koji ju je napisao - Milenkom Margetom.
U ovom razgovoru, Margeta nas pušta iza kulisa svog procesa pisanja, otkriva neobičnu inspiraciju koja dolazi iz muzike i zamišlja razgovor s likom iz zbirke koji nikada nije imao priliku voditi.
U zbirci Varijacije uobičajenih zabluda progovarate o složenim društvenim temama, često iz ugla "malog čovjeka". Kako birate perspektivu iz koje pričate priču i koliko vam je važno da ona bude emocionalno iskrena, ali i društveno relevantna?
Nema ni perspektive niti strane koju zauzimam pri pisanju. Samo prazan papir s temom koja se natenane raspisuje, do onog momenta kad ću sam biti zadovoljan i posljednjom točkom.
Emocionalna iskrenost je uvijek strogo subjektivna kategorija, zato se trudim da pišem na način da čitateljima iskrenost priča bude familijarna. Ne želim da im nakon pročitanog ostane upitnik iznad glave i ono tako užasno (školsko) pitanje: „Što je pisac time htio reći?”
U pogovoru se spominje da vaši likovi često nose "zrno autobiografskog". Da li je to nešto što svjesno dozvoljavate ili se dogodi mimo vaše kontrole?
„Zrno autobiografskog” je vjerovatno zgodan način mog urednika da opiše realističnost zbirke. Ne, priče nisu autobiografske, i da, vjerujem da je svaka priča realistična u toj mjeri da bi je čitatelji lako mogli pronaći kao nešto što su i sami doživjeli. Samo u drugoj varijaciji.
Kako provodite vikend kad ne pišete? Ima li nešto što vas resetuje jednako kao pisanje?
Muzika i koncerti, opsesivno slušanje raznih izvođača i albuma, to su utočišta. Dok sam pisao priče, zamišljao sam i soundtrack za svaku. Tako je neraskidivi dio priče „Cvjetna pregača i kuhinjski nož” Zosterova pjesma „Vrijeme će doći”.
Kojem svom liku iz zbirke biste voljeli sjesti nasuprot za stol i postaviti pitanje i koje?
Čini mi se da bi najsvrsishodnije bilo upitati nešto jedinog stvarnog lika iz zbirke, zar ne? Tako bih volio sjesti nasuprot Josipa Broza i upitati ga jesmo li zaista morali proživjeti one „devedesete” ili smo, uz malo više mudrosti i reformi, ,mogli poći sličnim putem kao npr. Kina, pa da danas ne pričamo o izgubljenim desetljećima nego o zlatnim godinama procvata.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Milenko Margeta
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
