TEKST: Ilda Lihić-Isović
DATUM OBJAVE: 3.3.2025.
Inspiracija je čudna stvar. Nekad je to jedna osoba, jedan trenutak, a ponekad je to tišina koju čuješ dok se boriš s vlastitim ograničenjima.
Za Ismaila Barlova, 14 - godišnjeg plivačkog virtuoza iz Sarajeva, inspiracija je životni pokretač. Ismail je naučio još od malena da se ne bori protiv drugih, već protiv svog vlastitog vremena i svojih granica, a iza svih tih neprestanih napora, uz njega stoji i Amel Kapo, njegov trener. Posvećenost Ismailu koju pruža Amel nije samo sportskog karaktera, već je duboko ljudska.
Iako se Ismail svakodnevno suočava s izazovima koje nosi njegova dijagnoza, spastična kvadripareza, stanje koje utječe na njegovu motoričku funkciju, on nikada ne odustaje od svog sna. Svaki njegov trening, svaki zaron u vodu, prava je borba protiv vlastitih limita.
Kao lifestyle portal koji uvijek traži inspiraciju u nevjerovatnim pričama, Bonjour.ba je imao privilegiju dobiti priliku da priča s mladim plivačem i njegovim trenerom.
Ovaj intervju nije samo prilika da se približimo njegovoj nevjerovatnoj borbi i uspjesima, već je i testament tome koliko je važno pratiti svakog pojedinca na njegovom putu, otvoriti oči na izazove s kojima se suočava i dijeliti te priče s čitateljima/-icama.
Ismaile, kako bi opisao osjećaj kada dotakneš ciljnu liniju?
Ismail: Od malena trener me uči da se borim samo protiv svog vremena samim tim kada završim trku prvo što pogledam jeste moje vrijeme.
Je li bilo trenutaka kada si poželio odustati i šta te je tada zadržalo u bazenu?
Ismail: Do sada sam imao sreću da nikada nisam ni pomislio da odustanem i uvijek rado dolazim na svaki novi trening jer je to ono što me čini sretnim i zadovoljnim.
Ako bi mogao da uzmeš jednog sportistu, bilo kog iz prošlosti ili sadašnjosti, izuzevši tvog trenera, kao svog ‘mentora za jedan dan’, ko bi to bio i šta bi ga pitao?
Ismail: Sigurno da bih za mentora uzeo mladog momka iz Brazila Gabriel Arujo koji je na ovim paraolimpijskim igrama u Parizu osvojio 3 zlatne medalje. Pitao bih ga šta njega motiviše pored toliko uspjeha da nastavi dalje.
Amele, koliko vas je ovaj posao promijenio kao čovjeka i u kojem smislu?
Amel: Definitivno mogu reći da se desila jedna velika transformacija u pozitivnom smislu. Većina ljudi misli da mi treneri učimo djecu, ali u ovom slučaju, mislim da oni uče nas mnogo više nego mi njih. Počeo sam više da cijenim uslovno rečeno male stvari. Ustali smo jutros živi, zdravi, nasmijani. Mnogo ljudi na svijetu nema taj benefit.
Koliko je teško ubijediti ljude da paraolimpijci nisu "inspirativne priče" već ozbiljni profesionalci?
Amel: Definitivno u našem narodu i dalje vlada to mišljenje da je sport osoba s invaliditetom „rekreacija“ igra i da to nije ništa ozbiljno. Mi svojim radom, trudom i zalaganjem, pokazujemo da to nije tako te rušimo stereotipe i barijere u našim glavama nas odraslih ljudi.
Kada nekom pokažete šta sve osoba s invaliditetom treba uraditi da bi došla u priliku da se takmiči, tada ljudi drugačije razmišljaju i gledaju na stvari. Činjenica je da je Ismail na pripremama pred Paraolimpijadu za 21 dan isplivao 109 kilometara, a ako uzmemo u obzir da ne koristi ruke i da su mu noge savijene onda shvatimo koliko je to teško.
Koji bi savjet dali nekome ko se boji vode?
Amel: Da se javi nekome od stručnjaka koji ima pedagoški pristup jer se taj strah stvorio nekom od trauma od ranije, a stručnim i adekvatnim pristupom može se taj strah prevazići. Voda je medij gdje svaka osoba na svijetu može i treba uživati u tim čarima.
Amele i Ismaile, postoji li nešto što olimpijski sportisti ili generalno sportisti mogu naučiti od paraolimpijaca, a što se često zanemaruje?
Amel: Apsolutno postoji. Upravo to nešto što je ključno, a to je voljni momenat, motivacija jer paraolimpijcima treba mnogo više pripreme i organizacije oko nekih bazičnih stvari na koje olimpijci i ne obraćaju pažnju jer se sve to podrazumijeva. Od organizacije treninga, putovanja, smještaja, pomoćnog osoblja i slično.
Ismail: Trebali bi da nauče da nikada ne odustaju i da se ne žale za neke sitne probleme jer pored svih problema opet se može doći do vrhunskog rezultata.
Postoji li anegdota s treninga koja vas uvijek nasmije?
Ismail: Sigurno da ima mnogo anegdota kojih se mogu sjetiti. Ne bih izdvojio trenutke neke posebno, ali izdvojio bih sigurno prijateljstvo s mojim najboljim drugom Ismailom Zulfićem.
Amel: Često se sjetim situacije kada je Ismail prije par godine uslijed teškog trenažnog procesa znao doći u situaciju da mu brada malo zaigra kao da bi plakao. Nakon nekog vremena i opet uslijed teških treninga, vidim Ismail se ne žali. Ja ga pitam: "Šta je, Ismaile, hoćeš to plakati?" Na šta Ismail odgovara: "Ma, prošla me ta faza."
Ako ste pažljivo čitali ovaj intervju shvatit ćete da ovo nije samo priča o sportu. To je priča o tome kako ljubav prema onome što radiš može preći granice svega: fizičkih, psihičkih, društvenih. Ismail i Amel su dokaz da prava inspiracija nije u onim savršenim trenucima kad sve ide glatko, već u onim teškim, borbenim trenucima, kad misliš da si na rubu, a ipak ideš dalje.
Podučavaju nas da ustrajnost i ljubav prema onome što činimo imaju moć mijenjati svijet... jedan zaron u vodu, jedan dan, jednu borbu za vrijeme.
* * *
Foto: Adnan Lingo
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Ako ste se ikada uhvatili kako razmišljate: “Sve sam probala, ali kod mene to ne radi”, ovaj razgovor je za vas.
Jedemo zdravo, pazimo, odričemo se, a tijelo kao da ima svoje planove.
Kilogrami dođu i odu, navike krenu pa stanu, a savjeti sa svih strana samo dodatno zbune.
Zato smo sjeli s Dženitom Mustafić, integrativnom nutricionisticom i osnivačicom ProNutricia centra, da otvoreno pričamo o onome o čemu se rijetko govori: zašto ista pravila ne vrijede za sve, čega se najteže odreći kad mijenjamo navike i kako izgleda mršavljenje koje ne završi jo-jo efektom.
Dženita Mustafić, osnivačica ProNutricia centra i Emina Smaka, glavna urednica Bonjour.ba portala
Bez velikih teorija, ali s iskustvom iz prakse i fokusom na promjene koje stvarno mogu ostati dio svakodnevice.
Šta danas znači “zdrava ishrana”? Postoji li “zdrava dijeta”?
Dženita: "Zdrava ishrana prije svega je ona koja je održiva, ona koja je u balansu s pojedincem.
Znači, mora biti individualna, u skladu sa osobom koja se hrani na neki određeni način.
Zdrava dijeta bi trebala biti isto. Znači nešto što dugoročno primjenjujemo, što je najbolje za naš organizam, za naše hormone.
Nije samo način na koji mi, odnosno što jedemo, nego je bitna i naša okolina, jer sve to utječe na apsorpciju nutrijenata iz hrane koju
mi unosimo."
Kojem trendu u zdravlju mislite da danas žene previše vjeruju, a nema osnove?
Dženita: "Danas postoji mnogo trendova, nažalost, kojima žene počinju i žele da promijene nešto u svom životu, a to su obično raznorazni detoksi, dijete koje su niskokalorične i isključuju jednu paletu namirnica kao što su ugljikohidrati.
Žene treba da biraju neku održivu ishranu koja je balansirana, koja je za njih dobra i koja ne šteti njihovom tijelu. Znači, ne treba da
kažnjavaju svoje tijelo raznoraznim dijetama da bi postigli neki izgled koji se sad zahtijeva... Idealna žena izgleda zdravo."
Jesu li ugljikohidrati stvarno najveći izazov?
Dženita: "Jesu, ukoliko se ne educiramo kako treba.
Dakle, ugljikohidrate mi moramo unositi jer su oni uslov za balansirane hormone, ali je bitno odakle ih unosimo. Izvor ugljikohidrata je jako bitan.
Složeni ugljikohidrati iz mahunarki, dakle iz integralnih žitarica, žitarica koje nisu rafinirane, one doprinose balansu naših hormona i našeg organizma, ali naravno junk food, kako mi volimo nazvati, nosi prefiks negativnog i dugoročno ima negativne posljedice na naš organizam."
Čega se ljudima najteže odreći kad krenu mijenjati navike?
Dženita: "Navika. Najteže je promijeniti obrazac ponašanja, pogotovo ukorijenjeni obrazac ponašanja. Mala navika koja se ponavlja u kontinuitetu stvara velike promjene.
Nekad su one pozitivne, nekad negativne i onda kad mi želimo da te negativne, uslovno rečeno, promijenimo u pozitivne, to je jako teško i zahtijeva vrijeme."
Često čujemo: “Prijateljici je ovaj plan dao rezultate, meni ne.” Zašto ista ishrana ne djeluje isto na sve?
Dženita: "Nije sve za svakoga. Dakle, svi smo različiti, počevši od genetike, podneblja u kojem živimo, načina kako živimo,
našeg organizma… ta ishrana mora biti tako i prilagođena.
Ono što odgovara meni, ne znači da odgovara tebi i naša ishrana, bez obzira da li smo možda istih godina, naša ishrana mora biti
prilagođena isključivo nama."
Šta je ključ da se kilogrami ne vrate?
Dženita: "Ključ je individualan i iz tog razloga smo mi kreirali, rekla bih, fantastičan transformativni program. Pronutricia Signature program 360°.
U tom periodu od osam sedmica cilj je da napravimo barem postupno početak promjena navika koji dovode do transformacije tijela.
Dakle, to je program koji starta sa dijagnostičkim dijelom. Radimo detaljnu analizu sastava tijela i kroz nutricionističke konsultacije pripremamo individualni plan ishrane zajedno sa klijentom. Zašto? Zato što integrativni pristup ishrani zahtijeva pristup i okolišnih utjecaja.
Nije samo hrana, nego i ono kako klijent živi, u kom okruženju živi, koliko spava jer san je jako bitan i na taj način kreiramo navike koje su održive.
Tu zatim pravimo plan potpore organizmu kako bi brže gubio kilograme. Mi smo ponosni vlasnici certificiranih aparata za gubljenje tjelesne masnoće, za održavanje zdravih mišića.
Ubacujemo tu i limfnu drenažu, bio-saunu… Napravili smo jedan 360 ciklus koji može pomoći klijentu da napravi transformaciju i da održivo gubi kilograme."
Šta tijelo teže oprašta: kolač ili hronični stres? Šta tijelo teže oprašta: kasnu večeru ili loš san?
Dženita: "Tijelo brže oprašta kolač. Hronični stres je, sama riječ kaže hroničan i dugoročno ostavlja posljedice na naš organizam.
Loš san, tijelo teže i oprašta i podnosi dugoročno, ali moram reći da i kasna večera nekima predstavlja problem i ugrožava dobar san."
2l vode dnevno: DA ili NE za svakoga?
Dženita: "Hidracija je jako bitna. Dva litra vode je ok, ali nekome treba više, nekome manje. To je individualno.
Neke zahtjevnije fizičke aktivnosti zahtijevaju više tečnosti. Naravno, zavisi koliko kilograma neka osoba ima, u kojem podneblju živi i na koji način živi i kako se hrani. To je zaista jedno individualno pitanje."
Sva ona pitanja o trendovima koji nas zbunjuju, navikama koje se teško mijenjaju, stresu koji nas tiho sabotira ili snu koji često zanemarujemo… sve to nas podsjeća da naše tijelo nije mašina, već dio nas koji zaslužuje razumijevanje i strpljenje.
I da možda već predugo od sebe tražimo da izdrži, umjesto da ga stvarno poslušamo.
Kad se uhvatimo u krugu “zašto kod mene ne radi?”, možda je vrijeme da prestanemo tražiti novu dijetu i počnemo slušati šta nam tijelo govori.
Ako se kilogrami vrate ili plan ne potraje, to nije znak da nismo dovoljno jake, nego da pristup nije bio pravi.
I zato ovdje nema brzih rješenja, strogih pravila ni savjeta koji vrijede za sve.
Umjesto toga, postoji mjesto gdje se prvo gleda šira slika, a tek onda priča o promjenama… ProNutricia.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
